Članak
ČLANCI

Pozitivno mišljenje i djelovanje

indeks


Imamo li pravo kritizirati?

"Kakvo je to pitanje", reći ćete, "dakako da svatko ima pravo izricati kritiku onoga što drži negativnim". Naizgled se čini da je takav stav neosporan, ali hajdemo malo bolje promisliti o njegovim posljedicama.

Pogledajmo situaciju u medijima, gdje možemo uočiti pojavu časopisa čija je namjena isključivo pljuvanje po svemu, što se autorima tekstova čini kao negativna pojava (nomina sunt odiosa). Da, slažem se, često takvi tekstovi doista pomažu da uočimo negativnosti, da ih prepoznamo i ismijemo. To je doista pozitivno, jer loše treba prepoznati, treba prepoznati negativne pojave i od njih se ograditi. Ali, kad smo to napravili, što dalje? Od kritike lošeg ručka nitko se nije najeo. Netko treba napraviti i pozitivni dio posla, onaj koji je doista težak i odgovoran, i koji zaslužuje ne kritiku, nego pohvalu: netko treba skuhati dobar ručak, s kojim će svi biti zadovoljni. U osnovi, kritizirati je iznimno lako; čovjek se ne treba posebno naraditi da bi nešto kritizirao, i uvijek je bilo lakše knjigu spaliti nego napisati, uvijek je bilo lakše kritizirati ručak nego skuhati bolji. Za kuhanje dobrog ručka potreban je značajan stupanj vještine i sposobnosti, te čak i hrabrosti, jer se kuhar izlaže kritici onih kojima se njegov uradak može ne dopasti. Za kritiku je dovoljno malo zlovolje, neznatna količina truda i zanemariv stupanj sposobnosti. Dapače, kritiziranje daje kritičaru osjećaj moći, osjećaj kontrole nad onim što kritizira, osjećaj nadređenosti, više moralne pozicije, a također se čini da je kritičar u poziciji da može reći što god želi, to pravdati svojim slobodama, i da nije ni za što odgovoran. Je li tome baš tako, ili i kritičar snosi odgovornost za svoja djela? Ukoliko kritiku gledamo kao bilo koje drugo djelo, postaje jasno da i kritika povlači za sobom određeni stupanj odgovornosti. Ukoliko samo kritiziramo one koji nešto konstruktivno rade, pomažemo li im time da svoj posao obavljaju bolje, ili im zapravo odmažemo, napadajući njihov osjećaj vlastite vrijednosti i vrijednosti njihova rada? Nije li možda istina da kritikom zapravo obeshrabrujemo ljude koji bi se mogli odvažiti učiniti nešto dobro, ali se boje napada kritičara koji bi se na to mogli bezumno obrušiti? Osim toga, od kakve je koristi kritika koju iznosi onaj, tko sam nije pokazao da je u stanju napraviti nešto bolje?

U politici imamo prilike vidjeti kako izgleda kritika onih koji sami nisu u stanju napraviti ništa dobro, koji zapravo čine više grešaka od onih koje su kritizirali, ali kad su se gledale samo riječi, čovjek je mogao steći dojam da su njihovi protivnici posve nesposobni, da nisu u stanju napraviti ništa dobro, i da bi oni sve napravili bolje. Kad su na red došla djela, pokazalo se da je taj dojam posve lažan, i da jučerašnji kritičari nisu bili u stanju napraviti ništa korjenito bolje, da su mnoge stvari napravili lošije, te da su od svojih protivnika morali preuzeti mnoštvo dobrih ideja, koje uopće nisu bili spremni uvažiti prije izbora. U politici, dakle, vidimo kako izgleda primjer kritike koja nije konstruktivna, koja je isprazna i lažljiva, koja je u stanju jedino napadati, koja nije u stanju prepoznati i priznati ono što je dobro, a kao loše osuđuje i ono što u stvari uopće nije loše, nego je zapravo bilo daleko bolje od onoga što su kritičari predlagali. Imamo, dakle, primjer čovjeka koji je kritizirao tuđu kuhinju, a kad je na njega samog došao red da pokuša skuhati ručak, rezultat je bio nejestiva splačina.

Ljudi općenito slabo shvaćaju činjenicu da prava sa sobom povlače i odgovornosti. Ukoliko iskoristimo svoje pravo na kritiku, moramo to popratiti odgovarajućim stupnjem odgovornosti za posljedice kritike, te spremnosti da se žrtvujemo za opće dobro i svojim primjerom pokažemo kako to izgleda činiti dobro, kako izgleda biti osobom visokih moralnih načela, osobne časti i odgovornog ponašanja. U protivnom, ispast će da nam je puna država sposobnih kritičara, a da nitko od tih kritičara nije u stanju ništa korisno uraditi, nego se bavi jedino smišljanjem prigovora onima, koji su svojim primjerom pokazali da su spremni svoje ideje iskušati u praksi.

Slijedi li iz toga da ne smijemo kritizirati grozne pojave nemorala, nesposobnosti i ostalih sablazni? Ne, nikako. Zapravo, dužnost nam je takve pojave napasti. Dužnost nam je kritizirati zlo, ali ne tako što ćemo se pukim riječima obrušavati na one, za koje mislimo da rade krivo, nego tako što ćemo osobnim primjerom pokazati kako valja raditi, tako što ćemo se osobno založiti i loše zamijeniti dobrim. Taj oblik kritike je pozitivan, i njega ja držim pozitivnim oblikom djelovanja: ukoliko misliš da nešto ne valja, pokaži kako bi trebalo izgledati ono što valja, i to u praksi, pa ako se ispostavi da je tvoje rješenje bolje, onda će ono po prirodi stvari zamijeniti lošije alternative. Ako se pak pokaže da tvoje ideje, koje su dobro izgledale u teoriji, u praksi izgledaju daleko manje idealno, opet će iz toga izaći nešto pozitivno. U krajnjoj liniji, vidjet će se da je postojeće rješenje bolje no što se činilo, pa će ga ljudi više cijeniti, a ti ćeš iz svojih grešaka nešto naučiti. To je daleko, daleko bolji pristup od pukog pljuvanja po svemu što nam se ne dopada, a da uopće ne znamo jesmo li u stanju ponuditi bolje rješenje. I komunisti su mislili da imaju bolje rješenje, sve im se činilo dobro na papiru, ali kad su ga krenuli provoditi u praksi, nastao je pakao.

Drugi veliki problem kritizerskog mentaliteta jest taj, što on stvara dojam posvemašnjeg besmisla i beznađa, uzaludnosti. Ukoliko svi samo kritiziraju, a nitko ne pokazuje i ističe pozitivne primjere, zadavit ćemo se u niskostima. Primjere takvog brloženja u niskostima možemo vidjeti u crtanoj seriji "South Park", u kojoj ćemo naći neprekidni niz ismijavanja raznih pojava, ali koliko god tražili, nećemo naći uzdizanje vrijednih ideala kojima treba težiti. Umjesto toga, možemo vidjeti relativizaciju dobra i zla, vrline i poroka, možemo vidjeti konstantno ismijavanje svega i svačega, ali ne možemo nigdje vidjeti ništa pozitivno što se time želi postići - kao da autori misle da će uništavanjem svega negativnog na kraju samo od sebe izroniti nešto pozitivno. Život pokazuje da to nije slučaj, i da bavljenje negativnostima ima za rezultat to, da ćemo se na kraju udaviti u samim negativnostima. U krajnjoj liniji, tko bi se pametan protiv mraka borio kritiziranjem mraka? Pametan će se čovjek protiv mraka boriti paljenjem svjetla. Svjetlo će samo od sebe raspršiti mrak. Analogno, trebamo se potruditi činiti dobro, pokazati primjerom kako izgledaju vrlina, sposobnost i vrijednost, pa će ljudi imati između čega birati, a ukoliko samo napadamo, a da nismo sposobni ponuditi valjanu alternativu, zapravo samo doprinosimo poplavi niskosti. Kritizirajmo dakle, za promjenu, ispraznu kritiku, i to sposobnošću i pozitivnim djelima.

 


Danijel Turina


toggle