Članak
ČLANCI

Kako je došlo do...

indeks


Ima par stvari koje sam objasnio na newsima u dosta odvojenih poruka pa je razmjerno teško pratiti tijek događaja ako je netko upao izvana u nekoj kasnijoj vremenskoj točki, pa da to sve skupa saberem na jednom mjestu.


Kako je uopće došlo do toga da ja idem funkcionirati kao duhovni učitelj ako nisam ni bedast, ni lud, ni sklon pravljenju sekti? Mislim da se to dosta normalnih ljudi pita, a pitanje uopće nije loše.

Imao sam dojam da to treba probati, da je ideja u osnovi dobra, a imao sam dojam da je ta ideja često u praksi bila kompromitirana time što su je pokušavali ostvariti ljudi bez adekvatnih sposobnosti. Osnovni koncept po kojem netko postigne nekakvo visoko duhovno stanje i otkrije nove i nepoznate stvari, i onda potraži ljude koji su za stvari iz tog područja zainteresirani i pokuša im prenijeti znanje je, u osnovi, korektan, ali čini se da je vrag u detaljima. Kao prvo, kako prepoznati ljude koji su uopće zainteresirani za takvo nešto? Trivijalan odgovor glasi da naprosto pitaš "tko je zainteresiran za..." ili odeš negdje gdje se okupljaju ljudi za koje postoji razumna pretpostavka da su tamo radi te vrste interesa (npr. ako si peder i hoćeš se jebati u guzicu, odeš u gay klub i razumna je pretpostavka da su svi tamo pederi, pa je po istoj logici razumno očekivati da kad se neki ljudi okupljaju oko religijskih i duhovnih koncepata da im je to zanimljivo i htjeli bi o tome znati istinu). Pokazalo se da je to neosnovana pretpostavka, i da je ljudima koji se okupljaju oko religijskih i duhovnih koncepata zapravo u većini slučajeva potpuno nezanimljivo ono što bih ja zvao Bogom i višom stvarnošću. To sad čudno zvuči ali većina ljudi koji se okupljaju oko religije i duhovnosti su jako loši kandidati za ozbiljnu duhovnu praksu. Naprosto u svemu tome ima toliko kretenizma i gluposti da se zapravo tu okupljaju ljudi kojima je do kretenizma i gluposti, dakle kreteni i glupani, a ne istinski duhovni aspiranti.

Meni je to u velikoj mjeri uvijek bilo jasno, pa sam koristio jedan vrlo specifični test. Ja bih ušao u meditativno stanje kad bih bio s nekim i gledao kako taj reagira na stvarno stanje svijesti, a ne na priču i apstrakcije. Ako se nekome život okrene naopačke i zaključi da je to ono što je cijelo vrijeme tražio a nije znao kako se to zove, onda nije nerazumno pretpostaviti da se radi o osobi kvalificiranoj za primanje znanja o istinskoj duhovnosti. Naime ja bih ušao u samadhi i ako netko dobro reagira na to (understatement...), ja bih zaključio da taj nije isprazni pozer i da mu Bog nije kompenzacija za probleme s opstipacijom. Nažalost, tu sam često krivo interpretirao opažanje, pa bih dovoljnu količinu kuknjave i jadikovanja protumačio kao simptom želje za nečim ali nedovoljne duhovne suptilnosti da se to nešto stvarno i dotakne, pa bih takve nekvalificirane kandidate držao kraj sebe u nadi da će postupno postati kvalificirani, odnosno da će ih nešto u nekom trenutku puknuti i da će stvarno shvatiti ono što im pokušavam pokazati. U praksi, desilo se da sam s takvima imao najgora sranja, jer su zbog svojeg osjećaja nevrijednosti (opravdanog, moram reći) stalno svima radili o glavi. Dakle zbog nedovoljno strogih kriterija u selekciji pustio sam da se tu motaju jako grdi majmuni koji su napravili ozbiljne gadarije meni i drugima.

Dakle najveće probleme sam imao kad bih zaključio da je netko potencijal, ali da će ono što mu fali steći po putu, a ispostavilo se da ne samo da nije stekao nedostajuće dobre stvari nego da su one loše zapravo primarne i definiraju mu osobnost, a dobre su bile privid, vrlo kompleksna fikcija kojom se ego štiti od neugodne istine o sebi. Ja sam pokušao složiti stvari tako da ta fikcija postane istina, dakle da prividne dobre stvari postanu stvarne dobre stvari, i da se od toga stvori nova struktura ega koja bi omogućila nadilaženje izvornog problema s osjećajem nevrijednosti i čime sve ne, ali to nikad nije funkcioniralo, jer bi takvi mislili da sam ja glup kad nisam shvatio da oni cijelo vrijeme poziraju, a ako sam glup onda ne mogu biti autentični učitelj i bla bla, jasna je linija po kojoj su takvi razmišljali, ali nije im palo na pamet da nisam glup nego se pretvaram s nekom sakrivenom svrhom. Takvi bi uvijek propustili uočiti takvu mogućnost budući da su toliko zaljubljeni u svaku liniju zaključivanja koja je fatalna i katastrofalna po njih, da su bilo što s mogućim dobrim ishodom skloni doživjeti kao laž. Dakle oni naprosto nisu u stanju shvatiti kreativni pristup po kojem vidiš da nešto ne valja i onda smisliš algoritam po kojem to što ne valja pretvoriš u nešto što valja. Oni idu iz pozicije da ne valja i to je apsolutna istina, a ako netko tu istinu ne vidi on je glup. Nema se tu što transformirati - ili si luzer, ili si super; ako si luzer svi te trebaju prokazati i ismijati, počevši od onih koji bolje vide takve stvari, a onaj tko te ne provali taj je još gori luzer od tebe. To je njihova linija razmišljanja. Moja linija razmišljanja je bila da je brahman temeljna stvarnost, nju svi trebaju i mogu ostvariti, na putu do tog ostvarenja je hrpa njihovih sjebanosti, i sad treba navigirati kroz te sjebanosti dok ne dođe do spoznaje onoga što je istinska stvarnost. Dakle jasno je da sjebanosti postoje, s tim da sam ja bio svjestan da one nisu temeljna stvarnost nego komplicirana fikcija, a s takvom kompliciranom fikcijom ne možeš direktno, ne možeš samo nekome reći "ti si zapravo brahman, prestani vjerovati da si sjebana budala", nego treba uložiti dosta truda u transformaciju nečije slike stvarnosti i sebe kako bi mu otvorio prozor prema stvarnosti, dakle metaforički rečeno treba ga lupiti nogom u guzicu tako da mu pamet koju tamo drži dođe do glave. Tu sam ja eksperimentirao sa svakakvim konceptima ali uglavnom nisam imao većeg uspjeha; moja osnovna teorija je glasila da ako ljudima pokažem brahman makar na trenutak, njima će se sve okrenuti naopačke, izbacit će se iz svoje glupe kolotečine i ostatak života posvetiti tome da to ostvare. To se nije desilo, ta moja teorija je bila pogrešna. To je tako funkcioniralo u mojem slučaju ali ja nisam opće pravilo i univerzalni predložak, nego prije iznimka. Većina ljudi čak i kad vidi brahman reagira na dva moguća načina - "to je super ali nije to za mene, ja sam luzer i mama me ne voli" ili "joj kako sam ja super zato što sam ovo vidio, ja sam kralj svijeta sa specijalnom misijom od Boga". I jedna i druga linija imaju to zajedničko svojstvo da vode u propast. Suočeni s ekstremnim dobrom, ljudi se često okrenu ekstremnom zlu kako bi kompenzirali. Moje ideje o tome da će svi koji vide pravu stvarnost jurnuti prema prosvjetljenju su, dakle, bile totalno pogrešne i prema tome cijeli moj eksperiment s pokušajem podučavanja ljudi imao je za rezultat prije svega moju edukaciju o ljudskoj prirodi i uzaludnosti podučavanja nepoučivih.

Ljudi nisu u iluziji zato što nisu vidjeli stvarnost, nego zato što je ne žele vidjeti. Svi osim šačice rijetkih iznimaka na ovom su svijetu zato što im je tu fino - tu se Bog ne vidi i to je taman po njihovom ukusu i mjeri, jer bi im Bog jako smetao da se vidi. Ja sam prije mislio da su ljudi sjebani zato što nisu vidjeli Boga a žive u sjebanom svijetu, ali zapravo je suprotno, oni su si napravili sjebani svijet zato što su sjebane svinje koje mrze Boga i trebalo im je neko mjesto na kojem mogu raditi svoja sranja, a da im zbog Božjeg svjetla ne bude očigledno da su to sranja. OK, izbacio sam vraga iz jednadžbe i zbog toga je ovo pretjerano pojednostavljena slika, ali sasvim je dovoljno točna kao prva aproksimacija. Naime i vraga možemo definirati kao puki specifični slučaj iz te ekipe, naime nekoga tko je htio napraviti svijet po svojoj mjeri, bez Boga, pa kad je on takav svijet napravio, nastanili su ga oni koji su zaključili da je to bila jako dobra ideja i da im je takvo nešto oduvijek trebalo.

Dakle, dolazimo do toga da sam ja bio budala koja je pokušala ponuditi ljudima ono od čega su oni na ovaj svijet pobjegli. Nakon toga dolazimo do toga da je sve to skupa imalo samo jednu bitnu funkciju, a to je da mene upetlja u milijun sranja, a kome bi to bilo u interesu - pa, onima kojima je u interesu status quo, a takvih je veliki broj. Ne znam koliko su reakcije ljudi na mene bile svjesne, ali kad u retrospektivi interpretiram te reakcije, one se svode na "ne smetaj: privatni posjed". Dakle to je njihova privatna ludnica i kaj sam se ja sad tu došao pravit pametan, kao da oni ne znaju da postoji Bog. Postoji, ali im smeta i jedva su našli mjesto na kojem ga ne moraju gledati i eto sad mene da im ga nabijam na nos.

Problem s učenjem svinja pjevanju nije u tome što svinje neće naučiti pjevati, nego u tome da će one tebe pokušati naučiti roktati i valjati se u blatu. To je, dakle, nekakav uvid u moj način razmišljanja.


Dakle ja sam u stvari pragmatičar, "umjetnik mogućeg". Ako mi se čini da nešto ima smisla probati jer se radi o vrijednom cilju s potencijalno velikom dobiti, ja probam, i vidim što se dešava. Ako uspije, super, a ako ne uspije onda moram revidirati svoju sliku stvari i naučiti nešto novo, što često zna biti još bolji ishod od puke eksperimentalne potvrde postojećeg modela. Praktički nikad stvari nisu urezane u kamen; nešto što funkcionira u jednom skupu graničnih uvjeta može biti potpuno loše u drugom skupu graničnih uvjeta. To je u tolikoj mjeri istina da sam, pišući knjige, često bio u dilemi: da li da napišem ono za što znam da je istina, ili ono za što mi se čini da će čitateljima biti najkorisnije i za što postoji najmanja vjerojatnost da krivo shvate i naprave neko sranje? Recimo, kad sam pisao poglavlje o seksu u knjizi "Nauk yoge", svako toliko sam bio u situaciji da prekinem pisanje, nepomično gledam u laptop i mislim si: "ako ja njima ovo velim, oni će napraviti takvo sranje kakvo svijet nije vidio". Zbog toga su unutra stvari koje sam ja smatrao korisnima, a ne one koje smatram istinitima u apsolutnom smislu. Recimo, neke stvari važe za većinu ljudi, ali ne važe za 15% populacije. S druge strane, nema šanse da tekst formuliram na takav način da onih 15% shvate da se to odnosi na njih, a drugih 85% shvati da se na njih odnosi opće pravilo. Isto tako, quo licet Iovi non licet bovi, i ono što funkcionira za visoko inicirane yogine ne funkcionira za opću populaciju koja funkcionira po klasičnim biološkim i psihološkim obrascima. Ne možeš ljudima savjetovati neka ne jedu i ne piju nego neka dišu vađru kroz jezik u kečari mudri kao pet yogina koji su to u stanju, i to ne stalno nego tek ponekad, u specifičnim okolnostima. U takvoj situaciji bih ja napisao korisnu laž, kao primjerice u priči o monogamiji i poligamiji. Još dok sam pisao taj tekst meni je bilo jasno da trenutno živim u monogamnoj vezi zato što imam jednu ženu, a da imam dvije žene živio bih u poligamnoj vezi, i sve to skupa bi mi čisto dobro funkcioniralo zato što sam u stanju izaći na kraj sa svim složenostima situacije, ali isto tako mi je bilo jasno da većina ljudi ne bi bila u stanju izaći na kraj sa složenostima situacije, ali kad bih ja napisao što važi za mene, svi bi zaključili da valjda oni trebaju to emulirati, a rezultat bi bio krvavi kaos. Nasreću, većina stvari koje sam pisao nije zahtijevala taj tip kompromisa, ali definitivno postoje stvari koje su napisane zato što nisam ja publika kojoj je knjiga namijenjena, pa da bih u njoj pisao stvari koje za mene važe, nego sam pisao ono što sam smatrao najkorisnijim za publiku kojoj knjiga je namijenjena. Moja osobna situacija je previše specifična i prožeta s previše "hackova" za koje neistrenirani ljudi nisu sposobni. Nakon par godina napredne yogijske prakse da, ali ne odmah s ceste. Dosta stvari je u funkciji sposobnosti; kad pišeš knjigu o programiranju za početnike, koncentrirat ćeš se na stvari primjerene početnicima, i nećeš ih odmah zasuti stvarima poput jpeg algoritma, koje su i matematičarima komplicirane. Ja u jednom pokretu misli napravim stvari za koje su mi prije trebali sati meditacije, i to nakon što sam proveo dosta godina u stvaranju preduvjeta da uopće mogu ući u takvo meditativno stanje i znam što je to. Naravno da u knjizi namijenjenoj ljudima koji nemaju ni osnovna predznanja neću govoriti što ja radim, nego ću im objašnjavati kako da oni do toga dođu. Stari Grci su imali nekoliko riječi za "znanje", npr. tehne, gnosis i sofia. Ono što sam ja pokušavao naučiti ljude je više tehne nego gnosis ili sofia, u smislu u kojem je tehne znanje vožnje bicikla ili auta, a sofia je, što ti ja znam, teoretsko razumijevanje i spoznavanje prirode bicikla i auta. Ja smatram da gnosis i sofia bicikla proizlaze iz tehne. Spoznaja onoga što je bit bicika dolazi kroz znanje vožnje bicikla. Dakle bitno je osjetiti prave yogijske mehanizme i stvarnosti koje se njima dotiču, a iz toga će slijediti milijun spoznaja, ali puko pričanje o spoznaji bez direktnog osjećaja za stvar je kao pričanje o vožnji bicikla a da ga nikad nisi vozio. Moja žena se svojedobno dosta družila s ljudima koji su puno pričali o autima i vožnji i tko bi ih slušao, zaključio bi da su sve redom vrhunski vozači, isto kao što bi slušajući duhovnjake iz različitih sekti čovjek zaključio da su sve redom znalci dubokih istina, ali o čemu se zapravo radi, o fenomenu prepisivanja i brijačine, u kojem netko prepiše opis iskustva koji je napisao netko tko zna, i ponaša se kao da to ima bilo kakve veze s njim. Isto kao što čovjek koji nikad nije vozio auto može sto godina srati govna o tome kako koja kombinacija guma i pogona leži u zavojima pri velikim brzinama, a nije u stanju promjeniti brzinu a da ne zadavi motor ili zagrebe zupčanicima, tako i razni "duhovnjaci" puno seru o svemu i svačemu a zapravo nemaju blagog pojma o konkretnim stvarnostima na koje se odnose riječi koje izgovaraju - fali im tehne, a bez tehne nisu mogući ni gnosis, ni sofia - u prijevodu, bez vještine nema ni spoznaje ni mudrosti.

Zbog toga sam ja pokušavao početi od konkretnih stvarnosti, a filozofiju i teologiju sam koristio kao nadgradnju, kao objašnjavanje principa sadržanih u praksi. Iz prakse je, naime, trebalo slijediti razumijevanje koje bi bilo objašnjeno teorijom, ali ni to nije funkcioniralo, naprosto zato što sam ja, karikirano, učio upravljati avionom ljude koji se panično boje visine. Oni nisu željeli tehne koji će ih dovesti do gnosis, budući da su tu vrstu iskustva doživljavali kao ostvarenje svih svojih egzistencijalnih strahova, ali nisu imali ništa protiv toga da si glave napune riječima i frazama kojima, zapravo, često nisu znali značenje. Istina, vrlo često su ti ljudi posjedovali znatan stupanj praktičnih vještina, ali samo do stupnja kad je iskustvo počelo nagrizati granice njihovog svijeta, i kao takvo postalo zastrašujuće. U toj točki je dolazilo do inflacije riječi, do pojave sektašenja kao načina za izbjegavanje zastrašujućeg iskustva više stvarnosti. I što sam ja tu drugo mogao, nego dići ruke od svega toga. Ako neće učiti ono što sam ih htio podučavati, neka idu svojim putem i puste me na miru umjesto da troše moje vrijeme i smetaju mojim curama.

Ima tu sad još stvari koje su vjerojatno predmet nejasnoća, ali ovo će biti dovoljno za početak.


Danijel Turina


toggle