Članak
ČLANCI

Balvan u vlastitom oku

indeks


Neću otkriti ništa epohalno novo ukoliko izjavim da su ljudi današnjeg doba općenito u jadnom duhovnom stanju. Čak imam dojam da je prošlo i vrijeme revolucionarnih ideja i nade da se nešto može promijeniti - sve političke revolucije dvadesetog stoljeća jadno su propale, pokušaji duhovnih vođa da nešto promijene naišli su u najboljem slučaju na ograničeni odaziv, i čini se da je ljudima ponestalo ideja - kao da nitko zapravo ne zna što bi se uopće moglo uraditi da se stanje na svijetu promijeni. Čak je i Milenij došao, okrugli datum je prošao, i sve su sekte, čiji su se članovi popeli na obližnje brdo u očekivanju smaka svijeta, ostale razočarane. Desilo se ono najgore, toliko loše da se o tome nisu usudili ni razmišljati: ništa. Nije se desilo ništa, sve je ostalo isto. Zasićeni smo idejama koje su obećavale raj, a nisu donijele ništa; toliko smo zasićeni, da prevladava osjećaj cinizma i ravnodušnosti koji je posljedica dubokog unutarnjeg očaja. Nitko, naime, više ne shvaća ozbiljno revolucionarne ideje, kao da smo zajedno s dvadesetim stoljećem iza sebe ostavili doba revolucija, optimizma i nade, a ostaje nam samo ekonomija, surova i izrabljivačka, u kojoj nitko u stvari ne može napraviti ništa, u svijetu koji je grozan, ali se više nitko ne usuđuje nadati da može biti bolji.

U zadnje vrijeme se u domaćim medijima digla velika prašina oko pitanja sekti, čak je donesen i novi zakon o vjerskim zajednicama čija je svrha de facto zabrana osnivanja sekti i ograničavanje njihove štetnosti. Prema reakcijama ljudi, dalo bi se zaključiti da su sekte velika opasnost koja prijeti ljudima. Takve se reakcije na prvi pogled čine katastrofičnima i ksenofobičnima, ali bojim se da je istina i bitno gora. Naime, ja se bojim da su takve reakcije neopravdane.

Paradoks? Možda, ali ja držim kako bi bujanje sekti bilo pozitivan znak. Sekte se okupljaju oko revolucionarne, ekstremne ideje - izvorno kršćanstvo je bilo sekta, koja se okupljala oko ideje uskrsnuća, spasenja i vječnog života. Komunizam je bio sektaška, fanatična ideja, ideja pravednosti i boljeg života. Svaka sekta slijedi sličnu ideju, koja obećava neku vrstu raja, svjetovnog ili duhovnog, a po broju ljudi koji su spremni slijediti takve ideje, koliko god ekstremne i nevjerojatne, možemo vidjeti stupanj optimizma populacije - primjer toga je bio hipijevski pokret, beskrajno optimističan, pun entuzijazma, vjere i poleta. U takvim pokretima oslobađa se ljubav prema slobodi i vrlini, oslobađa se težnja prema boljem, koja se ne obazire na teškoće i ograničenja, koja ne mari za smrt, nedaće i oskudicu; koja uopće ne priznaje mogućnost neuspjeha. Sve možemo, sve je naše, sve će biti dobro! Samo naivci drže kako su sekte osnovane na načelima manipulacije i iskorištavanja - možda u svojoj završnoj fazi raspadanja, nakon što se ugasio žar izvorne ideje, ali osnovni impuls koji dovodi do okupljanja jest ekstremna ideja, obećanje spasa, svjetlost u tami, nada usred očaja. Sekte su utemeljene na nadi i optimizmu, na osjećaju vrijednosti koji daju svojim sljedbenicima. Zbog toga ja sekte držim u osnovi pozitivnom pojavom, iako su u njima pozitivni elementi gotovo uvijek povezani s negativnima, a njihova je nada najčešće lažna i utemeljena na zabludi. Ipak, optimizam i čistoća duha koji prate tu osnovnu ideju toliko su pozitivni, toliko u sebi nose Božanskih elemenata, da daleko nadilaze sivilo koje puni svijest većine ljudi. Problem je u tome, što se meni čini da je vrijeme sekti prošlo; bojim se da smo izgubili nadu, a ukoliko je ne vratimo, ugasit ćemo se u tami.

Jedna negativna stvar koju ja vidim u sektama jest spajanje nade i optimizma s idejom koja je unaprijed osuđena na propast. Kad do toga doista i dođe, dolazi do razočaranja - kao kad bismo djetetu uvijek ponovo obećavali za rođendan kupiti igračke, a nikad ne bismo ostvarili obećanje. Dijete bi prvi rođendan očekivalo s ogromnim oduševljenjem i nevinom nadom, ali nakon prvog razočaranja, pa nakon drugog... nadu i oduševljenje zamijenila bi povrijeđenost, nevinost bi zamijenio cinizam. Nakon propasti tolikog broja pozitivnih i dobrih ideja, ljudima je teško osjetiti onaj optimizam, koji su osjećali revolucionari dvadesetog stoljeća, koji su po prvi put pokušavali uraditi ono, što nitko prije njih nije pokušao. Danas će se svi prisjetiti prošlih neuspjeha i slomljenih nada, i s cinizmom dočekati svaki oblik optimizma i želje da se promijeni svijet, da ga se učini boljim. Jasno je da danas Jehovini svjedoci neće onoliko spremno prodavati svoju imovinu i penjati se na brdo, čekajući pretskazani kraj svijeta, jer se svi sjećaju prethodnih pretskazanja, i očaja kad se nije desilo ništa. Današnje su "revolucije" više stvar mode - poput famoznih "antiglobalističkih pokreta", kojima posve nedostaje bilo kakva pozitivna ideja, a okuplja ih jedino osjećaj da današnje društvo ne valja, do te mjere da ga treba srušiti i uništiti, bez obzira što nitko od njih ne nudi valjanu alternativu. Takvi pokreti nisu okupljeni oko pozitivne ideje, nego oko negativne - oni nemaju svoju ideju, nego se naprosto protive sadašnjem stanju, kao da će puko protivljenje stvari učiniti boljima.

Nemojte me krivo shvatiti: i danas postoji određeni broj fanatika i sljedbenika raznih čudnih, ekstremnih ideja, ali one više nisu u stanju zapaliti srca milijuna i milijardi ljudi. Te ideje nisu masovne, i postoje samo kao sitna, lokalna žarišta, kao vatra zapaljena na betonu, koja se gasi kad potroši svoje gorivo, kojoj nedostaju metaforičke šume koje bi zahvatila plamenom. Čak i ukoliko se pojavi izvrsna, valjana ideja, sva je prilika da će se ugasiti u samom početku, jer će ljudi puhati i na hladno, nakon što su se više puta opekli. Ali od cinizma i ravnodušnosti se ne može živjeti. Nitko ne može živjeti bez osjećaja smisla, bez vjere u bolju budućnost, bez optimizma i poleta. Ukoliko ostanemo bez tih kvaliteta, možemo odmah odustati od života, jer prazan život ionako ništa ne vrijedi.

Revolucionarne ideje su dakle stvar prošlosti, ali tome nije tako bez razloga; nisu te ideje propale slučajno, i mora postojati razlog. Ja taj razlog vidim u naivnosti ljudi, koji žele malo dati, a mnogo dobiti. To je lekcija koju svaki varalica prvu nauči. Ljudi žele ispuniti listić lota i dobiti milijun kuna. Ljudi žele naći zlatnu narukvicu na cesti. Ljudi se žele upisati u pravu religijsku zajednicu i samim članstvom i pridržavanjem određenih pravila zadobiti spasenje. Ljudi žele platiti tečaj od tristo maraka na kojem će naučiti spasonosnu duhovnu tehniku. Ljudi žele proći tečaj od tjedan dana i nakon toga biti učiteljima. Ljudi žele srušiti postojeći društveni sustav i vjerovati da će pukom rušenju slijediti raj na zemlji. Zbog te naivnosti i pohlepe, te nespremnosti na duboke promjene u vlastitoj osobnosti, imamo situaciju da se novo društvo pokušava napraviti od starih ljudi, samo malo prelakiranih, promijenjenih stavova i vjerovanja. Dovoljno je pogledati "novodobna" vjerovanja - ispada da je važnije vjerovati u reinkarnaciju i biti vegetarijanac, nego iskreno u sebi težiti vrlini i istini. To maltene podsjeća na političke stranke - nije bitno kakva si osoba, bitno je kakvim ti je uvjerenjima napunjen um, i ukoliko su uvjerenja u skladu s onima stranke, možeš postati članom. Zbog toga možemo vidjeti velik broj naizgled različitih duhovnih sljedbi, koje se znatno razlikuju po naučavanjima, ali su zato njihovi članovi iznimno sličnog duhovnog stanja - svi su "brijači", kako bi se to u žargonu reklo. Brijač je čovjek koji se ne želi mijenjati, i koji nije u duhovnom smislu iskren, koji ne želi istinski riješiti problem, nego želi na sebe staviti znakove koji će ga prikazati kao onoga tko je problem riješio. Paradoksalno, ljudi će se izlagati teškim odricanjima, dat će svu imovinu, po čitave će dane dijeliti propagandne materijale sekte, postit će, mijenjati prehrambene navike, promijenit će način odijevanja i govora, stanovat će u vlažnoj rupi među žoharima, samo ukoliko im se dopusti zadržati isto stanje duha, i takvima im se obeća spasenje. To je temeljna pogreška revolucionara: oni misle da će se problem riješiti tako što će se mijenjati nešto izvana. Neće. Toga su se svi prvi dosjetili, to su isprobali i nije uspjelo. Nije uspjelo iz jednostavnog razloga što ljudi koji su pokušali riješiti problem nisu bili dijelom rješenja, nego dijelom problema. Jasno je, dakle, da bi novi, savršeni svjetski poredak bio moguć jedino kad bi ljudi postali takvima, da je savršeno društvo izravna posljedica njihova djelovanja. Sadašnje društvo je ono što nastaje kad gomila pohlepnih, oholih, samoživih i sebičnih ljudi, kojima je njihov osobni interes prvi prioritet, međudjeluje. Kakvo bi bilo društvo koje bi stvorila gomila plemenitih ljudi, predanih Bogu i vrlini, utemeljenih u ljubavi, istini i nesebičnosti? To ćemo vidjeti kad ti, čitatelju, postaneš plemenitim čovjekom, predanim Bogu i vrlini, kad se utemeljiš u ljubavi, istini i nesebičnosti. Kad ti, takav, nakon što si iskreno iz sebe uklonio svaki trag niskosti, budeš djelovao u svijetu, tvoja će nazočnost biti sjeme novog, boljeg svijeta - istinskog kraljevstva Božjeg na zemlji. To je teško postići; lakše je dizati bune, lakše je drugima prigovarati. Ali dvadeseto nas je stoljeće poučilo da od bune nema nikakve koristi, i da sve ostaje isto, osim što se po putu desi još mnogo zla. Poučeni smo o pogubnosti potrage za jednostavnim rješenjima. Možda je, konačno, došlo vrijeme da stisnemo zube i počnemo koračati težim putem, i pobunimo se protiv vlastitih mana i niskosti. Na kraju krajeva, sve smo drugo već isprobali. Čekali smo smak svijeta, čekali smo Milenij, čekali smo da dođu vanzemaljci u letećim tanjurima. Mogli bismo se za promjenu primiti posla, i počistiti pred svojim pragom. Očito je, naime, da ćemo se zadaviti u vlastitom smeću ukoliko to ne učinimo.


Danijel Turina


toggle