Članak
ČLANCI

Rad nedjeljom

indeks


Čitao sam na newsima raspravu o radu nedjeljom u trgovinama. Da sad ne duljim o onome što će biti tema jednog drugog teksta, dakle o tome da sam posve sablažnjen činjenicom da se svakakvi bezvezni nesposobnjakovići postavljaju na poziciju iz koje bi pozivali druge na red, a sami nisu bili u stanju napraviti bilo što vrijedno; ovdje ću napisati par rečenica o problematici kojom se ta ekipa u ovom konkretnom slučaju bavila.

Da sumiram: katolička crkva je pokrenula inicijativu kojom bi bio zabranjen rad nedjeljom svuda osim u kritičnim službama potrebnim za održanje minimalne civilizacijske funkcionalnosti (policija, vojska, vatrogasci, hitna pomoć itd.). Osnovni smisao inicijative je stvaranje atmosfere u kojoj je nedjelja dan obiteljskog zajedništva i odmora, kad se čitava obitelj može naći na okupu i provesti nešto vremena zajedno. Sama ideja je hvale vrijedna, i pravo je pitanje kako se toga nisu sjetili sindikati, kojima bi svrha trebala biti upravo borba za ostvarivanje takvih prava radnika. Odgovor je jasan – sindikati u HR ne vrijede ništa, oni su zaostatak iz realsocijalističkih vremena, kad su se sindikati bavili nabavom svinjskih polovica i kiselog zelja za zimnicu, a sad ni time. U HR ne postoji kultura sindikalnog udruživanja kao protuteža interesima velikog kapitala. Štoviše, u HR ne postoji ni razumijevanje o tome da je takvo nešto potrebno, budući da inteligenciju čine dupelisci i idolopoklonici svega tuđeg, u ovom slučaju kapitalističke ideologije u njenoj najgoroj formi, koja se naziva „liberalnom tržišnom privredom“. Štovatelji takvih uvoznih bogova evangeliziraju lakovjernu i ignorantsku populaciju doktrinom o liberalizaciji tržišnih uvjeta, što u osnovi znači da kapital određuje uvjete na tržištu rada, a svaka kontrola toga doživljava se kao negativna pojava.

Da vam malo obnovim sjećanje na povijest kapitalističke privrede, od doba prvobitne akumulacije kapitala pa na dalje. Naime, bojim se da je većina ili zaboravila lekcije povijesti, ili ih nikad nije ni učila. 

Izvorno, većina ljudi je radila na seoskim gospodarstvima, u nekoj vrsti jednostavne poljoprivredne proizvodnje dostatne za pokrivanje životnih potreba. Ali, pojavom manufaktura i začetaka industrije pojavila se potreba za uzgojem monokultura, koje su zahtijevale okrupnjavanje poljoprivredne proizvodnje. U praksi, to je značilo da je vlasniku industrije tekstila trebala velika količina vune, za koju mu je trebao masovan uzgoj ovaca, a za ovce su bili potrebni pašnjaci. Da bi dobio pašnjake, morao je na ovaj ili onaj način preoteti zemlju malim seoskim gospodarstvima, koja su svako za sebe predstavljala lak plijen u situaciji kad je bogati industrijalac na svojoj strani imao instrumente državne represije (vojska i policija su i tada, kao i danas, bili tek servis u službi bogatih i moćnih). Bogati industrijalac je tako potjerao seljake sa zemlje, i postigao dvojaki učinak. Kao prvo, dobio je monokulturu potrebnu za svoju industrijsku proizvodnju, a kao drugo, dobio je gomilu obespravljenih seljaka koji nisu imali drugog izbora nego raditi u njegovoj tvornici kao roblje. Zemlje više nisu imali, a rad u tvornici bio je jedina mogućnost preživljavanja.
Budući da su industrijalci imali kontrolu nad tokom novca, našli su se u poziciji da mogu postavljati bilo kakve uvjete obespravljenim radnicima (proletarijatu) – to je situacija koja je poznata kao divlji kapitalizam, odnosno, kako bi to današnji soj ulizica rekao, sustav liberalnog tržišnog gospodarstva. Pojam liberalizma, naime, znači da je svatko slobodan raditi ono što može, a unutar zakona. U situaciji kad jedni imaju kontrolu a drugi ne (uključujući i kontrolu nad zakonodavstvom i instrumentima represije), liberalizam nije bitno različit od robovlasništva, budući da robovska radna snaga formalno ima prava, a u stvarnosti se nalazi u odnosu potpune ovisnosti o gospodarima.

Situacija u kojoj se nalazilo takvo urbano roblje bila je užasna. Preporučujem čitanje knjige „Germinal“ Emila Zole, u kojoj je takvo stanje opisano. Ukratko, muškarci, žene i djeca radili su do 16 sati svakog dana u neljudskim uvjetima, a bili su plaćeni „tržišnu“ nadnicu. Velim „tržišnu“ zato što ju je određivalo stanje na tržištu rada, koje se svodilo na golemu ponudu radne snage, te slabu potražnju zbog ograničenih tvorničkih kapaciteta. U tim uvjetima, kapitalisti su u cijelosti diktirali iznos nadnice, koja nije smjela biti toliko niska da se od nje uopće ne može preživjeti, ali ni bitno viša od toga. Zapravo, iznos nadnice je bio tržišno izračunat na takav način, da je čitava obitelj radeći 16 sati dnevno 7 dana u tjednu mogla zaraditi iznos potreban za minimalno preživljavanje. Ponekad, kapitalisti bi se zanijeli i spustili iznos nadnice i ispod toga, ali tada bi struktura postala neodrživa. Uvjeti rada su, dakako, bili nepodnošljivi, budući da zaštita na radu zahtijeva ulaganja koja smanjuju profitabilnost proizvodnje, a zbog liberalnih uvjeta na tržištu nisu postojali mehanizmi koji bi kapitaliste prisilili na takvu, po njih štetnu, investiciju.

Sad će netko reći da je ta situacija grozna, i da krši „ljudska prava“ radnika. To je pizdarija. Ljudska prava su ono što se dogovore oni koji su u poziciji propisivati takve stvari. Ako se oni dogovore da ljudi imaju pravo na život i slobodu, onda imaju. Ako se dogovore suprotno, onda ih nemaju. Vrlo jednostavno. Ljudi nemaju apsolutno nikakvih urođenih prava - sve je to stvar dogovora i kompromisa ostvarenog pregovaranjem, a pregovaraju samo oni koji imaju moć na svojoj strani. Kompromisno rješenje u pregovorima moguće je samo ako oni koji sjede za stolom imaju uravnotežene snage. Kako je, dakle, došlo do promjene stanja u kojem je krupni kapital držao proletarijat u šahu? Naime, kapitalistima je cilj uvjeriti radnike da imaju samo onu vrijednost, koju su im oni spremni platiti. Radnici, po njima, u cijelosti ovise o uvjetima na tržištu, koje propisuje onaj koji ima novce. Onaj tko te novce želi dobiti mora igrati po pravilima koje propisuje kapitalist. Sve dok su radnici pristajali na te uvjete, živjeli su u bezizlaznoj poziciji ropstva.

U jednom trenutku, radnici su počeli razmišljati i shvatili da nisu baš tako bezvrijedni kako su ih kapitalisti pokušavali uvjeriti. Naime, oni imaju jednu stvar koja je kapitalistima potrebna za industrijsku proizvodnju, a to je sposobnost za rad. Kapitalisti imaju zemlju i tvornice, ali na toj zemlji i u tim tvornicama netko mora raditi. Ako bi radnici prestali raditi, tvornice bi stale. Problem je bio u tome što je radnika bilo više nego posla, a zbog očajnog stanja u kojem su se nalazili, ako bi jedna grupa radnika prosvjedovala i odbila raditi pod tako lošim uvjetima, kapitalisti bi lako našli još veće očajnike. Taj naizgled začarani krug prekinuo se kad je radnicima pukao film, pa se digla kuka i motika. To se desilo istodobno u svim državama zapadne civilizacije, od Rusije preko Europe do Amerike, ali radnička pobuna je poprimila dva osnovna oblika. U prvom slučaju, radnici su se organizirali u marksistički revolucionarni pokret, koji je smatrao da kapitaliste treba svrgnuti i pobiti, tvornice dati radnicima, te uspostaviti diktaturu proletarijata i socijalističku državu u prijelaznoj fazi prema komunizmu, u kojem bi se eliminirali mehanizmi zasnovani na novcu i tokovima kapitala, i zamijenili etičkim kodeksom po kojem bi svi radili koliko mogu i uzimali koliko im je potrebno. Budući da taj mehanizam nije bio egzaktno definiran i modeliran, države koje su takvi radnički pokreti osvojili i transformirali propale su zbog nedostatka motivacije za rad, nepostojanja mehanizma koji potiče i nagrađuje sposobnost, te nedostatka mehanizama koji eliminiraju nesposobne i parazitske primjerke. Ukratko, socijalističke države su bankrotirale zbog eliminiranja povratne sprege između sposobnosti i uspjeha, te uvođenja neegzaktnih kriterija ideološke podobnosti. Takvi mehanizmi su na vlast dovodili nesposobne ulizice, i stvarali golemu državnu birokraciju. U privredi takvih država proizvodnja je postajala sama sebi svrhom i svojevrsnim idolom, bez povratnih sprega ponude i potražnje, koje u kapitalističkom sustavu potiču industriju na kreativnost, usavršavanje i prilagodbu stvarnom stanju. To je stvorilo goleme gubitaške državne firme koje su proizvodile loše i nekonkurentne proizvode, zapošljavajući lošu i nemotiviranu radnu snagu. Rezultat toga je bila bijeda i državni bankrot.

S druge strane, radnički pokret se organizirao u sindikate, odnosno radničke unije, koje su općim štrajkovima (strike = udar) onesposobile proizvodnju i paralizirale gospodarstvo, spremno plaćajući užasnu cijenu sukoba s kompletnim aparatom državne represije koji je bio u službi krupnog kapitala. Naime, ako mislite da su kapitalisti samo tako, iz dobrote svoga srca pristali na zahtjeve sindikata, varate se. Prvo su poslali policiju da radničkim vođama razbije bubrege. Veliki broj sindikalnih vođa zaplivao je potrbuške rijekom. Suprotstaviti se kapitalu jednako je opasno kao zavaditi se s mafijom – to je zapravo sigurna smrtna osuda za vođe radničkog pokreta, jer je kapital udarao na vođe, uzdajući se u to da će se ostali raspršiti i ponovo postati krotke ovce koje je moguće šišati kako se tko sjeti. Ali, radnički vođe su bili spremni braniti svoje stavove po cijenu života. Praznik 1. Maja slavi se na godišnjicu jednog takvog sukoba, kad je u Chicagu 1886. policija po naredbi vlastodržaca zatrla štrajkaše, koje su što ustrijelili, što rastjerali, a što uhvatili, osudili i objesili. Ipak, upornošću i spremnošću na teške žrtve, radnici su ustrajali u tada smiješnim zahtjevima za 8-satnim radnim danom, slobodnim vikendom, plaćenim bolovanjem i godišnjim odmorom, te zaštitnim mjerama na radu. Kapitalisti su izvorno na te zahtjeve odgovorili glasnim smijehom – naime, oni nekoga plaćaju da radi, a ne da se odmara. Radnici su postavili drugačiju sliku – kapitalisti ne plaćaju rad, nego sklapaju kolektivni ugovor sa sindikatom koji brani interese radnika. Ako sindikati, koji kontroliraju rad kao moćnu silu na tržištu, ne sklope zadovoljavajući dogovor s kapitalistima, koji kontroliraju novac i sredstva za proizvodnju kao drugu moćnu silu na tržištu, neće biti proizvodnje. Do pravedne pozicije je dakle došlo kad su radnici shvatili da nisu bezvrijedni, nego da kontroliraju moćnu silu koja može parirati drugim moćnim silama. Udružujući se, morali su biti spremni otrpjeti silovite napade na pojedince – kapital, naime, želi pregovarati s pojedincima, jer pojedince nije nikakav problem poraziti. Kad se suočavaju radnik pojedinac, koji kontrolira samo svoju sposobnost za rad, i kapitalist koji je vlasnik tvornice i novca, radnik pojedinac nema šanse. Ali, kad se kapitalist suoči s radničkim pokretom koji obuhvaća ne samo radnike u njegovoj tvornici, nego sve radnike u tom proizvodnom sektoru, a taj radnički pokret određuje uvjete pod kojima je rad dostupan, tada kapitalist ne može diktirati uvjete i ucjenjivati, nego mora pregovarati sa sindikatom, te postići dogovor u kojem će interesi obiju strana biti uvaženi. Radničke udruge su u zapadnim kapitalističkim društvima toliko moćne, da zajedno s nosiocima interesa kapitala sudjeluju u stvaranju zakona, te formiranju politike stranaka – teško ćete vidjeti da na izborima pobijedi stranka ili kandidat kojemu se sindikati odlučno usprotive. Zbog takve ravnoteže snaga, koja uključuje i vlast nad državom, kapital je izgubio sposobnost korištenja instrumenata zakonodavstva i državne represije protiv radnika. Radnici, pak, nisu bili motivirani uspostaviti potpunu premoć, uvažavajući činjenicu da su nositelji kapitala istodobno uglavnom i nositelji sposobnosti potrebnih za upravljanje državom, zadovoljavajući se pravednom naknadom za rad i otvorenom mogućnošću napredovanja sposobnih. Sindikati nisu imali ništa protiv mogućnosti da nesposobni radnici gladuju – štoviše, u nekim slučajevima sindikati se sami brinu da radnici sposobnošću i radom zadovoljavaju kriterije, kako bi pozicija sindikata prema kapitalistima ostala snažna. U takvom sustavu za lijenčine i nesposobnjakoviće nema ni milosti, ni zajamčenog posla. Takvi će dobiti smanjenu plaću ili otkaz s blagoslovom sindikata. Sindikatu je u interesu stvarati dojam kako zastupa interese rada, a ne lijenosti i nesposobnosti. U krajnjoj liniji, to je tržišna valuta s kojom kapital pregovara. Ako se u radništvu nakoti previše lijenčina i nesposobnjakovića, snaga sindikata pada, pa je u interesu sindikata da radnike drži u optimalnom stanju sposobnosti i angažmana. Jednako kao što je kapitalistima u interesu stvoriti zanimljiva i dobro plaćena radna mjesta kojim će privući radnike, radničkim udrugama je u interesu proizvesti radnu snagu koja je sposobna i zanimljiva kapitalu, jer jedino tako jedni i drugi jačaju svoje pozicije za pregovaračkim stolom. Takav odnos snaga je dinamičan i podložan evolutivnoj povratnoj sprezi koja jača jake i sposobne te eliminira slabe i nesposobne. Nikome, zapravo, nije u interesu postojanje tvornice-gubitaša, te lijenog i nesposobnog radnika.

Naravno, i jedna i druga strana čitavo vrijeme pokušavaju potkopati tu ravnotežu snaga u svoju korist. Postoji mnoštvo zlouporaba i korupcije unutar samih sindikata, u koje su se znali infiltrirati nositelji raznih partikularnih interesa, od mafije do kapitalista. Isto tako, kapital se koristi propagandom kako bi podrivao pozicije sindikata. Budući da je intelektualna snaga uvijek bila više na strani kapitala nego na strani sindikata, kapital se mogao koristiti sofisticiranijim metodama psihičkog pritiska, primjerice suptilnom indoktrinacijom putem medija, te financiranjem i poticanjem različitih udruga koje šire ideje koje su kapitalu korisne za podrivanje radničke pozicije. Ti mehanizmi uključuju prije svega stvaranje pozitivnog javnog mišljenja o stvarima koje su kapitalu korisne, i negativnog o stvarima koje su mu štetne. Ta vrsta propagande može biti i posve kontradiktorna. Primjerice, kad žele podrivati pozicije sindikata kao zajedničke fronte radništva koja nadilazi pojedince, nositelji kapitala vršit će propagandu koja veliča individualnost, sebičnost, egoizam i ugodu pojedinca kao vrline. Čovjek koji podlegne takvoj propagandi bit će bitno manje sklon žrtvovati vlastiti posao i trpjeti nevolje radi solidarnosti s drugima, što je osnovni koncept koji daje snagu radničkim unijama. S druge strane, kapital će sredstvima propagande napadati „sebičnost“ i „egoizam“ štrajkaša koji nadređuju „vlastite sebične interese“ općem dobru, kao na nedavnom primjeru štrajka radnika podzemne željeznice u New Yorku. Zbog sveprožimajuće naravi propagande i visoke sofisticiranosti njenih generatora, pametno je apsolutno sve što pročitate u medijima uzeti sa zrnom soli, a po mogućnosti s čitavom solanom. Ja sam poprilično dobar analitičar, ali za uočavanje nekih obrazaca propagande i praćenje toka novca do interesnih grupa trebale su mi godine promatranja. Prosječan čovjek nema nikakve šanse uočiti takve obrasce, budući da on medijima ne pristupa kritički, nego idolopoklonički, smatrajući se pripadnikom intelektualne elite kad nekritički usvoji i sam ponavlja slogane koje mu propagandna mašinerija raznih centara moći stavlja u usta. Zbog tog obrasca, obični pojedinac ni ne sluteći postaje instrumentom u službi nečije politike.

Da se vratimo na rad nedjeljom. Pogledajmo što je kome u interesu. Kapitalistima poput Todorića, Keruma i ostalih u interesu je maksimizirati profit. To postižu smanjivanjem vlastitih troškova, kako bi mogli smanjiti cijenu prema potrošaču te tako povećati promet uz zadržavanje dostatne margine profita. Osim toga, zbog okrupnjavanja tržišta u poziciji su da mogu proizvođačima diktirati iznimno nepovoljne uvjete, te tako smanjiti profitabilnost industrije. Vlasnici tvornica, da bi ostali u poslu, moraju pak sa svoje strane rezati troškove, što u pravilu znači otkaze „višku“ radnika, te smanjivanje plaća preostalima. Zbog smanjene kupovne moći, takvi obespravljeni radnici prisiljeni su kupovati u jeftinijim dućanima, što je povratna sprega koja jača upravo one trgovačke lance, koji su generatori bijede i nezaposlenosti u čitavom lancu trgovine i proizvodnje. Koristeći se ljudskom željom da prođu jeftino, dovode većinu pučanstva u poziciju u kojoj smanjenjem vlastitih plaća ili otkazom financiraju pad cijene u maloprodaji, što dovodi do situacije da siromaši čitava država, s iznimkom vlasnika krupnih maloprodajnih lanaca. Budući da tako dolazi do okrupnjavanja poslodavaca, dolazi do homogenizacije i jačanja njihove pozicije prema radnicima, dok radnici sa svoje strane nemaju nikakav uspostavljeni zaštitni mehanizam. Mediji, naime, rade na novac, a potkupljeni novinari i medijski analitičari branit će interese „poduzetništva“ i „liberalizaciju tržišta“, što u osnovi znači da se novac uspostavlja kao jedino mjerilo vrijednosti bez ikakve protuteže, dok se s druge strane podrivaju svi eventualni zagovornici interesa radnika. Samo budala može previdjeti vezu između medijskog linča katoličke crkve izvlačenjem raznih pedofilskih i ostalih skandala, uz istodobno portretiranje liberalnog kapitalizma i „osobne emancipacije“ kao ideala, te situacije u kojoj se crkva postavila kao svojevrsni sindikat, budući da su hrvatske sindikalne udruge beskorisne i korumpirane udruge glupana, što ostavlja crkvu kao jedino utočište radnika. Ako shvatite kako stvari funkcioniraju, bit će vam jasnije zašto Soros i slični nositelji interesa velikog kapitala financiraju prije svega udruge koje su subverzivne prema svim interesnim grupama koje bi mogle tvoriti protutežu kapitalu. Crkva i religija općenito ovdje su prve na meti, budući da predstavljaju neovisne nositelje etike koja bi mogla tvoriti protutežu medijskoj baraži koju financira kapital. Ako napravite listu udruga koje je financirao krupni kapital, i listu udruga koje su u javnosti napadale crkvu i „tradicionalne vrijednosti“, ustanovit ćete da su liste manje-više identične. Imajte u vidu da vlasnici kapitala mogu kupiti najbolje propagandiste, psihologe i sociologe, budući da oni rade za novac, a zna se tko ima novca. To pak znači da ćete s jedne strane imati vrhunske stručnjake za propagandu i psihološko ratovanje, a s druge nevješte amatere poput biskupa i kardinala, koji zapravo nisu ni svjesni mehanizama s kojima imaju posla, i čije reakcije propagandisti s popriličnom lakoćom mogu predvidjeti i unaprijed uklopiti u svoju taktiku. Što god napravili, biskupi će ispasti primitivci i budale, naprosto zato što njihovi protivnici zapošljavaju obrazovane stručnjake čija sposobnost za sagledavanje i kreiranje misaonog prostora daleko nadilazi onu crkve. Drugi problem je što mete propagandista često imaju i previše putra na glavi, što slabi njihovu poziciju.

Osim toga, imajte u vidu da je zagovaranje liberalnog tržišnog gospodarstva zapravo taktička verzija trojanskog konja kojeg je Amerika izmislila za izvoz drugima. Američko gospodarstvo je daleko od liberalnog – tamo vlada precizna ravnoteža sila, u kojoj država i te kako utječe na ekonomiju, postavljanjem kamatnih stopa i upravljanjem tečajem valuta, a interesi kapitala u ravnoteži su s interesima sindikata. Isto tako, američka vanjska politika je u službi njihove ekonomije, i služi se ratom, propagandom i svim drugim sredstvima pritiska kako bi okrenula silnice u svoju korist. Amerikancima odgovara da su gospodarstva drugih država otvorena i liberalna, jer u tim uvjetima najmoćniji i najbogatiji ostvaruje kontrolu – a to su u ovom slučaju Amerikanci. Zbog toga evangeliziraju svijet u tom smjeru, dok se sami koriste sredstvima koja su sve, a samo ne liberalna. Budimo realni – ako netko želi na vaše tržište istovariti hrpu jeftinog smeća, dumpingom uništiti i jeftino kupiti vaše tvornice, i na kraju postaviti cijene kakve želi te iz vas ispumpati novce, tražit će od vas da liberalizirate sve i sva, od carinske politike preko tržišne inspekcije pa na dalje, a ako se usprotivite, pritisnut će vas preko nekog međunarodnog tijela ustrojenog od strane jakih a radi kontroliranja slabih. Ali, pokušajte vi na njegovo tržište dovesti svoju robu, pa ćete vidjeti da je taj „liberalizam“ tek izmišljotina propagandne mašinerije, koja služi tome da se druge pritisne i prisili na nešto, što takav ne bi ni u snu sam prihvatio.

Isto tako, Amerika čitavo vrijeme svima prodikuje o demokraciji, a sama je daleko od demokratske zemlje. Amerika je, naime, oligarhija u kojoj ravnotežu drži nekoliko krupnih sila, od kojih su najutjecajnije sindikalne udruge i nositelji kapitala. Izbori u Americi su zapravo ekvivalentni odabiru između dva managerska tima unutar iste korporacije, koji se natječu u sposobnosti da oko sebe okupe kapital (budući da uglavnom pobjeđuje stranka/kandidat koji ima najbolje financiranu kampanju) te najuspješnije izmanipuliraju svjetinu. Budući da je njihova populacija posve indoktrinirana, nitko tamo ni ne opaža te obrasce, nego si međusobno plješću i tapšaju se po ramenu, čak i u sadašnjoj situaciji, kad su odabrali managerski tim koji je na putu da ih pretvori u fašističku diktaturu, objedini protiv njih većinu svijeta i istodobno ih dovede do bankrota.

Da se vratimo na Hrvatsku. Svima je jasno da je ovdje radništvo u lošoj poziciji, i da vladaju uvjeti divljeg kapitalizma, potpomognuti kaosom u pravosuđu, golemom institucionaliziranom korupcijom i iznimnom rasipnošću vladajućih struktura koja je dovela do državnog bankrota, te lošim međunarodnim položajem države na koju svatko može djelovati političkim pritiscima i ishoditi štetne ustupke. Što je ovdje problem, a što rješenje? Teško mi je odlučiti odakle uopće početi – naime, čitava populacija države je indoktrinirana na vrlo čudan način, mješavinom komunističke ideologije koja naučava inherentnu grešnost kapitala i konkurencije, te divljim kapitalizmom latinoameričkog tipa, pri čemu većina populacije sjedi u birtiji na debelom dupetu i pokušava se dokopati govornice na kojoj će ostalima držati prodike o tome što bi trebali raditi, gunđajući protiv nepravedne situacije u kojoj im nitko nije s neba bacio milijun eura. Bez temeljitog preodgoja čitave populacije, hrvatskoj predstoji jedino daljnji ekonomski pad popraćen nerealnim fantazijama o vlastitoj veličini i boljoj budućnosti. Kad i ako se stvari postave na ispravne temelje, neće crkva morati glumiti sindikat, istodobno pokušavajući progurati i vlastite partikularne interese, nego će se radnici spontano organizirati u udrugu koja će prema poslodavcima uspostaviti frontu i s njima uspostaviti ravnotežu snaga, koja se onda mora protegnuti do vlasti, što uključuje i zakonodavstvo i sudstvo. Dakako, kad svi radnici u maloprodaji stupe u štrajk, i kad svi mediji počnu trubiti o njihovoj sebičnosti, a razmažena populacija počne rogoboriti protiv njih, jer im narušavaju komociju kupovanja, vidjet ćemo hoće li izdržati i tako zaslužiti željena prava i položaj, ili će popustiti i pomiriti se sa statusom ovaca. Ali, u svakom slučaju, ako želite biti ovce, dajte pasite travu i budite tiho. Pun mi je više kurac ovaca koje kukaju kako su neshvaćeni tigrovi.


Danijel Turina


toggle