Članak
ČLANCI

Kritika Damira Rožmana

indeks


Sadržaj

Zbog medijske eksponiranosti Damira Rožmana, kao i zbog toga što su se meni osobno javljali Rožmanovi “simpatizeri”, krivo misleći kako sam i ja slična vrsta brijača, zainteresirao sam se za situaciju i potražio arhive starih novinskih članaka na tu temu. Jedna od prvih stvari koje sam uočio jest žestoko osporavanje lika i djela Damira Rožmana u medijima, ali nažalost posve nekvalitetno, bez teoloških argumenata vrijednih spomena, i uglavnom beskorisnim ad hominem napadima, primjerice kvalificirajući Rožmana kao “neuspješnog autoelektričara”. Takve stvari možda na prvi pogled dobro zvuče, ali na isti način bi se primjerice kršćane moglo kvalificirati kao štovatelje mrtvog tesara. Zbog svega toga ima smisla načiniti analizu koja bi osporavala nauk i praksu Rožmanove zajednice, a kad nam to uspije, možemo se posvetiti njegovoj osobi.
Ukoliko želimo shvatiti Rožmanov nauk, moramo shvatiti kako on predstavlja shizmu Hare Krišna filozofije, koja je teolozima u pravilu slabo poznata, unatoč svojoj raširenosti i slikovitosti. Hare Krišna (dalje: HK) filozofija je u osnovi zapadni ogranak Gaudya Matha, bengalske organizacije koju je vodio Bhaktisiddhanta Sarasvati Gosvami, u učeničkom nasljeđu Gaudya Sampradaya, koje vodi porijeklo od srednjevjekovnog bengalskog vjerskog reformatora Caitanye. Na zapad je tu filozofiju donio A.C. Bhaktivedanta Svami Prabhupada, sljedbenik Bhaktisiddhanta Sarasvatija, koji je na engleski jezik preveo Bhagavad-gitu, Bhagavata puranu, Caitanya caritamritu i druge tekstove koje je držao relevantnim za svoje naučavanje.

Ovdje ću napisati sažetak njegove filozofije1, u što je moguće čišćem obliku. Dakako, zapisano će se oslanjati prvenstveno na srž teologije, pa je moguće da će u praksi vjerovanje slabije upućenih i manje umnih sljedbenika HK pokreta znatno odudarati od iznesenog.

Postoje duhovni i materijalni svijet, te Bog koji je transcendentalan materijalnom svijetu i obitava u duhovnom svijetu. Materijalni svijet je prožet nedaćama i zlom, i u njemu borave duše koje se protive Bogu. Sva bića imaju dušu, koja je vječni djelić Boga, kvalitativno identična Bogu ali kvantitativno manja. Prirodni položaj duše je služenje i obožavanje Boga. Ukoliko duša živi i djeluje u skladu sa svojom izvornom naravi, oslobađa se vezanosti za materijalni svijet i razvija transcendentalni ukus za predano služenje Svevišnje Božanske Osobe, koja je Śri Krišna, koji se prije nekoliko tisuća godina pojavio u ovom materijalnom svijetu u svojem izvornom obliku kako bi provodio svoje transcendentalne zabave. Ukoliko netko nije predan Krišni, razvija ukus za kvalitete (gune) materijalnog svijeta, te se pod njihovim utjecajem reinkarnira u materijalnom svijetu u jednom od mnoštva oblika života. Oblik budućeg utjelovljenja određen je kvalitetama svijesti koje biće očituje u sadašnjem životu. Hare Krišne vjeruju kako je Bog transcendentalan svijetu, ali je prisutan u onim dijelovima i aspektima svijeta koji teže transcendenciji, odnosno koji se kvalitativno podudaraju s Bogom. Tako je Bog neposredno prisutan u kipu koji Ga predstavlja, i u zvuku svojeg imena. Ponavljanjem Božjeg imena, i to točno definiranog u mantri
“hare krišna hare krišna krišna krišna hare hare
hare rama hare rama rama rama hare hare”,
čovjek u sebi razvija transcendenciju, jer izgovarajući mantru koja je sam Bog, dolazi u dodir s Bogom. Kvantitativnim ponavljanjem mantre čovjek postiže kvalitetu nevezanosti za materijalne stvari, i razvija sklonost prema duhovnim kvalitetama, što kulminira u razvijanju sklonosti ka predanom služenju, koje HK doživljavaju kao najviši cilj postojanja. Prema njima, nije cilj postići slobodu od svijeta, nego slobodu od nižih kvaliteta svijesti, a boravak u najvišoj kvaliteti svijesti, dakle u stanju predanog služenja, sam po sebi predstavlja stanje najviše slobode, jer je duša u tom stanju posve obuzeta Bogom, koji je sloboda, odnosno transcendencija.

Dakle, ukoliko proučimo naučavanje HK izneseno u pročišćenoj teoretskoj formi, uočit ćemo da mu se ne može naći bitnijih nedostataka. U osnovi, ono se sastoji od tekstova Vyase i Caitanye, koji pripadaju među najviša dostignuća ljudskog uma u sferi teologije. Nažalost, sve je to u praksi jako daleko od idealnog. Naime, neki od teoloških koncepata koji su ovdje izneseni od samih su početaka pogrešno shvaćeni, i interpretirani na daleko nižoj razini shvaćanja od one na kojoj su nastali. Tako su izvorni tekstovi napisani iz visokog stanja svijesti koja je obuzeta Bogom, a interpretirani su iz običnog, prosječnog stanja svijesti kakvo odlikuje sljedbenike svih religija, i u kojem je odsutna upravo kvaliteta dodira s višom stvarnošću, koja je nužan ključ tumačenja tekstova. Dakle, nije toliki problem u onome u što HK vjeruju, nego kako oni u praksi doživljavaju to u što vjeruju, odnosno u njihovoj duhovno-religijskoj praksi. Ovo treba imati na umu, jer će nesmotreni teolog, koji krene osporavati HK nauk kao takav, vrlo brzo ustanoviti kako taj nauk drži vodu daleko bolje od njegovog vlastitog. Ne razlikujući temeljnu filozofiju od njene interpretacije i prakse, čovjek će prije doći do zaključka da je HK filozofija neosporna i točna, nego će joj naći manjkavosti. Problem, dakle, nije u temeljnoj filozofiji, nego u shvaćanju te temeljne filozofije, koje je u slučaju njenih konkretnih sljedbenika, odnosno tradicija koje se na nju pozivaju, posve pogrešno i manjkavo, što možemo ustanoviti ukoliko promotrimo praksu. U praksi, sa svakom generacijom su ispravne izvorne misli shvaćane na sve doslovniji i izobličeniji način, tako da danas nauk HK sustava zapravo predstavlja dijametralnu suprotnost izvornim mislima.

Sažetak prakse HK je sljedeći.
Čovjek u svojem životu treba primjenjivati regulativne principe2, koji se sastoje od odbacivanja nezakonitog seksa, odbacivanja kocke, i odbacivanja nečiste hrane (što uključuje meso, droge i alkohol). Smatra se da je duhovno pao onaj tko ne mantra3 šesnaest krugova4 dnevno. Seks se teoretski drži potrebnim radi razmnožavanja, ali je u praksi stav prema seksu posve negativan i drži ga se duhovno ponižavajućim u bilo kojem obliku, tako da se najveća vrijednost pripisuje celibatu. Istodobno, problemi s održavanjem zavjeta celibata doveli su do ogromnog broja slučaja seksualnih zlostavljanja u ISKCONu5 koji su toliko uzeli maha da prijete potpunim kolapsom cijele sljedbe. Vegetarijanstvo i vjerovanje u reinkarnaciju se koriste kao temeljni argumenti u raspravama, do te mjere da se osobe koje nisu vegetarijanci diskvalificira u duhovnom smislu, a slično važi i za one koji ne vjeruju u reinkarnaciju. Žene se drži inferiornima muškarcima u duhovnom smislu – Prabhupada ih je držao “manje inteligentnima”6, i držao kako im nije potrebno nikakvo obrazovanje osim stjecanja temeljnih vještina u kućanskim poslovima. Nesnošljivost prema ženama je također veliki problem ISKCON-a i razlog zašto je veliki broj članova napustio pokret. To je posebno čudno, budući da Caitanyina filozofija daje naglasak upravo na ženski oblik duhovnosti. Naime, Caitanyu se držalo istodobnom inkarnacijom Radhe i Krišne, dakle Boga kao muškog i štovatelja kao žene, a svrhu svoje inkarnacije je on objašnjavao kao Krišninu želju da iskusi blaženstvo koje osjeća Radha obožavajući Ga. Dakle, Caitanyina duhovna praksa i religijski pristup su izvorno ženski, i sastoje se od predanog obožavanja, štovanja i služenja Boga kao muške figure. Ovo je također jedna od stvari koje su se vremenom na čudan način izokrenule.

Isto tako, Caitanyina duhovna praksa se sastojala od izazivanja istinskog ekstatičnog stanja razmišljanjem o Bogu i pjevanjem zaziva Božjeg imena, prisjećanjem na Božje djelatnosti i tome slično; praksa HK se svodi na suhoparna teološka izlaganja koja imaju više rupa od prosječnog sita, koja su sva na isti kalup, i od nižih histerično-emotivnih i falsificiranih doživljavanja prilikom pjevanja. Dakle, HK praksi nedostaje supstancija, ali su pokušali održati kontinuitet forme. U HK hramovima se vrše obredi štovanja kipova7 za koje se vjeruje da predstavljaju Boga, od “propovijedanja” koje se svodi na prodavanje Prabhupadinih knjiga, pjevanja bhajana, i standardne dnevne rutine ranog ustajanja, tuširanja dva puta dnevno8, kuhanja i nuđenja hrane pred kipovima božanstava u Prabhupadino ime, mantranja i igara na temu moći i manipulacije unutar hramske zajednice.9
U HK praksi, centralna figura oko koje se sve okreće je Prabhupada. Njega se drži glavnim duhovnim autoritetom, njegove knjige su temeljni tekstovi zajednice, njegove upute se doslovno provode i sve se radi u njegovo ime. U internoj korespondenciji HK, praktički sva pisma počinju sa AGTSP, odnosno “All Glories To Śrila Prabhupada”, “Sva slava Śrila Prabhupadi”. Prabhupadina riječ je zakon, sveti spis, i ima prednost nad svim drugim tekstovima. Iznimna je rijetkost da se koriste tekstovi čak i drugih vaiśnava, čak i tekstovi Gaudiya sampradaye i pripadnika Gaudiya matha; druge Prabhupadine su-učenike drži se u nekoj mjeri krivovjernima, i njihovi se stavovi i sudovi relativiziraju ili otvoreno negiraju. Između ISKCON-a i indijskih vaiśnavskih organizacija postoji jaki stupanj nesklada i neprijateljstva. HK to tumače ljubomorom na Prabhupadin uspjeh i slavu.
Praksa HK pokreta obojena je licemjerjem. Postoji iznimni raskorak između javnog predstavljanja sljedbe, i njenog unutarnjeg funkcioniranja, u smislu da se “na van” ostavlja lažni dojam savršenog sklada, duhovnosti, viših kvaliteta, predanosti Bogu, nadilaženja nižih svjetovnih kvaliteta i drevne duhovne tradicije. U stvarnosti, pokret obiluje unutarnjim trzavicama i raskolima, sljedbenici su ozbiljno frustrirani po mnoštvu pitanja, seksualni život sljedbenika je kaotičan i nesređen10, u duhovnom smislu su neispunjeni i dezorijentirani, duhovno stanje u pokretu je toliko loše, da se sljedbenici ne mogu dogovoriti postoji li uopće itko u pokretu, tko je primjer uspjeha njihove preporučene duhovne prakse, dakle tko je ostvario stanje bhakti i bhava, odnosno čistog predanog služenja11, metoda mantranja krugova se u praksi pokazala posve neučinkovitom i nije od nikakve koristi u kontroli osjetila i želja, sljedbenici neprestano svjesnim naporom kontroliraju vlastito ponašanje i suočeni su s čestim propustima i neuspjesima, zbog pogrešnog načina života zdravstveno stanje članova pokreta je općenito loše i skloniji su obolijevanju od zloćudnih bolesti poput raka, pokret obiluje nasiljem, homoseksualnošću, pedofilijom12, ženomrzaštvom i općenito svim oblicima seksualnih perverzija i frustracija. To je istina koja se skriva iza ljubaznih, nasmijanih i naizgled sretnih HK koji u “zanosu” pjevaju pjesme na bengaliju i sanskrtu.
Kako su se u pokretu pokazivali problemi, količina napetosti rasla je do točke na kojoj se pokret nalazi sada, a u kojoj je rascijepljen na dvije osnovne struje, na “centralni komitet”, odnosno GBC, i na pokret rittvika, odnosno onih koji smatraju da nitko od Prabhupadinih učenika nije ovlašteni Prabhupadin nasljednik, odnosno čisti bhakta, i da se nema pravo zvati učiteljem, te da svi Prabhupadini učenici smiju funkcionirati jedino kao zamjenici, vršitelji dužnosti učitelja u njegovoj odsutnosti (rittvika). Rascjep između te dvije struje je velik, i svaka ima velik broj zagovornika, što dodatno povećava zbunjenost običnih sljedbenika, koji ne znaju kamo bi se u svemu tome okrenuli, i koji se nalaze u neugodnim situacijama kad neki od “čistih bhakta”, odnosno učitelja pokreta, zastrani ili napusti pokret, što njih stavlja u iznimno čudnu situaciju, budući da je tada njihov formalni status nedefiniran (naime, pokretu se pristupa kroz predavanje “ovlaštenom učitelju”, a padom učitelja pripadnost pokretu dolazi u pitanje). Pokret općenito obiluje raznim vrstama kršenja najelementarnijih principa koji stoje u temeljima deklariranog vjerovanja, i praksa s vjerovanjem više nema pretjerane veze; u svakodnevnom životu sljedbenika od veće je važnosti pratiti interne spletke među “učiteljima” i osobama bliskim vrhu pokreta, nego baviti se duhovnom praksom. Zbog takvog stanja, u pokretu napreduju oni koji su se najkvalitetnije ulizivali vođama, a ne oni koji su u duhovnom smislu postigli zapažene rezultate. Sve te stvari, koje se izvana rijetko vide, poznate su upućenima u strukturu ISKCON-a13, i u krugovima informiranih uopće nisu sporne.
U takvoj situaciji se vraćamo na slučaj Damira Rožmana. O njemu postoji pogrešno vjerovanje kako se on zaželio lagodnog života, pa se od autoelektričara prekvalificirao u duhovnog učitelja, kako bi lagodno živio na račun lakovjernih. Takvo shvaćanje je površno i problematično. Naime, Damir Rožman je godinama živio u ISKCON-ovom hramu, bio dijelom svih tih ljigavih spletki, hranio se HK dogmatikom, bio posve indoktriniran ISKCON-ovim doživljavanjem Prabhupadinog doživljavanja svetih tekstova, i na temelju shvaćanja realnih problema u ISKCON-u, kao i na temelju svojeg plitkog i površnog doživljavanja duhovnih pitanja, odlučio uvesti promjene u svoju duhovnu praksu i poveo svojevrsnu reformu unutar ISKCON-a, što je završilo shizmom i osnivanjem vlastite religijske zajednice, sastavljene pretežito od članova ISKCON-a koji su Rožmanu povjerovali i poveli se za njim. Treba, dakle, imati u vidu da je Rožman fenomen posve ograničenog dosega, a nipošto nekakva velika prijetnja mladeži iz opće populacije, što je dojam koji se dao steći iz medijske hajke; naime, njegovo naučavanje naprosto nema nikakvog smisla ljudima koji nisu prošli temeljitu indoktrinaciju ISKCONovom teologijom i Prabhupadinim shvaćanjem preporučene religijske prakse. Zbog toga praksa Rožmanove sljedbe i izaziva toliku sablazan u generalnoj populaciji, dok istodobno njegovi sljedbenici uopće ne uočavaju problem.
Naime, kako biste prosječnom čovjeku mogli kao suvisao prodati sustav vjerovanja u kojem si netko zamišlja kako s Bogom napasa krave, igra košarku, razgovara i na druge načine brije brijicu, na temelju tog iskaza oko sebe sakupi sljedbenike koji ga drže svecem, odnosno “čistim bhaktom”, i drže velikom čašću priliku da popiju nešto mlijeka kojim su mu oprali noge, kao i priliku da mu daruju svu svoju imovinu i u njegovo ime prose po kućama. Sve to je posve sablažnjivo prosječnom čovjeku, ali nekome tko je prošao ispiranje mozga u ISKCON-u, i tko se odgajao na Prabhupadinim komentarima svetih spisa, takva praksa je nešto posve normalno. Nije vam jasna logika? Da objasnim. ISKCON je kult osobnosti; ukoliko vam neki HK kaže da ste “impersonalist”, to je najgora stvar koje se mogao sjetiti. Prva stvar koju svakome HK utuve u glavu jest da je Bog osoba, i to ne bilo kakva, nego posve antropomorfna, sa posve precizno definiranim izgledom, kojeg možete vidjeti na njihovim slikama. Duhovni svijet, po njima, ima praktički identične karakteristike kao i materijalni – na njemu postoje livade na kojima pasu krave, postoje ljudi, drveće itd., i na tom svijetu žive Krišna i njegovi bhakte. Taj svijet se razlikuje od materijalnog po dvije stvari: prvo, ne postoje nedaće svojstvene materijalnom svijetu, kao što su bolesti, povrede, bol, starost i smrt, a svi užici su daleko veći nego na ovome svijetu. Drugo, ne postoji zlo, u smislu materijalnih vezanosti i niskosti, jer su svi stanovnici tog svijeta, uključujući i životinje i biljke, čiste duše predane Bogu. Ukoliko bi netko Boga doživljavao na drugačiji način, dakle ne kao fizičku osobu u svijetu koji je uljepšana verzija ovog, bio bi prozvan impersonalistom – nečim što HK drže uvredom, dok je u stvarnosti posve daleko od toga. Ukoliko pročitate neki “impersonalistički” tekst, vidjet ćete da je u usporedbi s njim čitava HK teologija tek gomila antropomorfizama, plitkih misli i neshvaćanja svetih spisa. To neshvaćanje svetih spisa posve je izraženo u Prabhupadinim prijevodima, koji su po svim kriterijima loši – na razini formalne točnosti znatno odstupaju od značenja izvornika, a na razini smisla nemaju s izvornikom točaka presjeka. Personalizam koji HK zagovaraju ide praktički do animizma – fizikalnim pojavama se pripisuju kvalitete osobnosti, i drži se da je svijet prepun osoba koje nadgledaju stvari, za razliku od “impersonalističkih” ideja o tome da svijetom upravljaju egzaktne fizikalne zakonitosti. Ukoliko vidite slike kojima HK ilustriraju svoje knjige i hramove, nemojte misliti kako su te slike metaforički prikaz: oni ih drže doslovno točnim prikazom stvarnosti. To ide dotle da u Bhagavad-giti piše da Bog boravi u srcu svih bića, a HK nacrtaju sliku psa, krave, čovjeka i slona s malim Krišnicom s četiri rukice u srcu. Stvari koje su mišljene metaforički, oni shvaćaju toliko doslovno, da se normalnom čovjeku od toga mora zavrtjeti u glavi, jer takvo shvaćanje ima toliko malo veze sa zdravim razumom, da je meni posve nejasno kako ga uopće netko može prigrliti s bilo kojim stupnjem ozbiljnosti. Ono što HK drže dubokim duhovnim istinama, ja bih eventualno ispričao u obliku vica, ismijavajući glupe ljude plitkih shvaćanja, koji negdje pročitaju nešto o “oceanu iluzije”, i onda se pitaju je li u tom oceanu voda slana ili slatka.

U tom djetinjastom i antropomorfističkom svjetonazoru, postoji nekoliko bitnih točaka. Prva je, kao što smo vidjeli, osobnost, odnosno antropomorfizam Boga. Druga je služenje, u smislu formalnog fizičkog obožavanja i izvršavanja nečijih naredbi, kao sredstvo pročišćenja i participacije u duhovnom svijetu. Treća, i tu možemo konačno shvatiti fenomen Damira Rožmana, je plitko i primitivno shvaćanje duhovnog svijeta i duhovnih bića. HK misle da je duhovni svijet nastanjen Božanskim osobama (da, paradoksalno, oni vjeruju da je Bog istodobno posve definiran kroz formu Krišne, a da postoje razne “ekspanzije”, koje su dakako također Božanske osobe), poput Krišne, Radhe, Balarame, pastira i pastirica iz Vrndavane, Śive, Isusa i drugih.

Rožmanu je naprosto dosadila inherentna suhoća i intelektualna rigidnost ISKCON-a, u kojem su osmjesi dio uniforme, zajedno s licemjerjem u kojem se svi pretvaraju da su duhovni, ali nema nikakvog duhovnog iskustva, čak ni umišljanja. Onda je on napravio revoluciju i uveo umišljanje iskustva kao duhovnu praksu. On je otkrio stvar koju bi obični, "svjetovni" ljudi nazvali sanjarenjem, odnosno umišljanjem stvari, i shvatio da to može raditi čitavo vrijeme, i da se od te vrste maštanja osjeća dobro. Naravno, pod utjecajem HK načina razmišljanja, izveo je "logični" zaključak da je to, što on gleda nekakva "transcendentalna zabava Svevišnje Božanske Osobe na duhovnom svijetu". Budući da su u HK panteonu oni, koji su takve stvari u stanju gledati, klasificirani kao "čisti bhakte", odnosno vječito slobodne i savršene duše, koje uživaju u svojem vječnom i blaženom odnosu s Bogom; logika je jasna. Budući da Rožman igra košarku s Krišnom i Isusom, odnosno sudjeluje u transcendentalnim zabavama Boga i njegovih bhakta, on je samim time definiran kao čisti i savršeni svetac, oslobođen materijalnog svijeta. Ono što bi običan čovjek držao hrpom plitkosti i umišljanja, HK su naučeni držati najvišim mogućim dosegom, i svrhom postojanja. Za jednog HK, najviši cilj u životu je sudjelovati u transcendentalnim zabavama Krišne i njegovih bhakta na duhovnom svijetu; novac, posjed i druge stvari su “lakšmi14”, a Lakšmi je sluškinja Krišne. Rožman je svojoj “metodi” naučio i druge HK, koji su, slijedeći njegove upute, i sami naučili sudjelovati u “transcendentalnim zabavama”, a njihov logični zaključak, uvjetovan višegodišnjim ispiranjem mozga i prihvaćanjem lažnih autoriteta u duhovnim pitanjima, je bio da je Rožman prosvijetljeni duhovni učitelj, koji je u stanju ne samo družiti se s Bogom i svecima, nego i svojom milošću naučiti druge kako da postignu isto, na lak način i bez truda.

Sve ostale perverzne i besmislene stvari koje Rožmanovi sljedbenici i on sam prakticiraju postaju shvatljive iz te perspektive; u spisima piše kako se treba ponašati prema velikoj svetoj osobi, i sljedbenici se tako ponašaju prema Rožmanu. Ukoliko vidimo kako HK u bilo kojem hramu vrše obred puje, odnosno štovanja “božanstava”, kako nazivaju kipove za koje vjeruju ne samo da predstavljaju Boga, nego da su doslovno Božji oblici, i to usporedite s famoznom sablazni o pijenju mlijeka kojim je Rožman oprao noge, bit će vam jasno kako se radi o, u osnovi, identičnoj pojavi, o identičnim zabludama, gdje to s pijenjem vode ili mlijeka nakon nečijeg pranja nije nečuvena pojava u ISKCON-u i vaiśnavskim krugovima općenito; naprotiv. Svako malo netko od njihovih “autoriteta” zaključi da njegov duhovni položaj zahtijeva najviše oblike štovanja, i da je njegova pojava sve-pročišćujuća i spasonosna za obmanuta bića, pa se mlijeko kojim on opere noge zbog njegovog “duhovnog zračenja” transformira u nektar koji u čovjeku rađa sklonost ka predanom služenju. Zar se može dopustiti da takav nektar propadne uzalud? Ukoliko u vama ovakvi koncepti rađaju mučninu umjesto predanog služenja, niste jedini. Rožman, dakle, ni po čemu nije originalan; i prije njega su se u Indiji pojavljivali slični zaluđeni tipovi, koji su plitkost proglasili dubinom i iluziju duhovnošću, i koji su naučili da mogu fantazirati o “duhovnim svjetovima” bez ikakvog posebnog truda i komplicirane duhovne prakse, i, kako i priliči, osnovali svoje vlastito, reformirano učeničko nasljeđe. I eto, tako smo došli do pojave tzv. gopal sampradaye (Gopal je Rožmanovo HK ime). Ja sam tu "sampradayu" u šali prozvao drugim imenom, sahajiya sampradaya, što je ime jedne takve sablazni iz Indije, gdje je taj fenomen poznat i zloglasan već stoljećima. Sahajiya je termin koji vodi porijeklo od riječi “sahaja”, što znači “spontano”, a izvor mu je u mišljenju da se duhovnost može postići “lako i spontano”, na način koji u identičnom obliku zagovara Rožman. Sahajiya je, dakle, pojam koji označava skorojevića, čovjeka koji počinje školovanje proglašavajući sebe profesorom. Svi HK odgovaraju toj definiciji, ali Rožmanovci su i po tim kriterijima ekstrem.

Na temelju navedenog već možete zaključiti zašto mi se na čitavu stvar okreće želudac, pogotovo ukoliko ste imali prilike čitati moje tumačenje svetih spisa koje su oni ovako ponizili, obezvrijedili i popljuvali svojim plitkim, bezobraznim i bogohulnim budalaštinama. Radi se doslovno o pojavi u kojoj se pojmovima dodijeli drugi sadržaj u nemogućnosti shvaćanja izvornog, naime u nemogućnosti shvaćanja stvarnog sadržaja, plitak a ohol um u svojem osobnom astralu stvara slike koje proglasi istinskim sadržajem, i tim se slikama bavi. Ta je pojava dijametralno suprotna duhovnom razvoju, jer u duhovnom razvoju čovjek počinje od prepoznavanja onoga što ne razumije, i onda radi na sebi dok ne uzmogne shvatiti, dakle dok mu se ne poslože stvari na takav način da stvarno spozna ono što u svetim spisima piše. Brijač, naprotiv, uzme sveti spis, i sve si posloži na takav način da on u svemu tome ispadne dobro. To je usporedivo sa situacijom koja bi nastala kad bi se djeca od sedam-osam godina igrala škole i profesora, i to na način da naprave svoju školu u kojoj će oni biti profesori, a profesore proglase “zaluđenima”, i u svojoj “milosti” im ponude da se i oni pridruže “ispravnom putu”. U tom slučaju bi takvo što bilo smjesta prepoznato kao teška zabluda i zastranjenje, ali u religijskim krugovima, nažalost, vrijede posve drugačija pravila, jer je tu uobičajeno zdrav razum odbaciti kao “prepreku”, a tada svaka budalaština može izgledati smisleno.

Problem s takvim plitkostima je prvenstveno u stvaranju pojmovne zbrke. Naime, takvi koriste izvjesne pojmove u izvjesnom značenju, i sad neka netko ide ispravljati krive Drine, i opovrgavati njihove zablude. To je nemoguće; zaluđeni ljudi mogu proizvesti daleko više zabluda i besmislica, nego ih netko razuman može opovrći. Tu dolazimo do situacije kada Rožman kaže da je vidio Boga, ja kažem da sam vidio Boga, a ljudima će to izgledati isto – dvojica luđaka tvrde da su vidjeli Boga. U takvoj je situaciji teško objasniti da si je Rožman umislio gomilu besmislica i da je doslovno luđak, koji si Boga zamišlja kao tamnoputog dvonošca koji igra košarku, a da ja pod pojmom gledanja Boga mislim poniranje u stanje svijesti koje je praktički neopisivo ni na koji način, osim poezijom, nesavršeno, ili nekom vrstom gotovo matematičkih definicija, također djelomično, nepotpuno i nesavršeno. Zapravo, prema Rožmanu sam ja nitko i ništa, on gleda Boga 24 sata dnevno, a ja svako toliko na par sekundi, najviše minuta. Blago njemu.

Drugi je problem što takva pojava predstavlja utjelovljenje svega onoga što je krivo u toj sferi, utjelovljenje svih standardnih, stereotipnih predrasuda o "indijskoj duhovnosti", utjelovljenje licemjerja, plitkosti, prijevare i ludila. Zašto bi se netko bavio kompliciranim i teškim tehnikama pročišćenja, kad može otići kod Rožmana i već sutra gledati Boga? Tako to na kraju izgleda. Na kraju će ispasti da je još bolje klanjati se bukvi u šumi, što u Indiji i nije toliko nečuvena pojava. Takve pojave dovode na zao glas ne samo sebe, nego imaju funkciju karikature, na temelju koje će ljudi ismijavati i ono što je dobro. Ljudi će na temelju toga zaključiti da nijedan duhovni učitelj ne valja, da nijedna religijska organizacija ne valja, i da su sve duhovne prakse umišljanje. I što drugo može biti rezultat svega toga, nego propast ljudi, koji će još dublje ogreznuti u materijalizmu, beznađu i očaju, bez nade za izlazak iz tog stanja, budući da će im ovakvi primjeri pokazati da je "duhovna opcija" tek gomila ispraznih tlapnji?
Postoji još jedna iznimno bitna stvar, koju treba pod svaku cijenu napomenuti, budući da se čini kako su ljudi iznimno slabo upoznati s nekim elementarnim znanjima o tome kako u sferi duhovnosti stvari funkcioniraju, s posebnim naglaskom na zastranjenja, odnosno pogrešne predodžbe i djelovanja do kojih dolazi zbog isključivanja zdravorazumskih mehanizama koji čovjeka u normalnim okolnostima štite od pogibelji.
Naime, u analizi Rožmanove sljedbe moguće je uočiti stavljanje iznimnog naglaska na tzv. "razmišljanje srcem", što se u praksi svodi na isključivanje diskriminativnog intelekta, umišljanje iskustva, činjenje neetičnih djela i koračanje stazom koja će za posljedicu imati ozbiljne poremećaje u životima mnoštva ljudi, da sad ne spominjem "sitnice" poput duhovnog zastranjenja koje će za vjerojatan rezultat imati znatno udaljavanje sljedbenika takvih sustava od Boga i istinske duhovnosti.

Rožman govori da njegov "nauk" treba shvaćati srcem, jer on nema smisla razumu. Tu se implicitno pretpostavlja da se srcem može odlučivati kvalitetnije nego umom, odnosno da je srce dio čovjeka koji je bliži Bogu od uma, tako da će odluke srca prije dovesti čovjeka Bogu. To je s jedne strane točno, ukoliko pod "srcem" držimo više duhovne aspekte čovjeka, kao što su primjerice nesebična ljubav prema bližnjemu, štovanje vrline i dobra, suosjećanje, te ostale više aspekte ljubavi, koji transcendiraju osobnu dobrobit i interese, zbog identifikacije čovjeka s daleko širom stvarnošću od njega samog. O toj vrsti "razmišljanja srcem" je govorio Isus kad je rekao: "Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje." (Iv 15, 12-13)

Isto tako, o ljubavi kao o nužnom uvjetu djelovanja koje je u skladu s Bogom sveti Pavao govori ovako: "Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon. Uistinu: Ne čini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne poželi! i ima li koja druga zapovijed, sažeta je u ovoj riječi: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Ljubav bližnjemu zla ne čini. Punina dakle Zakona jest ljubav." (Rim 13,8-10)
Očito je, dakle, da evanđelje potvrđuje vrijednost ljubavi kao primarne kvalitete, koja u sferama duha nadilazi po vrijednosti sve ostale sile - kako Pavao kaže, "A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav." (1Kor 13,13)
Sto se pak indijskih tekstova tiče, oni također naglašavaju veliku važnost ljubavi (prema Bogu, dakako), primjerice Gita 14.26: "Tko Mi neprestano služi yogom predanosti i ljubavi, on je spreman, odlaskom onkraj guna, za uzdignuće u stanje brahmana."

E sad, suočavamo se s laganim problemom. Naime, čini se da sveti spisi o ljubavi govore u znatno drugačijem kontekstu od onog, u kojem je spominju različiti čudni tipovi. Bibliji je ljubav stanje potpune nesebičnosti, stanje žrtvovanja vlastitog dobra radi tuđeg, stanje potpune, krajnje nesebičnosti, koju Isus pokazuje vlastitim primjerom, žrtvujući svoje dobro radi drugih. Pavao također pokazuje taj oblik ljubavi kad propovijeda evanđelje tamo gdje ga čeka izvjesna smrt, a čekajući pogubljenje piše iz tamnice: "Radujte se".
S druge strane, imamo Damira Rožmana koji stalno ponavlja "ljubav, ljubav", ali ono što on zove ljubavlju ne posjeduje niti temeljne odrednice onoga što sveti spisi navode kao onu duhovnu uzdižuću silu, koja čovjeka približava Bogu. Naime, Rožman se bavi isključivo njegovanjem svog ega, napravio je čitavu organizaciju oko služenja i obožavanja sebe, bavi se jedino sobom, jednako kao i njegovi sljedbenici, a u svojem su fanatizmu toliko nerazumni, da nimalo ne mare za dobrobit drugih ljudi. Kako ćemo moći zasigurno znati je li neko stanje doista ljubav, odnosno je li ono pozitivno? Ljubavlju? Ona ovdje neće nimalo pomoći; naime, problem je rekurzivan. Umom, dakle? Ali, nije li um niža kvaliteta od ljubavi? Jamačno jest. Ali, i cipele su od daleko niže kvalitete od stopala, pa nam ipak mogu biti iznimno korisne pri hodanju. Odjeća je manje vrijedna od čovjeka, pa mu je svejedno potrebna. I kompas je od niže kvalitete od ljubavi, pa svejedno čovjeku moze daleko kvalitetnije ukazati na smjer kad se izgubi u divljini, nego ljubav. Očito je, dakle, da se ponekad trebamo koristiti stvarima od niže kvalitete kako nam one više ne bi propale. Isto tako je očito, da bez uma teško možemo znati je li nešto ljubav, ili se radi o opasnoj zabludi koja s ljubavlju ima samo ograničeni broj sličnosti - primjerice, i u takvoj zabludi i u stanju ljubavi čovjek može imati osjećaj zadovoljstva, ali je uzrok tim osjećajima različit. U ljubavi je zadovoljstvo uzrokovano otvorenošću prema istini i stvarnosti, dok je u zabludi zadovoljstvo uzrokovano umišljanjem i potiskivanjem problema iz svjesnog područja u nesvjesno. Ovdje se diskriminacija ukazuje kao sredstvo, kojim mozemo naizgled slične pojave razlikovati, raščlaniti na elemente i tako ustanoviti što je istina, a što zabluda. Istina će s lakoćom proći na takvom testu - istinska će ljubav lako proći test razuma, jer se i razumu otkriva kao viša kvaliteta osobnosti, budući da se ljubavlju živi veća stvarnost. Iz toga slijedi da se u duhovnom razvoju niže kvalitete ne odbacuju i negiraju razvojem viših, nego se odnose poput viših stepenica, koje se nadovezuju na niže. Ljubav doista nadilazi razum, ali se na njega oslanja i nastavlja tamo, gdje je razum vodio, nikada ne idući protivno razumu, dakle u ludilo, besmisao i bezumlje. To je ekvivalentno hrani: hrana jamačno nije smisao čovjekova života, ali ako čovjek prestane jesti da bi se bavio višim oblicima aktivnosti, gladovat će i umrijeti. Hrana je dakle možda niža potreba, ali je svejedno nužna, i ne može se izostaviti. Isto tako, i razum je u usporedbi s ljubavlju niža kvaliteta, ali i tjelohranitelj velike osobe je od niže kvalitete od te osobe, ali on joj čuva život i dobrobit, i stoga je neizostavan. Razum je tjelohranitelj čovjekov: on mu ukazuje na pogibelji i zablude, on ga čuva od propasti i sablazni, on ga spašava od lažnih učenja i lažnih učitelja, on ga čuva od mogućnosti da zabludu proglasi Bogom, trans tuposti transcendencijom, kaotično djelovanje nevezanošću, ubrijanost u nekakvu fantaziju duhovnošću, a luđaka i egomanijaka svecem. Kad je razum ispunio svoju ulogu čuvara, duša može u miru ljubiti Boga, koji se otkriva kad su sve zablude nadiđene. Ali, onaj tko pokuša zanemariti um, tko isključi diskriminativni intelekt i dopusti da bude obmanut, taj grubo griješi i prijeti mu propast. Naime, da citiram jednu vrlo razumnu opasku Kundali Dasa, "bez jñane, kako ćete znati prepoznati što je bhakti?". Bez opažanja i razlikovanja, kako ćemo ustanoviti razliku između snova i maštarija, te istinskog transcendentalnog iskustva? Nikako. Dovoljno je sanjati svoju predodzbu o Bogu, da se to proglasi Bogom. Dovoljno je zamisliti raj, pa da se to drži iskustvom istog. Dovoljno je živo si predočiti neku stvar, pa da se to drži njenim posjedovanjem. To je analogno vjerovanju da je za posjed velikog blaga dostatno sanjati ga. Po takvoj teoriji, dovoljno je sanjati Boga, kakvog si zamišljamo, i nastaviti sanjati u budnom stanju, pa da se možemo proglasiti svecima, jer, gledali smo Boga. Razumu se takvo što razotkriva kao budalaština i ludost, ali srce, odnosno ono što se srcem proglašava u takvom suludom sustavu vjerovanja, može bez većih problema povjerovati u jednu tako ugodnu stvar - zašto, naime, ne bismo bili s Bogom, kad je to tako lako? Zato što to nije tako lako.

Bog, naime, po definiciji ne može biti jedna stvar pored drugih stvari. Bog je po definiciji temelj svega, vrhovna stvarnost, koja je temelj svega, a koja nema temelja ni u čemu drugome, osim sebe. Ukoliko netko želi preispitati vrijednost onoga što drži iskustvom Boga, neka sebe pita: je li ono, što sam iskusio, doista vrhovna stvarnost, koja je temelj svega, koja je "okus vode, sjaj sunca i mjeseca, život u svim bićima, žar u vatri i isposništvo u isposnicima"15. Je li to doista sat-ćit-ananda, dakle bitak-svijest-blaženstvo, nešto što je temelj svega pozitivnog? Temelj, kažem. Bog je ono, po čemu je moć moćna, ljepota lijepa, istina istinita, stvarnost stvarna, svijest svjesna. Pogledajmo kako vizija Boga izgleda u iskustvu Arđune, kojemu je to uspjelo:
"Kad bi na nebu istodobno zasjale tisuće sunaca,
njihov bi sjaj nalikovao sjaju tog uzvišenog bića.
Tu, u tijelu božanstva bogova,
Panduov je sin sagledao čitav svemir,
podijeljen u mnoštvu i utemeljen u Jednom".

"Gledam Te, beskrajna lika,
s mnoštvom ruku, trbuha, usta i očiju.
Ali ne vidim Ti početak, sredinu ni kraj,
o Najviši Gospode, o Svevišnji!
Gledam Te s krunama, žezlima i diskovima,
kako sjaš svjetlošću na sve strane.
Teško Te je, doista, gledati,
kao plamteću vatru
i neizmjernu svjetlost Sunca.
Vidim Te kao neprolaznog i najvišeg.
Ti si vrhovni temelj svega.
Ti si vječni čuvar dharme,
Neprolazni si Puruša, tako ja mislim.
Ti si bez početka, sredine i kraja,
beskrajne slave, bezbrojnih ruku.
Sunce i Mjesec Tvoje su oči,
plamteća vatra Tvoje je lice.
Sve stvoreno grije se u Tvome sjaju.
Ti doista prožimaš zemlju,
nebeske svjetove i sve između;
vidjevši Tvoj čudesan, strašan lik,
sva tri svijeta drhte, o Najviša dušo.
U Te, doista, ulazi mnoštvo pravednika.
Uplašeni, neki Te štuju sklopljenih dlanova.
"Slava Tebi!", kliču gomile siddha i maharišija
punim Te himnama opjevajući.
Rudre, aditye, vasui i sadhye,
viśve, aśvini, maruti i preci,
mnoštvo gandharva, yakše, asure i siddhe -
svi upiru pogled u Tebe, u čudu.
Ugledavši Tvoj neizmjerni lik, o Moćnoruki,
s mnogo usta, očiju, mnogo ruku, bedara, stopala,
s mnogo trbuha, s bezbroj strašnih zuba,
dršću svi svjetovi i ja s njima."
(Bhagavad-gita, 10. poglavlje)

Tako to iskustvo izgleda. Arđunine riječi ja potvrđujem, jer je i moje iskustvo takvo, da svjedoči o stravičnoj veličini i snazi, a istodobno o takvoj ljubavi da se od nje može trenutno, istog časa umrijeti, i o svijesti koja je tako golema i sveobuhvatna, tako totalna i neporeciva u svojoj vječnosti i beskonačnosti, da je jedina reakcija na to oduševljenje, smrt od oduševljenja zbog toga što On Jest, zbog toga što je tu, što je uvijek i što je sve. Nema te nade koja se tome može nadati, i sna koji to može sanjati. Takvo iskustvo se svjedoči kao ono sveprožimajuće, temeljne stvarnosti, i u njega nema nikakve sumnje, jer takvo iskustvo uklanja svaku sumnju, ono gasi svaku neizvjesnost, jednako kao što izlazak sunca raspršuje tamu noći. Nije nam potrebna svijeća da bismo vidjeli sunce. Tako izgleda gledanje Boga, Iśvara-darśana. To nije sitna stvar. Iz tog je razloga jasno zašto bih ja mogao utopiti sahajiye u čaši vode. Naime, oni obezvrijeđuju nesto neprocjenjivo, kaljaju nesto dragocjeno, hule na nešto predivno. Usuđujući se svojim tlapnjama i snoviđenjima davati imena Božanskih vizija, oni nanose uvredu svim istinskim vidiocima istine, svim obuzdanim mudracima i svecima čista duha, oni kaljaju svete spise čije riječi navode, hule na Boga kojeg ponižavaju i umanjuju, i jamačno će se anđeli Yamini držati za nos obijema rukama, dok ih budu bacali u pakleni oganj na dan njihova suda. To je moje mišljenje.

Da su zaluđeni sljedbenici takvog lažnog učitelja i bogohulitelja koristili zdrav razum, umjesto da su "mislili srcem", domislili bi se svemu tome. Uzeli bi svete spise, u njima pogledali kako je opisano iskustvo Boga, i na temelju toga zaključili kako se radi o nečemu neizmjerno velikom, što treba držati posebno vrijednim i dragocjenim, što se ne postiže lako, što zahtijeva razvoj najviših kvaliteta duše, poput nesebičnosti, ljubavi, istinoljubivosti, čistoće i mira uma, slobode od niskosti, želje za stvarnošću, te želje za spoznajom i sviješću. Isto tako, da su proučavali teologiju, raspršili bi neke druge zablude, poput primjerice čovjekolikog zamišljanja Boga, te zamišljanja Boga kao relativnog, kao bića među bićima, stvari među stvarima. Sve to bi ih u dovoljnoj mjeri naoružalo da se uzmognu sačuvati ovako evidentnog primjera lažnoga učitelja kakav je Rožman, koji Boga doživljava kao relativnog, ograničenog, i koji je pojam idolopoklonstva razvio do neslućenih visina, naime koji je uzeo čitavo jedno umišljanje kao idol, od sebe napravio oltar tog idola, i od svih zahtijeva poklonstvo toj ispraznosti i ludosti. Da su se koristili umom na način na koji se umom treba koristiti, spasili bi se od takvih sablazni, a također bi se u dubljem razumskom spoznavanju Božje naravi približili i iskustvenom spoznavanju iste, dakle otvorili bi se stvarnoj spoznaji Boga, jer je lažno moguće izbjeći jedino razvijanjem razumijevanja zbiljskog - jer, u razumijevanju istine možemo uočiti laž, kao njenu suprotnost, jednako kao što spoznajom naravi lažnosti neke laži dolazimo bliže spoznaji istine.

Da se vratimo malo prizemnijim sferama, u kojima je um također mogao biti od pomoći. Naime, Rožmanovi sljedbenici su u sveopćoj mahnitosti koja vlada tom ludom skupinom počinili teške sablazni, koje će morati smjesta i bez odlaganja ispraviti ukoliko se žele vratiti vrlini i istini. Kao prvo, morat će shvatiti da su u svojoj želji za posebnošću i jačanjem svojeg ega, koja ih je potakla na ovakav oblik izolacije od stvarnosti, napravili veliko uznemirenje svojim obiteljima i općenitoj javnosti. Sve zlo koje su napravili, moraju popraviti - sva imovina koju su prijevarama i pritiscima prisvojili od rodbine i pripisali toj sablazni od organizacije i zlotvoru od lažnog učitelja, mora biti vraćena; svim se ljudima koje su povrijedili svojim djelima moraju ispričati i zamoliti ih za oprost; Rožmana trebaju tužiti za prijevaru i smjestiti u zatvor, gdje je tvorcima sablazni mjesto, a sami trebaju marljivo raditi na shvaćanju uzroka koji su ih doveli u ovakvu pogibelj, trebaju shvatiti istinsko značenje religije i spoznaje Boga, trebaju mirno i bez uznemiravanja svoje okoline raditi na rješavanju problema zbog kojih su se upustili o ovaj oblik bijega od stvarnosti, i shvatiti riječi koje je Krišna rekao o ispravnom duhovnom životu:
"Vrši stoga svoju dužnost.
Uistinu je rad bolji od nerada.
Bez aktivnosti, doista,
nije moguće ni održanje tvoga tijela.
Izuzev djelatnosti yađñe,
sve su djelatnosti svijeta vezujuće.
Stoga, o Kuntin sine,
djeluj u svrhu yađñe, bez prianjanja."
(Bhagavad gita, 3:8-9)

"Stoga djeluj uvijek bez vezanosti,
vršeći svoju dužnost.
Djelujući tako,
čovjek zasigurno doseže Najviše."
(Bhagavad gita, 3:19)

Trebaju se dakle ostaviti pogrešnih ideja o "odbacivanju svijeta" i sablažnjivog ponašanja, gdje pljačkom rodbine i prosjačenjem podržavaju svoju lijenost i ludost. Umjesto toga, trebaju djelovati u svijetu na način koji će biti uzdižući za sve, trebaju koristiti svoje sposobnosti na opće dobro, i tako zarađivati za život, uživajući u vrlini i dobru, čineći svoja djela iz ljubavi za druge, jer se istinsko isposništvo sastoji ne od povlačenja iz svijeta, nego od djelovanja u svijetu na plemenit i vrli način. Djela slobodna od grijeha stoga su najveći stupanj nevezanosti za svijet, i znak su savršenstva u odricanju od svjetovnog. To je moje mišljenje. Znam da će Rožmanovi sljedbenici pročitati ovaj tekst, i stoga kažem: ovo što sam napisao je obavezujuće. Tko od njih odbije poslusati ovo što sam napisao, čini sebi veliko zlo, i na putu je u propast, koja će ga neumitno zadesiti, jednako svjetovna kao i duhovna. Ukoliko vam je stalo do Boga i vrline, imate smjesta učiniti kako sam rekao, i odreći se lažnog učitelja koji je izvor svih vrsta sablazni i grijeha, koji je sebičan, ohol i zaluđen. To je put kojim ćete jedino moći doći do istine, makar će vam on biti krivudav i težak, zbog teške karme koju ste svojim grešnim djelima svi zajedno zaslužili, i koju vam neće biti lako okajati.
Kad se govori o sablažnjivim aspektima Rožmanove sekte, prvo mjesto obično zauzima njihov odnos prema "svjetovnom", koje drže preprekom koju treba ukloniti, čime bi imali postati u većoj mjeri duhovnima. Zbog toga se povlače iz svjetovnog djelovanja, napustaju školu i karijeru, odlaze živjeti u mjesto koje zovu hramom (a za koje bih ja imao druga imena, primjerice "spilja razbojnička"), po čitave dane briju, a uzdržavaju se prosjačenjem, odnosno, kako to oni zovu, "propovijedanjem", i prisvajanjem imovine roditelja.
Naizgled takav stav prema svijetu ima podršku u svetim spisima, posebice u evanđelju:
"Reče mu Isus: "Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom." Na tu riječ ode mladić žalostan jer imaše velik imetak. A Isus reče svojim učenicima: "Zaista, kažem vas, teško će bogataš u kraljevstvo nebesko. Ponovno vam velim: Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje."" (Mt 19, 21-24)
"Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu. Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?" "Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?" "Nemojte dakle zabrinuto govoriti: 'Što ćemo jesti?' ili: 'Što ćemo piti?' ili: 'U što ćemo se obući?' Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova." (Mt 6, 24-33)

Naizgled, čini se da evanđelje odobrava upravo onakav stav prema svijetu kakav imaju Rožmanovci - oni, naime, ništa ne rade, odbacili su sve svjetovno, i bave se duhovnošću. Ali samo naizgled. Naime, istina je ta, da je Rožman u stvari iznimno opsjednut upravo bogatstvom i posjedom, jer se pobrinuo izvršiti pritisak na svoje sljedbenike kako bi ga snabdjeli novcem i nekretninama, koje su pribavili redom nepošteno, dakle pritiscima na rodbinu i tome sličnim metodama. Ono što Isus savjetuje usporedivo je s indijskim zavjetom sannyase, odnosno vanaprasthe: u Indiji, čovjek koji se odriče svijeta podijeli svu svoju imovinu rođacima, koji za njega izvrše obred pokopa kao da je umro, i odjeven samo u jedan komad platna ode u šumu baviti se yogom. Nitko od Rožmanovaca nije napravio takvu stvar. Postoji jedan drugi termin koji se u časnim tradicijama svih naroda koristi za situaciju kad netko oplijeni svoje rođake i s plijenom ode u svoju jazbinu. Ta vrsta "sannyase" zove se pljačka, jer je razbojnik na prijevaru došao do onoga što mu ne pripada, to je otuđio i sad plijen dijeli sa svojim šefom i suučesnicima lopovima. Ako je u čitavoj stvari bilo nevezanosti za svjetovno i odricanja od posjeda, onda se o tome može govoriti jedino u slučaju rođaka članova sljedbe, koji su se odrekli svojega posjeda u korist svoje djece, vjerojatno iz ljubavi prema njima, i zbog misli o njihovom dobru. Oni su pokazali istinske kvalitete sannyase, a Rožman je pokazao kvalitete "sveca" po imenu Ali-Baba, koji je s četrdeset razbojnika stanovao u pećini i zgrtao blago. Mislim da bi Rožman Ali-Babu trebao spomenuti u tradiciji svoje sampradaye kao uzor na kojem se temelji njihovo djelovanje i naučavanje. Također mislim da bi svoj tehnički sustav yoge mogao nazvati real-estate yoga, po primarnoj sferi svojeg interesa.
U prethodnom dijelu teksta sam argumentirano pokazao da Bhagavad-gita ne naučava odbacivanje svjetovnog života, već naprotiv potiče na uključivanje u svjetovne dužnosti, ali na način koji je prožet duhovnim svojstvima nevezanosti, vrline, dobra, te prije svega vršenja Božje volje. One koji napuštaju svjetovno radi zablude, radi umišljene duhovnosti, njih se drži onima koji prakticiraju religiju tamo-gune, odnosno njihovo se "isposništvo" drzi neznanjem i zabludom, iz kojih potječu najgore vrste grijeha, odnosno djela koja se vrše bez obzira na loše posljedice, bez obzira na gubitak, propast, bolest, povredu i u suprotnosti sa svetim spisima i njihovim uputama. Budući da se Bhagavad-gitu općenito u tradiciji vedante drži temeljnim tekstom u kojem je iznesena sama srž nauka, a Rožmanova je djelatnost u izravnoj suprotnosti s naukom Gite, njegova je djelatnost također u izravnoj suprotnosti s naukom vedante, odnosno s tradicijom veda i upanišada, te je njegovo učeničko nasljeđe utemeljeno jedino na zabludi, neznanju, ludosti, umišljanju i lažima, i nema nikakvih temelja u ortodoksnim vedskim sustavima. Rožman svoju sljedbu zove "Kršćansko-Vaiśnavskom zajednicom čiste ljubavi". Taj naziv je posebno licemjeran, jer njegova sljedba nije ni kršćanska, niti vaiśnavska, niti u njoj ima ljubavi, osim prema novcu i zabludi. Kršćanska bi bila ona sljedba koja drži Isusov nauk. U ovom i prethodnom odjeljku sam pokazao da su Rožmanov nauk i djelovanje suprotnost Isusovom. Pojam "vaiśnava" znači "štovatelj Višnua". Ukoliko Krišnu držimo relevantnim po tom pitanju, dakle ukoliko Njega držimo oblikom Višnua, a Bhagavad-gitu spisom koji izražava Njegovo mišljenje i volju, tada je jasno da se Rožman ne može pozivati na Višnua, jer Krišna jasno naučava sve suprotno njemu. Onima koji u to sumnjaju, preporučujem da pročitaju moj prijevod i komentar Gite, pa će se odmah uvjeriti. Dakle, ta zajednica nije ni kršćanska, ni vaiśnavska. Ostaje pojam čiste ljubavi, koji sam već prije osporio: čista ljubav je, naime, ona koja ne mari za sebe, koja se ne oholi i ne hvasta, koja žrtvuje svoje dobro radi drugoga, koja je ponizna i ne nameće se, koja neprestano daje a ne brine o uzvratu. To je ljubav koja nastaje kao posljedica boravka u Bogu. Rožman i njegovi sljedbenici su toj, čistoj ljubavi, suprotnost: oni naime brinu jedino o tome kako će pribaviti sebi korist i dobit, brinu kako će njima biti dobro bez misli na druge koje će možda pritom povrijediti, bave se jedino svojom ispraznošću i umišljanjem, boraveći po čitave dane u stanju sanjarenja i blesavih, ispraznih osmjeha koji bi valjda i njih same trebali uvjeriti da nisu prazni u duši. Kad se pojavi prilika u kojoj bi trebali pokazati stvarnu ljubav, dakle brigu za drugoga i njegov položaj (dakle ljubav prema bližnjemu), pokazuje se da za druge uopće ne mare, što je znak duhovne praznine, a ne ljubavi ili nevezanosti. Kad se pak radi o ljubavi prema Bogu, opet se pokazuje da su posve isprazni, jer ljubav prema Bogu, koji je vrhovna, temeljna stvarnost, počinje od ljubavi prema stvarnosti, prema zbilji koja nas okružuje, a ta ljubav prema Bogu se očituje kao želja da se stvarnost dublje spozna, i kao želja da se izbjegnu zablude i niskosti. To je početak istinske duhovnosti. Suprotno tome, Rožmanovci brinu jedino o tome kako će svoje tlapnje, sanjarije, bulažnjenja i ispraznosti što dulje produžiti, potpuno se udaljavajući od svijesti i razuma, te od stvarnosti, a to su stvari od kojih se čovjek nipošto ne smije udaljavati, jer tvore njegovu vezu s Bogom i od njih je načinjen njegov put prema Bogu, prema vrhovnoj istini i stvarnosti. Ukoliko čovjek radi tlapnje odbaci zbilju, odbacio je Boga i uputio se u pakao. Dakako, to ne može vječito trajati, i čitava situacija bi mogla uroditi katastrofom. Stoga ponovo pozivam sve sljedbenike prevaranta i luđaka Rožmana da ga smjesta, ovog trena odbace, zajedno s njegovim sahajiya teorijama, da napuste to leglo razbojnika i bezbožnika, i da se smjesta pokaju i obrate, potkrepljujući to ispravljanjem svega krivog, što su zbog svoje zablude, a pod utjecajem i vodstvom tog prevaranta, počinili. Takvi će od Boga i ljudi dobiti oprost i blagoslov, a ostali će propasti zajedno s luđakom koji ih vodi.
To je moje mišljenje. Dakako, moje je mišljenje također i to, da Rožmanovu sljedbu sačinjavaju takve budale, da je slabo vjerojatno da će ovaj tekst na njih imati ikakvog pozitivnog učinka, ali je unatoč tome dobro da on postoji, jer će razumnije od njih naoružati znanjem.

Danijel Turina

1Radi boljeg uvida, preporučujem pročitati temeljne tekstove HK pokreta, počevši od knjige “Bhagavad-gita kakva jest”, A.C. Bhaktivedanta Svami Prabhupada.

2“Put savršenstva”, Prabhupada, str. 86-87: "Svjesnost Krišne je proces namijenjen izravnom povezivanju sa Svevišnjim ... Ovaj proces nije samo izravan i trenutačan, već je također i praktičan ... Krišna je prisutan u obliku Svog transcendentalnog imena i možemo odmah doći u dodir sa Njim kad čujemo Njegovo ime. Jednostavno, slušajući ime Krišne bivamo odmah oslobođeni od materijalne zagađenosti ... Ovo pjevanje Hare Krišna mantre je tako moćno da ćemo zahvaljujući njemu biti odmah pročišćeni. Međutim moramo biti dovoljno odlučni da se ne zapletemo u daljnje grešne djelatnosti. Zbog toga, oni koji žele biti inicirani u ovom Društvu za svjesnost Krišne, trebaju slijediti četiri principa: ne smiju imati nezakonit seks, ne smiju jesti meso, ne smiju uzimati opojna sredstva i ne smiju se kockati .... Jednostavno slijedeći ova četiri osnovna pravila, osoba odmah postaje nezagađena. Nikakav daljnji napor nije potreban ... Materijalna zagađenost počinje sa ove četiri loše navike i ako uspijemo da ih savladamo, nema govora o zagađenosti."

3“Bhagavad-gita kakva jest”, Prabhupada, komentar 6.12: "U ovom dobu sukoba i licemjerja oslobođenje se može dostići samo pjevanjem Gospodinovog svetog imena. Nema drugog načina. Nema drugog načina. Nema drugog načina."

4Mantra se po đapamali, odnosno vrsti krunice od 108 zrnaca. Na svakom zrncu se jednom izgovori mantra. Jedan krug se dakle sastoji od 108 ponavljanja mantre. http://chanting.krishna.org/Articles/2000/09/00115.html

5International Society for Krishna Consciousness, HK organizacija koju je osnovao Prabhupada.

6“Bhagavad-gita kakva jest”, Prabhupada, 1.40: “Kao što su djeca sklona skretanju s pravog puta, tako su žene sklone degradaciji”...“Prema Canakyi Panditi, žene obično nisu vrlo razborite i stoga nisu vrijedne povjerenja. Zato trebaju slijediti razne obiteljske tradicije koje se sastoje od religijskih djelatnosti.”
Woman Reporter: Would you say that women are inferior to men?
Prabhupada: Yes.
(Television Interview -- July 9, 1975, Chicago )
s newsa
Isto tako, dovoljno je pogledati kako se HK ponašaju prema ženama: kao prema glupačama kojima i najjednostavnije stvari treba ponavljati nekoliko puta jer su preglupe da bi ih shvatile. Tome sam više puta bio osobno nazočan.

7http://www.gauranga.org/idols.htm
http://www.iskcon.org.uk/rkjanmast.jpg

8Zbog kojeg su, usput rečeno, suha koža i dermatološki problemi praktički zaštitni znak HK. Često tuširanje ima smisla u Indiji i drugdje za iznimno vrućeg vremena, zbog pojačanog znojenja, ali u drugim okolnostima je takva praksa nepreporučljiva.

9O ovome osobno znam iz pričanja ljudi koji su živjeli u HK hramovima pa ih kasnije napustili. Isto tako Leaving ISKCON.

10“Without debating the merits of celibacy in spiritual life, it's fair to say that the typical devotee, over time, is going to violate the celibacy rule at least once, if not multiple times. Desire for sex appears in every devotee's life sooner or later, to one degree or another, in one form or another. From the guru lecturing from his asana down to Bhakta Bruce cleaning the bathroom, devotees think about sex, fanaticize about it, relieve themselves in secret and, as is often the case, indulge in sex (with other willing devotees, old girlfriends or boyfriends, outside contacts, whomever) if they think they can get away with it. This rather obvious fact isn't openly acknowledged in the movement because it's a source of significant embarrassment to devotees, who view indulgence in sex as disgusting, disgraceful, and a sign of personal failure -- and, further, because they're forever boasting to non-devotees that their enjoyment of a "higher taste" is evidenced most conclusively by their disinterest in mundane sense gratification.” (Leaving ISKCON)

11Ibid.

12http://www.harekrsna.com/lawsuit/docs/puranjan.htm

13http://www.trancenet.org/krishna/rumors/rumors.shtml
Leaving ISKCON

14Doslovno: bogatstvo, obilje.

15Bhagavad -gita, poglavlje 7.
 


Danijel Turina


toggle