Članak
ČLANCI

Nevezanost

indeks


2.47
Tebi pripada djelatnost, ali nikada njeni plodovi.
Ne drži sebe uzrokom plodova djelatnosti,
niti prianjaj uz nedjelatnost.

Ljudi drže po sebi razumljivim djelovanje radi zadobivanja plodova djelovanja. Čitava današnja ekonomija zasnovana je na principu djelovanja radi plodova, odnosno radi isplativosti. Ako netko radi nešto neisplativo, gotovo da će ga držati luđakom. Tako će "ozbiljni ljudi" proglašavati "neozbiljnima" one koji na prvo mjesto stavljaju moralna načela ili neku višu svrhu, a korist drže sporednom. Kako li će tek ismijavati one, koji radi viših načela žrtvuju svoju korist. Takav mentalitet dovodi do toga da čovjek čovjeku neće dati čašu vode ako mu se ne isplati. Takav mentalitet je demonski, pakleni, i iz toga je razvidno da je djelovanje radi plodova, iako se na prvi pogled čini očito smislenim, u stvari posve pogrešno i naopako.

Djelovati treba uvijek iz viših pobuda, a nikad radi stjecanja neposredne koristi. Čovjeka treba u radu motivirati zadovoljstvo, radost zbog vlastite korisnosti svijetu. Treba ga motivirati ljubav prema drugim ljudima, iz koje čini sve što može kako bi im služio na najbolji način. U svojem djelovanju, čovjek treba izražavati svoju kreativnost, blještavilo svoje svijesti, a nakon počinjenog djela jedina nagrada treba mu biti unutarnje zadovoljstvo zbog izvršenog djela, koje je skladno, dobro i lijepo, i koje predstavlja njegovu službu Bogu i svijetu.

Na drugima je, pak, da iz zahvalnosti djelatnika nagrade, da svoju ljubav prema njemu i štovanje njegovog doprinosa svijetu i svojoj dobrobiti nagrade na način na koji mogu. Trebaju ga tako obasuti obiljem, kako bi njegovo djelovanje u svijetu dobilo podršku. Tako će on, vidjevši zahvalnost i sreću ljudi, uočiti korisnost vlastitog postojanja, i tako će sretan slaviti Gospodina i njegove darove, kojima ga neštedimice obasipa.

Djelatnik treba ostati vjeran svojem osjećaju za ispravnost čak i kad se čitav svijet uroti protiv njega. Ako ga nitko ne nagradi, on mora nastaviti djelovati na najbolji mogući način. Velika djela, naime, nisu nikad bila proizvod duha vezanog za plodove; izumi velikih umova kakvi su Tesla i Einstein nisu bili rezultat želje za obiljem niti vezanosti za plodove djelovanja, nego rezultat želje za izrazom vlastite kreativnosti, u kojoj se odražava Božanska stvaralačka snaga. Takva stvaralačka snaga tvorac je velikih djela, dok djela koja se čine radi koristoljublja predstavljaju samo moralno izopačenje, i veliku prijetnju čovječnosti i dobrobiti svijeta.

Nedjelatnost, odnosno lijenost, druga je velika zamka koja vreba ljude. Oni, koji su vezani uz plodove djela, nevezanost uz plodove držat će povodom za neaktivnost. "Zašto bih", takvi kažu, "djelovao u svijetu, ako od toga nemam nikakve koristi? Radije neću raditi ništa". Takvi su u velikoj zabludi. Ne djeluje se, naime, radi vlastite koristi, nego radi koristi drugih. Radi drugih čovjek u svijetu djeluje. Majka služi djecu ne radi sebe, nego radi njih. Muž služi ženu ne radi sebe, nego radi nje. Kovač kuje ne radi sebe, nego radi onih kojima je njegov rad potreban. Poljodjelac proizvodi hranu ne zbog sebe, jer njemu tolika hrana ne treba. Graditelj ne gradi radi sebe, jer njemu za stanovanje nije potrebna velika građevina. Svi oni rade zbog drugih, zbog radosti koju osjećaju kad su korisni, kad čine vrijedna djela na dobrobit svijeta. To je istinska plaća radniku, taj osjećaj korisnosti i veličine u kojoj sudjeluje. Nije novac njegova plaća, novac koji prima dužnost je onih koji imaju korist od njegova rada. Njihova je dužnost zahvaliti se svome dobročinitelju, koji posjeduje vještinu veću od njihove, i koji je koristi za njihovo dobro. Njemu oni zahvalnost trebaju izraziti obasipajući ga obiljem. Tako će svi, djelujući jedni za druge, postići najveće dobro, a mentalitet oskudice i vezanosti za plodove djelovanja posve će nestati. Velika djela nikad nisu proizvod onih, koji djeluju radi vlastitog probitka. Oni, pak, koji djeluju radi djelovanja, zato što djela treba činiti, iz želje da se vlastite sposobnosti, kao Božji dar, podijele s drugima, ti baštine raj u ovom životu i nakon njega, jer oni su uistinu zadovoljni. Njihova djela, utemeljena u zadovoljstvu i pravednosti, uzdižu svijet i služe na čast svima.


2.49
Djelatnost lišena veličine daleko je, uistinu,
od yogom učvršćena duha, o Dhanañđaya.
Našavši utočište u duhu, djeluj.
Sažaljenja vrijedni su oni,
koji žive za plodove djelatnosti.

Kad sam prolazio Indijom, vidio sam svojim očima svjedočanstvo o krivo shvaćenoj poruci svetih spisa, koji govore o nevezanosti za materijalno. Tamošnje neznalice shvatile u to tako da u materijalnom treba djelovati površno, traljavo i lijeno, te da površno i preko volje izvršena djela svjedoče na neki način o nevezanosti duha djelatnika za materijalno.

Da je Bog stvarao svijet onako kako oni grade svoje domove, s armaturom koja viri iz betona, s fasadama nedovršenim ili prekrivenim blatom, te sličnim stvarima, vjerojatno bi zvijezde radile poput dvotaktnih motora istočnonjemačkih automobila, dimeći i proizvodeći jadan zvuk. Zbog grešaka u proračunu gravitacijske konstante čitav bi se svemir ubrzo urušio, ali ne do kraja, budući da bi zakon gravitacije prije toga otkazao, te bi takva jadna ruševina ostala kao svjedočanstvo o slaboumnosti njena tvorca.

Što drugo, naime, može pokazati djelo, ako ne kvalitetu svijesti djelatnika? Svemir je savršeno uređen, njegove zakonitosti su savršeno precizne i u ravnoteži. Tome je tako stoga što je njegov tvorac savršen, savršeno usklađen u sebi, te su i njegova djela takva. Nevezan za plodove svoga rada, Stvoritelj je stvorio ovaj, kao i mnoštvo drugih svemira, s precizno uređenim zakonitostima, te nevjerojatnim obiljem divota. Potpuno nevezan svojim radom, stvorio je savršenstvo.

Vezani, pak, lijenošću i neznanjem, u zabludi da tako pokazuju svoju nevezanost, lijeni neznalice vrše površna, nepotpuna i ružna djela, svjedočeći tako o stanju svoga duha. Žaljenja su vrijedni, kao i oni koji vide takve stvari, a zbog svoje ih zablude ne prezru, nego ih naprotiv stanu uzdizati kao proizvod vrline i duhovnosti. Nikada djelatnost lišena veličine nije proizvod duha učvršćena yogom; naprotiv, samo veličina, moć i slava zrače iz takve djelatnosti. Ona djelatnost, koja je plod zračenja unutarnjeg savršenstva, koja je plod želje za služenjem bez dobitka, ta djelatnost u sebi sadrži veličinu. Oni, pak, koji djeluju radi plodova, vrijedni su žaljenja. U svojim željama uvijek su osujećeni, svoje ciljeve ne postižu, a djela su im obojena željama, strastima i strahovima, te tako nesavršena i često bijedna.

Nijedna, pak, pobuda ne proizvodi toliko bijedna djela, kao pobuda ravnodušnosti i "nevezanosti". Ako su djela, koja su proizvod strasti, u sebi nesavršena, uvijek su beskrajno bolja od djela koja su proizvod lijenosti i inercije. Zastrašćeni djelatnik obojit će djelo svojim željama i strahovima, te će ono izgubiti na veličini, i neće biti odrazom savršenstva. Unatoč tome, često će i takvo djelo biti vrijedno i korisno. Ono, pak, djelo, koje je proizvod neznanja ili lijenosti, ne sadrži ni u kojem svom aspektu veličinu i vrijednost. Od početka do kraja ono je promašeno. Ako djelatnosti yoge proizvode djela neokrnjene veličine, ako je djelatnost iz vezanosti uzrok okrnjene veličine djela, onda djela iz neznanja i lijenosti ne sadrže veličinu ni u kojem svom dijelu ili aspektu. Ta djela posve su bezvrijedna i služe samo na sramotu svojem tvorcu.


3.7
Daleko ga nadmašuje onaj,
čija su osjetila pod kontrolom uma,
tko aktivnim osjetilima bez vezanosti
vrši yogu djelovanja.

Onaj, pak, čiji je duh nadišao sferu osjetila, te u sferi objekata ne pokušava naći ispunjenje, uspostavio je istinsku kontrolu osjetila tako što se usmjerio na daleko veći izvor zadovoljstva, koji se nalazi u nutrini, i koji donosi istinsko ispunjenje. On ne mora pokušavati kontrolirati ni um, ni osjetila, ni djelatne organe. On u svijetu jednostavno radi ono što treba raditi, odgovarajući naprosto potrebama situacije, umjesto da na situaciju neprekidno projicira sloj svojih očekivanja i strahovanja. Neometeno tim stvarima, njegovo djelovanje je usklađeno s objektivnom stvarnošću i ispravno, a njemu ne donosi različite frustracije, koje nužno slijede iz vezanosti za rezultate, te neminovnog razočaranja. Čovjeku, koji nad svojim osjetilima pokušava uspostaviti nasilnu kontrolu, osjetila i njihovi objekti predstavljaju neprijatelje protiv kojih se treba grčevito boriti, i u toj borbi njegova snaga neminovno biva iscrpljena, a on poražen. Onaj, tko ne vidi svijet i osjetila kao izvor potencijalnog ispunjenja, neće ih također vidjeti ni kao potencijalnu opasnost. Opasnost od osjetila dolazi od pokušaja da se osjetilima postigne ispunjenje, što je nemoguće, a proizvodi umjesto ispunjenja sve veću vezanost, upletenost i odmak od stvarnosti. Yogin svoje ispunjenje crpi iz izvora daleko dubljeg nego što je to svijet osjetila. Osjetila i djelatni organi njemu mogu predstavljati jedino sredstvo izraza tog ispunjenja, a ako u tom izražavanju bude osujećen, to osujećenje neće ni na koji način poremetiti njegovo unutarnje ispunjenje. Zbog toga će se vezanom čovjeku činiti da je yogin ravnodušan prema svijetu, ali tome nije tako, i to znaju svi koji su vidjeli makar jednog istinskog yogina. Takav izgleda barem jednako upleten u svijet, ako ne i više, kao i bilo koji drugi čovjek; on obavlja svoje dužnosti s neumornim žarom i intenzitetom. Njegova duboka utemeljenost vidljiva je iz drugih stvari, a ne iz povlačenja iz djelovanja i ravnodušnosti; osjećajni kapacitet yogina, njegova sposobnost doživljavanja i osjećanja, dijametralna je suprotnost ravnodušnosti, jer su osjećaji yogina beskrajno dublji, finiji i snažniji od osjećaja običnih ljudi, a to je slučaj i sa suptilnošću njegovih misli. Upravo njegova nevezanost, neometenost željama, očekivanjima i frustracijama, predstavlja ključni faktor njegove dubine i moći. Ravnodušnost je, pak, smrt života i duha, ona je daleko veće zlo od mržnje, i ako bismo govorili o podjeli na gune, mržnja bi dolazila od rađasa, dok bi ravnodušnost dolazila od tamasa, te tako predstavlja daleko nepovoljnije stanje. Ravnodušna prisutnost u svijetu, te ravnodušno djelovanje nisu dakle oznake moćnog duha koji je nadišao svijet, nego pak slabog duha koji je obmanut najnižom kvalitetom svijeta, onom tromosti, inercije i lijenosti.


3.8
Vrši stoga svoju dužnost.
Uistinu je rad bolji od nerada.
Bez aktivnosti, doista,
nije moguće ni održanje tvoga tijela.

Sva su bića, dakle, po svojoj prirodi aktivna. Neaktivnost nije nikakav znak transcendencije ni duhovnog postignuća, a duhovno postignuće, pak, ne dovodi do nerada, nego do ispravnog i savršenog rada. Sklad u djelovanju, naime, posljedica je sklada duha, odnosno prosvjetljenja.

 

(Danijel Turina: Bhagavad-gita, izvadak iz komentara)

 

...Upravo ta stabilnost učitelja u kontekstu teškog stanja ono je, što omogućuje učeniku opažanje dubokih duhovnih stanja i njihovih posljedica kroz primjer. Lako je pročitati spis u kojem se govori o prosvjetljenju i duhovno razvijenim ljudima, ali što nam to znači bez stvarnog primjera na kojem ćemo vidjeti kako stvarna visoka stanja djeluju, u stvarnom životu? Mogu nas čak odvesti na krivi put. Različiti pravci u kojima se veliča pasivnost i lijenost, te “nevezanost za svijet”, i u kojima su najgore ljudske mane uzdignute do razine najvećih vrlina, upravo su plod krivog razumijevanja svetih tekstova zbog odsustva primjera učitelja, koji bi svojim životom pokazao kako istinski prosvijetljena osoba djeluje u svijetu. Kad se tako stvori uobičajeni stav o tome kakva se vrsta osobe može držati duhovnom, moguće je da će stvarni majstor biti ismijan i odbačen, jer on takvim mjerilima nikada neće odgovarati. Uzmimo na primjer Isusa, i promotrimo njegovo ponašanje. Družio se s bludnicama i neprija­teljima naroda (carinicima, koji su u biti predstavljali domaće izdajnike koji su surađivali s Rimom) i s njima pio vino, u subotu je liječio, proglašavao je sebe za sina Božjeg, govorio je svetim osobama da su vražji sinovi i vjerne sluge svog oca, jeo je meso i pravio ga za hranu drugima, nije držao do pravila čistoće, ukratko bio je potpuna suprotnost svemu “duhovnom”. “Duhovna” osoba ne bi ni slučajno prekršila neku Božju zapovijed, pridržavala bi se pravila koja je zadalo svećenstvo, ne bi pila alkohol ni jela meso, ne bi se družila s “nečistim osobama” kakve su bludnice i carinici, i ne bi se ni slučajno Božjim ljudima obratila uvredljivim tonom, nego uvijek s puno poštovanja. Jedini problem je u tome da bi se takva “duhovna” osoba u usporedbi s jednim Isusom doimala poput posve zanemarive i jadne prilike. Sva takva pravila o tome kako bi duhovni ljudi trebali izgledati i ponašati se posve su besmislena i jadna. Često u Bhagavad-giti Arjuna pita Krsnu kako izgledaju ljudi koji su spoznali brahman, a Krsna mu uvijek govori o njihovom stanju duha, a nikad o njihovom izgledu i ponašanju – to je stoga što izgled i ponašanje ništa ne govore, i mogu jedino prevariti. Lažni svetac će više nalikovati svecu od pravoga, lažni Bog će se više doimati Bogom od samog Boga. Uvijek će imitacija bolje zadovoljavati zahtjeve površine, ali će joj u cijelosti nedostajati suština i temelji, koji su ono što je jedino bitno. Najlakše je na sebe staviti simbole duhovnosti, ali to je uvijek samo maska koja prikriva lijenost, oholost i unutarnju prazninu. Oni koji imaju duha sasvim će se ugodno osjećati bez ikakve forme i simbola, jer njihova veličina ovisi o duhu, a ne o tim stvarima.

(Danijel Turina, „Pristup Yogina“)

 

 

Postoji zanimljiv raskorak između onoga što sam ja uvijek govorio, i onoga što su ljudi od svega toga uspjeli čuti. Ta razlika me je uvijek fascinirala, doduše na neugodan način. Primjerice, ja sam uvijek govorio da je potrebno u svjetovnim djelatnostima očitovati veličinu i snagu. Ljudi koji su željeli biti mojim učenicima nekako su uvijek težili izbjegavati bilo kakve „svjetovne“ djelatnosti, a bavljenje njima držali nekom vrstom duhovnog pada i zastranjenja. Meni doista nije jasno odakle su pokupili tu vrstu bedastoće. Od mene je definitivno nisu naučili, i zapravo, kad pogledam stvari u retrospektivi, čini se da su oni čitavo vrijeme zapravo pokušavali mene „podučiti“ svojim „mudrostima“. Kad razmislim, razlozi za takvo stanje postaju očiti ako pogledamo što je zapravo svijet, čemu svjetovne djelatnosti služe, dakle koja im je stvarna funkcija iz šire perspektive, te, konačno, koja je svrha fizičkog utjelovljenja.

Naime, „duhovnjaci“ u pravilu naglašavaju da je svijet prolazan, i da se njime nema smisla baviti, budući da je sve što u njemu počnemo unaprijed osuđeno na propast. Djeca koju imamo jednom će umrijeti, drveće koje posadimo jednom će uvenuti ili biti posiječeno, kuću koju sagradimo netko može srušiti, imanje koje steknemo može nam biti oduzeto, a naš život će ionako brzo proći, pa ćemo ostati bez svih stvari koje smo u životu stekli.

Takvo promišljanje nije posve bez vrijednosti, i primjenjivo je na određeni profil ljudi, koji svijetu pristupaju na pogrešan način. Greška u njihovom razmišljanju da se svesti na stav da djelatnost služi postizanju rezultata, odnosno plodova, a iz prolaznosti i nesigurnosti plodova, te nestalnosti veze između djelatnika i plodova čini se da logički slijedi zaključak o besmislenosti djelovanja. Iako je takav zaključak napredak u odnosu na nerazumne pokušaje ostvarivanja vlastite prisutnosti i utjecaja u svijetu, u stvari je tek malo suptilnija razina zablude. Naime, svijet ne treba gledati kao riznicu koju treba napuniti plodovima rada, nego kao na teretanu. Teretana je nesvrhovita, u smislu da se u njoj čovjek naradi kao tegleća životinja, troši snagu i kalorije, a niti je njivu preorao, niti kukuruz posijao. Ipak, teretana je korisna u tom smislu da usavršava onoga tko u njoj vježba. Teretana služi tome da čovjek jača svoje mišiće vježbajući, a ne tome da djelujući ostvari rezultate u svijetu. Isto tako, svijet ne služi tome da u njemu ostavimo trag, sakupimo bogatstvo, te uživamo u plodovima rada. Takvo nešto je u svijetu nemoguće postići, jer je u njemu svako materijalno postignuće privremeno i prolazno. Ipak, „duhovni pametnjakovići“ zaboravljaju jednu bitnu stvar: materijalni rezultati nisu jedini rezultati djelovanja u svijetu. Svjetovno djelovanje, naime, ostavlja i duhovne tragove i proizvodi duhovne plodove. Djela suosjećanja, moći, istine, vrline, te djela kojima se očituju suptilne kvalitete Duha ostavljaju i te kakvog traga – ako ne u svijetu, onda u duhu djelatnika, te u duhu onih, na koje je djelatnik svojim djelima utjecao. Nisu svi duhovni utjecaji dobri; naprotiv, većina je loša. Većina ljudi na druge utječe u duhovnom smislu negativno - ograničavajući ih, pokazujući loš i demotivirajući primjer, te podučavajući ih neistinama. Neki od takvih loših duhovnih utjecaja potječu od „duhovnih učitelja“ koji podučavaju „nevezanost“ za svijet koja se svodi na izbjegavanje djelovanja, te traljavo i neispravno djelovanje, u kojemu se ne očituje nikakva vrijednost.

Dobro preorana njiva očituje više duhovne snage nego loše preorana njiva. Dobro sagrađena i uređena kuća očituje više duhovne snage nego loše sagrađena i uređena kuća. Dobro napravljen automobil očituje veću duhovnu snagu djelatnika nego loše napravljen automobil. Čak i dobro promišljeno i realizirano zlodjelo očituje više duhovne snage nego loše promišljeno i realizirano dobro djelo, da o zlodjelu i ne pričamo. Nema bjednije stvari od lopova koji ide pljačkati banku dječjim pištoljem, a pri pljački mu ispadne osobna iskaznica. Za sposobnog lopova će ljudi imati nekakvo poštovanje, jer iako je lopov, barem nije idiot. Nema gore stvari od nesposobnosti. Bolje je biti dobar ubojica nego nesposoban svećenik. Nesposoban svećenik je veće zlo na svijetu od lopova i ubojice, jer ljudi očekuju da se kroz svećenika u većoj mjeri očituje Božanska snaga i iz nje proizlazeće vrline nego kroz obične ljude. Ako svećenik umjesto toga očituje poroke i čini sablažnjiva djela, utjecat će na iznimno negativan način na ljude koji ga gledaju. Takvi će se ljudi razočarati u Boga i duhovnost, i vjerojatno zaključiti da Boga ili nema, ili je govno, kad su mu službenici takvi. Takav grozan negativan primjer pružaju i razni svjetski poznati „duhovni učitelji“, koji su se do sita nalizali guzica publike ne bi li dobili slavu i novac, pritom kompromitirajući sve duhovne kvalitete koje su namjeravali očitovati i poticati.

Nema veze što će kuća koju sagradimo jednom biti srušena. Način na koji je gradimo gradi nas. Način na koji je uredimo govorit će o nama.

Nema veze što će drveće koje posadimo jednom biti srušeno – sadnja drveća izbor je za zelenilo, a protiv pustoši. Onaj tko ga sruši, neka slobodno bira pustoš, ali mi ćemo birati zelenilo.

Nema veze što će naša djeca jednom umrijeti. Odgajajući ih, afirmirat ćemo dobro i istinu, a zatirati u njima neznanje, mane i slabosti. Ono što radimo imat će plodove od kvalitete naše svijesti, i jačat će naše odluke, te nas zajedno s njima. Birajmo bogatstvo nasuprot siromaštvu, obilje nasuprot oskudici, istinu nasuprot laži, odanost nasuprot izdaji, ljubav nasuprot ravnodušnosti, vrlinu nasuprot poroku, spoznaju nasuprot tuposti, zdravlje nasuprot bolesti, i moć nasuprot slabosti. Neka se druge sile bore protiv nas, i neka nastoje zatrti sve što smo napravili. To je njihov izbor, i govori o njima. Naša prisutnost u svijetu je privremena, a plodovi naših djela prolazni. Koga je za to uopće briga? Duhovni plodovi, koji prate materijalne, ostat će nam zauvijek, i pratit će nas kad napustimo ovo tijelo. Vrline koje smo stekli ispravnim odlukama, djelovanjem i ustrajnošću unatoč teškoćama, pratit će nas nakon smrti i odrediti našu daljnju sudbinu. Hrabrost koju smo razvili ostat će nam, jer hrabrost je duhovna kvaliteta. Ako poput kukavica pokleknemo u svijetu, povlačeći se pred teškoćama, rizicima i opasnostima, sudbina u duhovnom svijetu bit će nam time određena – završit ćemo kao robovi prvom demonu koji glasno kaže „BU!“. Ako ste u ovom životu bili kukavice, nemojte misliti da će se u duhovnom svijetu išta promijeniti – osim oblika ropstva namijenjenog kukavicama. Ako u ovom svijetu niste bili u stanju nešto zamisliti i provesti, nemojte se zavaravati misleći da vam u zagrobnom životu slijedi raj. U raju nema mjesta za tupane i nesposobnjakoviće. Tamo su oni koji su se spremni čitavim životom i bez ostatka založiti za više ciljeve i vrlinu, a ne oni koji se sakrivaju pred izazovima koje nosi život, pravdajući se nevezanošću za svjetovno. Nevezan za svjetovno je onaj tko je spreman bez oklijevanja umrijeti za viša načela, te onaj tko je spreman istim načelima bez ostatka posvetiti čitav svoj život, ne pitajući za nagradu. Ostali su poput Ezopove lisice koja, ne mogavši dosegnuti grožđe na trsu, veli „ionako je kiselo“.


Danijel Turina


toggle