Članak
ČLANCI

O prirodi i stvaranju svijeta

indeks


From: Danijel Turina
Newsgroups: hr.alt.trash, hr.alt.magija, hr.soc.religija
Subject: Re: O lazima i pokvarenjacima
Date: Sat, 25 Jul 2009 10:11:01 GMT


Dobri Mish Amos wrote:
> > Radoslav Prica wrote:
>> >>     Pozdrav!
>> >>
>> >> On 2009-07-25, Dobri Mish Amos  wrote:
>>> >>> Jedini zakljucak je da ovim svetom vlada zlo.
>> >>
>> >> Mene je zivot naucio necem drugom.
>> >>
>> >>   Svijetovima, svim stvorenim i jos ne-stvorenim vlada i uvijek ce
>> >> vladati samo
>> >> i jedino STVORITELJ.
>> >> Zlo o kojem govoris je u nekim bicima. I nekim ljudima.
> > 
> > Previse ima tog zla...

Isuse koji je ovo bućkuriš. Pazi ovo, svim svjetovima upravlja jedino stvoritelj, a zlo, ono je u nekim bićima, koja slučajno imaju slobodnu volju, koju im je dao stvoritelj, i ta bića mogu raditi zlo, a slučajno su pravila takva da dobro na svijetu bitno slabije funkcionira nego zlo, što je isto zasluga stvoritelja koji je tako postavio parametre po kojima svijet funkcionira, i sad te ja pitam po čemu je taj stvoritelj, koji je stvorio svijet koji preferira zlo, biće koje bi netko razuman štovao i smatrao ga nečim pozitivnim čemu treba težiti u svojem duhovnom razvoju?

Ukratko, ukoliko je neko biće stvorilo ovaj svijet, a svijet je takav kakav je, onda je to biće prije vrag nego Bog. To je zapravo logičan zaključak koji slijedi iz toga da je sotonizam jedini potpuno funkcionalni svjetonazor na ovom svijetu, dakle jedini po kojem možeš živjeti a da te stvarnost ne lupi po glavi. Probaj živjeti po kršćanskim principima, pa kad te netko prisili da za njim ideš milju, ti pođi dvije; kad te traži ogrtač ti mu daj i košulju; kad te uvrijedi oprosti mu sedamsto sedamdeset sedam puta; kad te odalami po jednom obrazu ti mu okreni drugi. Završit ćeš na dnu hranidbenog lanca i svi će te gaziti. Takav svjetonazor funkcionira na svijetu na kojem je vrlina dominantni fizikalni zakon, dakle kad si utemeljen u vrlini zlo se od tebe odbija. Na ovom svijetu to ne funkcionira na takav način, zato što su mu parametri dizajna drugačiji. Imam dojam da je hrpa svetaca, počevši od Isusa, pričala o svijetu kojeg su oni percipirali kao stvarnost kad su ušli u meditativno stanje. To s ovim svijetom blage veze nema. Na ovom svijetu, ako živiš kao ptice nebeske i poljski ljiljani, odnosno ako ne brineš za sutra, totalno ćeš najebati zato što Bog apsolutno sigurno neće intervenirati da ti pomogne, i naći ćeš se u materijalnoj bijedi slijedom svojih vlastitih odluka. Ukratko, sve što je Isus na tu temu pričao potpuno je beskorisno i kontraproduktivno na ovom svijetu, ali savršeno dobro funkcionira već na astralu. Dakle, postavlja se pitanje tko je zapravo stvoritelj ovog svijeta, kad je taj svijet napravljen po zakonitostima koje su suprotne zakonitostima po kojima funkcioniraju duhovni svjetovi na kojima se slavi Bog.

Nemoguće je svo zlo na ovom svijetu protumačiti slobodnom voljom bića. To ne pali, zato što i na astralnom svijetu postoji slobodna volja bića, ali je sam svijet tako dizajniran da bića koja bi svojom voljom odabrala drugim bićima raditi sranje to nisu u stanju isfurati, naprosto njihova namjera nije u stanju dotaknuti ono s čim nema točaka podudarnosti. Zli tamo ne mogu dotaknuti dobre. Ovdje mogu, zato što je stvar napravljena tako da je ukinuta svetost tijela i njegova isključiva ovisnost o Bogu, pa dakle usmjerenje na Boga ovdje nije dovoljno da bi sve tvoje potrebe, i duhovne i fizičke, bile zadovoljene, nego moraš nekako nabaviti zrak, vodu, hranu, sklonište, medicinsku njegu i slične stvari, ako hoćeš preživjeti. Na astralnom svijetu se usmjeriš na Boga i to regenerira i pojačava stvarnost tvojeg bića, dakle ako si imao "rane" one odmah zacijele, ako si bio "gladan" odmah si "sit" i sve tvoje energetske potrebe su zadovoljene, ako te je netko napao utjecanjem Bogu si apsolutno imun na napad, ukratko, astralni svijet je tako napravljen da afirmira i potiče predanost Bogu kao evolutivno pozitivnu silu, a ovaj svijet je napravljen tako da ti proda foru da je predanost Bogu beskorisna i da se bolje okrenuti drugim silama, koje je napravio vrag.

Ukratko, onaj tko je stvorio ovaj svijet nije si napravio bog zna kako dobru referencu kod budućih poslodavaca.

(nastavak u idućoj poruci)

surfer wrote:
> "Danijel Turina" wrote:
> 
>> Pazi ovo, svim svjetovima upravlja jedino stvoritelj, a zlo, ono je u
>> nekim bićima, koja slučajno imaju slobodnu volju, koju im je dao
>> stvoritelj, i ta bića mogu raditi zlo, a slučajno su pravila takva da
>> dobro na svijetu bitno slabije funkcionira nego zlo, što je isto zasluga
>> stvoritelja koji je tako postavio parametre po kojima svijet funkcionira,
>> i sad te ja pitam po čemu je taj stvoritelj, koji je stvorio svijet koji
>> preferira zlo, biće koje bi netko razuman štovao i smatrao ga nečim
>> pozitivnim čemu treba težiti u svojem duhovnom razvoju?
> 
> Pa zar to ne ovisi o tome kakva je zapravo realnost? Ako je kojim slučajem
> istina je neko prvobitno biće stvorilo sve svjetove (uključujući ovaj u
> kojem smo sada), onda nečije pojedinačno mišljenje (s fokusom na vlastitoj
> afirmaciji i prosperitetu) na istu neće utjecati. A to što fizički svemir,
> sa svojim krutim(?) zakonitostima na nekoj malenoj planetici po svemu sudeći
> nije pogodan za (svaku) predstavu "furam se na fine energije i stanja" tipa
> nije krivica kreatora koliko bića koje ne razumije kreaciju, kao ni svoju
> specifičnu ulogu u njoj.
> 
> Ne kažem da je tako nego kad bi bilo tako, onda bi netko razuman respektirao
> stvoritelja kao krajnju inteligneciju i silu neovisno o tome koliko je
> zadovoljan ogradama koje su mu dane. Mislim da to dvoje nema veze jedno s
> drugim. Reći da je oranica od vraga samo zato što na njoj korov bolje
> uspijeva ne mora biti argument, posebno ne ako na istoj oranici uspijevaju i
> korisne i lijepe biljke. Kiša jednako zalijeva cvijeće i grašak, ali i
> korov, zemlja daje iste sastojke, zrak struji i sunce grije i daje
> svjetlost. Nije da sunce sprži mrkvu, a korov nježno miluje zrakama, zar ne?
> Tada bi tvoja teorija o vragu imala više smisla, čini mi se. Ovako, sve što
> treba je malo više sreće i(li) malo više pameti i truda kad je sreće manje.. 

Recimo to ovako. Ako bilo koja budala na ovom svijetu ima slobodnu volju raditi kakva god hoće sranja ako mu na raspolaganju stoje sredstva da ih nekažnjeno realizira (recimo, može napraviti fašističku diktaturu u kojoj proglasi bilo kakva proizvoljna pravila i njihovo nepoštovanje kažnjava smrću, kao recimo u Iranu ili Sjevernoj Koreji danas, ili prije u Kambodži, SSSR, Rumunjskoj, SFRJ i sličnim mjestima), zašto je tako teško prihvatiti mogućnost da je ovaj svijet nastao tako što je jedna takva budala iskoristila neke specifične okolnosti i ovlasti koje su joj stajale na raspolaganju s ciljem realizacije nekih svojih ideja i eksperimenata, koji su imali za cilj pokazati da je moguće napraviti "drugačiji i bolji svijet" od onoga kakav je napravio Bog?

Zašto bi trebalo prihvaćati da je sve što postoji dobro? Ne prihvaćam da su krpelji i komarci dobri unatoč tome što postoje, pa ne vidim razloga zašto bih prihvaćao da je ovaj svijet dobar samo zato što postoji. Zašto bih nešto što je očigledno sranje smatrao Božjom kreacijom, kad su zakoni koji u ovoj prčiji funkcioniraju suprotni onima koji funkcioniraju na mjestima gdje se Božja volja poštuje?

To što je život na ovom svijetu težak ne znači da je njegova težina smislena, svrhovita i konstruktivna, onako kako je teretana teška ali smislena i konstruktivna. Prije bih rekao da je ovo teško onako kako je težak zatvor ili koncentracioni logor: mjesto samo po sebi ima svrhu u svjetonazoru i praksi njegovog tvorca, ali za one koji su u njemu zarobljeni ne predstavlja pozitivnu i konstruktivnu stvar, nego naprosto zlo protiv kojeg se treba boriti i iz čijeg zahvata se treba izvaditi. Meni se osobno uopće ne sviđaju teorije po kojima je sve dobro, samo to treba shvatiti. Bliža mi je teorija da treba shvatiti *što* je nešto - dobro ili loše. Ne želim kretati od zaključka i onda ga dokazivati filtriranom percepcijom, nego ću radije krenuti od percepcije i pokušati shvatiti što to zapravo vidim.

Činjenica je da ovaj svijet može biti koristan u duhovnom razvoju određenom profilu bića, ali isto tako je činjenica da neki otrovi mogu biti korisni kao lijekovi određenim ljudima i u određenim koncentracijama. Isto tako je činjenica da moje opažanje govori kako na jednu osobu kojoj je ovaj svijet bio u duhovnom smislu koristan dolazi tisuću duhovno poraženih koji su se kompletno slomili pred kontradikcijama ovog svijeta, gdje bi istovremeno morao vjerovati da je ono što pred sobom vidiš stvarno, te da je suprotnost onome što ti percepcija govori duhovno korisna. Dakle morao bi vjerovati da nisi tijelo nego duša, a sva osjetila ti govore suprotno, svi instinkti i hormoni ti govore suprotno. Trebao bi vjerovati da će se Bog pobrinuti za tebe, a kad se pokušaš tako ponašati vidiš da se nitko neće pobrinuti za tebe. Trebao bi vjerovati da dobro pobjeđuje, unatoč percepciji koja govori da najveća govna isplivaju na vrh. Dakle vidiš jedno, a trebao bi vjerovati suprotno, i balansirati između osjećaja za dobro i osjećaja za stvarno. Dodatni problem je u tome što ljudi žele osmisliti svoju patnju, žele da ona ne bude trivijalna, proizvoljna i uzaludna, žele da iza nje postoji neki viši, kozmički smisao, plan i razlog, i smatraju da je jedini način na koji je to moguće taj, da sve pripišu Bogu i vele da je Bog stvorio ovaj svijet s planom i razlogom i budući da je Bog dobar, svrha svijeta mora biti dobra.

Ja sam prošao kroz tu liniju razmišljanja i dao sam joj benefit of the doubt u trajanju od preko desetljeća, i u osnovi smatram da bi takvo razmišljanje na astralu bilo racionalno, utemeljeno i istinito. Na ovom svijetu, pak, postoji previše problematičnih točaka preko kojih nije lako prijeći, i zbog toga je bitno jednostavnije zaključiti da ovaj svijet nema istog tvorca kao ostali, nego racionalizirati sve stvari koje se ne daju racionalizirati. Razlika u zakonitostima je prevelika da iz nje ne bih zaključio razliku u osnovnoj svrsi i namjeri.

Ono što mi je zadavalo više muke u razmišljanju je izolacija točnog elementa u kojem je definirana razlika između ovog svijeta i astrala, i na kraju sam došao do vrlo jednostavnih, naizgled nebitnih stvari iz kojih slijedi sve ostalo. Prva je svetost tijela a druga salary cap, nedostatak trenutne osobne evolucije svojstava tijela ovisno o duhovnoj snazi. To se pak da svesti na tijelo koje je podređeno drugom gospodaru, a ne samo i isključivo duši. S druge strane, to tijelo i proces inkarnacije su napravljeni s jakom namjerom stvaranja totalnog poistovjećenja tjelesne egzistencije s osobnom egzistencijom, u smislu tijelo=ja. To je paradoks za tijelo koje je tek malo više spojeno s dušom od "tijela" u kompjutorskim igricama, ali netko se jako potrudio izbrisati dušama sjećanja na prijašnju egzistenciju, odrezati dušama sve moći osim tjelesnih, i uvjeriti ih ne samo u realnost fizičkog svijeta, nego u ultimativnost fizičkog svijeta. Za svijet koji je zapravo kurac od ovce, kondenzirani astralni pod-svijet niske frekvencije, to je vrlo pretenciozna stvar. Mislim da se radi o, u osnovi, istom fenomenu kao da netko napravi svoj server za World of Warcraft spojen ne samo s gadgetima koji simuliraju virtualnu realnost, nego i s gadgetima za supresiju sjećanja, tako da novim igračima prilikom logiranja izbriše sjećanje na bilo koji oblik postojanja prije logiranja. Mi tu zapravo imamo jako nebitan svijet vrlo niske razine stvarnosti koji je dizajniran kao vrlo pretenciozna stvar, dakle konačna i jedina stvarnost, alfa i omega postojanja, jedini kriterij vrednovanja stvarnosti, duša, bogova i ostalog. Ukratko, to je osobna ludnica nekakvog Bakije - on je naime isto svojedobno pričao o svojim vlažnim snovima na temu toga kako bi volio kreirati svoje svjetove, sa svojim zakonitostima, i sa sobom kao Bogom tog svijeta. E, pa izgleda da se netko već sjetio te briljantne ideje.

(Nastavak u idućoj poruci)

surfer wrote:
> > Ono što je meni zanimljivo je kako se ti posvećenici, neovisno sad o
> > Danijelu i njegovoj priči (naime stvar je ipak šira), nikad ne pitaju da li
> > su oni doista ti - za koje bi Bog trebao intervenirati i kojima pomoći? 

To je totalno nebitno. Isus je te riječi propovijedao prosječnim ljudima koji su ga došli slušati, a ne "Božjim posvećenicima". Činjenica je da to što je on propovijedao ne funkcionira, osim u iznimno rijetkim slučajevima kad netko ima specifične ovlasti s kojima je u stanju napraviti "override" defaultnih zakonitosti. On je pričao kao da je taj override defaultna zakonitost.

Ukratko, ni po čemu niste osporili ono što sam ja rekao, nego ste samo pokazali da niste ni pročitali stvar kako spada a kamo li razmislili o njoj.

(nastavak u idućoj poruci)

Martina Zagar wrote:
> 
> "Danijel Turina"  wrote in message
> news:h4etl8$10i$1@solani.org...
> 
>>  Dodatni problem je u tome što ljudi žele osmisliti svoju
>> patnju, žele da ona ne bude trivijalna, proizvoljna i uzaludna, žele da
>> iza nje postoji neki viši, kozmički smisao, plan i razlog, i smatraju da
>> je jedini način na koji je to moguće taj, da sve pripišu Bogu i vele da
>> je Bog stvorio ovaj svijet s planom i razlogom i budući da je Bog dobar,
>> svrha svijeta mora biti dobra.
> 
> A kako onda uopce tretirati patnju? Bilo bi idealno kad bi covjek mogao
> reci
> da pati kao sto vani pada kisa: nije bas ugodno, ali proci ce, nema veze sa
> mnom osobno. Istina je da ideja kako je patnja svrhovita i barem oblikuje
> kad je vec neugodna, moze povuci van iz stanja patnje. Treba ju onda samo
> propustiti kroz sebe, ali kako, s kojim fokusom?

Mislim da je naš osnovni problem, kad govorimo o ovakvim stvarima, zapravo judeokršćanski monoteizam u svojoj narcisoidnosti, koja šefa lokalne mjesne zajednice proglašava Vrhovnim Intergalaktičkim Božanstvom, Alfom i Omegom.

Indijci, a tu prije svega mislim na Bhagavatapuranu, ali i na ostale tekstove (uključujući, vjerovala ili ne, čak i stvari poput Manuovog zakonika) imaju bitno razumniji način gledanja na takve stvari. Oni, naime, i proces stvaranja relativnog svijeta, kao i samu relativnu kreaciju, gledaju segmentirano i hijerarhijski, a ne kao Židovi, koji teže u svemu tome vidjeti odraz jednog velikog, Savršenog Plana Jedinog Boga.

Indijci bi to gledali ovako: Višnu se probudio iz sna na početku neke maha-yuge, zavrtio bi se rajas u njegovom pupčanom lotosu iz kojeg bi se rodio Brahma, kao utjelovljenje nove stvaralačke namjere. Brahma bi onda počeo stvarati, ali budući da je tek dijete, prvih par pokušaja bi mu bilo zakurac i pustio bi ih da odu, ali dosta tih pokušaja bi zadržalo vlastiti život i nastavilo postojati u nekom nakaradnom obliku. Brahma ne bi stvarao svjetove, nego bi stvarao niže Puruše, koji bi onda pak stvarali još niže razine, unutar kojih bi nastala hrpa bića koja bi dalje prenosila stvaralački moment, dakle stvar bi funkcionirala hijerarhijski i, zapravo, vrlo neegzaktno i bez onoga što bismo si mi danas zamišljali, dakle super-Boga koji projektira leptone i kvarkove, računa optimalni iznos kozmološke konstante, omjer materije i antimaterije na početku i tome slične divote koje su preduvjeti da bi nastao materijalni svemir koji se ne sastoji od, recimo, jedne velike crne rupe, ili uniformno raspoređenog oblaka plina koji se ne privlači.

Indijci su se bavili onim bitnijim aspektom, a sve ovo s materijalnim svemirom bi stalo u jednu rečenicu pred kraj knjige od stotinjak stranica, otprilike onako kako je radnja Gospodara Prstenova sažeta u Silmarillionu, po sistemu "na kraju trećeg doba Gandalf je uz pomoć hobbita, vilenjaka i ljudi uništio Sauronov prsten, čime je Sauron konačno poražen i nastupilo je četvrto doba". Dakle nakon što bi ovi opisali kako je Narayana buđenje Brahmana iz sna između maha-yuga, Brahma je rođen iz Narayaninog kreativnog impulsa, Kumare su rođeni iz Brahmine želje za stvaranjem i napučivanjem svijeta, Rudra je rođen iz Brahminog gnijeva na Kumare nakon što nisu ispunili njegovu želju nego su ostali u stanju transcendencije, i tako nakon tisuću stranica imaš hipotetički dio u kojem je valjda Sanat Kumara zaustavio neku planetu glavom, nešto mu se pomaklo u glavi, izgubio je pamet i sjetio se nečega s početka o svjetovima, pa je takav lud počeo raditi teška sranja na nekom astralnom svijetu kojeg je kupio isposništvom od nekog među Devama, uredio ga je po svojim zamislima i od toga je nastalo totalno sranje. Onda je Vasudeva vidio da nije dobro, rodio se na tom svijetu da podsjeti Sanat Kumaru na njegovu dharmu, ali ovaj je bio too far gone, počeo je Krišni raditi grda sranja i gubiti isposničke zasluge, svijest mu se pomračila, pao je u pakleno stanje u kojem je radio sve veće grijehe da pokrije prijašnje manje, i na kraju je nestao i on i sav njegov svijet skupa sa vremenskom linijom od par milijardi relativnih materijalnih godina ali zapravo par minuta ili sekundi Krišninog vremena, i gašenjem toga hrpa duša upletenih u taj svijet razdijelila se na one koji su prepoznali Param'Išvara kad im se iznutra prikazao, i koji su njegov osmjeh i pogled pratili do područja s one strane, i onih koji su ogrezli u Sanat Kumarovom ludilu, mrzili Vasudevu svom snagom u njegovom relativnom obličju, i gašenjem svijeta je njihov relativni oblik pripao ništavilu, a atman im se rastočio u primordijalnoj supstanciji asmite, u Krišninom besmrtnom tijelu.

Tako nekako ti se meni čini da će to sve završiti. A patnja, i tu Indijci imaju bolju perspektivu od Semita. Oni, naime, ne smatraju da patnja mora imati kozmičke uzroke i biti dio nekog velikog nad-plana kojeg je Jedini Bog smislio na početku. Patnja je vrlo često sasvim lokalna pojava koja nastaje kad zaglaviš u nekoj rupi, koju je možda iskopao luđak koji je mislio da kopa bunar, a iskopao je rupu na cesti, i onda u nju padneš i slomiš nogu. Smisao, on može biti "pazi kako hodaš", "ima svakakvih budala" ili "radije idi avionom".

Indijci bi rekli da materijalni svijet nije preporučeno mjesto za rođenje, da se tu ne rađaju ni normalni, ni dobri, ni pravedni, nego je to neka vrsta polu-pakla za grešnike, u koji povremeno navrate blagotvorna viša bića pokušavajući u svojem suosjećanju spasiti zabludjele duše iz te rupe, ali to definitivno nije nikakva kruna Kreacije niti mjesto na kojem bi se određivalo što je stvarnost; zapravo, ono što je na materijalnom svijetu stvarnost vrlo vjerojatno je u apsolutnom smislu iluzija i ludilo. Kako to vele u upanišadima i Giti, tamo gdje su sva vezana bića budna, mudrac spava. Tamo gdje svi oni spavaju, on je budan. Dakle, koliko god to bilo kontraintuitivno, ovaj svijet je upravo zbog svoje iluzornosti dobar za spoznaju vrhovne stvarnosti, jer ako u ovoj ludnici ne odeš skroz u kurac nego se održiš, bilo gdje drugdje rulaš.


Danijel Turina


toggle