Članak
ČLANCI

O religiji, duhovnosti i razlici

indeks


Ged wrote:
> > No moja urodjena opreznost me navodi da se uprkos istinktima zapitam, da li
> > treba voditi racuna i o suprotnom? O mirnoci, skromnosti - ne u smislu
> > poniznosti kao sto to zele krivo predstaviti - nego jednostavno shvatanja
> > sta nekada moze biti dovoljno. Nemaju svi iste ciljeve, pa ni sredstva ne
> > moraju biti ista, a sistemi vrednosti i njihovo medjusobno poredjenje je
> > neverovatno tezak problem. Da ne uzimam sad klasicne primere pustinjaka, tu
> > ima cesto vise gordosti nego skromnosti, nego nesto sasvim, sasvim obicno
> > .... Uzmi recimo Dzejn Ostin. Razum i Osecajnost izgleda kao glupava
> > romanticna prica, pa ipak ... nije. No, to nije bitno, nego me uvek kopkalo
> > kako je neko ko je ziveo jedan tako siromasan zivot mogao da napise nesto
> > takvo? Da li je ona imala ikakvu pravu ljubav u zivotu? Da li je onda
> > "hodanje po egzistencijalnoj oštrici" bas uvek neophodno? Tacno je da uvek
> > mozemo reci da unutrasnji zivot moze biti takav i kad nema uslova da se on
> > spolja izrazi kako treba. No da li je to ceo odgovor? U to uopste nisam
> > siguran.

U većini slučajeva "hodanje po oštrici" je stvar mentalnih i emotivnih procesa - usuditi se misliti na neki način, usuditi se osjećati nešto, pogotovo ako je to "nešto" izvan tračnica, drugačije, neisprobano ili zabranjeno. Možeš samo sjediti dvadeset godina u istoj fotelji i raditi dosadne i nezanimljive stvari na van, ali ako se usudiš razmišljati izvan tračnica, iznutra ćeš biti u jednakom stanju probuđenosti kao netko tko je iskočio iz aviona i neće mu se otvoriti padobran.

>> >> A paradoks je da upravo ta njegova Biblija propovijeda propast
>> >> ziherašima, što pak dokazuje da on ne propovijeda Bibliju, nego svoj
>> >> kukavičluk i strah od života, svijesti, opasnosti i budnosti na koji je
>> >> napisao "Biblija" i "Božji zakon" kako nitko ne bi shvatio da je riječ o
>> >> njegovom osobnom kukavičluku.
> >
> > Ovo mi se dopada: "propast ziherašima".
> >
> > Ali koliko njih to vidi?

Manje-više nitko; takvi su Bibliju i Isusa proglasili sigurnim, tradicionalnim izborom koji afirmira "obiteljske i tradicionalne vrijednosti", nečim na razini sinjske alke i halubajskih zvončara, hipnotiziraju se uspavankama i nikad stvarno ne čuju riječi koje ponavljaju - naprosto su previše zaglušeni i uspavani kontekstom da bi istinski čuli i osjetili značenje.

Nemaju kršćani ekskluzivu na tu vrstu hipnoze, recimo Hare Krišne znaju biti još gori. Gledao sam svojedobno jednog takvog kako vergla mantre na totalno pogrešan način, puko ponavljanje bez osjećanja, pokušavajući naverglati broj koji mu je propisan za danas, i bilo mi je totalno jasno da takvome nema smisla pokušavati objasniti da krivo radi - on mene percipira kao nekoga tko sigurno nema pojma o takvim stvarima zato što je on u sekti a ja nisam, on ima "autentično učeničko nasljeđe" a ja nemam, i što bih ja mogao znati o tome kako se ispravno promišljaju mantre. Uopće mi nije žao kad se takvi "pravedni" i "spašeni" sjebu i završe negdje u ludnici ili na smetlištu. Oni su u cijeloj stvari radi ego tripa, radi osjećaja samodopadnosti i veličine ega koji dobivaju iz pripadnosti nečemu ekskluzivnom, i nema tu nikakve duhovne želje i težnje, to je sve šuplje kao karton, nema tu mesa.

Kako da ja sad liku objasnim da se mantra "ponavlja" tako da "oživiš" svaku riječ, kompletno doživiš njen predmet, da su te mantre zapravo sažete invokacije, kratki podsjetnici na cijele blokove svetih spisa i da to funkcionira samo u kontekstu tradicije u kojoj godinama čitaš spis i proživljavaš njegove slike, gdje su ti Rama i Krišna žive stvarnosti koje možeš prizvati riječima, i onda polako promisliš riječ i u trenutku ti se u svijesti zapali cijela dinamična slika koja ti lagano "poškaklji" ekstatično stanje, i onda kreiraš volumen naglašavanjem faceta, Krišna, igra se s klincima na livadi, Krišna, napravi pokret rukom i otvori Arđuni viziju totaliteta stvarnosti, Hare Krišna, zafrkava se s Arđunom dok gledaju cure koje se kupaju, Hare Ram, Ramačandra plače za otetom Sitom, Ram, Šri Ram, Balarama je Krišna, Hare Ram, Ramačandra ubija neprijatelja silovitim bljeskom oružja, Ram Šri Krišna, u slavi na bojištu, s bojnim kolutom koji se silovitom brzinom kreće oko njega pogonjen isključivo duhovnom silom, nitko od neprijatelja ga se ne usuđuje pogledati, Arđuna misli "wow, kako je dobar, moram vježbati po cijele dane da ga stignem!", Hare Krišna, Hare Ram, Ram Ram Hare Hare.

Tako se to radi. Problem je što takvi ne osjećaju ništa od toga, njihove mantre nisu oživljene jer ih nitko nije nadahnuo, nisu prošli mistični proces inicijacije koji postoji u pravim autentičnim školama, gdje učitelj "napuni" mantru, prenese osjećaj, otvori horizont, i onda učenik ponavljanjem riječi održava i oživljava osjećaj, ide dublje kroz otvorena vrata, otkriva novo i moćno, nema tu stereotipnosti, suhoće, ispranosti koja je tipična za sljedbenike religija i sekti. Istinska duhovnost ima potpuno drugačije ciljeve od religije. To su kompletno nespojive stvari. Religija želi sigurnost i konformizam, a duhovnost je bljesak oštrice noža. Netko poput Mirsada bi više duhovnosti osjetio da se usudi pušiti kurac nego da frflja o Bibliji. U pušenju kurca je njegov život i njegova stvarnost, a ne u Bibliji.


Danijel Turina


toggle