Članak
ČLANCI

O sokolovima i zlu

indeks


U razmišljanju se uvijek ponovo vraćam na uzroke neuspjeha u duhovnoj praksi. Naime, kad pogledate koliko se ljudi bavi nekakvim oblikom duhovnosti (ili barem oni to tako zovu), ispada da bi po nekakvoj statistici sve trebalo vrvjeti od prosvijetljenih ljudi. Da na svakih 100 duhovnih praktikanata jedan postigne značajne rezultate, na svijetu bi se kretali deseci tisuća prosvijetljenih.

Pazite, kriterij za članstvo u Mensi je prolazak na testu čija je statistička prolaznost 2%, što znači da ga prolaze dvije osobe od 100. Ako to primjenimo na svjetsku populaciju od 6 milijardi, dobivamo 120 milijuna visoko inteligentnih ljudi. Od tih 120 milijuna ljudi čija je inteligencija dostatna za razumijevanje složenih ideja (duhovnost nije za tupane), vjerojatno je preko pola religiozno, a barem 10% svoju religioznost shvaća dovoljno ozbiljno da nešto poduzme po tom pitanju – raznih duhovnih tehnika hvala Bogu ima na svakom koraku. To je 12 milijuna ljudi dovoljne inteligencije i motivacije. Nije dakle nerazumno očekivati visoku statističku incidenciju ljudi duhovne veličine jednog Vivekanande, ili Yoganande. Stvarni broj ljudi koji utjelovljuju iznimno visoke razine stvarnosti zapravo je tako mali, da teži nuli.

Ja ću vam reći zašto je tome tako. Ono čemu vas razni „duhovni učitelji“ uče je čisto sranje. Religije su čisto sranje, razni duhovnjaci su varalice i šarlatani, njihov nauk je hrpa gluposti namijenjena uspavljivanju glupana i anesteziranju svih duhovnih organa koji bi ljudima eventualno mogli pomoći da se izvuku iz dreka, a svi tu hrpu gluposti nekritički asimiliraju od raznih „autoriteta“ već u djetinjstvu, formirajući vlastiti duhovni kavez iz kojeg je jako teško izaći. Hajdemo za promjenu takav kavez prepoznati i protresti njegove metaforičke rešetke.

 

„Bog je na strani siromašnih, potlačenih i svjetovno neuspješnih.“

To je pizdarija nad pizdarijama. Bog nije ni na čijoj strani. Bog je transcendentalna stvarnost, summa moći i vrline, etalon duhovne čistoće, kvintesencija blaženstva i krajnje ispunjenje. Ako je Bog na strani siromašnih i neuspješnih, gdje je njima u tom slučaju ispunjenje, blaženstvo, radost, gdje su im duhovna čistoća, umna snaga, gdje su im vrlina i spoznaja? Uglavnom ih nemaju. Svjetovno neuspješni su u pravilu i duhovno neuspješni – to su ljudi koji su nesposobni, kukavice, slabići, tupani i grešnici koji se iživljavaju na svojim obiteljima i ostalima koje percipiraju kao slabije od sebe, umjesto da se uhvate u koštac s jakima. To su glupani koji su bili lijeni učiti, to su kukavice koje se nisu usudile uspraviti i boriti za nešto bolje, pa ili uspjeti ili umrijeti u pokušaju. To su oni koji se ništa sami ne usude napraviti, ali zato sjede u zadimljenim birtijama na lijenom dupetu i kritiziraju bolje od sebe, koji su unatoč istim teškoćama uspjeli nešto napraviti u svojim životima. Ukratko, siromašni ljudi su šljam i talog. Ne vrijede ništa i ništa nisu u stanju poduzeti da im bude bolje, ali zato predstavljaju golemo tržište za razne bajke o moralnim vrlinama siromaštva. Ja ću vam reći koliko ima moralne vrline u siromaštvu: nimalo. Siromaštvo je poput teške i smrtonosne bolesti. Ono je suprotnost poželjnom stanju, koje možemo definirati kao ovladavanje materijalnim svijetom barem u tolikoj mjeri da su nam osnovne potrebe zadovoljene. Ako netko siromaštvo ne vidi kao problem, on je totalni idiot. Takvim idiotima obiluju religije, koje istovremeno siromaštvo u svojim fantazijama ocrtavaju kao neku vrstu blaženog stanja Božjih odabranika, a istovremeno se bave pomaganjem siromašnima. Ako pomažu siromašnima, onda implicitno priznaju da je siromaštvo bolest i zlo, i da ga treba napasti svim sredstvima, kao bilo koju drugu bolest i bilo koje drugo zlo. Ako pak to ne priznaju, nego za bolest govore da je zdravo stanje, a istodobno je i pokušavaju liječiti, tada su licemjeri i idioti. Licemjeri zato što su im riječi i djela u konfliktu, a idioti zato što im čak ni tako očita stvar nije jasna.

 

„Bogati i moćni su zli, i bogate se na račun sirotinje.“

Ovo je sad nešto suptilnija stvar. Iako je lako uvidjeti da je siromaštvo zlo i nevolja, i da se protiv njega treba boriti, nije moguće otići u drugu krajnjost i ustvrditi da je suprotnost siromaštvu, dakle bogatstvo, samo po sebi dobro. Naime nisu sva sredstva pribavljanja bogatstva dobra, i doista je istina kako većina načina za stjecanje bogatstva izgleda kao prelijevanje od siromašnih prema bogatima. S druge strane, postoje sredstva pribavljanja bogatstva koja doslovno kreiraju novu vrijednost, a bogaćenje pojedinca ide po principu odlijevanja dijela te novo stvorene vrijednosti na bankovni račun onoga tko je omogućio drugima da je proizvedu. Primjer toga je informatika. Pojednostavljeno, Windowsi omogućuju pojedincu da uz manje gnjavaže i jednostavnije napravi posao, što mu omogućuje da u manje vremena zaradi više novaca. Ispravno je da dio tako ostvarene dobiti plati onima koji su mu to omogućili, što objašnjava golemo bogatstvo Billa Gatesa. On nije nikome ništa ukrao – u svakom slučaju ne siromašnima. Njima je omogućio da, ukoliko su iole sposobni, i sami steknu bogatstvo radom na računalu. Da, s konkurencijom se obračunavao bez milosti, ali to mu je posao. Ista ta konkurencija bi se s njim obračunala na isti način, što zapravo i pokušava, jedino što je on u tome uspješniji. Obični ljudi, pak, od svega toga su dobili koristan alat. Nemojte mi samo pričati o besplatnom softveru poput linuxa, i „skupim“ windowsima. Linux je smeće koje je nastalo kao rezultat ego tripa informatičkih brijača, a na njemu praktički nitko nije ništa zaradio, štoviše ljudi troše hrpu vremena i rada samo da bi tu prokletu stvar osposobili za minimum funkcionalnosti windowsa. Kad bi korisnici linuxa koristili windowse, za razliku u uloženom trudu oko administracije linuxa mogli bi pisati vlastiti softver na kojem bi zaradili novce, umjesto da krpaju nekakvo amaterski napisano smeće od OS-a. Linux u svoju „besplatnost“ uključuje vrijeme i trud korisnika, podrazumijevajući da je računalo samo sebi svrha i da svaki korisnik želi sudjelovati u razvoju operativnog sustava. To je totalno idiotska zamisao – zapravo, većina ljudi želi da računalo služi njima i radi im posao, umjesto da oni moraju čitavo vrijeme nešto petljati kako bi stvar radila. Microsoft je oslobodio korisnike te gnjavaže, omogućio im je da efikasnije rade i iskorištavaju svoje vrijeme, a djelić te razlike u dobiti odlio se u džep ljudima koji su za to zaslužni. Nigdje nisam čuo za slučaj da bi Microsoft pokušao siromašnima uzeti novce za svoj softver – naprotiv, čuo sam da Gates veli neka siromašni slobodno koriste piratske verzije. Kako ih budu koristili, zaradit će novce, i prije ili kasnije će sve legalizirati. Ima čovjek pravo. Ja sam isto tako počeo s piratskim windowsima, a sad imam legalne windowse, legalni office s hrpom alata, i općenito legalan sav ostali softver na računalu – zašto, zato što sam zaradio novce, a softver koji koristim omogućuje mi jednostavniji rad. Je li mene Bill Gates opljačkao? Nije, olakšao mi je život. Neko vrijeme sam koristio linux, i to je bilo takvo sranje da sam većinu vremena trošio na osposobljavanje računala za osnovnu funkcionalnost, umjesto da radim nešto korisno.

Najbogatiji čovjek na svijetu je, dakle, svoje bogatstvo stekao pomažući ljudima da učinkovitije rade, te tako stvore višak vrijednosti, koji inače ne bi nastao jer bi se ljudsko vrijeme i energija beskorisno utrošili u rješavanju trivijalnih problema. Dio tog viška otišao je njemu u džep, a on sad koristi svoje golemo bogatstvo za rješavanje pitanja zdravstva u nerazvijenim zemljama. Da vidimo, što je vjerojatnije: da će malariju i AIDS iskorijeniti Bill Gates s fokusiranim trošenjem desetaka milijardi dolara, ili hrpa prištavaca koji sjede iza svojih monitora i po internetu seru po njemu, govoreći kako je sotona i antikrist zato što je bogat? Već i samim načinom zarade svojeg novca Gates je doprinio poboljšanju stanja na svijetu, omogućavajući ljudima da svojim radom proizvedu veću vrijednost. Da nije dao apsolutno ništa novca u dobrotvorne svrhe, već bi napravio veliko dobro, i nitko ga ni za što ne bi mogao kriviti. Kako i svoju zaradu koristi za poboljšanje stanja na svijetu, ne ostaje drugo nego zaključiti kako je bogatstvo u takvim rukama istodobno i posljedica i sredstvo činjenja dobra.

Uzmimo drugi primjer: firmu koja proizvodi jednokratne pelene, i s njima je zaradila goleme novce. Je li ona ispumpala novce siromašnima i dala ih bogatima? Ne baš. Svi i dalje imaju mogućnost korištenja pamučnih pelena koje je potrebno prati, sušiti i peglati. Za razliku u utrošenom vremenu potrebnom za pranje usranih i popišanih pelena, roditelji sad mogu bolje iskoristiti svoje vrijeme, odmoriti se nakon posla, i u krajnjoj liniji zaraditi više novca. Ta razlika u komforu donijela je proizvođačima jednokratnih pelena bogatstvo. Mobiteli? Ista stvar: povećani komfor, poboljšano iskorištenje vremena, veća učinkovitost, čak i veći prestiž. Vrlo rijetko ćete vidjeti da ljudi plaćaju novce za nešto što im, barem subjektivno, ne podiže kvalitetu života. Prema tome, tko je uopće izmislio pizdariju da se bogatstvo stječe pljačkanjem?

Je, reći ćete, ali bogati iskorištavaju sirotinju kao jeftinu radnu snagu. Hajdemo pogledati i to. Fakat, Nike proizvodi tenisice u Vijetnamu, gdje ih proizvodi slabo plaćena radna snaga. Grozno, jadni ljudi, rade za par dolara mjesečno. Pa gdje bi ti ljudi inače radili, da nema Nike tvornice? Zarađivali bi milijune orući rižina polja? Bavili se dječjom prostitucijom? Brali kokosove orahe za silne novce? Činjenica: da nema tvornice, radili bi još teže za još manje novaca, a to je i razlog zašto se svi natječu za posao u tvornici. Osim toga, ako pogledate statistiku, zemlje koje su prije bile poznate po jeftinoj radnoj snazi polako ali sigurno postaju tzv. „azijski tigrovi“, zemlje s iznimno brzim ekonomskim rastom, u kojima plaće i poslovi postaju sve bolji. To počinje s dječjom radnom snagom u tvornici tenisica, preraste u rad u IBM-ovom pogonu za sklapanje računala, a nakon nekog vremena ta tvrtka ovlada proizvodnim procesom, sama izlazi na tržište kao proizvođač, i postaje izvor dobro plaćenih radnih mjesta zapadnog tipa, o kakvima se prije tamo nije moglo ni sanjati. Dakle, velika industrija doista počinje proces kao eksploatator u potrazi za jeftinom radnom snagom, ali učinak po lokalno gospodarstvo je tako blagotvoran i pozitivan, da je nastala utrka za eksploatacijom preostalih siromašnih zemalja, budući da su se dosadašnje u međuvremenu od silne eksploatacije tako obogatile, da sad zapadnim firmama prave opasnu konkurenciju (Japan, Koreja, Hong Kong, Tajvan, Singapur, Malezija, Kina... sve redom priče o ekonomskom uspjehu koje su počele kao tržišta jeftine radne snage u veš-kuhinjama). Nije dakle zlo sve što izgleda kao zlo. Isto tako nije dobro sve što izgleda kao dobro – primjerice, nije dobro kad razni pametnjakovići bojkotiraju multinacionalke pokušavajući ih spriječiti u iskorištavanju jeftine radne snage negdje u Burmi ili Vijetnamu. Naime, recimo da im uspije, i ta firma mora zatvoriti tvornicu. Radnici bi se morali vratiti na oranje miniranih rižinih polja, ili raditi u industriji seks-turizma, a država ostati leglo bijede, umjesto da se pridruži Maleziji i Koreji u statusu ekonomske sile. Wow, golemog li poboljšanja. Takvim dobročiniteljima savjetujem neka odu u kurac i oni, i njihove glupe ideje. Veću korist svijetu donose oni koje takvi portretiraju kao bezdušne eksploatatore i negativce, nego svi wanabe dobročinitelji, humanitarni djelatnici i duhovnjaci zajedno. Ja osobno nosim Nike tenisice na kojima piše „proizvedeno u Vijetnamu“, i smatram to svojim doprinosom borbi protiv siromaštva u toj državi. Oni koji takvu robu bojkotiraju de facto zagovaraju povratak na oranje rižinih polja volovskom zapregom. Nabijem ih sve skupa na kurac.

Ako bih dakle morao zaključiti u kome se više očituje Bog, što mislite koga bih odabrao? Billa Gatesa, koji svoju briljantnu umnu snagu koristi za poboljšanje stanja na svijetu i u tome je uspješniji od čitavih ujedinjenih naroda zajedno, ili blagajnicu u dućanu koja rogobori protiv šefa i smatra da je u moralno superiornoj poziciji zato što je siromašna? Pijanca koji obilazi Caritas, ili uspješnog poslovnog čovjeka? Luzera koji je konstantno pripit i loše radi svoj posao, ali ga to ne sprečava u kritiziranju poslodavca, vlasti, Boga i svijeta, ili čovjeka koji se iz takvog stanja vlastitim radom i stjecanjem vrlina uzdigao, te uz to pomaže i drugima?

 

Kako je moguće da predatori, multinacionalne kompanije koje se vode jedino vlastitim sebičnim interesima, za rezultat imaju primjetno bogaćenje i razvoj onih koje eksploatiraju? S jedne strane, oni dovode u ta nerazvijena društva energiju i prilike koji se inače ne bi stvorili. S druge strane, dovode znanje, jer je eksploatatorima korisno imati jeftinu, a stručnu lokalnu radnu snagu za upravljanje tvornicama, što potiče obrazovanje u tim zemljama, a obrazovanje uvijek donosi napredak. Krajnji učinak je sličan onome koji sokolovi imaju na zečeve. Ako pokušate zaštititi zečeve od sokolova, napravit ćete zečevima štetu. Naime, iako je sokol iz pozicije zeca pojedinca zao i smrtonosan, na sveukupnu zečju populaciju sokolovi djeluju iznimno blagotvorno. Sokol je razlog zašto zec ima dobar vid, dobar sluh, zašto je brz i snalažljiv. Razvijanje tih kvaliteta evolucijski je odgovor zeca na pojavu grabljivice. Bez grabljivice, populacija zečeva postala bi slaba i bolesna. Grabljivice su čimbenik usavršavanja i napretka populacije zečeva, a napredak zečeva opet je izazov populaciji sokolova, koji se moraju prikradati tiše, letjeti brže, vidjeti bolje i misliti kvalitetnije, kako bi uspjeli hraniti se tom poboljšanom, izbrušenom vrstom zečeva. Taj proces, koji izgleda kao zlo iz pozicije zeca i neukog čovjeka, koji ne vidi dalje od krvave smrti zeca pojedinca, zapravo je proces kojim se Bog očituje u svijetu evolucijom – u sokolu se očituje kao vid, inteligencija, brzina i sklad pokreta dominantne leteće sjene, a u zecu kao brzina, elegancija pokreta u trku, oprez, svijest o okolini, izoštrena osjetila i tome slično. U ljudskoj populaciji nisu svi zečevi, niti su svi sokolovi. Ipak, reći da su zečevi dobri a sokolovi zli, ili obrnuto, potpuna je ludost. Ljudski grabljivci čine veliko dobro ljudskim zečevima, jer ih čine budnima, pametnima i snalažljivima. Iz pozicije ljudskog zeca, Bog kojemu se on nada pobio bi ljudske sokolove i vukove, te ih kaznio za njihov uspjeh, a njega nagradio za patnju. Stvarni, zbiljski Bog, pak, nikad ne radi takve gluposti, na razočaranje zečeva. Stvarni Bog je pamet i snalažljivost u Billu Gatesu, sokolu među ljudima, te prilagodljivost, hrabrost i sposobnost čovjeka koji se s rižinog polja uzdigne do obilja i ugleda među ljudima. Univerzalni Sokol u univerzalnom Zecu budi Božansko, iako se zecu Božansko u obliku sokola uvijek doima kao zlo i smrt. Nije sve kako se čini. Isus je bio u krivu, napričao je hrpu stvari koje su doduše utjeha slabima i potlačenima, ali u stvarnosti su samo mišljenje zeca o sokolu; umovanje iz ograničene pozicije plijena, koji od grabljivice vidi tek prijeteću sjenu na nebu, obojenu strahom za vlastiti život. Iz pozicije sokola, pak, stvarnost izgleda kao lakoća, sloboda i beskraj plavog neba, a zec, on je ukusan i dobar, pravi dar od Boga.

 


Danijel Turina


toggle