Članak
ČLANCI

O problematici sekti i religijskim slobodama

indeks


Ovo je pitanje koje posebno privlači pozornost javnosti od vremena donošenja spornog zakona o pravnom statusu vjerskih zajednica. Jedno od pitanja koje se postavilo u vrijeme donošenja tog zakona jest pitanje definicije vjerske zajednice, odnosno definicije sekte, kao problematične vrste vjerske zajednice. Zakon je, teoretski, imao afirmirati prave vjerske zajednice, i ukinuti problematične pojave.

Dakako, kao što je obično slučaj s takvim pokušajima, ono što može zvučati dobro u teoriji, u praksi ima sklonost postati problematičnim. Ja se slažem s činjenicom da su sekte prilično ozbiljan problem, odnosno simptom ozbiljnog problema, i da bi zloupotrebe te vrste trebalo na neki način ograničiti. Problem nastaje kad pokušamo definirati sektu. Većina ljudi pod tim pojmom smatra malobrojnu organizaciju sumnjivih i često ekstremnih vjerovanja okupljenu oko karizmatičnog vođe. I doista, možemo primijetiti da velik broj sekti odgovara tom opisu, koji se čini intuitivno ispravnim. Ipak, kad malo bolje promotrimo, uočit ćemo da postoje prilično brojne religijske zajednice koje ćemo također intuitivno prepoznati kao sekte (npr. Moonova crkva ujedinjenja, Scijentološka crkva, Jehovini svjedoci, Hare Krišne i slični), a koje imaju malo ili ništa od atributa obuhvaćenih definicijom - većina ih nema živog karizmatičnog vođu, a znaju imati i milijune sljedbenika, pa ih je teško odrediti kao malobrojne zajednice. S druge strane imamo legitimne duhovne zajednice koje posve odgovaraju definiciji sekte, ali to nisu, odnosno nećemo ih intuitivno prepoznati kao takve. Primjer toga ne moramo daleko tražiti - dovoljno je da otvorimo Bibliju. Isus je, naime, bio karizmatični vođa čija su vjerovanja držana sumnjivim i nailazila su na protivljenje službenih crkvenih krugova, koji se netolerantno izražavao o istima, koji je pozivao na razdor u obiteljima i koji je imao samo dvanaest učenika. Prema sadašnjem zakonu, Isus ne bi mogao osnovati kršćansku zajednicu, jer bi imao premalo sljedbenika. Ukoliko to zanemarimo, njegova bi sljedba opet bila neprihvatljiva zakonu, jer se netolerantno i uvredljivo izražavao prema onima koji različito misle (Mt 23:13-33; Iv 8:44-45), pozivao je na razdor obitelji (Mt 8:21-22; Mt 10:34-37) i činio ostale stvari koje obično čine vođe sekti, primjerice govorio je za sebe da je sin Božji i tome slično. Dakako, sad se s pravom možete pobuniti i reći da je Isus sve govorio istinito i činio dobro, jer je on od Boga, za razliku od vođa sekti koji nisu. To je upravo ono što ja želim reći: religijske zajednice treba razlikovati po onome što one jesu, a ne po onome što naizgled čine i kako se doimaju. Zakon koji bi razlikovao religijske zajednice po onome što one naizgled čine, vjerojatno bi bio zakon koji bi Isusa osudio i odbacio, a Farizeje držao legitimnom religijskom sljedbom. Ja bih sektu definirao kao pseudoreligijsku zajednicu koja čini stvari koje se izvana mogu doimati posve sličnima onima koje čini i istinska religijska zajednica, ali to čini bez istinskog duhovnog sadržaja, iz nižih svjetovnih pobuda poput častohleplja ili megalomanije, ili čak psihičke bolesti osnivača. Takva sekta će predstavljati karikaturu duhovnosti, sramotnu sprdnju i bogohuljenje, ali ne zbog svoje malobrojnosti, odvajanja roditelja od djece i čudnih vjerovanja, već zbog ispraznosti, lažnosti i niskosti koje su takvoj zajednici svojstvene. Dakako, nije izvedivo načiniti zakon koji bi propisivao da sve religijske zajednice moraju biti od Boga da bi se kao takve uvele u popis religijskih zajednica, jer bi za takvo što trebalo imati objektivni kriterij što je od Boga a što nije, a vjerojatan bi rezultat bio masovni progon neistomišljenika po vjerskoj osnovi. S druge strane, ako se držimo površinskih kriterija vrednovanja, ispada da ćemo zajedno s kukoljem počupati i većinu žita.

Što, dakle, činiti? Lako je ustanoviti koji je kriterij prosudbe pogrešan; u svakom slučaju, kriteriji poput brojnosti nisu valjani, a ukoliko njih odbacimo, ostaje nam malo toga, na što se možemo pozvati, i upravo je stoga pitanje sekti toliko problematično u svjetskim razmjerima. Ja bih, stoga, preporučio da se zakon o vjerskim zajednicama posveti prvenstveno jednostavnim i opipljivim pitanjima, i da kao legitimne religijske zajednice prizna sve grupe ljudi koje su okupljene oko zajedničke posvećenosti nekoj duhovnoj ideji, a da se problemom sekti pozabavi na drugačiji način. Sekte nisu pale s Marsa, one su odraz određenih socioloških i psiholoških kretanja, i predstavljaju oblik zadovoljavanja neke vrste psiholoških potreba. Roditelj čije dijete postane članom sekte sklon je kriviti sektu, jednako kao što je roditelj čije se dijete drogira sklon kriviti sve i svašta, ali rijetko će priznati kako su moguć razlog toj situaciji između ostalog i manjkavosti u njegovom odgoju, nedostatak ljubavi u obitelji, nedostatak osjećaja prihvaćenosti i voljenosti, nedostatak smisla u životu i općenito nedostatak sklada i unutarnjeg ispunjenja, pri čemu neki ljudi bježe u drogu i alkohol, neki bježe u ekstremno i problematično ponašanje i kriminal, a neki bježe u sekte. Ukoliko zabranimo sekte, nećemo riješiti sam problem, a svakom je električaru jasno da se osigurač ne mijenja dok ne ustanovimo zašto je pregorio. Ja bih, stoga, savjetovao "brižnim dušama" koje su uznemirene pojavom sekti da se pozabave općenitim stanjem u današnjem društvu, koje odlikuje općeniti osjećaj besmisla i beznađa, te plitkošću sustava vrijednosti koji u tom društvu vlada, a što sve pogoduje pojavi i bujanju problematičnih i sablažnjivih pojava, između ostalog i sekti. Ljudi kojima se sekte ne dopadaju ne moraju biti njihovim članovima. Ukoliko zakonom odredimo da religijske zajednice ne smiju nasilno i protiv njihove volje regrutirati sljedbenike, napravili smo što se napraviti dalo - ukoliko netko od svoje volje želi pripadati nekoj sekti, on je svoj čovjek i sa svojim životom može činiti što god želi, i u njegov se izbor ne treba uplitati ili ga u tome ometati. Treba ljudima ostaviti slobodnu volju da se odluče za ovo ili ono, pa makar i griješili i birali krivo. Ljudi svakodnevno čine greške, često i fatalne - ukoliko je netko u stanju pijan sjesti za volan i ubiti se, ili nepažljivo prelaziti cestu i pasti pod kamion, tada je za očekivati i da će netko prigrliti krivo učenje i možda si upropastiti život. Država ne može biti dadilja i sprečavati ljude da se upropaste - netko će možda uložiti sav novac u posao koji će propasti, dok će netko drugi uložiti svoj život u pogrešno vjerovanje i upropastiti se. Netko se, pak, može vjenčati s krivom osobom, i tako si upropastiti život. Ukoliko država ne želi postati toliko agresivna da propisuje ljudima kako trebaju ulagati novac i za koga se smiju oženiti, ne vidim kako bi mogla propisivati kakvo vjerovanje smiju prigrliti, i koliko brojna smije biti zajednica koja će njihovo vjerovanje dijeliti.

Ipak, jednako kao što država mora ograničavati kriminalce, varalice i dilere droge u njihovim djelatnostima, mora učiniti nešto i protiv duhovne verzije dilera droge, odnosno protiv manipulatora i zlostavljatelja koji će ljude sustavno navoditi u zabludu s ciljem njihova iskorištavanja. U takvom slučaju nije riječ o religiji, nego o običnoj prijevari, a za to već imamo odgovarajuće zakone, pa ukoliko se nekome dokaže prijevara, on će zbog toga odgovarati. Dakako, u duhovnim sferama je prijevaru daleko teže dokazati nego u opipljivoj sferi, jer svatko može ustvrditi da ga Crkva vara zato što daje priloge godinama, a još nije vidio Boga, a nije ni siguran da će biti spašen ili da uopće postoji zagrobni život. Netko, pak, može tvrditi da su sve religije prijevara, zato što on osobno ne vjeruje da Bog postoji, i sve religije drži trgovcima maglom.

S treće strane, većinska religijska zajednica će težiti tome da sve ostale vjerske zajednice proglasi krivovjernima, i po mogućnosti ih ukloni iz opticaja, ukoliko joj ta opcija stoji na raspolaganju, odnosno, ukoliko ima utjecaja na vladajuće strukture. Bojim se da je u Hrvatskoj upravo ovo slučaj, i da je čitava priča s zakonom o vjerskim zajednicama u stvari rezultat lobiranja od strane crkvenih krugova, koji povremeno hrane medije katastrofičnim pričama o sotonistima, zločestim sektama i ostalim groznim prijetnjama koje se nadvijaju nad "vjerni katolički puk", i putem svojih kanala utjecaja na razini politike pokušavaju "ispod žita" progurati zakonski sustav koji će njima ići na ruku. Ovo pitanje zaslužuje posebnu pozornost.

Naime, ako pogledamo način na koji je ustrojen taj famozni zakon, vidjet ćemo da on de facto zabranjuje osnivanje manjih vjerskih zajednica, odnosno, da je izvorno bio namijenjen ukidanju svih manjih vjerskih zajednica i onemogućavanju osnivanja novih, što nije prošlo na razini zakona iz jednostavnog razloga što bi se svi opravdano pobunili zbog vjerskog progona, ali nije isključeno da će taj progon poprimiti neki drugi oblik; u krajnjoj liniji, u demokratskim državama zakonom postaje svaka budalaština oko koje se saborski zastupnici, poznati po svojem moralnom integritetu, duhovnoj dubini, časti i poštenju, uspiju dogovoriti u dovoljnoj mjeri da svi dovuku svoje guzice u saborsku dvoranu i natpolovičnom većinom izglasaju prijedlog. Ako čovjek pogleda kakve su budalaštine znale biti izglasane kao zakoni, a zbog gluposti zastupnika, nije vjerojatno da će moći spavati mirnim snom, u spoznaji da mu vjerske slobode ništa ne može narušiti. Naime, ukoliko uslijed lobiranja netko podnese i izglasa prijedlog izmjena zakona o vjerskim zajednicama, po kojem će se kriteriji priznavanja novih vjerskih zajednica primjenjivati retrogradno, potezom pera bit će eliminirano mnoštvo aktivnih vjerskih zajednica, koje trenutno djeluju kao pravne osobe. Dakako da će time biti uklonjen određeni postotak zloćudnih sekti, ali tko kaže da neće biti uklonjene i valjane organizacije koje istinski nastoje na poboljšanju duhovnog stanja svojih članova? Kriterij brojnosti je toliko evidentno besmislen, da ga je naprosto zločin primjenjivati u bilo kojem obliku; dakako, logička opravdanost je ovdje u posve drugom planu, jer ako razmislimo kome bi najviše odgovarao kriterij brojnosti, odmah dolazimo do Katoličke Crkve (dalje: KC) kao sumnjivca. Tko se najviše buni protiv "sekti" i njihovog djelovanja? Tko s propovjedaonice širi strah od različitog? Odgovor prilično brzo postaje jasan. Dakako, KC bi se s drugim vjerskim zajednicama mogla obračunavati i na drugačiji način: argumentiranim pobijanjem stavova, logičkom analizom, teološkim argumentima po različitim linijama, i tome sličnim, ali, takva opcija ima nekoliko manjkavosti. Prvo, većina katoličkih teologa naprosto nije u stanju argumentirano pobiti sustave vjerovanja većine drugih zajednica, naprosto stoga što su u njih iznimno slabo upućeni, i nisu navikli argumentirano raspravljati, oni u svojoj naivnosti misle da je dovoljno dokazati da nešto nije katoličko, pa da to automatski bude diskreditirano kao loše. Dostatno je pročitati katoličke radove na tu temu, pa da čovjek stekne jak dojam o slaboj upućenosti u naučavanje konkretnih sustava, o sklonosti bespredmetnom uopćavanju, redukcionizmu i sličnim pojavama; ukratko, katolici su se prilično slabo pokazali na tom polju, vjerojatno stoga što su se s godinama ulijenili, naprosto nisu navikli voditi rasprave s drugim sustavima vjerovanja.

Svatko se imao prilike sresti s pripadnicima manjih vjerskih zajednica; Jehovini svjedoci nam pokušavaju uvaliti svoje propagandne pamflete, Hare Krišne nam pokušavaju uvaliti mirisne štapiće i knjige, razne protestantske sljedbe nas megafonom pozivaju da smjesta prihvatimo Krista jer ćemo inače svi završiti u paklu, i tome slično. Ukoliko bi tim pojavama htjeli parirati, katolici bi morali razviti sustav argumentiranog pobijanja teza s kojima izlaze ti alternativni sustavi, morali bi ponuditi evidentno bolje rješenje, a to se njima naprosto ne da. Katolički kler podsjeća na debelu, lijenu kravu koja je toliko dugo živjela na jaslama, da joj se naprosto ne da izaći na livadu i pasti travu. Oni su navikli da je dovoljno da kažu da je hrvatski narod u svojoj biti katolički, pa da se devedeset posto pučanstva s njima složi. Njih je u osnovi baš briga što većina od tih devedeset posto nema nikakvog pojma o sadržaju katoličkog nauka, što su u osnovi neevangelizirani i pogani, što nemaju nikakvo jasno vjerovanje o duhovnim pitanjima, i što čak privatno vjeruju stvari koje su u izravnoj suprotnosti s katoličkim vjerovanjem. Osobno sam sretao "katolike" koji ne vjeruju u postojanje zagrobnog života i duše, koji o Bogu imaju posve nejasne stavove i najčešće uopće ne vjeruju u Njegovo postojanje, a koji se izjašnjavaju kao pripadnici KC samo stoga što je to stvar tradicije, to je politički korektan desničarsko-nacionalistički stav.

Situacija nije ni u kojem aspektu bolja ni s drugim tradicionalnim vjerovanjima - pravoslavna crkva, te židovska i islamska zajednica pate od potpuno iste simptomatike. I kod njih je vjerska pripadnost praktički aspekt nacionalne pripadnosti, tako da, de facto, pripadnike tradicionalnih vjerskih zajednica možemo smatrati ljudima bez ikakvog osobnog vjerskog opredjeljenja, možemo ih smatrati poganima, bezvjernicima - a posebno je zanimljivo da se katolici prilično tolerantno odnose upravo prema takvim, ispraznim oblicima vjerskih organizacija, jer vrana vrani oči ne kopa. Većina ljudi s jasnim osobnim vjerskim uvjerenjima bira pripadnost upravo malim, živim vjerskim zajednicama, kojima ljudi ne pripadaju rođenjem ili po tradiciji, nego osobnim izborom, ne zbog prihvaćenosti od strane većine, nego unatoč odbacivanju od strane većine, i to ne samo većine u smislu nacionalne ili rasne definicije, nego i od strane roditelja, prijatelja i čitave okoline. Da bi netko, dakle, izražavao svoje vlastite vjerske stavove, on mora plivati protiv struje, on mora odabrati manjinski stav u okruženju u kojem devedeset posto pučanstva pliva linijom manjeg otpora. Dakako da će takva osoba imati iznimno jasne i izbrušene vjerske stavove, i da će pripadnicima tradicionalnog vjerskog sustava biti veliki problem parirati takvoj osobi u bilo kakvoj raspravi; naprosto, radi se o tome da je pripadnik manjinske zajednice brusio svoje vjerske stavove u raspravama s doslovno svima, od roditelja preko prijatelja do slučajnih prolaznika, dok je pripadnik tradicionalne zajednice bio dokono zadovoljan pripadnošću većinskoj opciji, bez ikakvog udubljivanja u religijsku problematiku.

U takvoj situaciji, kad većinske zajednice po prirodi stvari gube u svakom obliku poštenog konflikta, i kad bi čista igra zahtijevala temeljitu unutarnju preobrazbu većinskih zajednica bez velike nade u uspjeh, možemo matematičkom sigurnošću predvidjeti da će se većinske zajednice koristiti upravo onim što im jedino stoji na raspolaganju: sirovom snagom većine, koju će kontrolirati strahom od drugačijeg, pronaći će nekoliko primjera opskurnih a sablažnjivih sekti, predstavit će ih kao ozbiljnu prijetnju, i pokušati mobilizirati javnost protiv njih.

Tu se njihova inherentna slabost pokazuje u punom svjetlu, naime, većina pučanstva je tek formalno religiozna i pripada KC tek formalno, tako da KC zapravo na njih ni ne može računati ni u čemu zbiljskom i ozbiljnom; veliki brojevi su samo papirnati tigar, privid bez zbiljske vrijednosti. KC nije u stanju zakonski progurati ni zabranu pobačaja, što je zbiljsko i bitno pitanje, tako da je jako slabo vjerojatno da su u stanju progurati vjerski progon, kako god ga predstavljali. Paranoidna i huškačka kampanja protiv "onih drugih" djeluje na nekolicinu neupućenih ljudi, ali većinu to sve skupa uopće ne zanima, jer se naprosto ne bave religijskom problematikom; oni su bezbožnici, koji se bave svjetovnim stvarima poput novca i društvenog utjecaja, a religijskim pitanjima se bave u mjeri u kojoj je potrebno da bi dobili neki formalni sakrament, primjerice radi crkvenog vjenčanja. Stoga je paradoksalna situacija da KC pokušava bezbožnike nahuškati na pobožne ljude, i da su joj bezbožni prihvatljiviji od pobožnih samo i jedino stoga što formalno pripadaju njenom članstvu, dok pobožne doživljavaju kao prijetnju samo stoga što nisu u njenom okrilju. To je vrlo zanimljiva situacija; doslovno sam bio suočen sa situacijom da mojem učeniku, koji se po cijele dane bavi razmišljanjem kako bi mogao biti bliže Bogu i vršiti Njegovu volju, bezbožni formalni katolik, bez ikakvih duhovnih interesa osim jedenja šunke za Uskrs i dobrog mjesta u crkvi za Božić, predbacuje, pazite sada, bezbožnost. Zanimljiva je to definicija pobožnosti, kroz pripadnost nekoj organizaciji, a bez ikakvog interesa za nečije duhovne stavove i položaj. Takva definicija duhovnosti i pobožnosti je upravo ono, što se najčešće zamjera sektama, ali je vrlo zgodno kako će katolici moju vjersku zajednicu posve sigurno kvalificirati kao sektu, bez ikakvih valjanih argumenata, dok oni sami istodobno zadovoljavaju veliko mnoštvo kriterija definicije sekte - mentalna manipulacija, isključivost u duhovnim pitanjima, predstavljanje "drugih" kao opasnih nemani koje jedu malu djecu, i tome slično. Dakako da je njima jednostavnije rabiti kriterij brojnosti da bi njime definirali sektu, ali ja po tom pitanju uopće nisam obavezan dijeliti njihove stavove. Meni je prilično svejedno broji li sekta dvoje ljudi, ili dvije milijarde.

Neću se sad ovdje previše udubljivati u problematiku pravih sekti, poput one budalaštine koju je osnovao Damir Rožman, koji je po svim razumnim kriterijima posve lud, a ni o njegovim sljedbenicima se ne može reći ništa pohvalno. Jasno je da takve pojave postoje, ali ja ih doživljavam više kao indikator postojećeg stanja u društvu, nego kao prijetnju. Ali, Damir Rožman je ekstreman primjer. On je toliko ekstreman primjer, da je "slučajno" izronio u medijima upravo u razdoblju formuliranja prijedloga "zakona o ukidanju vjerskih zajednica", kako ga znam zvati u šali. Ukoliko netko ljudima pokaže očigledno lažnog duhovnog učitelja poput Rožmana, lakše će ih pridobiti za opciju koju bi inače bilo jako teško obraniti. Na isti način su se svojedobno obrušavali na Komaju, kao na primjer "sablažnjive sekte", ali je intenzivna medijska prisutnost Komaje imala učinak bumeranga, budući da se solidnom broju ljudi u dosta stvari praksa Komaje čini daleko logičnijom i smislenijom od prakse KC. I doista, moguće je da će sva ta hajka na kraju izaći na dobro, jer će se pokazati da male vjerske zajednice ne odgovaraju arhetipskim ksenofobičnim zamislima o hrpi mračnjaka koji na skrovitim mjestima upražnjavaju sablažnjive obrede. Ima i toga, dakako, jer sve dok postoje zli i glupi ljudi, postojat će i vjerojatnost da se takvi udruže i organizirano djeluju. Doduše, u tom slučaju je njihovo djelovanje u formi religijskih zajednica najmanji problem, takvi će se prije organizirati u kriminalne, nezakonite zajednice, poput mafije, ili pak zakonite a problematične udruge, poput ekstremnih političkih stranaka, ili problematičnih ekonomskih sila, kakve su duhanska industrija, industrija alkohola, oružja, prljave tehnologije i tome sličnog. Ako se mene pita, ja kao veću opasnost vidim seksom opsjednute magazine, koji ljudima prezentiraju štetne ideje o načinu života i seksualnom funkcioniranju, nego bilo koji oblik religijske zajednice. Naime, u tim novinama se mogu naći stavovi koji su zapakirani u primamljivu ambalažu, ali su pogubni za onoga tko ih usvoji. Velik broj mojih učenika se još uvijek liječi od trauma nastalih usvajanjem i primjenjivanjem "modernog" seksualnog morala, koji ih je odveo u krevet s raznim tipovima pod vrlo čudnim okolnostima, nakon čega su im ostale jedino traume i psihički ožiljci. Takvi sustavi emocionalnog i umnog zagađenja predstavljaju istinsku prijetnju, i ukoliko katolici žele opravdati poziciju duhovnog vodstva naroda, koja im je toliko prirasla srcu i novčaniku, preporučio bih im da se pozabave tim pojavama, a da religijske zajednice puste na miru. U krajnjoj liniji, od civiliziranog polemiziranja s različitim stavovima i oni sami će imati koristi, jer će morati moći obraniti i dokazati svoje teoretske stavove i praksu, koji su u dosta stvari doista nadmoćni većini alternativa, ali to treba znati obraniti, dokazati i prezentirati; dokono samozadovoljstvo naprosto nije konstruktivan stav u tim sferama.

 


Danijel Turina


toggle