Članak
ČLANCI

Što možeš danas, ne ostavljaj za sutra

indeks


Stjepan Bunić wrote:
> Reći za nekoga takvoga da je pod crnom magijom je bježanje od stvarnosti,
> to implicira da čovjek nije ništa kriv jer eto, netko je na njega bacio
> crnu magiju i implicira da bi se problem dao lako riješiti, samo treba
> netko baciti bijelu i sve će biti u redu, imaš normalnog čovjeka.
>
> Malo sutra, meni se čini da bi prije bilo da je netko par inkarnacija
> izvodio pizdarije pa se na kraju toliko odvojio od stvarnosti da ga okolina
> percipira kao ludog i da nema tu nikakve bijele magije koja bi od takvoga
> napravila normalnog, prije da treba par inkarnacija doslovno krvavog truda.

Razmišljao sam o ovome i ne čini mi se da je to realistična slika. Naime, to me podsjeća na neku verziju Felixovog viđenja karme i reknkarnacije, po kojem možeš slobodno raditi kakva hoćeš sranja, onda dođeš do dna i nakon toga uskrsneš kao Fenix iz pepela; tvoja modifikacija te teorije glasi da ne uskrsneš baš kao Fenix nego moraš barem jednako gurati u suprotnom smjeru.

Problem je u tome što su takvi procesi uglavnom ireverzibilni, pa se vlastitim snagama možeš zakopati u govna, ali se u pravilu vlastitim snagama iz njih više ne možeš izvaditi. Naime lako je skočiti kroz prozor, ali inverzna operacija ti više ne stoji na raspolaganju kad to jednom napraviš, jer si se maknuo iz točke u kojoj si imao mogućnost izbora i nakon te točke si putnik do dna gravitacijskog zdenca. Postoji hrpa takvih primjera iz života: kad si pucaš u glavu, ne možeš si nakon toga vratiti mozak nazad, kad padneš kroz prozor ne možeš više dolevitirati nazad; ukratko, ne vidim zašto bi se netko više mogao izvući nakon što si kompletno sjebe mentalne instrumente koji su se izgrađivali tko zna koliko vremena i kakvim sve kompleksnim evolucijskim procesima. Jednom kad ih sjebeš, ćao đaci. Zbog toga se treba jako paziti i ne doživljavati svijet kao zajebanciju i igralište, kao onaj debil Prica koji takve stvari tretira olako po sistemu "ako ne u ovoj inkarnaciji, onda u slijedećoj", po sistemu da su svemir i vrijeme igračke u njegovoj službi pa se može zajebavati s bilo čim i sve će na kraju ispasti dobro po njega, imat će vremena i prilika da sve popravi i još bude u plusu. To je kompletno lakomisleno, idiotski i bahato; podrazumijeva da Bog nema pametnijeg posla nego da budalama uvijek daje nove prilike. Kršćanski stav o tome (da imamo samo jedan život i u njemu se pokaže što smo odabrali biti za vječnost, dakle izbori su fatalni i ireverzibilni) je daleko korisniji u praksi, a vjerojatno i daleko točniji. I Hare Krišne smatraju da je naći se u ljudskom tijelu malo vjerojatan i dragocjen događaj kojeg treba iskoristiti na najbolji mogući način jer nema nikakvih garancija da ćeš se u idućoj inkarnaciji naći u sličnoj poziciji.

Ako si u ovoj inkarnaciji radio pizdarije koje su dovele do gubitka koherencije među tvojim duhovnim elementima, što je blagi i umjereni naziv za vrstu duhovnog raspada u kojoj se može naći netko tko zabrije kao znaš već tko, fora je u tome da bi se nakon smrti fizičkog tijela moglo desiti da tvoja duša prestane postojati kao jedan entitet, nego se raspadne na nekoliko manjih, zato što si krivim izborima oslabio ili porezao kohezivne mehanizme. Takvi manji entiteti više nisu u stanju kreirati ljudsku inkarnaciju, a pitanje je gdje će se točno rastaviti taj proces raspada, jednom kad je započet. Možda te komponente izgube neka svojstva koja može posjedovati samo dovoljno veliki entitet, recimo samosvjest, razum i slično, pa ostanu samo emotivni bljeskovi, bez intelektualne i duhovne komponente, kao recimo u slučaju Price. Dok fizičko tijelo još živi, stvara se privid da tu postoji jedan ego, makar sa shizofrenijom ili podijeljenom ličnošću, ali kad fizičko tijelo umre, tko ti garantira da će taj roj pčela nastaviti funkcionirati zajedno? Protegneš krivulju do očekivanog ishoda, i što dobiješ, stabilno stanje u kojem hrpa pojedinačnih entiteta funkcionira u vrlo ograničenom emotivnom spektru i jedan drugoga ne podnose, a svaki je na razini instinktivne životinje, što onda i kreira njegovu iduću inkarnaciju. Očekivano bi bilo da među takvim entitetima postoje nekakve preostale "karmičke veze", tako da će inkarnacije tih entiteta nastaviti postojati u nekakvoj međusobnoj vezi - bilo kao štenci iz istog okota, bilo kao gliste iz istog grumena zemlje, bilo kao različiti elementi nekakvog biološkog sustava, npr. livada s cvijećem, pčelama, glistama i krticama. I što u toj točki preostaje, što bi popravljalo sranja koja je nekakav zajednički agregat, kojeg više nema, napravio u ljudskoj inkarnaciji?

Naravno, moguće je i obrnuto, recimo da se nekakvo jako visoko biće na fizičkom planu inkarnira kao cijela grupa ljudi, ali ne zbog raspada ličnosti nego zbog kompleksnosti onoga što se želi ostvariti inkarnacijom - trivijalan slučaj bi bili jednojajčani blizanci, ali u krajnjoj liniji ako uzmemo dovoljno veliko biće, poput Sanat Kumare, onda su manje-više svi ljudi neki oblik inkarnacije nekih aspekata njegove volje i namjere.


Danijel Turina


toggle