Članak
ČLANCI

Odgovornost lažnih bogova

indeks


Ged wrote:
> > Kad su vernici u pitanju granica cvrstih ubedjenja je promenljiva, ali se
> > skoro redovno nikako ne nalazi ispod stava o postojanju Boga, licnog
> > prihvatanja Boga, i cvrste vernosti takvom opredeljenju.

Razmišljao sam o tome kako da pojednostavljeno iznesem svoj stav o tom pitanju, dakle da ne ispadne pet stranica teksta. Dakle, pojednostavljeno, moj stav bi glasio da ja ne da imam uvjerenje o tome da Bog postoji, nego imam direktno i neposredno iskustvo i znanje o tome, jedino što ono za što ja znam da postoji nema apsolutno nikakve veze s onim u što Mirsad vjeruje. Uopće nema dodirnih točaka. Naime, njegov Bog je idiot, gluplji je od prosječno glupog čovjeka, s tim da ima jako veliku batinu tako da ga se treba paziti, pa kad on propiše nekakvo glupo sranje, bolje je toga se pridržavati da ne bi gadno najebao. To nema nikakve veze s transcendencijom, dakle Mirsadov Bog nije transcendentalna stvarnost nego puka izmišljotina, fikcija isto kao likovi iz bajki ili romana. Ono što Mirsad radi ekvivalentno je tome da netko pročita Harry Pottera, zaključi da bi Voldemort bio jako gadno kopile i da mu se nije dobro zamijeriti, i cijeli svoj stvarni život prilagodi tome da mu Voldemort nema što zamjeriti. To je na razini baba koje su znale platiti misu u crkvi za likove iz sapunica, po sistemu daj Bože da se Cruz složi s Eden i da žive sretno.

Na ovakvom primjeru to zvuči kompletno idiotski, ali iz nekog razloga ljudi misle da su Biblija i slični spisi iznimka, da ih se ne može izjednačiti sa limunadama na TV i djelima fikcije. I te kako može. Naime, ona vrsta nadahnuća koju ljudi dobivaju iz Biblije funkcionalno je identična vrsti nadahnuća koju ljudi dobivaju gledanjem Ratova zvijezda ili čitanjem Gospodara prstenova: izloženi određenom materijalu koji rezonira s njihovim unutarnjim elementima osjećaju nadahnuće i oduševljenje koje je u stanju proizvesti religijski zanos. Razlika je u tome što čitatelji Biblije iz nekog razloga preozbiljno shvaćaju formu teksta pa misle da su njihovi Darth Vader i Obi-Wan stvarne osobe. i da to daje autoritet njihovim riječima i legitimitet religijskom oduševljenju koje izazivaju. Čak i da jesu, Isus je iz sadašnje pozicije jednako stvaran kao Julije Cezar. I Cezar može pozitivno nadahnuti, ali za to nadahnuće je vjerojatnije da će biti shvaćeno na ispravan način, za razliku od nadahnuća potaknutog religijskim figurama, koje izaziva nezdrave reakcije slabosti, ovisnosti i pokornosti.

Tim pitanjem sam se pozabavio u uvodu svojeg komentara Gite - išao sam iz pozicije da je totalno nebitno jesu li stvarno postojali Krišna i Arđuna kao stvarne osobe i je li stvarno bilo rata na Kurukšetri, isto kao što je nebitno je li Isus postojao kao stvarna osoba i je li začet seksom ili božanskom intervencijom. Netko je tu napisao jako pametan tekst koji je u stanju nadahnuti, štoviše dovesti do prosvjetljujućeg iskustva. Tu dakle postoji most koji s materijalnog plana vodi do transcendencije, i to je supstancija teksta, to je ono bitno što treba naglasiti. Da bi se to naglasilo, korisnije je surađivati s tekstom nego ga cijelo vrijeme analitički sjeckati. Neka Arijadna je tu postavila nit koja vodi iz labirinta i korisnije je slijediti tu nit onakva kakva je, nego se postaviti skeptično, jer skeptici za nagradu ostanu u labirintu kao hrana za Minotaura. I da, i u ovom slučaju je korisnije za snagu metafore praviti se da su postojali Tezej, Arijadna i Minotaur, jer tako čovjek može nešto naučiti iz slike, a ukoliko cijelu stvar a priori otpiše sa "ovo je samo bajka", ostat će glup dovijeka. Dakle čak i u slučaju stvari koje su očigledno bajka korisnije je uživjeti se u bajku kako bi se upilo pouku, ali to ne znači da čovjek treba početi prinositi krvne žrtve na oltar kako bi umirio Minotaura. Treba ovladati vještinom istodobnog upijanja sadržaja i pouke neke priče kao da je u pitanju apsolutna istina, znati da je u pitanju slika, a istovremeno ne podleći ikonoklastičnom pristupu koji razbija slike samo zato što su slike, smatrajući da poruka ne može važiti ako je formalna struktura koja prenosi poruku fiktivna.

Mirsad je čovjek koji nije ovladao tom vještinom, on nije u stanju separirati posudu od sadržaja, nije u stanju istovremeno osjetiti poruku i kritički doživljavati noseću formu. On je zarobljen u obrnutoj situaciji u kojoj je sadržaj definirao striktno kroz autoritet forme, što znači da je njemu jako bitno da je knjiga Biblija i da je narator neke priče Isus - on bez te forme nije u stanju shvatiti vrijednost poruke, i to jako puno govori o strukturi njegovog uma, govori da on, zapravo, poruku kao takvu ne razumije, i sam po sebi bi sve to smatrao nevrijednim blebetanjem, ali autoritativnost forme po imenu Biblija i Isus ga prisiljava da shvati ozbiljno sadržaj kojeg inače, bez tog imperativa forme, ne bi počastio ničim konkretnijim od prezrivog frktanja nosom. U prijevodu, on nije u stanju osjetiti miris ruže ako se ruža drugačije zove, a silna histerija oko obožavanja ruže i propovijedanja njenog mirisa u tom slučaju zvuči još nakaradnije i apsurdnije. Svoju skepsu i nevjeru on drži pod kontrolom mehanizmima straha od kazne, što za rezultat pak ima kompletnu blokadu cijele osobnosti u negativnoj petlji koju se da raskinuti jedino mačem, jer ništa suptilnije tu ne funkcionira.

> > Tvoj nacin izrazavanja je cesto brutalno ostar i direktan. Iako u ovom
> > slucaju nemam nikakvih dilema da je ne samo istinit, nego i da predstavlja
> > najbrzi put koji ce jednu manjinu ljudi koja je spremna brze odvesti na
> > cilj, ipak sam se cesto pitao sta je sa vecinom? Ima li vecina ikakve
> > koristi od ovakvog "sasipanja istine u lice" bez obzira koliko je
> > spremna na ovako radikalne pristupe? Nije li bolje ici korak po korak?

Nije, probao sam to i jedini efekt je da takvi gledaju kako da te neškodljivo i higijenski uklope u svoj svjetonazor, u smislu da će ti lik ići propovijedati Krista da shvatiš kako je on u pravu, i da odbaciš sve svoje rezerve i padneš na koljena pred spasiteljem, u čijoj ljubavi je on tako siguran. :)

> > Koliko sam
> > primetio, kada se vernicima kaze da batale Bibliju koja im nece doneti
> > nikakvo dobro i da zaborave Boga koga su izmisili, jedini vidljivi efekat
> > obicno bude da osete ogromno olaksanje. Umesto da cak i zapocnu sa nekim
> > razmisljanjem, istog trenutka te klasifikuju kao izroda i Antihrista, i sa
> > velikim zadovoljstvom zakljuce kako je to jedan od onih retkih poklona u
> > zivotu u kome se ne moraju dvoumiti niti ista misliti: sve je jasno i
> > ocigledno samo po sebi. Naime, da pricaju sa nekim ko je potpuno obuzet, pa
> > ni sam ne zna sta govori. Te tako imaju priliku biti velikodusni pa,
> > ili osetiti sazaljenje, ili meditirati nad tuznom sudbinom gresnika tog
> > kalibra, u zavisnosti od licnog temperamenta.

Pa, što se mene tiče slobodni su misliti što god hoće, ali ja ne nastupam iz pozicije da Bog ne postoji, nego iz pozicije da Bog nema apsolutno nikakvih dodirnih točaka s onim što su oni na tu temu shvatili. Bog je nešto skroz deseto, u kompletno drugom smjeru; izvan svih spisa, ali u duhovnom oduševljenju koje spisi mogu nadahnuti. Izvor nadahnuća nije u spisu, nego u subjektu čitatelja, kojemu je temelj sveprisutna transcendentalna stvarnost, i to treba shvatiti i u tom smjeru otkrivati i istraživati, a ne pretvoriti se u ono u što se pretvorio Mirsad. Bog je u smjeru u kojem je onaj osjećaj života, strepnje i "hodanja po egzistencijalnoj oštrici" koji ljudi osjećaju kod prvog poljupca, kod prvog prijedloga seksa curi u koju si zaljubljen, u svakoj situaciji u kojoj treba napraviti nešto novo što s jedne strane daje mogućnost ostvarenja snova a s druge strane daje opasnost od gubitka onoga što ti je najbitnije. Ta neposrednost, taj egzistencijalni nož, to je ono što u tantri zovu hodanjem po oštrici mača i jahanjem tigra. Možeš se porezati ako napraviš krivo, ali nećeš živjeti ako to ne napraviš pa ti je svejedno, ionako si mrtav. Mirsad je mrtav čovjek, on ne živi, nikad se nije rodio jer u njegovoj egzistenciji nema strepnje i opasnosti od činjenja onoga što jedino želiš ali čega se bojiš, on uvijek uslijed straha odabere sigurnost kukavičkog izbora i onda ju racionalizira tom svojom Biblijom i svojim izmišljenim, mrtvim i gnjusnim Bogom koji nagrađuje strašljivce i kukavice.

A paradoks je da upravo ta njegova Biblija propovijeda propast ziherašima, što pak dokazuje da on ne propovijeda Bibliju, nego svoj kukavičluk i strah od života, svijesti, opasnosti i budnosti na koji je napisao "Biblija" i "Božji zakon" kako nitko ne bi shvatio da je riječ o njegovom osobnom kukavičluku. Naime ako je riječ o kozmičkim istinama, a on ih "samo slijedi koliko može", onda on nije kriv za svoj kukavičluk, nego je štoviše tim bolji i pravedniji što je veća kukavica: 'Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!'

Na kraju je ipak ispalo pet stranica. :)

(nastavak)

Marvin Barley wrote:
> > Mislim da je osnova da se mene smatra muslimančinom koja nešto
> > trabunja o Kristu s vremena na vrijeme. Samo rođeni u "kršćanskim"
> > obiteljima se smatraju pravim kršćanima, to sam primijetio u Zagrebu.

Krivo, tebe se smatra jako opičenim tipom koji svoju psihozu maskira Biblijom kako protivljenje njegovim psihotičnim idejama ne bi bilo samo protivljenje njemu, nego protivljenje vrhovnom autoritetu koji iza njega stoji (iako sumnjam da si tog autoriteta išta pitao; naprosto si zaključio da on *mora* stajati iza tebe, ako ti stojiš iza Biblije).

Mirsade, znaš kad sam ja odbacio svaki autoritet svetih spisa nad svojim životom? Kad sam shvatio da u slučaju da se sjebem sakrivajući se iza spisa, neće najebati ni Isus ni Krišna nego ja. A tamo gdje je ultimativna odgovornost, dakle na meni, tamo je i ultimativni autoritet.


Danijel Turina


toggle