Članak
ČLANCI

Učitelj

indeks


Učitelj naučava primajući učenika u vlastitu bit, i tako zajedničku sjedinjenu bit pročišćuje.
...

Učitelj je onaj aspekt koji prosvjetljenje čini vjerojatnim; bez učitelja prosvjetljenje je moguće, ali samo ekstremno jakim poje­din­cima čelične predanosti i želje za oslobođenjem, koju apsolutno ništa nije u stanju pokolebati, jer će ih voditi duh, Božanska unu­tar­nja stvarnost, koja je vrhovni učitelj svih učitelja. Bez učitelja mogu postići prosvjetljenje samo oni, koji su toliko snažne svijesti da bi postigli prosvjetljenje u bilo kakvim okolnostima, bilo kada i bilo gdje. Takvima je dovoljno pročitati rečenicu iz svetog spisa, pa da bez pogreške, vođeni samo svojim instinktima, dođu do savršeno ispravnog razumijevanja pročitanog, i uzdignu svoju svijest. A čak i takvi će imati ozbiljnih, teških problema na svom duhovnom putu, jer će morati dugotrajnim ispitivanjem razrješavati dileme koje bi učitelj možda razriješio jednom rečenicom.

...

Učitelj nipošto nije osoba kojoj bi se dolazilo po savjete kojima bi se izbjegavalo donošenje odluka i rješavanje vlastitih problema. Učitelj nije netko tko će misliti i živjeti umjesto nas, učitelj je naprotiv onaj koji će nas učiniti jakima i samostalnima, ali u onom smislu u kojem su najveća snaga i najveća samostalnost svojstva predanih Bogu. Predanost Bogu je jedini stvarni lijek za slabosti, jer predstavlja upijanje čiste moći i svijesti iz njenog izvora, i tako predstavlja izvor najveće snage.

(Danijel Turina, „Pristup Yogina“)

 

Uzmimo za primjer te situacije Sunčev sustav. Jedini istinski izvor svjetlosti u njemu je Sunce. To je zbog toga što se u njegovoj jezgri odvija termonuklearna fuzijska reakcija, kojom se laki elementi stapaju u teže, uz zračenje viška energije u vidu elektromagnetskog zračenja. Oko Sunca orbitira nekolicina planeta, koje bivaju osvijetljene Suncem obrnuto proporcionalno svojoj udaljenosti od njega, odnosno, što su mu bliže, tim više svjetlosti i topline primaju. To podsjeća na učenike velikog učitelja: oni koji su mu bliže, obasjani su s više topline i svjetlosti. Oni, koji su dalje od njega, dobivaju manje. Učenici tih učenika usporedivi su s mjesecima koji orbitiraju oko tih planeta. Ako ih obasjava samo planeta od koje se odražava Sunčeva svjetlost, imamo opet primjer korijenske funkcije, gdje svjetlost eksponencijalno pada sa svakom iteracijom. Učenička nasljeđa, koja tako propadaju i degeneriraju se, govore nam kako trebamo biti što bliže Suncu, kako trebamo upiti što više njegove svjetlosti i zračiti je u svijet. Naizgled je to točno, ali u stvari je beskrajna glupost, podložnički mentalitet i uzrok propasti svake duhovnosti na svijetu. Ne treba nam, naime, vražje Sunce, nego moramo u sebi razviti termonuklearnu reakciju fuzije, a to možemo učiniti tek ako prestanemo biti planete, te postanemo zvijezde. Tek tada ćemo ostvariti istinski izvor snage, i imat ćemo što zračiti. Tada ćemo biti samoobasjanima, svijetlit ćemo i grijati sami od sebe, a ne kao komadi ugljevlja, koji u vatri siju, a kad ih odatle izvadimo hlade se i ostaju crni, pokazujući tako svoju istinsku prirodu tame i hladnoće. Tamnu i hladnu dušu možemo koliko god hoćemo izlagati društvu svetaca i avatara; ona će u njihovom društvu doista i pokazivati nekakve vrline, ali kad se iz tog društva ukloni, ona se hladi i vraća na svoje. Zbog toga se razlikuju nasljeđa religije i nasljeđa yoge. Nasljeđa religije ona su, koja pokušavaju od ljudi načiniti pasivne sljedbenike koji će samo prikupljati i odražavati svjetlost onih iznad njih. Nasljeđa yoge, pak, ona su koja nimalo ne drže do tradicije, već naprotiv neumorno ustraju na takvoj transformaciji bića pojedinca, kakva će dovesti do toga da on sam od sebe zasja, poput nuklearne peći Sunca. Takav, koji je sam po sebi utemeljen u Bogu, koji je sam po sebi ostvaren, koji u svojoj istinskoj prirodi vidi temelj svakog učeničkog nasljeđa, taj je istinski temelj duhovnosti u svijetu, a ne nasljeđa podložnika, molitelja i štovatelja tradicija.
...
Između znalca i tragaoca mora postojati takav odnos, koji će znalca potaći na objašnjavanje dubokih istina i bitnih stvari; ništa nije moguće naučiti od nekoga, prema kome ne osjećamo divljenje i poštovanje. Znalac u sebi utjelovljuje znanje, predstavlja očitovani oblik mudrosti. U onoj mjeri u kojoj cijeni znanje, učenik će cijeniti učitelja koji znanje u sebi nosi i utjelovljuje.
Služenje učitelju iz predanosti znak je posvećenosti onome, što učitelj kao takav predstavlja. Tada znanje, koje je u učitelju, spontano prelazi onome tko ga cijeni i prihvaća, te tako sam predani učenik postaje znalcem i mudracem.

(Danijel Turina, Bhagavad-gita, iz komentara)

 

Kao što možete vidjeti iz citata koje sam na tu temu povadio iz knjiga, smatram da je u duhovnom razvoju učitelj iznimno važan. Ono što ovdje želim razjasniti odnosi se na nešto što se većem broju ljudi, koji čitaju ove tekstove, mota po glavi: naime, oni bi me voljeli pozivati na red zbog toga što ne primam učenike. Osnovna ideja takvog razmišljanja bi glasila da su oni zaključili da bi im jako dobro došao učitelj, i kako se ja sad usudim reći da za takva sranja nisam zainteresiran. Po njima, valjda bih se trebao osjećati polaskanim.

Poruka svima takvima: nabijem vas sve na kolektivni metaforički kurac.

Kao prvo, baš mene briga što bi vama trebalo. Puno toga bi i meni trebalo, pa za to nikoga nije briga. Ja sam svojedobno žrtvovao veliki dio svojeg života podučavajući učenike. Cijena koju sam platio bila je ogromna. U to sam se upustio svjesno i svojevoljno; nitko, uključujući Boga, nema pravo ni mogućnost tražiti od mene takvo nešto. Nije to moja dužnost, kako si vi mislite, niti će me bilo tko pozivati na odgovornost ako odbijem nekoga podučavati – ni karma, ni Bog, a kamo li vi.

Većina onih, radi kojih sam godinama žrtvovao svoje duhovno stanje i Božju blizinu, izdala me je prvom prilikom, a što se njih ticalo, mogao sam živjeti i u kanti za smeće – zapravo, to im ipak ne bi odgovaralo, jer u kanti za smeće ne bi postojao priključak za internet (da im mogu odgovarati na mail), te kuhinja u kojoj im mogu skuhati ručak, i dnevni boravak u koji će se pozvati kad god im zatrebam. Budući da su smisao moje egzistencije vidjeli kao servis koji njima pruža usluge, nisu vidjeli nikakvu svrhu u bilo kojem dijelu moje egzistencije koji njima ne bi bio od koristi. Svatko razuman će se pitati zašto sam oko sebe toliko dugo tolerirao takvu bagru. Odgovor je jasan: ja osobno sam prošao užasno težak put duhovnog razvoja. Nisam imao nikoga kome bih se mogao obratiti za savjet, nisam čak znao ni u kojem smjeru da se okrenem tražeći odgovore. Nisam znao koje knjige čitati, pa sam čitao sve bez razlike. Nisam znao u kojem smjeru se nalazi izlaz, pa sam proučavao sve, od fizike preko psihologije do religije. Moje neznanje je bilo golemo, užasno mi je trebala bilo kakva pomoć da si razjasnim stvari, a jedva da sam išta korisno našao – da ne spominjem ogromnu gomilu štetnih gluposti koje sam morao filtrirati, i to tako da sam svaku morao isprobati i ustanoviti što je točno u njoj krivo. Ukratko, očajnički mi je trebao učitelj, a morao sam se zadovoljiti filtriranjem gomile sranja, i kriterijem po kojem je dobro ono od čega u sebi osjećam veću snagu i dubinu. Zbog toga sam, postigavši prosvjetljenje, bio spreman podnositi ogromne teškoće samo da bih druge poštedio iste agonije i pružio im vodstvo koje ja nisam imao. Po putu sam ustanovio da to baš i ne funkcionira. Kao prvo, ja sam podrazumijevao da se svi koji mi se obrate želeći biti mojim učenicima nalaze na onoj poziciji na kojoj sam ja bio kad bih sve dao za učitelja. To je bilo pogrešno. Većini nije trebao učitelj, jer nisu imali želju za prosvjetljenjem; nije u njima bilo stvarne želje za Bogom. Njihove pobude su bile nižeg tipa, u pravilu neki oblik frustracije zbog kojeg su željeli bježati od svijeta. Meni takvo nešto izvorno nije bilo pojmljivo, budući da meni bježanje od svijeta nikad nije bilo svojstveno, pa nisam posve razumio taj oblik pobude. Meni bi bilo razumljivije da netko bježi u svijet, sakrivajući se od duhovnih pitanja, nego obrnuto.

Druga stvar zbog koje sam odlučio sve poslati k vragu je dolazila od spoznaje da nema nikakve bitne razlike između učenja od mene kao fizičke osobe, te učenja iz mojih knjiga i ostalih tekstova. Kroz vrijeme se pokazalo da oni koji nisu u stanju učiti iz knjiga, nisu u stanju ni iz moje prisutnosti izvući ništa, a naprosto zato što su duhovno nezreli i na preniskoj točki u duhovnom razvoju da bi yoga predstavljala realističnu opciju. Takvima obično treba još barem desetak inkarnacija do te točke, a to vrijeme nitko ne može bitnije skratiti. Svijet je, naime, vrlo moćno sredstvo duhovne poduke, neka vrsta osnovnog duhovnog obrazovanja. Tko diplomira svijet s odličnom ocjenom, razvio je kvalitete zbog kojih mu se yoga, kao visoko obrazovanje, ukazuje kao sljedeći korak. Kad takav uzme moje tekstove u ruke, već ima razvijena energetska tijela i duhovne organe u dovoljnoj mjeri, da može izvući praktički sve bitno i prosvijetliti se. Da, na toj razini postoji neka razlika između mene kao učitelja i mojih knjiga kao učitelja, jer sam ja učinkovitiji, ali što mene za to briga? To što bi vama dobro došlo da netko troši vaše karmičke pizdarije i ukazuje vam na stvari koje ste krivo shvatili, stvarno nije moj problem, niti me se to imalo tiče. Niti sam vam ja pravio vašu zlu karmu, niti s njom želim imati ikakva posla. Naravno da bi vama jako odgovaralo da ja do smrti glumim vašu dadilju i živim kao vaš rob, a nakon smrti ponovo, budući da vam se nikamo ne žuri, a radije biste da netko drugi za vama čisti sranja koja ste napravili, nego da se vi oko toga potrudite kako biste druge poštedjeli. Meni to ne bi odgovaralo, a jedino mene se tu nešto pita, budući da jedino onaj tko raspolaže bogatstvom bira kako će ga trošiti; nitko to nema pravo činiti za njega. Štoviše, jako se pazite čak i misli u kojima biste me pozivali na red, na temu „kako se usudiš...“ i „što si ti misliš...“, jer ćete zbog takvih stvari jako gadno karmički najebati; to je naime smrtni grijeh. To što sam neke ljude podučavao moja je bezuzročna milost, kako bi se to reklo u svetim spisima. To znači da se radi o nečemu što nije uvjetovano ni mojom karmom, ni njihovom karmom, niti su oni to ikako mogli zaslužiti ili platiti, niti me je itko na takvo što mogao prisiliti, niti bi mi se što loše desilo da sam to odbio. Postojalo je dakle razdoblje u kojem sam bio spreman podnositi svakakva sranja iz želje da ljude poštedim onoga što sam ja morao proći, ali vremenom sam ustanovio da su moji kapaciteti daleko premali da bih osobnom podukom mogao pomoći većem broju ljudi, pa sam napravio sljedeću najbolju stvar – zapisao sam svoje znanje u tekstove, od kojih koristi može imati teoretski neograničen broj ljudi. Iako je ta korist za pojedinca nešto manja nego bi bila da ga ja osobno podučavam, nije toliko manja da bi to igralo bitniju ulogu na dulje staze, a s druge strane je doseg blagotvornog utjecaja daleko povećan. Također, moji učenici, oni koji su sa mnom izdržali do kraja, bliže se završetku obuke, čime ću ja konačno dobiti svoj život i slobodu nazad, i moje duhovno stanje ponovo će ovisiti samo o meni, a ne više i o posrtanjima i zastranjenjima učenika, koja se sva odražavaju na meni. Vjerujte mi da ni u kojem slučaju ne namjeravam ponovo prolaziti takvo nešto – prije bih se dao izložiti paklenim mukama, nego bih nekoga ponovo prihvatio za učenika, toliko sam se nauživao sranja u svemu tome. Da sam jednog učenika doveo do ove točke, bio bih zadovoljan – to sam također napisao u knjigama. Budući da sam premašio zadanu normu, osjećam se posve zadovoljno po tom pitanju, i ne namjeravam se više žrtvovati za druge. Toga je bilo dosta.


Danijel Turina


toggle