Moram priznati da me pomalo zabavljaju komentari koje sam u zadnje
vrijeme znao pročitati na newsima. Naime, izgleda da neki ljudi koriste
činjenicu da prilično dobro radim veliki broj stvari kao argument kojim
me žele diskreditirati. Razumijem osnovnu liniju razmišljanja - većina
ljudi jedva jednom stvari uspije kako valja ovladati kroz čitav život,
a ljudi koji "svaštare" najčešće nisu dobri ni u jednoj stvari koju
rade, naprosto zato što imaju isti kapacitet kao i "specijalisti", ali
taj kapacitet dijele na previše stvari, pa se ni jednoj nisu u stanju
posvetiti kako valja. Kad me netko mrzi i želi me diskreditirati,
uglavnom pokušava povući analogiju sa tom pojavom, ne bi li ljudi
izvukli zaključak da po svoj prilici ni jedna stvar koju radim ne može
biti doista dobra. Naime, kako bi se od nekoga moglo očekivati da je
istovremeno učitelj yoge, pisac, vodi informatičku firmu i bavi se
fotografijom, a da bilo što od svega toga može raditi dobro? Argument
izgleda smisleno sve dok netko ne pogleda stvarne rezultate. Tada se
vidi nešto neočekivano - ja stvarno uspijevam sve te stvari raditi na
visokoj, ako ne i najvišoj razini. Očito nešto opasno ne štima s
logikom mojih kritičara.
Ne, odgovor nije u nekakvim mojim nadljudskim sposobnostima. Bog se
ozbiljno potrudio odrezati mi sve osim posve ljudskih resursa. Dakle ne
mogu letjeti zrakom, prolaziti kroz zidove, znati stvari koje nisam
učio, i općenito moje sposobnosti ne izlaze iz okvira uobičajenog.
Štoviše, u dosta stvari kojima se bavim lako je naći specijaliste koji
su u tome bolji. Jedino, takvi su najčešće toliko usko specijalizirani,
da se ne razumiju ni u što izvan svoje najuže specijalnosti. I tu
dolazimo do odgovora: da bi netko bio jako dobar u nekom području
djelatnosti, mora se u njega jako zadubiti, toliko da zanemari sve
ostale aspekte života, da živi samo za tu jednu stvar, desetljećima. To
se ne razlikuje od onoga što ja radim - ja se, naime, iznimno
koncentrirano posvetim samo jednoj stvari u bilo koje dato vrijeme. Kad
idem u dućan, onda sam u dućanu, ne mislim ni o čemu drugom. Bavim se
samo time što treba kupiti, kako jeftinije proći, koji proizvod je
bolji, za što trenutno imam novaca, što je hitnije, i tako dalje. Kad
se bavim fotografijom, onda se time bavim kako spada. Proučavam
tehniku, optiku, vještine, pravila zanata, i vježbam. Užasno puno
vježbam, slikam tisuće i desetine tisuća fotografija godišnje. Kad
vozim auto, radim samo to. Isto važi i za sve ostale stvari. Naprosto,
radim oštre rezove, ne dopuštam da mi se po glavi istodobno mota petsto
stvari koje će generirati bijeli šum i paralizirati mi sposobnosti.
Uočite da nigdje nisam spomenuo yogu kao jednu od stvari koje radim.
Zašto? Zato što yoga nije jedna od stvari, jedna od aktivnosti. Yoga je
način na koji radim sve ostale stvari. Oni koji se "bave yogom", u
smislu da im je yoga jedna od stvari koje rade, nemaju blage veze s
yogom, niti će ikad imati. Yoga se može prevesti kao sjedinjenje, kao
fokus, sabranost. Taj prijevod nije loš, jer prilično dobro ilustrira
poantu; yoga je naime stanje pribrane i budne djelatnosti. Kad ljudi
govore o duhovnom zadubljenju, na pamet im padnu oni siroti nesposobni
sektaši koji "traže duhovno ispunjenje" očiju boje kuhanog kelja. Takvi
nisu u stanju otići u dućan a da po putu ne zaborave kako se zovu, a
kamo li nešto drugo. Zbog njih je duhovnost došla na zao glas. Među
prosječnim ljudima, "duhovnjaci" su na opravdanom glasu kao hrpa
totalnih budala i nesposobnjakovića, koji se bave nesuvislim
promišljanjem o stvarima koje ne postoje. To je zapravo prilično
kvalitetan opis lažne duhovnosti i šarlatanstva. Na žalost, šarlatana i
luđaka ima toliko, da ljudima ne pada na pamet da bi možda tu negdje
mogla postojati i autentična pojava, u odnosu na koju su sve to zapravo
zastranjenja, kao astrologija u odnosu na astronomiju i numerologija u
odnosu na matematiku. E, kad ja velim da sam yogin, to vam znači
astronom i matematičar, a ne astrolog i numerolog. Ja stvarno radim
stvari.
Da se vratimo na svestranost. Većina ljudi uz svoj redovni posao ima i
fotoaparat s kojim slika obiteljske slike, i vozi auto. Sa mnom je to
isto slučaj. Ja naprosto te stvari radim dobro. Budući da već imam
fotoaparat i povremeno slikam obiteljske i slične fotografije, potrudio
sam se o tome ponešto naučiti i to radim kako spada. Isto tako, kad već
vozim auto, naučio sam ga voziti dobro. Naprosto, ne vjerujem u
površnost, površnost je zlo. Površnost je kad netko sve stvari radi
loše, a eventualno jednu nauči raditi koliko toliko dobro, barem na
razini da mu netko za to hoće dati novce. I sad, umjesto da kritiziraju
površne ljude koji ništa ne rade kako spada osim eventualno jedne
stvari, kritiziraju mene koji sam se potrudio naučiti hrpu stvari i u
svemu što radim nastojim biti dobar. To je zanimljiv psihološki fenomen
o kojem bi netko mogao napisati znanstveni rad, a do tada, mogu samo
reći da nisam do kraja siguran ide li mi to na živce ili me zabavlja.
|
