Članak
ČLANCI

Strategija sukoba

indeks


„Pobijedit će onaj, tko zna kada se treba boriti, a kada ne.“
...
„Mudar borac nameće svoju volju neprijatelju, ne dajući neprijatelju da svoju volju nametne njemu.“

(Sun Tzu, Umjetnost ratovanja)

 
„Osvajač je uvijek ljubitelj mira; njemu bi bilo najdraže mirno osvojiti našu zemlju.“...
„Većina je ljudi po svojoj naravi plašljiva, te stoga neprestano preuveličavaju opasnost. Svi će izvori informacija iz tog razloga vojskovođi davati lažni dojam neprijateljeve snage, iz čega se rađa još jedan uzrok neodlučnosti.“...
„Nitko ne započinje rat – ili to barem nitko pri zdravoj pameti ne bi trebao činiti – a da prije toga ne stvori jasnu sliku ciljeva koje time želi postići, te kako ga namjerava voditi.“

(Karl von Clausewitz)

 
„Oni nisu razumjeli granice moći. ... Neovisno o tome koliko si snažan, postoje izvjesne granice, a to njima nije bilo posve jasno“.

(Vo Nguyen Giap, vrhovni zapovjednik vijetnamskih oružanih snaga)

 

Ostvarivanje bilo kojeg cilja moguće je sagledati kroz modeliranje ekonomije sila u sustavu. Čovjekov um se ponaša u osnovi na sličan način kao i bilo koji drugi sustav u kojem postoji konkurencija sila u ovladavanju ograničenim resursima. Zbog toga će vještine korisne u upravljanju vanjskim silama biti korisne u ovladavanju unutarnjim silama, i obrnuto. Čovjek koji je ovladao vlastitim umom intuitivno će ovladavati vanjskim svijetom. Isto tako, čovjek koji je sposoban ovladati vanjskim svijetom morao je po putu razviti određeni stupanj vlasti nad sobom, odnosno vlastitim misaonim procesima. Zabluda je, stoga, vjerovati kako između svjetovne i duhovne moći ne postoji nikakva međuovisnost. Ovdje ćemo pokušati sagledati neke od mehanizama bitnih za uspostavljanje konrole nad bojnim poljem, neovisno o tome je li to polje um, tržište ili politička scena. Način na koji sile djeluju u osnovi je isti i neovisan o obliku bojnog polja, budući da je ekonomija sile jedinstvena za sve sustave u kojima važe ograničenja.

Modeliranje stvarnog stanja na bojnom polju, kao i vlastitih snaga i slabosti, predstavlja aspekt realizma koji je apsolutno nužan, i bez kojeg upuštanje u sukob znači izvjesnost poraza. Nametanje vlastitog viđenja i želje situaciji predstavlja aspekt idealizma, koji je također nužan, jer bez njega nije moguća promjena situacije na bojištu. Snimanje stvarnog stanja, te nametanje vlastitog viđenja, mudro spojeni, predstavljaju nužan ali ne i dovoljan uvijet pobjede.

Inteligencija protivnika samo je još jedna sila konačnog iznosa, koju je moguće modelirati. Borba protiv inteligentnog protivnika u osnovi je, dakle, posve slična borbi protiv slijepe sile.

Prije upuštanja u sukob, poželjno je modelirati željeni ishod, te modalitete njegove dugoročne stabilizacije. Nemogućnost sagledavanja stabilnog ishoda sukoba dovoljan je razlog za ponovno modeliranje čitave slike, kako situacije, tako i željenih ciljeva. U slučaju nepovoljne strateške situacije, nužno je taktički manevrirati na takav način, da se odnosi sila promijene u našu korist. Puko prihvaćanje situacije svojstveno je strateški slijepim umovima, i jamči poraz neovisno o početnom stanju, a zbog entropije sustava. Stagnacija u slučaju nepovoljne strateške situacije apsolutno je najgori mogući potez. Iako je u takvoj situaciji nemoguće modelirati pozitivan ishod na temelju analize trenutnog stanja na bojištu i odnosa postojećih snaga, izvjestan je negativan ishod u slučaju nedjelovanja. Zbog toga je nužno provoditi taktičke manevre u onoj mjeri u kojoj je to uopće moguće, a kako bi se situacija promijenila u našu korist.

Daleko je bolje koristiti se svim raspoloživim sredstvima u promjeni taktičke situacije na bolje, nego sjediti i kukati o tome kako ništa ne možemo bez nečega što nemamo. Koristeći se onim što imamo usavršavat ćemo vlastite sposobnosti, otkriti više o stvarnom stanju na terenu, te doći na ideje na koje sigurno ne bismo došli bez toga, jer praksa uvijek daje kvalitetnu povratnu informaciju. Korištenje neadekvatnih sredstava u svakom je slučaju bolje od nekorištenja adekvatnih sredstava.

Uvijek je potrebno preispitivati postavke koje smo prihvatili u izradi nekog modela, pogotovo one koje ovise o mogućoj promjeni stanja prolaskom vremena i uvođenjem novih, dotada nepoznatih elemenata. Ono što je bilo istina jučer, ne mora biti i danas. Dalekovidni analitičar nikad ne podrazumijeva nepromjenjivost sustava na temelju njegove stalnosti u prošlosti. Čitava logika vođenja sukoba koja je važila u prošlosti može se promijeniti uvođenjem novog elementa. Primjerice, teorija ratovanja kakva je važila u svijetu bez nuklearnog oružja prestala je važiti pojavom oružja kojim može vladati slabija strana a jamči uništenje jače strane. Ekonomija sile po kojoj jača strana raspolaže opcijom uništenja slabije strane time prestaje važiti, a posezanje za takvim zastarjelim konceptom jamči sigurnu propast. Isto tako, oslanjati se na ekonomiju sila tipičnu za civilizaciju luka i strijele u situaciji kad je protivnik izmislio pušku, jamči poraz. S druge strane, ukoliko se početni uvijeti nisu promijenili, razumno je pouzdati se u provjereni model.

U proračunu strategije rasta, nužno je usvojiti model koji se dobro skalira, odnosno koristi mehanizam poluge, gdje veličina sustava ne predstavlja tromu masu čiju inerciju je potrebno savladavati pri svakom manevru, nego duljinu poluge koja omogućuje vođi da malim prstom pomiče sve veće sile. Idealan sustav je onaj, u kojem organizator sustava distribuira svoju inteligenciju i namjere kroz sustav, tako da sustav organskim rastom automatski vrši njegovu volju i namjere bez njegove izravne kontrole. Najjednostavniji način postizanja takve situacije je izbor i osposobljavanje pomoćnika, kojima je moguće prepustiti autonomno upravljanje dijelovima sustava. Takvo upravljanje nije moguće izvesti kratkoročno, i za njega je potrebna velika vještina u obuci kadrova, koji moraju biti istodobno odani i sposobni. Centralno kontrolirani sustavi imaju iznimno ograničeni rast, podložni su ozbiljnim zastranjenjima prilikom promjene vođe, korupciji, te otvoreni prema porazu u situaciji kompromitiranja zapovjednog lanca, budući da elementi sustava nisu u stanju samostalno djelovati bez jasnih naredbi odozgo. Isto tako, centralizirani sustavi imaju ugrađenu manjkavost: treći Newtonov zakon jamči uravnoteženje sile protusilom. Jačanje kontrole nad sustavom proizvodi otpor velike snage, a suzbijanje otpora samo mijenja njegov oblik. Primjer toga je pasivni otpor, te slaba učinkovitost naizgled poslušnih ljudi. Sustav u kojem motivacija i inteligencija nisu distribuirani kroz elemente bit će poražen u sukobu sa distribuiranim sustavom usporedive snage. Štoviše, povijest je pokazala da manja sila s distribuiranom motivacijom, odgovornošću i inteligencijom u pravilu pobjeđuje veliku centraliziranu silu. Tako je Aleksandar porazio Darija II, a Gingis-Khan Kinu i većinu Azije. U konstrukciji računala, bolji rezultati se postižu distribucijom inteligencije po elementima hardvera (HDD kontroler, grafička kartica, modem itd) nego jakim procesorom i pasivnom periferijom. Iako je konstrukcija drugog tipa jeftinija i jednostavnija, praksa pokazuje daleko bolje rezultate u slučaju decentralizacije, odnosno sustava u kojem centralni procesor naprosto koordinira posao koji odrađuju pametne komponente. Isto tako, pokazalo se da je daleko bolja konstrukcijska strategija razbijati računalo na nekoliko procesorskih jezgri, i istodobno razbijati programske zadatke na threadove, pri čemu svaka procesorska jezgra paralelno obrađuje svoj thread. U slučaju centralizacije, vrlo brzo dolazi do zagušenja centralnog procesora konkurentnim threadovima, te preopterećenja komunikacijskih linija, što znatno ograničava rast i učinkovitost sustava. U psihologiji i mentalnoj energetici, najbolji rezultati se postižu kad određene dijelove svijesti očistimo i usavršimo, a nakon toga ih pustimo samostalno djelovati i vjerujemo im, ograničavajući svoje intervencije na brušenje sitnih nesavršenosti koje se nužno pokazuju u djelovanju.

Ako je pretjerana centralizacija problem i ograničavajući faktor, onda je kaotična struktura bez jasno definiranog zapovjednog lanca beskrajno veći problem. Decentraliziranost sustava ne uklanja potrebu za jasnom hijerarhijom. Ako podređeni elementi ne provode volju nadređenih, rezultat je kaos koji vodi u propast. Zbog toga je prva zadaća vođe uspostavljanje jasno definiranog zapovjednog lanca, ali takvog u kojem elementi imaju točno definirani stupanj samostalnosti. U prijevodu, grafička kartica ima punu autonomiju prilikom iscrtavanja poligona, ali se ne miješa u druge stvari.

Ako se pokaže da je pomoćnik nedostojan ukazanog mu povjerenja, treba ga bez oklijevanja smijeniti. Svako oklijevanje u tom smislu narušava stabilnost čitavog sustava. Element sustava koji pruža otpor treba ili popraviti, ili zamijeniti.

Ako su sve ostale stvari jednake, pobjeda je na strani jače vojske. Budući da ostale stvari gotovo nikad nisu jednake, nije se razumno oslanjati na puku snagu. Jedna jedina nepredviđena stvar može preokrenuti stratešku sliku i donijeti poraz.

Nije realno očekivati potpuno uništenje neprijatelja. Štoviše, pokušati takvo što uglavnom se pokazalo kao iznimno opasno, do te mjere da nikada ne treba ulaziti u sukob u kojem se stabilno stanje može sagledati tek u totalnom uništenju neprijatelja. Isto tako treba izbjegavati totalni rat, i frontalni udar sila, jer takva vrsta sukoba neprijatelju ne ostavlja drugi izbor nego da se apsolutno angažira u našem potpunom uništenju, a utrošak sile s naše strane bit će toliko velik da ćemo i u slučaju pobjede biti osakaćeni i poraženi od trećih sila koje će se neminovno uzdići kad međusobno uništenje nas i neprijatelja stvori prazan prostor. Naprotiv, sukob treba tako postaviti, da mu je unaprijed ograničena mogućnost eskalacije, te da se neprijatelju ostavi mogućnost kompromisnog rješenja. U idealnom slučaju, sukob će se svesti na kratkotrajno iskrenje pri kojem će se utrošiti potencijalna energija koja je dovela do sukoba, a sam sukob treba voditi na takav način da ne generira sjeme daljnjeg konflikta. U sukobu, dakle, treba stvoriti situaciju u kojoj neprijatelj ne vidi jasnu vrijednost eskalacije i nastavka sukoba, a odustanak od sukoba nema fatalne posljedice, nego naprotiv donosi prednosti.

Uvijek treba biti spreman na sukob, i uzvratiti neprijatelju istom ili jačom mjerom. Najgora strategija je pokazivanje slabosti neuzvraćanjem udara. Time ćemo samo ohrabriti neprijatelja i potaknuti eskalaciju sukoba do totalnog rata, kad su teške posljedice neizbježne. Naprotiv, treba uzvratiti odmjereno i odlučno, ocrtavajući u umu neprijatelja nepovoljnu sliku u slučaju eskalacije. U svim slučajevima osim kad je neprijatelj potpuni megaloman i luđak, i osim kad mu životni interesi ovise o pobjedi u sukobu s nama, sva je prilika da će tada potražiti lakšu metu. Vojskovođe se, naime, u planiranju strategije prije svega vode vjerojatnošću uspjeha, te ekonomijom sile. Svi žele dobiti više ulažući manje, i izbjeći situaciju u kojoj moraju uložiti sve radi neizvjesnog uspjeha.
Prilikom uzvraćanja na neprijateljev udar, treba postupiti mudro. Ako nekoga udarimo po prstu a istodobno sebi odrežemo nogu, nismo napravili dobar posao. Protuudar mora biti tako smišljen da naglašava našu moralnu vrlinu, istodobno naglašavajući moralnu iskvarenost neprijatelja. Ukoliko se neprijatelj u mobilizaciji koristi propagandom, naš protuudar mora biti tako smišljen da ima snažan demotivirajući učinak na neprijatelja. Paradoksalno, oblik protuudara može biti najučinkovitiji ako neprijatelju oduzima psihološku prednost i propagandna oružja koja koristi protiv nas, a puko uzvraćanje silom na silu može dovesti do bespotrebne eskalacije sukoba. Ako netko o nama stvara negativan dojam, učinkovito je djelima se predstaviti drugačije. Tako će neprijateljeva propaganda biti okrenuta protiv njega. Najčešće nije mudro neposredno uzvraćati na neprijateljeve poteze, nego neovisno o potezima neprijatelja smisliti potez koji će na najbolji način promicati naše interese, a neprijatelja učiniti smiješnim. Pritom se uvijek treba koristiti istinom. Laž, koliko god kratkoročno imala povoljni propagandni učinak, dugoročno ima teške štetne učinke, u pravilu fatalne po onoga tko se njome koristi. Uvijek imajte u vidu da se svaka manipulacija prije ili kasnije razotkrije, i prilikom planiranja svakog poteza računajte s učincima njegovog javnog razotkrivanja. Ako niste spremni podnijeti te učinke, odustanite od poteza na vrijeme, i potražite drugačiji put. Dapače, idealno bi bilo planirati i provoditi takve poteze, koji će dugoročno, kad se vaši potezi javno razotkriju, povećati vaš ugled i moć.

Ukoliko ne postoji jasna korist koju je moguće postići sukobom, izbjegnite ga. Prije ulaska u sukob, potrebno je modelirati stratešku sliku, pogledati kome je u interesu sukob, te analizirati posljedice pobjede i poraza u različitim stupnjevima eskaliranosti sukoba. Pritom počnite pitanjem „što mi je promaklo?“. Većinu poraza kroz povijest možemo pratiti do jednog izvornog previda.

Opuštanje pobjednika u uživanju plodova pobjede početak je silazne krivulje prema porazu.

Uvijek imajte u vidu najširu stratešku sliku, i pustite joj da vodi vaše taktičke poteze. Dopustiti taktičkoj slici da promijeni vašu stratešku viziju iznimno je nezdravo. Imajte u vidu da je posve moguće dobiti sve bitke, a izgubiti rat, te izgubiti sve bitke, a dobiti rat. Sjetite se Hanibala: čovjek je bio odličan taktičar i grozan strateg. Pobijedio je u svim bitkama osim zadnje, a ta mu je donijela tako apsolutan poraz, da je predstavljao praktički nestanak njegova naroda. Isto se desilo Hitleru. Obojica su griješila doživljavajući strategiju kao zbroj taktičkih situacija, što je katastrofalna pogreška. Strategija određuje taktiku, ali taktika nikada ne smije stvarati strategiju. Porazi i greške dio su tipične taktičke slike. Vođa koji to razumije moći će učiti na greškama, i koristiti poraze kao taktički element u ostvarivanju strateških ciljeva. Vođa koji to ne razumije jamačno je egomanijak koji misli da mu put od početka do kraja mora biti ocrtan pobjedama. Uvijek je bolji taktički poraz koji nas ostavlja u boljoj strateškoj poziciji nego neprijatelja njegova pobjeda. U idealnom slučaju, sile treba rasporediti na takav način da se neprijatelj u borbi protiv nas dovede u situaciju u kojoj mu i poraz i pobjeda donose jednaku nesreću. Kad ga dovedemo u tu situaciju, trebamo stvoriti treću opciju.

Mir između jasno suprotstavljenih sila dugoročno je održiv tek definiranjem jasne crte razgraničenja među njima. Pomiješana prisutnost silnica i nejasno razgraničenje autoriteta nad teritorijem i resursima uvijek na kraju vode do sukoba.

Nitko još nije pobijedio stupajući u akciju tek kad je bio siguran u pobjedu.

Do pozicije moći dolaze oni koji razumiju kako je moć relativna. Na poziciji moći ih nasljeđuju oni koji to gube iz vida, smatrajući svoju moć urođenim pravom. Ne razumijevajući mehanizme, smatrajući svoju moć apsolutnom, oni neminovno srljaju u poraz. Najučinkovitiji način korištenja moći je izbjegavanje njenog otvorenog pokazivanja u punoj snazi. Naprotiv, moć koja se tek naslućuje ima veću vrijednost u pregovorima od moći čiji je puni iznos poznat i mjerljiv.

Silu bilo kojeg iznosa moguće je poništiti protusilom jednakog iznosa. Oslanjanje na grubu silu iz tog je razloga suludo. Također, nitko nije toliko velik da ne bi mogao biti poražen. Vječito Rimsko carstvo i nepotopivi Titanic primjeri su tog načela.

Ako je netko u stanju prati suđe na takav način, da suđe nakon pranja pjeva himne u slavu Božju, razvio je sposobnosti za kraljevanje nad svijetom. Ako pak suđe pere preko volje, misleći kako su njegovim sposobnostima bolje primjerene neke više dužnosti, treba ga degradirati na pranje podova. Ako i tada smatra da je zavrijedio bolje, treba ga degradirati na pražnjenje septičkih jama. Tek kad sa zahvalnošću, dubokom koncentracijom i posvećenošću bude radio ono što je pred njega stavljeno, može biti unaprijeđen na višu dužnost.

Onaj tko misli da ima pravo kritizirati postojeće stanje, ima dužnost demonstrirati bolje metode i rezultate. Nijedno pravo ne dolazi bez odgovarajuće obaveze, a praksa je jedina valjana metoda provjere teorija.
 


Danijel Turina


toggle