Članak
ČLANCI

Analitički pristup duhovnim stanjima

indeks


Stjepan wrote:
>> >> :)))
>> >> Ma da, ljubav je jedna vrlo tajanstvena životinja koja je po svemu
>> >> prekrasna i savršena, osim što se sve što dotakne pretvara u kaljužu od
>> >> govana i krvi.
> >
> > Ne razumijem vas, gospodine. Kako ću egzistirati ako je oduševljavati se s
> > nečim zlo?

To bi sad valjda nosilo implicitnu pretpostavku da pojam "ljubav" obuhvaća sve pozitivne stvari koje bi se uopće dale osjetiti, pa ako se ljubav označi kao lošu stvar, onda bi valjda sve u rasponu od zadovoljstva do prosvjetljenja bilo obuhvaćeno time.

Sama stvar je daleko kompliciranija od toga, i ono što je meni smiješno je da neki misle da sam ja promijenio stav ili priču u odnosu na ono prije nekih 12 godina, kad sam o ljubavi pričao sve najbolje, a kritizirao sam neznanje, vezanosti i slične stvari. Problem s tim je bio u tome što bi, kad bih ja rekao da je ljubav super a problem su neznanje i vezanosti, svi u svojoj glavi nacrtali babarogu po imenu "neznanje i vezanosti" i drugu po imenu "niskosti", a sve svoje vezanosti, neznanje, projekcije i ludosti bi obuhvatili pojmom "ljubav" i zaključili da je to super stvar, samo treba neke tamo nedefinirane vezanosti, niskosti i neznanje politi benzinom i zapaliti i sve će biti super.

Isto tako sam probao milijun fora s pozitivnom motivacijom, pokušavao sam pojačavati sve moguće pozitivne sile kako bih nadahnuo ljude, i to uopće nije funkcioniralo, rezultat je bio totalna suprotnost očekivanom.

Onda sam se ja počeo pitati zašto je tome tako, i došao do odgovora koji je iz pozicije teorije yoge i vedante trivijalan, ali nekome sa strane je to dosta komplicirano za objasniti. Radi se o tome da su sva ljudska iskustva i stanja zapravo kombinacija atmana i avidye, dakle principa samosvjesti, odnosno jastvenosti s jedne strane, i principa neznanja s druge strane. Zbog kombinacije pozitivne stvari i neznanja dolazi do krivog shvaćanja i opažanja, što pak dovodi do projekcija poželjnih svojstava na nepoželjne stvari, što pak dovodi do vezanosti i nesreće. To su toliko klasične fore da su ih stavili u usta i Yodi u Ratu zvijezda, doduše u malo modificiranom obliku. Cijela istočnjačka filozofija se u osnovi temelji na principu da projekcije principa jastva po stvarima iz domene svijeta ima za rezultat usmjerenje želja prema svijetu, a zbog naravi svijeta to proizvodi patnju uslijed neminovne osujećenosti. Obično sam ja pokušavao biti previše precizan i previše matematički definirati takve stvari, a rezultat je bio taj da ljudi ne bi shvaćali o čemu pričam, osim njih par koji imaju trening iz matematičke analize i sličnih područja, pa razumiju definicije te vrste, i znaju koliko sve ovisi o izboru riječi.

Dakle, kad sam ja u knjigama govorio o tome da je problem s ljubavlju u tome što je ta riječ neprecizno definirana, mislim da su rijetki shvatili implikacije, osim one trivijalne, da nije ljubav svima ista stvar. Izgleda da je fora u tome da je ljubav neka vrsta zamjenske riječi, koja može bilo kome značiti bilo što, a svi se na njen spomen smješkaju kao idioti i super im je. Ljubav je, ako ćemo to postaviti matematički, neka vrsta vektora koji može imati bilo kakav skalarni iznos i bilo kakav smjer, s tim da je vektorska komponenta definirana u n-dimenzionalnom prostoru, gdje je n različit za svakoga, dakle n je u oku promatrača. Dimenzionalna dubina "ljubavi" određena je dimenzionalnom dubinom osobnosti koja pokušava u sebi doživjeti generalno definiranu pozitivnu emociju na koju pokazuje ta riječ, smjer vektora je pak određen duhovnom orijentacijom osobe koja rekonstruira riječ, a skalarna komponenta, to bi bila "snaga" te ljubavi. Dakle otkloni u odnosu na smjer "gore" definiraju "čistoću" emocije, skalarni iznos definira iznos emocije, dakle njen intenzitet, a dimenzionalna dubina je apstraktni koncept u kojem na različite koordinatne osi n-dimenzionalnog prostora možemo mapirati progresivno sve dublja duhovna stanja, gdje je na koordinatnoj osi za n=1 mapirana čisto fizička percepcija, pa je ljubav kad ti se neka fizička stvar fizički sviđa, za n=2 je nešto suptilnije, recimo fizički nagoni, n=3 je intelektualno dopadanje, n=4 je intuitivna percepcija sklada, a viši brojevi na analogan način mapiraju sve suptilnije oblike percepcije, gdje prosječan čovjek stane negdje na 4 ili 5, a napredni yogin negdje na dimenzionalnoj osi 10 doživljava različite nijanse nekog specifičnog aspekta Šive u kojem se prelijevaju različita stanja sat-ćit-ananda u stanju koje se prebacuje iz samadhija u relativno stanje poput neke vrste fontane kroz koju u svijet izviru stvari za koje baš nema naziva u rječniku.

I u čemu je moj problem? Ako velim da je ljubav dobra, samo je s njom problem u čistoći, smjeru i iznosu, prosječni čitatelj od toga neće shvatiti *kurac*. Eventualno kad u takvoj poruci napišem "kurac", doći će Zli Zec i plesati od sreće: "joj kurac, kako super, gdje je kurac, gdje, daj pokaži, jel ga mogu pušit".

Ljudi naprosto mozak koriste kao usmjerivač za emocije na temu "jel me sad mama voli", a kad su to riješili (u prijevodu, nikad, jer ih mama nikad ne voli toliko koliko su oni jadni) nešto suptilnije ih rijetko zanima, tako da nemaju baš kvalifikacije za shvaćanje precizno sročenih definicija, čak i ovakvih koje ja pišem, a koje su više "user friendly" nego ono što se uči na faksu; naprosto, to im je beskorisno jer od toga ne znaju jel ih mama voli i jesu li bili dobri. Ali idemo polako.

Recimo da imaš prostorni otklon od idealnog, po bilo kojoj osi. Rezultat je ono što bi se nazvalo vezanošću, dakle imaš usmjerenje "ljubavi" prema nečemu što nije ono što ti misliš da jest. Izgubio si kompas i usmjerio si se prema nečemu krivom. To se zove neznanje, odnosno zabluda. Kad si u zabludi, čini ti se da jest nešto što nije i da nije nešto što jest, pa umjesto da nešto izbjegavaš, ti u to srljaš, a umjesto da nešto želiš ti od toga bježiš. Rezultat je taj da sva kinetička energija koju nosiš sa sobom bude utrošena u to da te uvalja dublje u govna, a rezultat onda bude vezanost. To je ono stanje kad s autom zapneš u snijegu ili blatu, pa koliko god lupaš po gasu ili radiš volanom, samo se još dublje zakopaš. To stanje nije dobro i treba ga izbjegavati. Je li ovo previše pojednostavljeno? Vjerojatno, ali s obzirom na dosadašnja iskustva s auditorijem, kad ja imam dojam da je nešto pretjerano pojednostavljeno, opet se nađe pola publike kojima je i dalje prekomplicirano. Dakle što za sada imamo: imamo to da ljubav postoji kao nešto što ima različitu dimenzionalnu dubinu ovisno o tome koliku dubinu ima osobnost onoga tko je osjeća, a ima i mogućnost otklona od čistog stanja u vezanost i iluziju, otklonom od "sjevera" po bilo kojoj osi. Isto tako imamo i silu ljubavi, na nekakvoj skali na kojoj je 0 potpuna ravnodušnost a veći brojevi označavaju veći intenzitet, gdje je 1 osjećaj blagog zadovoljstva, a 5 siloviti osjećaj takve snage da ti se digne kosa na glavi. Ok, dakle osjećaj koji doživljava svetac u ekstazi ima skalarni iznos 10, otklon manji od 15 stupnjeva po bilo kojoj osi i bitno natprosječnu dimenzionalnu dubinu. Sad možemo dalje na isti način kvantificirati emocije, i tu se postavlja pitanje zašto uopće koristimo riječ "ljubav", kad imamo sustav u kojem je "ljubav" zamjenska riječ koja zapravo obuhvaća sva duhovna stanja, sve moguće emocije u svim mogućim stanjima čistoće i snage. Budući da značenje riječi nije precizno semantički definirano, da ne govorimo o matematičkoj definiciji, počnimo od toga da tu riječ naprosto odbacimo kao beskorisnu i to bez ikakvog žaljenja, budući da neprecizne riječi služe jedino tome da se zamuti voda i da se ne zna o čemu se zapravo govori, što je od koristi jedino zlotvorima i glupanima.

Ok, dakle idemo razmotriti neke slučajeve duhovnih stanja opisivih ovim modelom. Trivijalni slučaj je nirvikalpa samadhi - nulti otklon po svim osima, dimenzionalna dubina jednaka broju duhovnih tijela koje je relativno biće razvilo evolucijom, a silovitost ovisna o intenzitetu samog iskustva, što može varirati od "lagani osjećaj spoznaje" do "odvalilo mi je glavu". Drugi trivijalni slučaj je totalna vezanost, gdje je usmjerenje okomito na prosvjetljenje, odnosno imaš 90° otklon po svim osima, a intenzitet je pak definiran u rasponu od blagog ali iznimno ružnog osjećaja duhovnog zastranjenja i propasti, do ekstremnog vrištećeg pakla.

Što mi tu zapravo definiramo kao duhovnu evoluciju? Sad kad imamo model kojim možemo analitički pristupiti problematici možemo reći da je cilj povećanje dimenzionalne dubine uz zadržavanje minimalnog otklona; teško mi je reći kako stoje stvari sa poželjnom silovitošću, jer bih nju karakterizirao kao svojstvo individualne emocije a ne kao općenito poželjno svojstvo; recimo, nije baš korisno stalno doživljavati emocije velike snage jer bi to bilo naporno, ali poželjno je da sve emocije budu čiste i suptilne. Naravno, korisno je moći doživjeti emocije velike snage kad je za to prava prilika, tako da je razvoj te sposobnosti definitivno poželjan. Dakle, definirali smo čovjeka na putu evolucije kao nekoga tko razvija sve suptilnija duhovna tijela, ima sve točniji osjećaj za brahman, i ima sposobnost doživljavanja snažnih duhovnih stanja po potrebi, ali isto tako ima sposobnost doživljavanja velikog dinamičkog raspona emocija, od tihih do moćnih.

Usporedi to s generičkim izjavama tipa "Bog je ljubav" i "ljubav je Bog", pa će ti biti jasno zašto izricatelje takvih "dubokih istina" smatram, ajmo biti ljubazni pa reći "duhovno deficitarnima".

Razlika između mojeg sustava vektorskog prikaza emocija i generičkih riječi poput "ljubavi" je u tome što moj sustav uvažava vrlo kompleksne duhovne stvarnosti poput sinergijskog doživljaja koji je istovremeno fizički, emotivni, mentalni, meditativni i što ti ja znam što sve ne. Dakle možeš istovremeno lizati ženi pičku i moliti joj se kao Bogu, to se sve prikazuje kroz otklon i iznos po nekoj koordinatnoj osi, i stvara, zapravo, kompleksnu geometrijsku strukturu koja dosta podsjeća na način na koji oktopauci iz romana Gentrya Leea definiraju emocije - kroz emociju i intenzitet na skali 1 do 8, dakle možeš biti ljut 2, frustriran 3, napaljen 5 i zaljubljen 7, i to se sve može precizno kvantitativno zapisati i stvara složenu sliku nečije emotivne stvarnosti. Moj sustav je sveobuhvatniji ali kompliciraniji za svakodnevnu uporabu i neintuitivan ljudima koji nisu navikli prakticirati viveku, razlikovanje stvarnosti i iluzije. Dakle u mojem sustavu imaš smještaj emocije, stupanj zablude u njoj i njen intenzitet, ali otpadaju generički nazivi emocija, recimo nemaš "srednje jaki gnijev", nego vrlo kompleksno izražene komponente takve emocije, što daje potpuno drugačiju perspektivu, na onaj način na koji ti audit firme daje mogućnost da središ stvari koje ti inače ne bi ni pale na pamet. Recimo gnjev može biti nekoliko potpuno različitih duhovnih stanja koja se neprecizno obuhvaća istim pojmom. Gnjev grešnika koji mržnjom reagira na sveca potpuno je drugačije duhovno stanje od onog sveca koji gnjevno reagira na laž ili zlo. Ono što je, eventualno, zajedničko tim emocijama su otklon od mirnog stanja na fizičkoj osi i iznos sile, ali na duhovnoj osi jedan ima otklon od devedeset stupnjeva a drugi nula. Kad netko tko proživljava gnjev ima otklon nula na svim višim, duhovnim osima, to bi onda bio pravedni gnjev sveca koji opaža neko gadno sranje na svijetu, koje je protivno dharmi i koje treba uništiti. Dakle, gnijev sveca ima veću vrijednost nego "ljubav" budale, jer budala za početak u svojoj "ljubavi" nema dimenzionalnu dubinu, i ima veliki otklon, dakle ima veliku participaciju neznanja i vezanosti u svojoj emociji, ali to sve "kompenzira" njenom velikom silovitošću. Opet dolazimo do toga da ugoda i percepcija "pozitivnosti" emocije ne govore previše o njenoj kvaliteti i korisnosti, jer je, recimo, znak veće vrline pobjesniti na neko zlo nego u prisutnosti zla biti sretan; takva emocija ima manji otklon i veću dimenzionalnu dubinu.

Idemo se sad vratiti na onaj moj negdašnji pokušaj iskorištavanja pozitivne "aure" oko riječi "ljubav" - ja sam cijelo vrijeme imao u glavi sustav kvantifikacije duhovnih stanja sličan ovome kojeg sam sada opisao, ali svaki put kad bih ga nekome pokušao predočiti vidio bih da im je previše, da većina ljudi takve stvari ne kuži, i vjerojatno ima neke logike u tome da moje žene imaju background u matematici i fizici; njima su takve stvari odmah jasne, nešto definiram i one to kuže. Nekome tko ne zna misliti ja nešto definiram i on me gleda ko tele. Onda sam pokušao pojednostavniti stvar tako da velim "ok, imate ljubav, ona se sastoji od dobrih stvari koje su od atmana, i vezanosti i neznanja koji su s tim pomiješani, i sve skupa tvori cjelinu iskustva. Potrebno je vježbati razlikovanje brahmana od iluzije kako bi se pročistila percepcija i emocije". To piše u mojim knjigama na sto mjesta, i nakon toga su me i dalje gledali ko telci. Onda sam popizdio i rekao "gle ovako, sve što vi velite da je ljubav, to vam je sve sranje. Sastoji se od toliko dreka da se to uopće ne isplati čistiti nego sve treba baciti, a kad to bacite možemo uopće početi pričati o tome što bi bilo dobro i čemu bi uopće trebalo težiti, jer ovo što sad radite je skroz zakurac."

To je imalo barem toliko učinka da su se neki trgnuli i zamislili, a oni koji imaju baš skroz glavu u dupetu, oni su samo u snu odreagirali refleksno na temu "Argh, ljubav dobra, on rekao loša, ne valja to. Mama dobra, sisa dobra, pička dobra, ljubav isto dobra, hoćeš. Danijel loš. Ugh."

Ukratko, promjene u obliku mojeg izlaganja rezultat su moje frustracije debilnošću auditorija. Ja nikad nisam smatrao da je ljubav dobra, jer nikad nisam koristio tako generički i neprecizan termin. Ja interno "razmišljam" na takav način da cijelo vrijeme iterativnom metodom usklađujem unutarnje duhovno stanje s djelovanjem, odnosno gledam koliki imam otklon od samadhija, i to po enertetskim tijelima, odnosno duhovnim dimenzijama. Meni nije cilj ni voljeti ni mrziti, nego u kontaktu s nekom stvarnošću imati nulti otklon od linije ispravnosti, i maksimalnu moguću dubinu doživljavanja. Dakle kad sretnem svoju ženu rezultat je jedna emocija s malim ili nultim otklonom od dharme, a kad sretnem neku vrstu gada rezultat je potpuno drugačija emocija ali također s nultim ili minimalnim otklonom od dharme. Meni nije cilj osjetiti neku emociju, nego držati otklon na nuli. Ja sam zapravo usmjeren jedino na taj "kompas" i s njim iterativno usklađujem djelovanje.

Dakle, tu bi se moglo pojednostavljeno reći da ja zagovaram čiste emocije u kojima se odražava Bog, i to neovisno o tome kakve su. Koji put se Bog odražava u "ljubavi" a koji put u "gnjevu", ali sam naziv emocije je nebitan, meni je bitno da je njen otklon što bliži nuli.

Druga stvar koju ja zagovaram je povećavanje dimenzionalne dubine emocija. "Ljubav" je zapravo emocija niske dimenzionalne dubine, to postoji do višeg astralnog tijela a nakon toga bye-bye, nastupaju kauzalni slojevi/tijela, koji nemaju nikakve sličnosti s astralom, za njih važe kompletno druge zakonitosti, i uopće nisu opisivi na skali koju ljudi očekuju, a koja je napravljena po principu "malo ljubavi dobro, više ljubavi bolje, najviše ljubavi Bog". To ima isto smisla kao kad si klinci u početnim razredima osnovne zamišljaju matematiku koja se uči kasnije, pa misle da se kasnije radi s jako velikim brojevima, da se uči brojati do milijardu i više. U stvarnosti, radi se s razlomcima, jednadžbama i funkcijama, ali daj ti to objasni klincu od osam godina. Isto tako si prosječna budala zamišlja Boga. On ništa bolje od neke kilave verzije ljubavi nije osjetio, pa si zamišlja da bi Bog bio nešto na temu da te mama voli, ali skroz jako i skroz savršeno, a kad netko nema tako glupe i djetinjaste ideje, takva budala ga žali jer ne zna što je dobro. To je meni otprilike na istoj razini kao da me pijanac žali jer nemam cilj popiti litru rakije, pa si on misli "eh, ne znaš ti što je dobro".

Dakle, osim što se duhovna stanja razlikuju po čistoći, razlikuju se i po kvaliteti, odnosno dimenzionalnoj dubini, gdje sve što ljudi obično zovu "ljubav" spada u frekvencijski raspon anahata čakre, i te emocije, koliko god se međusobno razlikovale po čistoći i predmetu, sve spadaju u isti raspon. Nadilaženjem tog raspona ne dobivaš "više istog", nego kompletno drugačiji red veličine, onako kako se recimo vid razlikuje od sluha, ili opip od okusa, da se poslužim neadekvatnom analogijom.

Eto, nadam se da sam ovom analizom uklonio ponešto nejasnoća iz misaonog prostora.


Danijel Turina


toggle