Članak
ČLANCI

Slobode i prava

indeks


Upravo je u tijeku kontroverza oko objavljenih karikatura Muhameda, koja se ukratko svodi na izbor između slobode govora i zaštite vjerskih osjećaja od vrijeđanja.

Zagovornici slobode govora ističu kako sloboda govora nužno mora uključivati i govor koji će netko eventualno držati uvredljivim, jer se u protivnom dokida sloboda govora u korist svemoćne političke korektnosti.

Zagovornici zaštite vjerskih osjećaja ističu kako svaka sloboda prestaje tamo gdje počinje kršenje nečijih prava – u krajnjoj liniji, sudovi kažnjavaju uvredu i klevetu, što predstavlja neki oblik ograničenja slobode govora, a u velikom broju zapadnih zemalja postoje zakoni koji sprečavaju neke oblike izraza, primjerice veličanje nacizma ili negiranje holokausta. U tom kontekstu, insistiranje na apsolutnosti slobode govora u slučaju ismijavanja Islama, uz istodobni zakonski progon ismijavanja holokausta, predstavlja licemjerje.

Ovo pitanje nipošto nije trivijalno, i argumenti obiju strana čine se valjanima u određenom rasponu. Očito je da slobodu govora nije pametno ograničavati do te mjere da se ljudi boje izraziti mišljenje koje bi nekoga moglo uvrijediti, a naprosto stoga što će bilo kakvo mišljenje nekoga uvrijediti, pa na kraju nitko ne bi smio reći ništa, ili barem ništa vrijedno govorenja. Dovoljno je pogledati „politički korektno“ ispolirane izjave zapadnih političara, pa da čovjeku dođe zlo. Ja se recimo smatram osobno uvrijeđenim politički korektnim izjavama, koje držim toliko gnjusno ljigavima, da me tjeraju na povraćanje.

Prije svega treba ustanoviti činjenicu da svijet nije izotropna masa pojedinaca, nego svojevrsno tržište (ili bojno polje, ako ćemo tako), na kojem se za prevlast bore različite ideje i interesne skupine. Te skupine imaju različite zamisli o bitnim stvarima, što uključuje pogled na svijet i njegov smisao, te ulogu čovjeka, međusobne odnose ljudi, te temeljne koncepte po kojima se ti odnosi uređuju unutar i između država. Zapad pritom treba imati u vidu da koncept ljudskih prava, kojeg putem svojih institucija pokušava nametnuti kao univerzalnu vrijednost, zapravo predstavlja tek jednu od opcija na tržištu, nastalu u doba francuske revolucije i američkog rata za neovisnost, s korjenima u humanizmu i renesansi. Koliko god zapadni ideolozi i političari trubili o svetosti ljudskih prava, činjenica je da se radi o umjetno stvorenom konceptu, koji štoviše nije filozofski održiv. Ljudska prava, naime, nisu koncept nastao znanstvenim promatranjem svijeta i uviđanjem neke istine, nego predstavljaju tek izraz želja o idealnom ustroju društva, sukladno viđenju ondašnjih ideologa. Svijet, naime, kao takav ne afirmira „ljudska prava“, nego je prema njima posve ravnodušan, a iz pozicije fizike i biologije čak je i tvrdnja o nekakvom pravu na život smiješna, otprilike kao tvrdnja o pravu eunuha na reprodukciju. Život je vrlo krhka i prolazna struktura, a govor smrtnih bića o pravu na život kao da je potekao iz kazališta apsurda. Pravo na život imaju besmrtnici. Smrtnim bićima život nije pravo, nego prolazno stanje, a njegovo održanje nije stvar prava, nego neka vrsta prolazne privilegije. Iz te pozicije, pravo na imovinu i izražavanje mišljenja još su smješniji. Sva imovina ljudi zapravo je nastala tako što je netko oteo neki prirodni resurs i proglasio ga svojim, te na temelju toga radio dalje, svoje „pravo“ temeljeći na snazi. Sve dok se ne ustanovi tko ljudima daje pravo proglasiti bilo što svojim, koncept prava na vlasništvo ostaje tek proizvoljnost. Sa „pravom“ na mišljenje stvari stoje ponešto drugačije – kao misleća bića, ljudi dakako imaju pravo na mišljenje, budući da im je ono bitno svojstvo, ali nipošto nisu oslobođeni posljedica koje izražavanje tog mišljenja može imati po njih ili druge.

Sad će netko pitati kakva je to sloboda, u kojoj nije moguće nekažnjeno prakticirati neke mogućnosti izbora. Moj odgovor na to jest: jedina logički održiva. Naime, sloboda u kojoj više opcija ima iste rezultate ne može se zvati slobodom, budući da je čovjek na istom neovisno o tome što je izabrao, pa njegova sloboda de facto ne vrijedi ništa. Zamislite da možete birati između deset vrsta sladoleda, od kojih sve imaju isti okus. Teško da takva sloboda išta vrijedi. Ako, pak, imamo nekoliko opcija, a one za sobom povlače različite rezultate, tada je ta sloboda vrijedna – primjerice, ako možete birati između loših i dobrih automobila, ili između siromaštva i bogatstva. Ovo pitanje mnoge zbunjuje, i u dosta rasprava sam se sretao s filozofski neukim ljudima koji su u raspravi o slobodnoj volji dovodili u pitanje postojanje slobodne volje u situaciji u kojoj neki oblici njenog prakticiranja imaju za rezultat raj, a drugi pakao. Takvi dakako nisu stali i razmislili o tome, jer bi u protivnom uvidjeli da sloboda u kojoj svi idu u raj neovisno o tome što rade nije nikakva sloboda, nego stanje predestinacije. Kakva je uopće korist od slobodne volje, možete raditi što hoćete a sve se na kraju svede na isto? Ako vam u teološkoj sferi izgleda prihvatljivo da svi na kraju dođu u raj, razmislite bi li vam u svjetovnoj sferi bila prihvatljiva situacija u kojoj je moguće nekažnjeno raditi bilo kakvo djelo, štoviše u kojoj bi za svako djelo slijedila jednaka nagrada – jednome za silovanje i okrutno ubojstvo, a drugome za djela milosrđa, bez razlike. Zamislite da nagradu za uspjeh u znanosti dobiju podjednako Einstein i neki šarlatan. Od kakve je vrijednosti takva nagrada? Ako diplomu dobiju podjednako neznalica i vrhunski student, bez razlike, od kakve je vrijednosti ta diploma? Ako nagradu za dobra djela dobiju podjednako Hitler i čovjek koji je spašavao njegove žrtve od progona, od kakve je koristi takva nagrada? Pravednici bi s pravom protestirali ako bi se u raju našli podjednako i zločinci i njihove žrtve, bez razlike. Takvo stanje bi negiralo pravednost, i kao takvo je nespojivo s Božjom naravi, koja je apsolutno pravedna i suprotna grijehu. Upravo zbog Božje naravi, koja je dobra, u raj mogu samo oni čije su osobne kvalitete i djela dobri. Zbog toga rajsko stanje apsolutno ne može biti zajamčeno svima, neovisno o njihovim svojstvima i izborima. Onaj tko poprimi demonska svojstva i čini demonska djela, upotrijebio je svoju slobodnu volju kako bi sebe oblikovao na suprotnost svim načelima na kojima je sazdano stanje raja, a ona su ljubav, divljenje dobru i vrlini, pravednost, stvarnost, spoznaja, odanost Bogu i tome slično. Prakticiranje slobodne volje je dakle čin izbora kojim se biće profilira i bira svoju sudbinu. Kad bi se sloboda svodila na izbor između pet vrsta sladoleda, koji su svi istog okusa, tek tada bi se moglo reći da to zapravo i nije nikakva sloboda. Sloboda je definirana kroz postojanje različitih ishoda njenog prakticiranja – mogućnost propasti, dakle, uvijek postoji kao druga strana mogućnosti velikog uspjeha.

U ovom konkretnom slučaju, činjenica je da karikaturisti imaju mogućnost izražavanja svojeg mišljenja. Isto tako, ako njihovo mišljenje predstavlja otvoreni sukob s bitnim konceptima neke interesne skupine, ta interesna skupina može objaviti rat do istrebljenja tim karikaturistima, i naprosto ih iz osvete pobiti. To vam je isto kao da jedna država „iskoristi svoje pravo“ da drugoj objavi rat. Ta druga država na objavu rata može uzvratiti nuklearnim udarom i izbrisati je s lica zemlje. To su logične posljedice povlačenja određenih poteza, i stvarno ne vidim zašto se neki čude kao pura dreku kad netko odbije mirno podnositi čin koji je de facto objava rata temeljnim teološkim i filozofskim konceptima koje on svojom egzistencijom zastupa.

Svako „pravo“ vrijedi jedino toliko, koliko iza njega stoji mogućnosti provedbe. Da bi netko ustvrdio kako je život njegovo pravo, morao bi prvo postati imunim na smrt, odnosno besmrtnim. Tek tada bi se moglo reći da je život njegovo pravo. Isto važi za sve ostalo, uključujući slobodu govora. Sloboda govora podrazumijeva podnošenje posljedica govora. Čak i istinit i pravedan govor može imati fatalne posljedice po govornika, što vidimo na primjerima Ivana Krstitelja i Isusa, koji su zbog svojeg govora pogubljeni. Nema tu ni slobode, ni prava, ako nema moći koja stoji iza govornika i njegovih riječi. Jedna civilizacija se može igrati prava kao temeljnog načela, ali ne smije izgubiti iz vida da je to samo njena interna igrica, a ne kozmički zakon. Pripadnici drugih civilizacija ne moraju nimalo mariti za načela, koja bi ovi držali temeljnima. Uzmimo za primjer hipotetičke civilizacije A i B, gdje civilizacija A na prvo mjesto stavlja život i ugodu pojedinca, a civilizacija B na prvo mjesto stavlja načelo i njegovo očitovanje na svijetu. Civilizacija A će biti spremna radi ugode pojedinca žrtvovati bilo kakvo načelo, i načela držati nekom vrstom trivijalnosti, ali civilizacija B će biti spremna bez ikakvog oklijevanja žrtvovati život i dobrobit pojedinaca radi održanja načela, koje drži vrednijim od života.

Zapadna civilizacija ekstreman je primjer civilizacije A, iako je, paradoksalno, izrasla iz temelja civilizacije B. Današnja civilizacija religiju smatra potrošnom robom, nekom vrstom zabave koju pojedinci troše i odbacuju poput mobitela i automobila, a moralna načela drži bitnima samo u mjeri u kojoj osiguravaju ugodu pojedinca. Takav stav je podjednako katastrofalan kao i stav po kojem se život pojedinaca može bez ograničenja žrtvovati u ime nekog načela. Ni jedna od tih dviju opcija nije ispravna. U zbilji, treba prihvatiti činjenicu da je smisao ljudskog života kao takvog utjelovljenje i očitovanje viših načela, visokih duhovnih svojstava poput istinoljubivosti, ljubavi, divljenja, odanosti, požrtvovnosti, inteligencije i spoznaje – kvaliteta koje dolaze od Boga, koji je „ljudskost u ljudima“, kako to veli Krišna. Ljudi koji tih svojstava imaju više, viša su bića od onih koji ih imaju malo. Eto, to je gola istina, koju držim evidentnom. Smisao ljudskog života je utjeloviti što više takvih Božanskih kvaliteta, a posjedovanje takvih kvaliteta posjedniku daje prava. To znači da dobrobit dobrog čovjeka ima prednost u odnosu na dobrobit zlikovca, da dobrobit mudraca vrijedi više od dobrobiti budale, da dobrobit sveca vrijedi više od dobrobiti grešnika, i tome slično. Ako bi se takav sustav primjenio na upravljanje državom, sposobnima bi se dala prednost pred nesposobnima, zločince bi se zatiralo a pravednike uzdizalo, a pitanje kriterija uopće nije sporno, budući da se tu radi o pukoj ekonomiji sile. U sustavu u kojem osobne vrline daju prednost pri zapošljavanju, osobe bez vrlina naći će sa na dnu ljestvice vrijednosti – to nije sustav u kojem se beskrupulozni mrakovi mogu dići na vrh. U civilizaciji u kojoj je vrlina temelj vrijednosti neće biti besmislenog žrtvovanja interesa pojedinaca u ime načela, budući da temeljno načelo vrline znači suosjećanje, a ono će jamčiti dobar postupak čak i sa zločincima, osim u slučaju kad je narav zločina takva da je veća sablazan oprostiti nego kazniti.

Da se vratimo na karikature. Dotični karikaturisti iz nekog razloga smatraju svojim pravom nekažnjeno vrijeđati. Nećemo ulaziti u to koliko je to vrijeđanje opravdano; ostaje činjenica da ono predstavlja provokaciju sukoba. Provocirati sukob a potom se čuditi njegovu izbijanju znak je potpune gluposti. Onaj tko provocira treba to činiti tek ako je svjestan da time izaziva sukob, ako je svjestan da sukob želi, i ako je spreman na njegove posljedice. U protivnom, pametnije mu je naprosto šutjeti.

Također, zaslijepljeni svojom pozicijom civilizacije tipa A, dakle one u kojoj je ugoda pojedinca nadređena svim vrijednostima, a vrijednosti se drže nekom vrstom proizvoljnosti i intelektualne razonode, neki pitaju, citiram „kakva je to religija čiji vjernici ne mogu podnijeti malo humora?“

Odgovor na to pitanje glasi: Dijete drago, to ti je religija koja je dostojna svojeg naziva; to je religija koja stoji u temeljima civilizacije tipa B. To je religija koja vrijednosti koje stoje u njenim temeljima drži vrednijima od života, vrednijima od imovine, vrednijima od svih sloboda i prava. To je religija koja smatra da čovjekov život služi tome da bi provodio njena načela, te da nije sam sebi svrha nego je tek dio više svrhe. To je religija koja nimalo ne drži do izmišljotina koje zovete ljudskim pravima, i koja se naprotiv bavi ljudskim dužnostima pred Bogom.

Ne ulazeći u pitanje ispravnosti načela te konkretne religije, ostaje činjenica posve različitog kriterija vrijednosti. Pripadnik civilizacije A vjerovanje drži nekom vrstom sporta, nečim trivijalnim u usporedbi s ljudskim životom. Pripadnik civilizacije B drži ljudski život trivijalnim u usporedbi s načelima koja bi taj život imao utjeloviti. Ugrožavanje načela i svetinja, iz pozicije civilizacije A, predstavlja trivijalnu stvar, koja može biti predmetom ismijavanja, jer ona osim ljudskog života i dobrobiti ne poznaje drugih svetinja. Iz pozicije civilizacije B, ugrožavanje načela i svetinja je apsolutni grijeh, daleko veći od od masovnog ubojstva i genocida. Civilizacija B porugu usmjerenu prema duhovnom doživljava otprilike onako, kako su Židovi morali doživljavati orgijanje nacista kasnih tridesetih.

Neshvaćanje tih temeljnih razlika može dovesti jedino do totalnog rata između civilizacija koje ustraju u ovako oprečnim stavovima. Kad vam, dakle, sljedeći put padne na pamet da prakticirate svoje „pravo“ da nekoga ismijavate ili vrijeđate, pazite se kako hodate mračnom ulicom, da on ne bi prakticirao svoje „pravo“ da vas za kaznu ubije. U oba slučaja, naime, riječ „pravo“ može se slobodno zamijeniti riječju „moć“, jer to su zapravo istoznačnice. Onaj tko vrijeđa, to čini stoga što misli da ima moć to činiti bez posljedica, a onaj tko ubija to čini stoga što misli da ima moć to činiti bez posljedica. U oba slučaja, prakticiranje moći izazvat će posljedice. Imajući to u vidu, preporučio bih bahatim osobama koje misle da im intelektualna pripadnost zapadnom civilizacijskom krugu daje prava na vrijeđanje, da imaju u vidu mogućnost da netko toj njihovoj civilizaciji skupa s njima održi bolnu lekciju o posljedicama nekih oblika korištenja moći.


Danijel Turina


toggle