Članak
ČLANCI

Pogibelj kritizerstva

indeks


>On Tue, 31 Aug 2004 16:22:09 +0200, xxxx wrote:
>> ozbiljno zastranjenje. Cak i kad kritiziras nesto sto i treba kritizirati,

>> to je zastranjenje, jer to ne kritiziras na sebi, nego na drugome, sto je

>> zapravo samodopadna pozicija na temu "joj blago meni, ja nisam takva",

>

> Brrrrrrrrr! :(( Je, ruzno se prepoznati u ovome.

> Dok sad to nisi tako jasno popljuvao i proglasio ozbiljnim zastranjenjem,

> moram priznati da prema tome nisam imala tako odvratan osjecaj kakav se

> sad pojavio u meni. Hvala.


Ljudi najcesce uopce ne shvacaju koliko je kritizerstvo pogubno. Svi ce se izvlaciti na to da lose stvari treba kritizirati, ali kritiziranje stavlja covjeka u jedan specifican obrazac razmisljanja koji je uglavnom poguban po njegovu vlastitu usmjerenost prema vrlini. Zbog takvih stvari je recimo Yogananda uvijek poticao na afirmativno razmisljanje, govor i djelovanje, a obeshrabrivao negativno. Uvijek je bilo lakse kritizirati nego nesto korisno napraviti, ali imam dojam da je u novije doba ta navika kritiziranja svega i svacega posebno naglasena. To je dotle doslo, da se kritiziranje prakticki smatra osobinom koja nekoga afirmira kao osobnost. Od kritiziranja prijete i ozbiljne pogibelji. Primjerice, netko ce se u svojoj bahatosti i kritizerstvu prije ili kasnije nepromisljeno zaletjeti, pa ce osim onih koji kritiku zasluzuju, kritizirati i nekoga tko zasluzuje samo pohvale, a tada ce mu se desiti da ce otici u gori pakao, nego ubojice i silovatelji. Zbog toga je bolje stati na zmiju otrovnicu, nego upustati se u kritiziranje drugih. Uvijek je bolje stati i pomisliti "a sto bi neki veliki svetac tako mogao reci o meni?".

Kao dopunu ovome, sjetio sam se onih koji su svoje "pravo na kritiku" prakticirali tako sto su za Isusa vikali "neka se razapne", i bili toliko uvjereni da imaju posla s laznim prorokom, kojega je cin pravednosti ubiti, da su Pilatu rekli neka nema nikakvog straha razapeti ga, da ce oni prihvatiti svu odgovornost - naprosto, nema nikakve mogucnosti da grijese, "krv njegova na nas i nasu djecu". Dakle oni koji kritiziraju su uvijek toliko uvjereni u svoju pravednost, toliko su fanaticni u svojem uvjerenju, da naprosto ne dopustaju nikakvu mogucnost greske. Ta apsolutna suprotnost samokriticnosti, isto kao i apsolutna suprotnost kajanju, upravo je ona opasnost na koju upozoravam, jer ce covjek koji se prihvati toga zla prije radosno otici u pakao, nego cak i razmisliti o tome da je mozda negdje pogrijesio. Dobar covjek ce se kajati i ako samo pomisli da je mozda napravio neki grijeh, a zao covjek ce se najgorim grijehom ponositi kao najvecom vrlinom.

Dakle uvijek se treba sjetiti tko je razapeo Isusa. To su ucinili samopravedni tipovi zabrinuti za "moralno zdravlje nacije", koji se bore protiv negativnih pojava sektastva i razlicitih ludjaka koji se okolo proglasavaju mesijama. Ni na pamet im nije palo razmisliti o mogucnosti da grijese, i da je tip mozda pravi. Naprosto, nema mogucnosti da su oni u krivu, oni su Boga uhvatili za jaja i sve znaju.

 


Danijel Turina


toggle