Članak
ČLANCI

"Brižnim roditeljima"

indeks


Priče o dobrim dušama čija su jadna, zavedena djeca završila u sektama, i sada staklenih očiju slijepo slijede lažnog učitelja lako nalaze put do novina, isto kao i priče o poročnim svećenicima, i ostalim ljudskim slabostima i niskostima...', 'Priče o dobrim dušama čija su jadna, zavedena djeca završila u sektama, i sada staklenih očiju slijepo slijede lažnog učitelja lako nalaze put do novina, isto kao i priče o poročnim svećenicima, i ostalim ljudskim slabostima i niskostima. Ljudi vole čitati takve priče, budući da se tada osjećaju bolje - ako već za sebe znaju da nisu baš utjelovljenja savršenstva, mogu se barem tješiti da ne postoji ništa bolje od njih, i da duhovni ljudi zapravo uopće nisu duhovni, nego da se radi o obmani koja sakriva još gore oblike grešnosti od njihove vlastite. Nažalost, bojim se da ne mogu u cijelosti negirati opravdanost takvog stava, jer doista postoje pojave lažnosti pod krinkom duhovnosti, i poroka pod krinkom moralnosti, koje naizgled daju za pravo takvima. Ipak, mislim da je došlo vrijeme da se, za promjenu, čuje i druga strana.

Arhetipska slika kuknjave zabrinutih roditelja bi glasila otprilike na temu "ja sam svoje dijete savršeno odgojio i bio dobar roditelj, a onda je došao nekakav guru i zaveo mi dijete, koje sada ne želi imati veze sa mnom, sa mnom grubo razgovara, druži se samo sa pripadnicima te sekte, i tko zna što oni tamo rade". To je osnova, a standardna nadgradnja glasi otprilike "znam ja što oni sigurno rade, sigurno se svi sa svima jebu, obavljaju nekakve mračne obrede, i taj učitelj ih sve iskorištava za svoje ciljeve i njima manipulira". Ukoliko pitamo tog bolom pogođenog roditelja koliko njegovo "dijete" ima godina, najvjerojatnije će nešto promucati, ali ćete iz toga shvatiti da brojka nikad nije manja od dvadeset. Hajde dobro, svi smo mi djeca svojih roditelja... ali tu već nešto ne štima sa slikom. Idemo dalje.

Idemo tog brižnog roditelja pitati koji bi bio razlog zbog kojeg njihovo dijete toliko naprasno prekida kontakt s njima. Oni nemaju pojma, ničemu se ne mogu domisliti, jer su oni uvijek davali sve od sebe. A onda je došla zločesta sekta, i sad toga više neeeemaaaa... šmrc, slin. Doista, prizor koji čovjekovo srce ispunjava suosjećanjem.

A sada da vam ja ispričam jednu priču. Ta priča je maltene standardni obrazac, od kojega sam vidio sasvim mali broj odstupanja, koja najčešće imaju podjednako loše rezultate.

Roditelji rode dijete, i odgajaju ga tako da ono bude zakrpa za sve njihove neostvarene želje i težnje, da se uklopi u sve obrasce koje oni u svojem životu žive, da im služi kao potvrda da su svi izbori koje su oni načinili zapravo neizbježni, da su nužnost, a ne samo jedna od opcija, i to, sasvim moguće, pogrešna. Kad god dijete pokušava živjeti svoj život i svoje izbore, roditelji pokažu razočaranje, i daju mu do znanja da je iznevjerilo njihova očekivanja. Naravno da je to grozan osjećaj, pa tako dijete pokušava ispunjavati sva očekivanja roditelja: pokušava biti dobro, poslušno, imati odlične ocjene u školi - prosjek 5.0 je čest slučaj. Dijete ima čestih zdravstvenih problema, ali nitko te probleme ne identificira kao uzrokovane pritiskom, osjećajem nevrijednosti i nepripadnosti, i nevoljenošću. Bez obzira na goleme uspjehe koje postiže, dijete i dalje redovito sluša roditeljsko nezadovoljstvo, jer, što god napravi, to nije dovoljno dobro, ono je njima izvor razočaranja, teškoća i problema. Otvoreni razgovor je gotovo uvijek nemoguć - budući da su totalno neurotični, roditelji dakako nisu u stanju razgovarati ni o čemu bitnom, tako da svi razgovori u obitelji za temu imaju plitke gluposti poput sporta, politike i dnevnih događaja. Negdje sa 18-tak godina, koji puta ranije a koji puta kasnije, dijete shvati da roditeljima nema posebnog smisla udovoljavati, jer, koliko god dobre ocjene ima u školi, koliko se god trudi, nikad im neće biti dovoljno dobro, nikad neće ispuniti njihova očekivanja. To shvaćanje često koincidira s prvom godinom studija, tako da nakon savršenih ocjena u osnovnoj i srednjoj školi, nastupa totalni kolaps na fakultetu - pad prve godine, jedamput, dvaput... Istodobno, osjećaj rezignacije i izgubljenosti se manifestira kroz stupanje u promiskuitetne spolne odnose s drugim mladim ljudima, kroz eksperimentiranje s drogama, i ostale pokušaje da se na neki način nađe pravac i duhovna orijentacija - udovoljavanje roditeljima se pokazalo kao uzaludno i besmisleno, a ničemu drugome ga nitko nikad nije učio. Da, postoji standardni obrazac, završiti fakultet, zaposliti se... i što onda? Bez smisla, bez smjera, naprosto nije moguće smoći energije za takve nejasne, maglovite ciljeve, jer se čini da je sve bez smisla, da služi samo produljivanju, po inerciji, besmislene i isprazne egzistencije.

E sad, koliko god da ovo gore izgleda kao stvarni sadržaj života te osobe, to je tek vanjska forma, jedan dio života. Postoji i značajniji dio, o kojemu nitko ne vodi računa, koji se u svim materijalističkim analizama zanemaruje i čije postojanje se uopće ne uvažava, koji roditelji i okolina ne afirmiraju, i o kojemu se ne može ni govoriti, jer za njega ne postoje adekvatne riječi. Taj stvarni život osobe jest život duše, koja je s jedne strane protjerana iz života već i samim oblikom odgoja i vrstom civilizacije u koju se djeca pokušavaju uklopiti, a s druge strane daje čovjeku istodobno i snagu da ustraje pod groznim pritiskom zla i niskosti koje mora izrdržati u djetinjstvu, i otežava mu put u krivim smjerovima kad je moguće odabrati bolje. Taj unutarnji, prezreni izvor stvarnosti je najčešće tek marginalno prisutan u osobi, ali povremeno izlazi na površinu, kod osoba čija je duhovna komponenta moćnija, i nadvladava svo odgojem nametnuto smeće, i daje izvjesnost bez znanja, bez precizne umne artikulacije, u situaciji u kojoj može doći do izražaja, i transformirati bolnu egzistenciju čovjeka kojega su od rođenja uvjeravali u budalaštine. Taj sjev svijesti, buđenje duše, jest ono što se dešava kad čovjek nakon svih ispraznih gluposti kojima su ga učili, i grešaka koje je činio pokušavajući se protiv njih boriti, naiđe na nešto zbiljsko i moćno, u čemu postoji stvarna vrijednost.

Dakle, nakon što je iz osjećaja dužnosti pokušavao studirati, nakon osjećaja krivnje zbog neuspjeha, jer, nekako, naprosto ne može smoći koncentracije i volje za učenje, nakon što je iza leđa roditeljima pušio travu i uzimao različite tablete na "partyima", nakon što je imao ponižavajuća iskustva lošeg seksa s površnim poznanicima, u osjećaju beznađa više doista ne zna kuda bi se okrenuo, i postoji li, uopće, ikakav smisao u svemu tome. I onda takav, nikad slučajno, nego vođen Božjom rukom, naleti na mene. Što se onda desi? Desi se to, da ja u njemu pogledam upravo onu dušu, koju nitko nikada prije u njemu nije gledao, niti je ikoga zanimala. Desi se to, da ja u njemu prepoznam ono, u što se više ni sam nije usudio vjerovati, o čemu nikome nije mogao govoriti, i što je i sam, krivim postupcima, ponižavao, i zbog toga se osjećao sitno i bijedno. Ja ga pogledam, dovedem njegovu dušu do površine, kroz njegovo tijelo razgovaram neposredno s njom, i u tom trenutku njegovu svijest ispuni izvjesnost da je potraga završena, da je našao ono, za što se nije usudio misliti da uopće traži, da je konačno pronašao smisao i svrhu svoga života. Ta spoznaja je ponekad trenutna, a ponekad postupna, jer je često potrebno neko vrijeme da se unutarnje stanje duše probije do površine svijesti koja manje-više funkcionira na tračnicama navika. Često na razini uma nije moguće shvaćanje onoga što se desilo - može znati jedino što to nije, jer nije ništa od onoga što ima u iskustvu, ali ne može znati što to jest. Postupno, čitanjem tekstova o yogi i duhovnosti, formira se shvaćanje, na razini uma, i čovjek počinje shvaćati precizne, egzaktne zakonitosti po kojima funkcionira sve ono, o čemu mu nitko nikad nije govorio, a čije funkcioniranje sad, u retrospektivi, opaža u svim događajima, konačno dobivajući ključ za tumačenje stvari koje su ga prije zbunjivale. Ali, u jednom trenutku, shvaća da je njegov daljnji napredak u shvaćanju ograničen svim starim obrascima. Još uvijek je dijelom emocionalno, dijelom financijski ovisan o roditeljima. Od čega će živjeti, kako će si organizirati materijalnu komponentu života? Doduše, kao i prije, i sada ima osjećaj da će sve biti u redu, i da samo treba vjerovati Bogu da će se sve srediti. Ali, za razliku od prije, sada zna da Bog doista brine, jer, prije je imao dojam da će se jednom sve srediti, i doista, sreo je Učitelja, i taj unutarnji osjećaj je došao u primarni fokus u tom trenutku trijumfa, govoreći "našao sam, konačno!". Ako je Bog uspio učiniti da se to desi, onda je doista vjerojatno da će riješiti i ostale, manje probleme. U tom razmišljanju, učenik yoge odlučuje raspetljati situaciju s roditeljima, rodbinom, studijem, i svim ostalim starim navikama i obrascima koji ga koče u napretku. Naime, tko se ne posveti Bogu beskompromisno, taj neće postići beskompromisne rezultate.

Kako ja gledam na sve to? Ja imam problema s logistikom. Treba nekako organizirati život za sve ljude koji žele funkcionirati na yogijskim načelima. Ljenčarenje nije opcija, tako da je očito da će netko trebati zaraditi novac za račune koje treba plaćati stalno, konstantno, svaki mjesec. Jedan dio pokrivaju moji učenici i učenički kandidati koji su zaposleni i zarađuju plaću, ali to nije dovoljno. Drugi dio sam pokušao pokriti tiskanjem i prodavanjem knjiga, ali knjige su, zapravo, od koristi jedino onima koji ih čitaju; financijski, one su nas skoro pokopale, jer je tiskanje stajalo golemu količinu novaca, za koje smo čak morali uzeti kredite. Onda sam zaključio da živim u paklu u kojem se duhovne kvalitete cijene manje od svega ostalog, i pokrenuo sektor informatičke djelatnosti u firmi koju sam s učenicima osnovao radi tiskanja knjiga. Zanimljivom slučajnošću, neki od mojih učenika su vrhunski kompjutorski stručnjaci, programeri i sistemski administratori, i kvalitetnom organizacijom smo uspjeli postići da se troškovi čitave organizacije pokrivaju s priličnom lakoćom. Da, ja i još nekoliko ljudi radimo više nego bi itko mislio da je moguće, ali time kupujemo drugima priliku da se osamostale od roditelja, da si srede misaono i emocionalno stanje, i da polako vide što žele napraviti sa svojim životom. Ukoliko firma postane dovoljno velika, moći ćemo početi zapošljavati ljude, i stvarati ugodnu, smirenu radnu atmosferu koja ljude neće u duhovnom smislu urušavati, nego će im pružiti mogućnost da spoje koristan, konstruktivan materijalni rad s duhovnim skladom i razvojem. Do toga je još daleko - za sada, ja, Domchi i Božo umiremo pod teretom, i valjda će doći vrijeme kad će i drugi preuzeti ponešto, i kad ćemo se konačno moći odmoriti. Nitko ne želi raditi šesnaest sati dnevno, nitko ne želi biti pod pritiskom pod kakvim smo nas trojica, ali pretpostavljam da bi veliki broj ljudi bio iznimno zavidan da čuje koliko novaca zarađujemo. :) Dakako, taj novac se razbije na veliki broj ljudi i troškova, tako da se u osnovi radi o tome da se velika brojka s lijeve strane jednadžbe pokrati s velikom brojkom s desne strane. Sve u svemu, stvar ne samo da funkcionira, nego funkcionira sve bolje. Postoji, dakle, nada da ćemo uspjeti pokrenuti samoodržavajući mehanizam, kad jednom uspijemo nadvladati inerciju zamašnjaka. Dakle, za razliku od mišljenja koje bi netko mogao imati, ja i moji najbliži učenici ne bavimo se meditacijom, mi se bavimo time da manje naprednim učenicima omogućimo funkcioniranje, a jedina nagrada od svega toga nam je osjećaj da radimo pravu stvar, i da je to ono, što treba napraviti.

Da se sad vratimo onom učeniku s početka priče, i njegovim jadnim, ogorčenim i zabrinutim roditeljima, koji svoje dijete ne mogu više prepoznati, koji vide da ono uopće više ne mari ni za što od onoga, čemu su ga učili, i da priča o nekakvim nejasnim, nerazumljivim stvarima, očito pod utjecajem nekakvog manipulatora po imenu Danijel, koji očito, nesumnjivo igra neku svoju igru, nešto od njih želi - možda seks, možda ih treba kao radnu snagu, tko zna, ali sigurno se radi o nekakvoj prljavoj i niskoj stvari.

E sad, na temelju napisanog, probajte izvući zaključak o tome što ja moram misliti o svemu tome, i kako to sve skupa meni mora izgledati. Mislite da ste u stanju? Vjerojatno griješite. Ali po svoj prilici možete shvatiti zbog čega ja roditelje mojih učenika uglavnom prezirem, i zbog čega ne želim s njima imati nikakvog dodira, i zašto svaki kontakt s takvim ljudima držim uzrokom nesreće. Naime, onaj tko čitav život provede u niskostima i bezbožnosti, sklon je sve gledati kroz prizmu svoje svijesti, kojoj su odlike niskosti i bezbožnost. Sve stvari koje meni pripisuju, zapravo su one koje bi oni sami radili. Sva prljavština koju projiciraju po meni, kvaliteta je njihovih "duša", odnosno onoga, što oni imaju na mjestu na kojem bi se kod istinskog ljudskog bića nalazila duša. Većina truda koji moram ulagati u rad s učenicima svodi se na popravljanje štete koju su im oni nanijeli odgojem. I kad mene, koji vidim i znam što su oni napravili, koji radim na tome da od svega ne ispadne totalna propast, oni dolaze sa svojim nebuloznim idejama, istinski poželim da im mogu skinuti veo iluzije, i pokazati im stvarnu, objektivnu istinu o njima i čitavom njihovom životu. Nemojte misliti da bi to bio blagoslov, ta moja želja je zapravo iznimno okrutna. Bilo kakva kazna, u usporedbi s čistom istinom, ne bi imala nikakvu težinu. Ja, zapravo, takvima želim da vječito gledaju krajnju istinu o sebi, u perspektivi čiste svjetlosti i krajnje ljepote i vrline. Ne postoji ništa bolnije, što bi jedno zlo biće moglo doživjeti. Eto, tome se ja molim, da će im nakon smrti Bog pokazati najvišu ljepotu, i da će iz te pozicije vidjeti sebe, i da im nikada ne da odvratiti pogled, ili sakriti se u neki pakao, među svoje.

Kad čovjek želi voziti auto, mora položiti vozački ispit, koji traje nekoliko mjeseci. Kad želi imati dijete, dovoljno je da zaboravi staviti prezervativ. To je, nažalost, razlog zbog kojeg svakakvi idioti imaju djecu, a onda ja s njima imam problema.


Danijel Turina


toggle