Članak
ČLANCI

Jesam li ja Pravi Učitelj?

indeks


Jučer sam opet čuo jednu stereotipnu stvar koju u tako definiranom obliku nisam vidio već neko vrijeme, ali sam onda shvatio da se tu provlači već dosta dugo, i shvatio tko je najviše kriv za to.

Naime, pitanje glasi jesam li ja pravi učitelj. Količina nejasnih misli, neizrečenih pretpostavki i totalnih gluposti u tom pitanju je užasna, i što je najgore u svemu izgleda da to jedino ja vidim, budući da nisam primjetio da se netko buni. Da vidimo što bi to sve podrazumijevalo:

- Postoji standard za učitelje, odnosno postoje pravi i krivi. To je totalno kriva pretpostavka. Ne postoje pravi i krivi učitelji. Koncept "pravog" i "krivog" definiran je kroz namjere učenika. Dakle učitelj borilačkih vještina je "krivi" ako želiš naučiti svirati klavir. Šarlatanski duhovnjak je pravi učitelj za ljude koji bi htjeli sektašiti i osjećati se posebno i prihvaćeno. Avatar Šive je lažni učitelj ako želiš biti običan čovjek koji si samo malo hoće srediti svjetovni život jer je frustriran neuspjesima u sferi seksa, novca i društvenog ugleda. Dakle ako si kreten, onda ti je pravi učitelj onaj tko će od tebe napraviti još većeg kretena, a ako si svetac onda ti je pravi učitelj netko tko će od tebe napraviti još većeg sveca.

- Postoji jedan, definirani standard duhovnog razvoja. Ta pretpostavka je jako duboko zakopana i nevidljiva, ali se apsolutno podrazumijeva, budući da ako postoji samo jedan standard duhovnog razvoja, onda ima smisla govoriti o duhovnim učiteljima bez precizne definicije. Podrazumijeva se Jedina Prava Duhovnost koju trebaju podučavati Pravi Učitelji, pa se iz tog razloga ništa detaljno ne treba definirati. U stvarnosti, to je apsolutna besmislica budući da evolucija ne bi proizvela toliko različitih vrsta i rodova bića da je Bog glupi kreten koji želi naštancati bića konformirana uz neki unaprijed postavljeni standard. Da postoji standard duhovnog razvoja, princip evolucije bio bi besmislen. Dakle koncept Puta Duhovnog Razvoja po kojem Učenik Korača a Učitelj Ga Vodi Brižnom Rukom Da Ne Zaluta, to su halucinacije koje izmišljaju infantilni i emotivno nezreli likovi poput Felixa, s kojim se roditelji nisu bavili u djetinjstvu pa bi si jako želio Učitelja koji bi zadovoljavao njegove oralne i analne potrebe, iliti u prijevodu koji bi imao vremena za njega, koji bi na njega obraćao pažnju, davao mu sigurnost, brinuo o njemu i općenito mu bio mama kojoj je bitan i koja ga voli. Dodatna fora je osjećaj sigurnosti i pouzdanosti Puta koji je unaprijed poznat, sve se zna, postoje Karma i Dharma koji unaprijed definiraju sve što ti se treba desiti i onemogućuju da napraviš išta krivo, Bog te voli i općenito možeš nastaviti spavati do kraja života jer se od tebe zapravo ne očekuje ništa bitno, cijela stvar je igrokaz za debile.

- Postoji jedan Bog i jedna duhovnost. Duhovnost je tu obično nejasno definirana ili kao put prema Bogu ili kao sklad s Bogom, a da se zapravo ne zna što se pod time misli. Cijela stvar zapravo podrazumijeva velikog taticu u bijelom koji te jako voli i razumije, i kad ti njega voliš i slušaš onda si u skladu s Bogom, ili si to tako nekako razni Štefeki zamišljaju. U stvarnosti, i Bogova i duhovnosti ima jako veliki broj. Svaka prosvijetljena osoba je Bog, u smislu Božanske osobe. Naravno, postoji impersonalni Bog, brahman, transcendentalni totalitet stvarnosti, ali taj brahman nije bogek tatica koji jako voli svojega maloga Štefeka, nego princip stvarnost-svijest-blaženstvo, sat-ćit-ananda, princip jastvenosti, osobne stvarnosti. Kako će neko konkretno biće doživjeti brahman i što će svojim izborima definirati kao sebe, to uopće nije zadano unaprijed. Nema pravila. Ljudi si vole napraviti sličicu prosvijetljene osobe, obično starijeg muškarca u nekakvoj isposničkoj, jednostavnoj odori, koji ih voli i razumije, i misle da im je na temelju te sličice koju su kreirali jasno kako bi trebali izgledati prosvijetljeni ljudi. Za početak prosvijetljeni ne moraju biti ljudi. Postojali su prosvijetljeni trilobiti koji su jeli prosvijetljene alge. Prosvjetljenje u smislu konstantnog boravka u stanju brahmana zapravo je bilo dominantno stanje svijesti na ovom svijetu u doba, recimo, kambrija ili ordovicija, a čini se da problem nastaje kad se ego individualnog bića razvije dovoljno da zasjeni svijest o brahmanu, ali nedovoljno da bi utjelovio Božanske aspekte u jednoj fokalnoj točki. Tu dobivamo koncentracije astrala i sličnih supstancija koje sebe smatraju dušama, a zapravo su po kvaliteti nešto između životinje i demona, a kad polove nešto višeg astrala, iz spektra anahate, tu tek nastaju ozbiljni problemi zato što se tu radi o razini koja voli pozirati kao duhovnost i takvi ne vide zašto bi evoluirali dalje, budući da su već sada "duhovni". Takvima je teško objasniti da su zapravo poluproizvod; s jedne strane su inferiorni čak i trilobitima, zato što nemaju svijest brahmana, a s druge strane su daleko od toga da postanu samostalni Puruše, odnosno božanske osobe; to su bića koja su zakoračila putem kojeg je bolje cijelog prijeći kad jednom njime kreneš, jer si inače zaglavio u nekom prijelaznom stanju. Fora je u tome da evolucija od nediferencirane proto-svijesti u diferenciranu, osobno-Božansku svijest može ići u puno smjerova i imati više oblika. Puruše se međusobno jako razlikuju, zato što nisu svi odabrali biti brahman na isti način. Postoji golem broj mogućnosti i opcija, smjerova u kojima netko može fokusirati potencijal sat-ćit-ananda u svoju osobnost. U tom smislu je hinduizam daleko napredniji od semitskih monoteističkih gluposti. Šiva se bitno razlikuje od Višnua, zato što oni sebe na različiti način vide u brahmanu. Krišna se bitno razlikuje od Sati, i štoviše s njom nije ni kompatibilan, jer su se razvijali u potpuno različitim smjerovima, pa se Višnu komplementira sa Šri, a Rudra sa Sati. Sve su to stvarni, pravi Bogovi, kristalizacije neosobnog (ili nadosobnog, ako ćemo tako) brahmana u Božanske osobe, koje predstavljaju vrhunac duhovne evolucije u različitim smjerovima, ali podjednako dobre i savršene. U duhovnosti nema ni stereotipa, ni jednog cilja, ni jednog Boga, ni jednog Puta. To su iluzije za djecu, teologija infantilnih anahatičara poput Felixa koji nemaju nikakvog stvarnog duhovnog iskustva pa vade stvari iz dupeta ovisno o tome što smatraju da bi njima bilo fino, pa to što bi im bilo fino proglase za stvarnost. Indijci su bitno pametniji. Oni idu iz pozicije da si svatko bira svojeg "Išta Devata", odnosno "odabrano Božanstvo", Boga koji je njegov osobni ideal, koji predstavlja smjer u kojem on vidi najveće vrline i u kojem se želi razvijati; onako kako teenagerice stavljaju na sebe krpice emulirajući starlete-sponzoruše, tako i sveci imaju svoje ideale, Puruše koji su postigli savršenstvo u smjeru u kojem se oni osobno također žele razvijati. Meditirajući na njihova duhovna tijela, ponavljajući njihove mantre, promišljajući njihove lile, oni usvajaju kvalitete svojeg Boga i pokušavaju mu se približiti po svojstvima, osjetiti brahman kroz suptilne atribute osobnih Bogova. Dakle nema jednog Boga i jednog Puta. Bog kojem se moliš definira tvoj osobni put, ali samo djelomično jer ti na kraju moraš odabrati *što* je ono što te vodi bliže tvom Bogu, moraš stvoriti svoj put budući da to nije unaprijed definirana i utabana staza. Ti moraš odrediti što je u tvojem životu put Šive ili put Sati. Taj put ne postoji unaprijed, nego je tvoj život put prema odabranom idealu. Isto tako je moguće divergirati od ideala kad si ga ostvario, i kad te privuku neke druge kvalitete brahmana, koje vidiš više kao svoje. U nekoj točki nemaš više poznatih ideala, nego se nalaziš u točki u kojoj se nalazio izvorni Rudra, koji je sebe morao stvarati iz meditacije na sirove kvalitete brahmana, hodajući putem kojim nitko nije koračao, i bez Išta Devata na kojeg bi se usmjerio. U toj točki stvaraš novog Boga, o čijim lilama će netko pisati nove Purane.

Je li sad jasno kako glupo meni zvuči ono pitanje, jesam li ja pravi učitelj? Dođe mi da se lupam ciglom po glavi kad pokušam shvatiti misaoni sklop osobe koja je u stanju pitati takvo nešto, toliko mi je to užasno, očajno glupo.

I te gluposti nije izmislila samo jedna konkretna budala, to su gluposti iz kolektivnog nesvjesnog, iz globalnog astrala, odakle ih nesvjesne, hipnotizirane budale čupaju bez razmišljanja. Apsolutno ništa ne funkcionira na takav način, i svi "pravi učitelji" su samo budale koje su izvukle takvu sliku iz globalnog astrala i konformirale se s njom, tako da ih druge budale prepoznaju kao prave učitelje.

Cijeli koncept je apsolutno pogrešan od početka do kraja, u svakom smislu. Apsolutno ništa u stvarnosti ne funkcionira po premisama koje su u tom konceptu sadržane. "Duhovnost" kojoj pripadaju "Pravi Učitelji" je san, mjesečarenje i ludost, isprazna besmislica kojom se hipnotiziraju oni koji su preslabi da bi postojali sami za sebe, pa se naslanjaju na kolektivni astral koji im pjeva uspavanke, a u svemu tome ima "duha" kao u govnu vitamina. To je sve suprotnost smislenom i bitnom postojanju.


(nastavak)

Većina ljudi ima tako djetinjaste i naivne ideje o tome što znači utjelovljeni Bog, da to nužno mora rezultirati apsurdima. Recimo, svi očekuju da utjelovljeni Bog mora biti učitelj. To se podrazumijeva, da se Bog mora utjeloviti da bi njih podučavao, a onda će se oni prenemagati i procjenjivati je li on dovoljno dobar da bi njih podučavao, pazi ti, njih, velike veličine. Njihov život je tako vrijedan da bi bilo čisto šteta da ga potroše na nešto što nije apsolutno savršenstvo. Oni su bitni. Ono što je zanimljivo je da Indijci nemaju tako glupe ideje; sve što je naivno, glupo i besmisleno zapravo su izmislili zapadnjaci koji su gledali što im je "logično". Njima je "logično" da inkarnirani Bog mora biti Učitelj, s velikim U.

U stvarnosti, kad se Bogovi inkarniraju to je u pravilu radi lile nekoliko njih koji skupa silaze, a ljudima se bave usput. Ljudi, naprosto, nemaju ništa što bi Bogovima bilo zanimljivo. Zbog toga ljudi uvijek jednog od svojih proglašavaju za svojeg učitelja, da bi prkosili Bogovima kao balava djeca. Kao, ako nas vi nećete napravit ćemo mi svoje učitelje, još bolje, svetije i prosvjetljenije od vas Bogova. I dok ljudi ljude proglašavaju Bogovima i svrgavaju ih s pijedestala, Bogovi se bave skroz drugim stvarima. Mislim da uopće ne postoji koncept Učitelja, onako kako si to monoteisti zamišljaju, da imaš Boga Oca koji opunomoći svojeg Jedinog Sina da bude Učitelj Svijeta, a anđeli ga poslužuju slijeva i zdesna. To je narcisoidna slika koju su izmislili ljudi kako bi napuhali svoju važnost. Kao, postoji samo jedan Bog i on se sad dramatično bavi njima, nema drugog posla. To su djetinjarije. Jedini među Bogovima koji se njima bavio je Lucifer. Jedino on je imao planove u kojima su ljudi igrali neku bitniju ulogu, a i tu samo kao sredstvo ostvarenja njegovih planova, kao instrument pomoću kojeg će realizirati nešto čime će impresionirati ostale Bogove. On ljude inače žrtvuje kao pijune, usprkos svim pričama o tome kako su oni njegova voljena djeca. Jesu, dok njemu ne zagusti, a onda ih baca u peć.

Ukratko, Bogovi se ne bave učiteljevanjem ljudima. Ljudi su kao duhovna bića tek svojevrsne larve, nedovoljno razvijeni, nedovoljno osobni, nedovoljno diferencirani, bez posebnih vrlina, i nemaju u sebi ničega što bi u tom smislu privuklo ili zanimalo Bogove.


Danijel Turina


toggle