Članak
ČLANCI

Errata

indeks


Očito je da već neko vrijeme nisam pisao nove tekstove ovdje (osim trivijalnosti poput tekstova o fotografiji). Za to postoji nekoliko razloga, koje ću ovdje pokušati ukratko objasniti. Kao prvo, svrhovitost toga je upitna. Stekao sam dojam da ljudi žive nekakvu vrstu paralelne egzistencije na Netu – praktički postaju ovisni o blogoidnim siteovima, stalno gledajući je li stigao novi članak. To je posve kontraproduktivno, barem iz moje pozicije. Iz vaše pozicije, dopada vam se čitati nove tekstove i nestrpljivo čekate kad će stići novi. Iz moje pozicije, do sada sam napisao tako golemu količinu teksta, da je doista upitno kakvog smisla ima pisati dodatne materijale u situaciji kad 100% auditorija dosadašnje materijale shvaća u vrlo maloj mjeri ili nimalo. Također, postavljao sam si pitanje „što ja ovime želim postići“, i doista mogu reći da nisam bio zadovoljan odgovorom. Želim li nekoga zabavljati? Ne. Želim li pomagati ljudima? Odgovor ovdje nije posve jednoznačan, ali također naginje prema „ne“. Teoretski gledano, kad bih imao hipotetičke ljude koji bi željeli nešto naučiti, a ja imam znanje koje njima treba, ja bih bio motiviran to znanje prenijeti. Na žalost, stvarna situacija jako je daleko od te hipoteze. Prije svojih desetak godina, živio sam u vrlo zanimljivoj zabludi, koja bi se dala opisati kao vjerovanje da svi ljudi, ili barem većina, zapravo žele isto što i ja, i da se međusobno razlikuju jedino po sposobnostima, znanju i sličnim sporednim stvarima na koje je moguće pozitivno utjecati yogom. Iz yoge će proizaći iskustvo, znanje i sposobnosti – u to sam se osobno uvjerio praksom. Ako svima koji mi priđu makar s malo želje za ikakvim napretkom prenesem svoje tehničko znanje yoge, oni će praksom u vrlo kratkom vremenu, ne duljem od godinu dana, moći reproducirati moja postignuća. Teorija, dakle, glasi da svi na ovaj ili onaj način žele brahman, te teže ka sat-ćit-ananda, ali nesavršeno i u neznanju, zbog čega upadaju u nevolje i pate. Ako im dadem znanje i sredstva, savršeno će se usmjeriti ka savršenom cilju i postići savršenstvo. Blažene li i ugodne zablude. U retrospektivi, ne mogu se načuditi naivnosti tog svojeg razmišljanja. Zbog tog razmišljanja i te naivnosti, napisao sam sedam knjiga, radio sa velikim brojem ljudi pokušavajući prenijeti svoje znanje, trpio svakakve teškoće, poniženja i slična zla, a s bijednim rezultatima. Nemojte misliti da svo to vrijeme nisam preispitivao svoje osnovne postavke – jesam. U teoriji, meni je uvijek bilo jasno da je yoga napredna disciplina koju je na ispravan način u stanju primjeniti samo osoba iznimne duhovne zrelosti. Problem je bio u obojenosti mojeg gledanja. Znate one fore iz New Age kavanske psihologije – svetac svuda vidi svece, grešnik svuda vidi grešnike? E, pa nekako sam smatrao da sam ipak pametniji od toga i da sam u stanju nadići takve koloracije perspektive, ali bojim se da nisam bio. Nije da nisam pokušao – imam metode kojima filtriram neke krive sojeve ljudi. Problem je u tome što sam ja uvijek naivno pretpostavljao da svatko, tko mi priđe s entuzijazmom i željom za napretkom, predstavlja potencijalnog yogina. Dakako, meni je uvijek bilo jasno da su takvima pobude miješane i da tu ima svega i svačega, ali pretpostavljao sam da postoji dominantna linija želje za oslobođenjem koja je kolorirana (odnosno, zaprljana) nižim željama, te da će se početkom yogijske prakse stvari razbistriti, niže koloracije će biti uklonjene, a preostat će linija transcendencije, pojačana yogijskom praksom. Malo sutra. Istina, nadišao sam onaj oblik površnosti zbog kojeg bih sve gledao kao svece, ali bilo bi dovoljno da mi bilo kakva idiotska svinja priđe s bilo kakvom mjerom pozitivnog stava, pa da povjerujem da je tome uzrok njegova skrivena želja za Bogom i savršenstvom, koju samo treba malo ispolirati i pojačati, i eto od njega sveca za par mjeseci. Koja sam ja budala, to je nešto neviđeno. Naprosto, ja želim vjerovati da sam okružen potencijalnim svecima, i po potrebi sebe obmanjujem kako bih unatoč iskustvu i uvidu ostao u tom uvjerenju. To ponekad poprima epske dimenzije – primjerice, neki takvi „kandidati za svece“ su me znali užasno povrijediti, izdati, ponižavati i raditi mi svakakve probleme, a ja bih sve to pripisao zaprljanjima njihovog sustava koja ometaju želju njihove duše za Bogom, i koja treba ukloniti yogom, pa će sve biti dobro. Bilo bi mi pametnije da sam poslušao onu englesku izreku koja veli da nije pametno svinju učiti pjevati – samo gubiš vrijeme i živciraš svinju. Točno je to bio slučaj; pokušavao sam hrpu bezveznjaka naučiti užasno suptilnim stvarima, što je za rezultat imalo jedino različita iskrenja u njihovom astralu, u smislu kompleksa i frustracija, ali nikakve zbiljske reakcije tu nije bilo, u smislu buđenja nekakve više svijesti duše koja bi onda nadvladala niskosti. Realno govoreći, ti ljudi su meni prišli zato što im je bilo fino – dopalo im se moje energetsko polje, isto kao što se mački dopadne blizina peći. Ali, ja sam takvu reakciju krivo protumačio kao želju duše za savršenstvom, dok se u stvari radilo o želji mladunca neke vrste sisavca da mu mama da sisu. Sisa je dobra, iz nje ide toplo mlijeko, oko nje je toplo krzno, sigurnost, dobro, zadovoljan. Mama voli i da sisu, sve u redu sa svijetom. To je otprilike emotivni doseg čitave te hrpe „učenika“, koje sam ja pokušao naučiti visokim istinama, i prenijeti im iskustvo stvarnosti višeg reda. To je naprosto neizvedivo. Oni su se naprosto htjeli motati u mojem energetskom polju jer im je tamo dobro, a kad bih im ja pokušao prenijeti nešto od znanja potrebnog za razvijanje vlastite snage i veličine, reakcija bi najčešće bila na razini djeteta čija mama nije zadovoljna njime. Naravno, tu postoje iznimke, ljudi koji su stvarno nekog vraga naučili, ali njih bi Štef iz pilane mogao  nabrojati na prste jedne ruke. U međuvremenu, sva ta gamad me je ozbiljno nagrizla. Daleko sam ja danas od onoga što sam bio prije sedam godina. Doslovno su me zatukli, pojeli su mi energetske resurse, proživio sam golemu količinu karmičkih transfera, uzrokovanih lakomislenošću, bahatošću i samodopadnošću „učenika“, koji su od mene dobivali energiju i uvid, i dopuštali si raditi zla djela i ponašati se grešno, misleći kako su iznad koncepta grijeha i karme. Dakako, većina svega toga je dolazila meni na naplatu, barem do točke kad sam takvoga „učenika“ zgađen otjerao od sebe, i prepustio ga sudbini koja će pravedno slijediti iz njegovih misli i postupaka. Naivnost te vrste nije jedina pogreška koju sam napravio – ima toga, na žalost, još. Možda najveća pogreška s najtežim posljedicama je slijedila iz moje želje da ljudima približim ono što bi im inače bilo nedostižno i nedohvatljivo. Zbog toga sam se učinio dostupnim, pristupačnim. Igrao sam njihovu igru, po njihovim pravilima, na njihovom igralištu, pokazujući povremeno nešto više, što bi ih eventualno potaklo da se dignu. Na žalost, rezultat je bio suprotan željenom – naime, iz prisnosti se rađa prezir. Rezultat moje dostupnosti nije bila zahvalnost, koja bi ih uzdigla, nego suprotni osjećaji – bahatost, jer su oni, „očito“, toliko veliki i važni da se ja trgam oko njih, ne bih li im nešto objasnio, i prezir, jer da išta vrijedim, ne bih se motao tu među njima, nego radio nešto stvarno bitno, negdje drugdje. Pokušao sam to neutralizirati, ali bez uspjeha, jer su te ideje ukorijenjene preduboko, imaju temelj u osjećaju nevrijednosti koji je tim ljudima temeljna egzistencijalna stvarnost. Ne možeš ti nekome dati osjećaj vrijednosti, on ga mora sam izgraditi. Misliti da taj osjećaj mogu ljudima ucijepiti tako što ću se prema njima ponašati kao da su ga dostojni naivna je budalaština. Doista, ne znam odakle mi te glupe ideje; vjerojatno se radi o zabludama kakve neizrečene kruže okolo i svi ih podrazumijevaju, ne dovodeći ih u pitanje, jer je tako naprosto ugodnije. Ugodnije je smatrati da većina ljudi samo čeka na priliku da se uzdigne iznad niskosti; daleko ugodnije nego iz promatranja svijeta izvući zaključke o tome što ljudi žele i što im je zapravo bitno. Čista logika govori da promatranje ekonomije može dati precizne podatke o vrijednosnim odnosima na svijetu – prateći tokove novca možemo vidjeti što je ljudima bitno. Najbogatije kompanije zapravo daju logističku i infrastrukturnu podršku – nafta, računala, potrošni materijal i pokvarljivi strojevi, energetika, hrana, zabava (filmovi, sport), razni poroci (kocka, droga, alkohol, cigarete, prostitucija). Od svih bogatih kompanija, najbliže nekom obliku duhovne aktivnosti dolaze one koje se bave informatikom, elektronikom i općenito visokom tehnologijom, jer se tu ipak radi o nekakvoj pobjedi duha nad materijom, i o nekom obliku profinjavanja materijalne egzistencije. Sve ostalo se svodi na ugađanje slabostima, rastrošnost i poroke. Žalosna je to slika svijeta, ali bojim se da je daleko realnija od bilo kakve idealističke, koja bi umjesto stvarnosti odražavala nečije želje. Ljudi su tolike budale, da su si dopustili sasvim devastirati svijet zagađenjem, posve zanemarujući upozorenja, bez ikakve brige za budućnost udaljenu više od pet godina. Razlog tome je što svi idu linijom manjeg otpora – ugodnije im je praviti se kako problem ne postoji, nego se suočiti s neugodnom stvarnošću i mijenjati stvari. Svi će radije pričekati katastrofu, nego poduzeti preventivne mjere. Dugoročno planiranje, očito, nije vrlina ove civilizacije, a možda ni ljudske vrste kao takve. Uostalom, što možemo i očekivati od vrste kojoj se omiljena zabava svodi na gledanje nekog glupog sporta poput nogometa, i ispijanje pive? Dugoročno planiranje? Razmišljanje? Ha ha. U svemu tome, ja se obično pitam što ja tu mogu napraviti, koje mi opcije stoje na raspolaganju. To je sad dosta dobro pitanje – postavljam ga godinama, a projekcije mogućih akcija s vremenom su se kretale u popriličnom rasponu. Jedna od stvari od kojih sam trajno odustao je žrtvovanje vlastitih interesa radi drugih. To me je do sada previše stajalo, cijena koju sam platio poprilično je neugodna, a ukupni rezultati svega toga zanemarivi su u usporedbi. Druga stvar koju sam odlučio promijeniti jest dostupnost, pristupačnost. Treća je plaćanje tuđih računa – iluzorno je očekivati da će netko naučiti trčati tako što će mu netko drugi gurati invalidska kolica. Ako želite postati moćni, učite se podnositi i nadvladavati teške nedaće. Ako su vam preteške, očito niste neki materijal. Hoćete učiti? Nema frke, evo tu možete kupiti knjige. Hoćete nešto više? Naučite yogu i vježbajte. Hoćete nekoga da vas drži za rukicu i tješi vas? Odite si mami doma.


Danijel Turina


toggle