Članak
ČLANCI

Zastranjenja

indeks


Nasumično pretražujući news grupe, naišao sam na jednu zanimljivost; naime, na hr.alt.magija je netko spomenuo moguća zastranjenja u bavljenju magijom. Sam tekst je uglavnom jeftino psihologiziranje zapadne škole, dakle dosta površan, ali sama ideja navođenja zastranjenja koja se javljaju u praksi posve je dobra. Naime, u višegodišnjem radu s ljudima, kao i u svojem osobnom iskustvu, uočio sam nekoliko stvari koje se ciklički ponavljaju i kao takve očito predstavljaju neku vrstu obrasca. Dakako, ljudska sposobnost za budalaštine daleko nadilazi moju sposobnost nabrajanja i opisivanja, tako da ovaj popis nipošto nije konačan.   Malodušnost Čovjek koji pri svakoj teškoći te izostanku trenutnog uspjeha razmišlja o odustajanju, te već planira strategiju poraza, nikad neće ništa postići. „Nije ovo za mene“, „ja to nisam u stanju“, „ovo je prevelik zalogaj“ i tome slične jadikovke znak su malodušnosti, koja je pak najčešće simptom energetskih rupa u astralnom tijelu, odnosno, kako bi se to u „magijskoj“ terminologiji reklo, larvi. Larva je zapravo termin koji označava samskaru ili složenu astralnu strukturu načinjenu od krivih predodžbi, slabosti, strahova i sličnog, koja zauzima prostor u astralnom tijelu i kroz koju dolazi do „krvarenja“ energije, u smislu da takva struktura predstavlja neku vrstu minskog polja na koje čovjek svako toliko nagazi, pri čemu dolazi do automatskog aktiviranja slabećih i negativnih emocija poput malodušnosti, straha i sličnog, koje „potroše“ svu korisnu energiju i uzrokuju energetske padove i depresije. Zbog zakonitosti astrala, svi iterativni procesi jačaju takve strukture, te ih čine samostalnijim, inteligentnijim i zloćudnijim. Takve strukture često imaju „lik“, odnosno asocijaciju unutar svijesti koja je s njima povezana, i koja se budi pri aktiviranju takve larve – strogi otac, manipulativna majka, podrugljivi susjed, gomila koja ti se smije i na tebe pokazuje prstom, učiteljica koja ti veli da si glup i nesposoban, dakle uglavnom strukture iz djetinjstva (kao prva kondenzacija struktura naslijeđenih iz prošlog života) na koje se kasnije nadovezuju ideje iz odrasle dobi, koje su zapravo slabije snage i služe samo kao paravan za starije, primarne strukture. Primjer toga je zamisao o strogom Bogu sucu, nalijepljena na stariju, često potisnutu i zaboravljenu sliku strogog i nezadovoljnog oca iz djetinjstva, koja je pak često karmički kondenzat nečega iz prošlog života. Takva slika aktivira osjećaje nesposobnosti, nevrijednosti, malodušnosti, straha i nesigurnosti, koji pak sa svoje strane aktiviraju razne disfunkcionalne reakcije. Čovjek zapleten u takve gluposti praktički nema šanse napredovati, budući da ga takve strukture čitavo vrijeme vrte u krug i jačaju sa svakom iteracijom, odnosno, prevedeno na ljudski jezik, slabosti jačaju svaki put kad pred njima pokleknemo. Takve strukture zapravo su temelj većine duhovnih posrtanja i stagnacije, pa se njima treba pozabaviti na samom početku, ako se s početka želite maknuti. Nevjera Nevjera je posljedica slabašnog enegetskog naboja, odnosno nedostatak jakih energetskih stanja poput entuzijazma, optimizma, sigurnosti, ekstatičnosti i sl. U kombinaciji s rupama u astralu, larvama i ostalim smećem, nevjera daje razloge za neuspjeh, te od malodušnosti, depresije, straha i sumnje pravi svjetonazor, kojemu je svrha objasniti da je sve zapravo sranje, ništa iznad prizemnih niskosti nije stvarno, a zbog nedostatne energetske razine u takvom stanju ne postoji kapacitet za osjećanje viših stvari. Nevjera, dakle, nastaje kad intelekt gradi racionalizacije oko niskoenergetskih astralnih struktura. Ako se takve stvari ne razriješe, nevjera, sumnja i malodušnost tvorit će standardno stanje u koje ćete padati svaki put kad vam se potroši energija, dakle default će vam biti neka vrsta mračno-depresivne gadosti. Nevjera je stanje tamo-gune, dakle stanje koje vodi u stagnaciju i pad.   Histerija Histerija je, poput samosažaljenja i depresije, oblik krvarenja energije kroz astralno tijelo. Histerični oblik „duhovnosti“ potiču sljedbe čija duhovna praksa uključuje pjevanje, ples, te slične aktivnosti smišljene radi poticanja kvazi-ekstatičnog stanja. Daleko od toga da bi predstavljala pozitivni oblik duhovnosti, histerija je zapravo stanje ozbiljne neravnoteže, i često se smjenjuje s depresijom, kao drugom stranom sinusoide. Histerija najčešće nabija upravo one astralne strukture koje izazivaju depresivna stanja i osjećaj nevrijednosti. U ovu grupu spadaju i razne misionarske religije, te razni svjetovni pokreti koji se koriste jednostavnim emocijama radi izbjegavanja suočavanja s osobnim problemima; tu spadaju sportski navijači, te općenito osobe koje svoj osobni identitet naslanjaju na neku kolektivnu strukturu poput nacije, države, rase, religije, sportskog kluba, astrološkog znaka, proizvođača fotoaparata, duhovnog učitelja, ili kakve god druge gluposti. Sinusoida histerije i depresije zapravo predstavlja cikličko ekscentrično kretanje energetskog sustava pomaknuto izvan stanja ravnoteže i sabranosti u jasnoći unutarnje svijesti. Histerija je stanje rajasa u službi tamasa, odnosno u prijevodu štetna aktivnost. Izbjegavanje rješavanja problema U ovo spada prije svega bavljenje ne-problemima, te pronalaženje ne-rješenja za ne-probleme. Pod tim mislim ljude koji vječito odgađaju bilo kakav duhovni rad pod izlikom da eto baš sad imaju nekog drugog posla, ili nemaju vremena, ili, još kreativnije, takvima „ulijeću“ stvari koje se pričinjaju kao neka vrsta duhovnih lekcija, pri čemu oni „uče“ na tim „lekcijama“, te „rješavaju stvari“, a čitava stvar je samo oblik igre, fantazije dokone i tamasične osobe koja sebe ne želi sagledati kao takvu, nego izmišlja imaginarne probleme i iste rješava, čitavo vrijeme odgađajući suočavanje sa zbiljskim problemima, a najčešće zbog toga što zapravo ne vidi ništa loše u svojem stanju, te ne vidi potrebu za promjenom. Robovi ove zamke čitavo vrijeme nešto rade i rješavaju, ostajući pritom na mjestu. Kao značajan primjer treba spomenuti ljude koji se bave pomaganjem drugima. To je uvijek fantastičan alibi za stagnaciju, duhovni kukavičluk i ostale niskosti. To stanje je rađas u službi tamasa, odnosno djelatnost u službi stagnacije, koja dugoročno vodi u propast, jer se život proveden u takvim budalaštinama u retrospektivi uvijek sagledava kao uzalud izgubljen. Fanatizam Fanatizam je suprotnost nevjeri i malodušnosti, ali u negativnom smislu. Naime za razliku od nevjere, koja uvijek sumnja, fanatizam nikad ne sumnja, i ustraje u istom stanju do propasti. Za razliku od vjere, koja je stanje prijemčivosti za istinu, fanatizam je stanje zatvorenosti za istinu u kojem zaluđena osoba smatra da joj je istina već poznata, a sada joj služi i provodi je. To je dakako glupost, jer istina nije misaona struktura, nego jedinstvo svijesti i stvarnosti, u kojemu je svijest podatna i čitavo vrijeme u pokretu. U fanatizmu je, pak, svijest zamrznuta i nepokretna u statičnoj misaonoj strukturi, krećući se na tračnicama u provaliju. Ovo je također spoj tamasa i rađasa, ali ponekad obojen trunčicom sattve. Naime, fanatizam se često hrani sjećanjem na neko pozitivno, visoko iskustvo, kojim se kasnije opravdava, iako je iskustvo odavno prošlo. Najbolji detektor fanatizma je nedostatak jednostavne opuštene radosti; fanatizam stvara misaoni i fizički grč, te općenitu krutost i suhoću duha.   Odlijepljenost od stvarnosti Pod ovime se misli istodobno i neuvažavanje osnovnih životnih stvarnosti, jednako kao i život u iluziji. Čovjek koji je zanemario osnovne životne stvarnosti je onaj, koji ne mari za zdravlje vlastitog tijela, za svoje imovinsko stanje, za stanje onih koji o njemu ovise, koji nema jasan osjećaj o svome položaju u svijetu, koji je izgubio kriterije posjeda i vrijednosti, i nema jasnu sliku budućnosti. Takvo tamasično stanje obično se prikriva blebetanjem o nevezanosti za svjetovne stvari. Recimo samo ovoliko: ako je nekome život u očitom rasulu, onda se tu ne radi o nevezanosti, nego o čistom mraku. Nevezanost za svijet privilegij je onih koji vladaju golemim duhovnim moćima, koje nije moguće ne uočiti, a koje se manifestiraju kroz svjetovne aktivnosti takve prosvijetljene osobe. Nevezanost, dakle, uvijek znači sposobnost za očitovanje transcendentalne sile kroz nešto svjetovno – dakle kroz književnost, poeziju, glazbu, znanost, tehnološki genij, ili neki drugi oblik podvrgavanja svijeta vlasti duha. Transcendencija nije kad netko živi kao svinja i pravda se nevezanošću. To je stanje tamasa. Drugi oblik odlijepljenosti od stvarnosti je stvaranje kvazi-duhovnog sustava vrijednosti radi izbjegavanja suočavanja sa svjetovnim neuspjesima. Ako nešto nisi u stanju napraviti, najlakše je napraviti svjetonazor po kojem je to nebitno, ili čak znak duhovnog pada. Glupani tako intelekt proglašavaju nepoželjnim, lijenčine rad proglašavaju vezanošću za svjetovno, slabići snagu proglašavaju duhovno nepoželjnim svojstvom đavla, ljudi s ozbiljnim novčanim problemima vele da im novac „nije bitan“, siromašni bogatstvo drže smetnjom, i tome slično. Takvi će sve pokušaje stvarnosti da ih odalami po glavi i opomene doživljavati kao iskušenja na „putu“, kojima je krajnja svrha da ih ojačaju u njihovoj ispravnoj odluci. Treći oblik odlijepljenosti od stvarnosti je proglašavanje raznih fantazija i tlapnji duhovnim iskustvima i postignućima, bez iskrenosti koja bi takve doživljaje stavila na mjesto koje im zapravo pripada. Svi ovi oblici zastranjenja su iznimno opasni, i mogu posve upropastiti čovjeka, prvenstveno zbog samodopadne „pravedničke“ pozicije koju takav zauzima u odnosu na sve i sva. U osnovi tamasično, ovo stanje može biti prožeto aspektima rađasa i sattve – primjerice, sattvički aspekt nekog duhovnog iskustva može biti pomiješan s rađasičnošću samodopadnosti i oholosti, i rezultirati tamasičnim ego-tripom koji zauzima visokopravedničku „duhovnu“ poziciju.   Nepoštovanje Uzlazna struja duhovnosti prije svega se očituje kroz poštovanje i divljenje prema dobrom i moćnom. Takva struja visoke energije stvara ekstatično stanje u kojem čovjek postaje sposoban za velike stvari. Bez poštovanja prema onome što te nadilazi, nikakav napredak nije moguć. Ljudi koji misle da će se uzdići pljujući po boljima od sebe zapravo si režu svaku mogućnost napredovanja i osuđuju se na propast. Dakako, poštovanje prema boljem podrazumijeva prije svega želju da se postane boljim, odnosno želju da se postane poput onoga čemu se divimo. Ako ne postoji taj element, poštovanje nije konstruktivna sila i pretvara se u fanatizam i sektaštvo. Oblik nepoštovanja je i kad ne poslušate dobar savijet. Svakom iteracijom nepoštovanja slabite svoju vezu s višom stvarnošću i jačate svoje slabosti, jednako kao što poštovanjem i divljenjem slabosti gube energiju i nestaju, a zamjenjuju ih vrline i sposobnosti. Oblik nepoštovanja je također i neprovođenje misli u djela, odnosno odvajanje stavova od prakse. Takvo odvajanje ima za posljedicu vaše odvajanje od duhovnosti. Nepoštovanje je dakle tamas, eventualno pojačan rađasom. Poštovanje i divljenje, pak, jesu sattva pojačana rađasom, koja kulminira u čistom stanju sattve, te vodi u transcendenciju.   Zaluđenost i umišljanje Ovo je jedna od najvećih opasnosti u duhovnosti, golema metaforička neman s kojom svi duhovni praktikanti vode bitku sve do krajnjeg prosvjetljenja. Dakako, postoje goleme razlike u suptilnosti umišljanja, od potpunog ludila i raspada svakog dodira sa stvarnošću, pa sve do finih koloracija u opažanju vrhovne stvarnosti, koje mogu dovesti u razne vrste zablude. Na dnu ljestvice imamo „ezoteriku croatiku“ - sajmove šarlatanstva, ludila, zablude i umišljanja, koji okupljaju sulude spodobe koje žive u iluzornim svjetovima, umišljajući duhovnost i razne nepostojeće okultne pojave. Takvi stvaraju imaginarne svjetove zbog nesposobnosti suočavanja sa stvarnim svijetom, zbog neuspjeha, frustracija i duhovne nemoći pred kojom su poklekli, i sad žive u nekoj vrsti budnog sna, kao djeca koja žive u svijetu mašte i preuzimaju razne fiktivne uloge. Takvi se „bave duhovnošću“, „pomažu drugima“, međusobno se hrabre i održavaju u zabludi, te smišljaju totalne budalaštine (poput astrologije, numerologije, kristaloterapije) sa svrhom davanja važnosti svojim promašenim životima. Takvo stanje je doslovno poraz duha pred ludilom i strahom od svijeta.Suptilniji oblici umišljanja mogu biti svojstveni ljudima koji su imali neko duhovno iskustvo, koje im je beskrajno napuhalo ego, pa si sad zbog tog iskustva pridaju nepostojeću važnost. Ukratko, tu se radi o tamasu koji doslovno usisava sva ostala svojstva i tendencije, i sve vodi u mrak i propast.   Nedostatak samokritičnosti i oholost Duhovno postignuće bez uviđanja realne perspektive i konteksta u pravilu dovodi do oholosti i mesijanskog sindroma. Osobe podložne ovom stanju vjerojatno smatraju da i njihovo govno miriši, te da bi ga čitav svijet trebao koristiti umjesto parfema. Obično se radi o ljudima koji su neku višu razinu stvarnosti kratkotrajno okrznuli, te se bez duhovne transformacije vratili u svoje prirodno stanje, te si sad umišljaju važnost koju ne posjeduju. To je vječita opasnost koja traje sve dok čovjek nije u stanju konstantno i u vječnosti boraviti u stanju prosvjetljenja. U blažoj formi, oholost se očituje kroz bahati stav prema svima koji bi takvoga eventualno mogli naučiti nečemu korisnom, a koji je najbolje opisiv sa „tko si ti, da ćeš meni nešto govoriti“. Ukratko, to je inhibitor svakog napretka, a svaka iteracija slabi čovjekovu duhovnu snagu, te tako oholi i bahati čovjek sve brže propada, što češće i jače prakticira svoju bahatost i oholost. U podjeli guna, ovo je stanje prejakog rađasa, koji vodi u tamas i eventualno se hrani elementima sattve.   Kolebljivost Ovo je suprotnost oholosti – kolebljiv čovjek će odustati od svakog svojeg ispravnog stava i u njemu se pokolebati čim se pojavi netko, tko će ga dovesti u pitanje ili napasti. Takva pretjerana samokritičnost ozbiljan je problem, pogotovo imajući u vidu da smo u ovom svijetu sa svih strana okruženi budalama koje bi svima dijelile savjete šakom i kapom. Tko bi takve slušao, i preispitivao se za svaku takvu glupost, nikada ništa ne bi napravio. Ovo je dakle stanje iznimnog nedostatka rađasa, što vodi do kolapsa u tamas i gubitka veze sa sattvom.   Laganje sebi i drugima Nepriznavanje problema, te izmišljanje fiktivnih priča u koje se eventualno uklapaju elementi stvarnih događaja i iskustava, a s ciljem jačanja privida o vlastitoj veličini i vrijednosti, oblik je samozavaravanja koji vodi u propast i odvaja čovjeka od svih pozitivnih elemenata koji su korišteni kao sastojci u stvaranju laži. Najgora propast nastupa kad čovjek sam sebe uvjeri u budalaštine koje priča drugima, pa izgubi realnu perspektivu vlastite pozicije, a lažnu perspektivu brani svom silom, koristeći je u svrhu hranjenja patološkog ega. Ovdje su rađas i eventualno sattva u službi tamasa.   Pogrešna interpretacija iskustva Zbog lošeg svjetonazora, nedovoljnog teorijskog znanja, nedovoljne iskrenosti prema sebi i samokritičnosti, duhovna iskustva moguće je protumačiti na pogrešan način, uglavnom preuveličavajući njihovu vrijednost i doseg. Primjer toga su razni ljudi koji trivijalna iskustva nekog oblika više stvarnosti proglašavaju nirvanom, prosvjetljenjem ili čime već ne. Također, postoji mogućnost da se samskari koja kanalizira iskustvo do fizičkog plana kroz astral prida prevelika važnost, pa se tako akcidentalno proglasi bitnim. Na primjer, kršćanin koji je doživio duhovno iskustvo u kojem mu se ukazao Isus rijetko će razumjeti da je viša stvarnost iskoristila sliku Isusa u njegovom umu, na isti način na koji grom udari kroz liniju manjeg otpora, dakle gromobran ili visoko drvo. Uglavnom će doći na pogrešan zaključak ekvivalencije svoje samskare i duhovnog iskustva, i tako si zapravo smanjiti fleksibilnost duha i sposobnost shvaćanja širih dimenzija duhovne stvarnosti. Zbog ove pojave, dakle činjenice da duhovno pokušava probiti put kroz elemente s najvećom podudarnošću, a ne točnim preslikavanjem, moguće su svakakve greške u tumačenju duhovnih iskustava. Bojim se da ovome nema lijeka, jer je uzrok problema u samoj naravi ljudskog uma i fizičkog mozga, i sve dok smo u fizičkom tijelu nije nam moguća savršeno točna spoznaja Beskrajnog. Ovdje se dakle radi o koloracijama sattve elementima rađasa i tamasa.   Kaotičan i nesustavan rad Nedostatak sistematičnosti najbolji je način da kroz proizvoljno dugo vremensko razdoblje ne napravimo značajniji napredak. Naime, u energetskoj yogi svaki napredak se neposredno naslanja na stupanj pročišćenosti i energetsko stanje koji su postignuti prethodnom vježbom. Ako između vježbi prođe previše vremena, uvijek ćete ponovo čistiti isto početno stanje, što je ekvivalentno tome da uvijek ponovo učite prvi razred, prije polaganja ispita se ispišete iz škole, pričekate da prođe godina dana (pri čemu sve zaboravite), i sljedeće godine ponovo upišete prvi razred. Ovdje prekid u kontinuitetu sattve može biti uzrokovan raznim kombinacijama tamasa i rađasa, ali poanta je u tome da je potrebno razviti disciplinu i sustavnost. Duhovnost nije površna zafrkancija koju se prakticira u slobodno vrijeme. To je iznimno ozbiljan rad koji zahtijeva posvećenost bez ostatka, a prekidi kontinuiteta vježbe onemogućuju stvaranje baze piramide na kojoj će se graditi iskorak u višu stvarnost i spoznaju.   Lijenost Ovdje se radi o stanju tamasa koje nadvladava želju za duhovnim napretkom, pa se duhovni žar naprosto nema prilike razviti.   Kriva definicija sebe Zbog opažanja sebe kao velikog, zatvaramo se prema rastu, jer privid veličine stvoren od strane ega stoji na putu usvajanja stvarne veličine. Zbog opažanja sebe kao malog, zatvaramo se prema rastu, budući da malo nije spojivo s velikim. Zbog toga je potrebno imati realnu predodžbu o sebi, koja ne gradi ego-strukture nego naprosto opaža stvari onakvima kakve jesu, bez koloracija.   Parazitski mentalitet Ljudi koji imaju pogrešnu, uglavnom samodestruktivnu i negativnu percepciju sebe, smatraju da sami po sebi ništa ne vrijede i ništa nisu u stanju. Zbog toga se pokušavaju identificirati s grupom ili vođom koji će im dati vrijednost koju sami po sebi nemaju. Suptilniji derivat ovoga su učenici koji radije crpe energiju učitelja, nego da sami uspostave vezu s višim stanjima svijesti, a vezu s učiteljem koriste jedino kao korektivni element koji otežava zastranjenja i zablude. Uzrok takvog mentaliteta su neriješene astralne strukture, a najčešće se radi o larvama uspostavljenim još u djetinjstvu od strane roditelja – „ti ništa ne vrijediš i ništa nisi u stanju“. Takve larve izazivaju krvarenje astrala pri pokušaju samostalnog rada, pa ih ljudi pokušavaju izbjeći parazitiranjem na nekoj osobi ili grupi, čime dobivaju energiju, a ne ulaze u konflikt s obezvređujućom predstavom o sebi.   Sektaštvo Pripadnost „pravoj sljedbi“ ili „pravom vjerovanju“ jedan je od oblika zaustavljanja duhovnog razvoja. Radi se o zamjeni unutarnjeg duhovnog puta eksternalizacijom i traženjem potvrde kroz svjetovno. Čak i želja za potvrdom od strane drugih ljudi dovoljna je za zaustavljanje svakog duhovnog napretka. Radi se o rađasu koji crpi i guši sattvu, vodeći sve skupa u tamas.   Ludilo u dvoje (ili više) Najgora stvar koja se može desiti čovjeku koji upadne u zabludu, jest da nađe nekoga tko će se s njim složiti, i s kim će stvoriti povratnu spregu samoodržavajuće zablude. Čak i kad bi sam po sebi brzo izašao iz zablude, zbog takvog društva on je reiterira, i vjerojatnost nadilaženja problematičnog stanja dramatično pada. Zbog toga se treba družiti samo s ljudima koji u nama jačaju pozitivne težnje. Kad se ludilo u dvoje, odnosno unutar grupe, pomiješa s prije opisanim problemima poput umišljanja i pogrešne interpretacije iskustva, i tome se doda ljudska težnja za revidiranjem sjećanja na način koji će biti u skladu s onim što želimo misliti i vjerovati o sebi i drugima, dobivamo bianco ček, crnu rupu ludosti iz koje se teško izvaditi. Temeljno svojstvo ovoga je tamas, koji se po potrebi koristi svim ostalim gunama, a rezultat je trošenje svega pozitivnog i propast.   Šarlatanstvo i ego trip Kad se čovjek prestraši mogućnosti stvarnog duhovnog iskoraka, obično se zatvori pred mogućim daljnjim iskustvom i počne se okretati prema van, kada postaje neka vrsta „duhovnog učitelja“, odnosno kvaziučitelja i šarlatana. Praktički svi poznati duhovni učitelji svijeta spadaju u ovu grupu – Rajinish, Sai Baba, Mahešvarananda, Mahariši, da ne nabrajam unedogled. Okretanjem prema van, takav dobiva hranu za ego koju osiguravaju sljedbenici, ima osjećaj da je na bitnoj misiji, i u sve većoj mjeri duhovno propada, sve dok se ne pretvori u totalnog bezveznjaka i luđaka. Ova opasnost učenicima prijeti sve do potpunog prosvjetljenja. Problem je utemeljen u strahu od smrti ega i gubitka kontrole, odnosno u prejakom rajasu s primjesama tamasa, koji definira strukturu ega i ugrožen je porastom sattve. Kad je struktura ega načinjena od čiste sattve, ovaj problem više ne postoji, jer se čista sattva pretapa s transcendencijom, koja se ne doživljava kao strano stanje i egzistencijalna opasnost.


Danijel Turina


toggle