Članak
ČLANCI

Jesmo li sami?

indeks


U zadnjih par godina svako toliko u novinama osvane vijest da su astronomi otkrili n-ti po redu ekstrasolarni planet. Trenutna brojka se kreće oko 1800, s nekoliko tisuća kandidata koji su trenutno na analizi. Očekuje se da jedna od pet zvijezda sunčevog tipa ima planet u naseljivoj zoni (udaljenost od zvijezde u kojem je moguća tekuća voda). Na temelju toga pretpostavlja se da bi u Mliječnoj stazi moglo biti oko 11 milijardi planeta veličine Zemlje u naseljivoj zoni zvijezde sunčevog tipa1.

Standardna SETI argumentacija glasi da u svemiru ima 100-500 milijardi galaksija, samo u našoj galaksiji ima 100-400 milijardi zvijezda, i bilo bi ludo očekivati da nigdje drugdje nema razumnog života. Čini se da smo jako blizu otkriću ove ili one vrste koje će to potvrditi. Ipak, u zadnjih par godina po prvi put otkad sam se bavio takvim razmišljanjima počinjem realistično razmatrati mogućnost da je Zemlja jedinstven slučaj i da razumnog života našeg tipa nema nigdje drugdje u Svemiru.

Da se razumijemo, život kao takav izgleda nije ni rijetkost ni misterij. Teorija panspermije, odnosno univerzalne kozmičke prisutnosti kemijskih temelja života praktički je dokazana: na brojnim meteoritima pronađene su organske molekule, i teorija koja objašnjava nastanak amino-kiselina i dipeptida u oblaku kemikalija nastalom nakon eksplozije supernove vrlo je zrela i eksperimentalno potvrđena.2 Ukratko, sasvim je jasno kako je moguće da je život na Zemlji star praktički koliko i Zemljina kora: osnovne gradivne komponente su pale na Zemlju zajedno s vodom i formirale proto-oceane, u fazi kasnog teškog bombardiranja3, i život se formirao praktički isti čas kad se Zemlja dovoljno ohladila nakon formativne hadijske faze.

Suprotno očekivanju, upravo ta činjenica sveprisutnosti gradivnih elemenata života navela me je da se počnem pitati zašto se život "primio" samo na Zemlji; zašto ne i drugdje. Očigledni odgovor koji se sam od sebe nameće jest da je Zemlja u naseljivoj zoni a ostatak sunčevog sustava nije; život se razvio tamo gdje su uvjeti bili pogodni. Ali u tom grmu leži zec: zašto su uvjeti samo na Zemlji pogodni? Naime, suprotno općeprihvaćenom mišljenju, Zemlja nije jedini planet u sunčevom sustavu koji se nalazi u naseljivoj zoni; u njoj se nalazi još i Mars, a možda i Venera. Mars je u svojoj ranoj razvojnoj fazi jako ličio na Zemlju; imao je gustu atmosferu, tekuću vodu, a postoje jaki pokazatelji da je na njemu bilo života. Što se Venere tiče, nesretna kombinacija ekstremnog efekta staklenika i blizine Sunca od nje je napravila pakleno mjesto posve nepogodno za život, ali zamislimo da Venera i Mars zamijene mjesta. Tada bi Venerina ogromna atmosfera zapravo kompenzirala udaljenost od Sunca i formirala sasvim ugodnu površinsku temperaturu s tekućom vodom, a Marsova rijetka atmosfera bi pak pomogla kompenzirati prekomjernu blizinu Sunca, tako da površinska temperatura na nekim dijelovima Marsa vjerojatno ne bi nadilazila onu na Zemlji. Trebalo bi napraviti kompjutorske simulacije kako bi se ustanovili točni parametri koji omogućuju nama prihvatljive uvjete, ali možemo sa sigurnošću reći da bi Mars bio sasvim naseljivo mjesto da ima gušću atmosferu s velikim postotkom stakleničkih plinova, a čini se da je nekad točno to bio slučaj4.

Opet, na temelju činjenice da u sunčevom sustavu imamo tri planeta u naseljivoj zoni, od čega jedan ima dobru kombinaciju veličine, gustoće atmosfere i udaljenosti od Sunca, i brojnosti zvijezda sličnog tipa u našoj galaksiji, naizgled slijedi da nešto poput Zemlje mora biti uobičajena pojava u Svemiru.

Naprotiv, moje razmišljanje je bliže zaključku da bi Mars i Venera mogli biti pravilo. Naime, trebamo imati u vidu da "naseljiva zona" nije nešto što je urezano u kamen i što se ne mijenja. Dovoljno je da se nešto poremeti s cirkulacijom morske vode pa da se poveća termalni gradijent između polova i ekvatora, i povećat će se količina leda. Led će reflektirati više sunčeve svjetlosti nazad u Svemir i time pojačati hlađenje, stvarajući više leda. U odgovarajućim uvjetima, cijela površina Zemlje će se smrznuti. To ne samo da je moguće, nego se već barem jednom, a vjerojatnije više puta desilo u geološkoj povijesti. Zaključak je da ne samo da su Mars i Venera unutar naseljive zone, a unatoč tome na njima nema tekuće vode uslijed nepovoljne kombinacije uvjeta, nego je u određenim razdobljima geološke povijesti vrlo slično važilo i za Zemlju. Planet, dakle, može imati sva svojstva Zemlje i nalaziti se usred naseljive zone oko zvijezde, a da se unatoč tome uvijeti na njemu tako poslože da se sve ili smrzne ili skuha. Koncept naseljive zone je, dakle, zapravo dosta nategnut, i podrazumijeva poprilično nerealističnu pretpostavku po kojoj je ispravna udaljenost planeta ispravne veličine od zvijezde ispravnog tipa nužan i dovoljan uvjet postojanja tekuće vode na površini planeta. Primjer Marsa i Venere pokazuje da dobra udaljenost od zvijezde nije nikakva garancija, a primjer Jupiterovih mjeseca Ia, Europe i Ganimeda pokazuje da blizina zvijezde nije jedini mehanizam generiranja topline; plimne sile koje pojačavaju vulkanizam također mogu generirati dovoljno topline za postojanje tekuće vode. U sunčevom sustavu, dakle, imamo tri planeta u naseljivoj zoni, imamo nekoliko velikih satelita plinovitih divova, gdje gravitacija plimnim silama pojačava vulkanizam i tako rastapa vodu, i što je ukupni rezultat svega toga? Obilje života u sunčevom sustavu? Ne baš. Bit ćemo sretni ako negdje pronađemo bilo kakav jednostanični život u najrudimentarnijem obliku.

Što je, dakle, to što Zemlju čini toliko iznimnom pojavom?

Svojedobno sam pročitao teoriju Isaaca Asimova, koja uzrok posebnosti Zemlje traži u Mjesecu, odnosno u postojanju neuobičajeno velikog satelita za mali planet stjenovitog tipa, što za rezultat ima plimne sile koje su, po njemu, izvukle veliku količinu radionuklida poput urana i torija u Zemljinu koru, što je pojačalo radioaktivnost a time i učestalost mutacija živih organizama, ubrzavajući proces evolucije. Ja bih se složio da su i Mjesec i radioaktivnost bitne specifičnosti Zemlje, ali bi uzročno-posljedična veza mogla biti posve drugačija od sugerirane. Naime, postoji još jedna specifičnost Zemlje, a to je njeno ogromno magnetsko polje, usporedivo samo s plinovitim divovima i Suncem. Merkur, naime, ima magnetsko polje, i ono iznosi 1.1% Zemljinog. Venera uopće nema magnetsko polje, ako zanemarimo minimalne magnetske efekte koje uzrokuju atmosferske pojave. Mars, nula. Ganimed ima magnetsko polje usporedivo s Merkurom, i jedini je satelit u sunčevom sustavu s magnetskim poljem. Plinoviti divovi, s druge strane, imaju iznimno jako magnetsko polje.

Zemlja je, dakle, ekstremna iznimka, sa sto puta jačim magnetskim poljem od prvog idućeg stjenovitog tijela u sunčevom sustavu. Ta anomalija je bitna iz više razloga; s jedne strane uslijed činjenice da bez takvog magnetskog polja ne bi bilo kopnenog života na Zemlji, a s druge strane uslijed toga što tako snažno magnetsko polje ukazuje na iznimnost njegovog uzroka, a to je dinamo-efekt uzrokovan rotacijom željezne jezgre u tekućem plaštu.

Za početak, ponovio bih da Venera, koja je po veličini praktički blizanac Zemlje, nema nikakvo magnetsko polje, dakle ne postoji dinamo-efekt, a slijedom toga se dade zaključiti da ne postoji ni tekući plašt oko jezgre planeta. Isti je slučaj s Marsom, i svim drugim stjenovitim tijelima osim Merkura i Ganimeda.

Zapitat ćete se, kako je to moguće? Većina ljudi pretpostavlja da je Zemlja iznutra usijana zato što se još nije posve ohladila od inicijalnog formiranja, ali morat ću vas razočarati - da je do toga, Zemlja ne bi bila baš posve hladna iznutra, ali ukupna temperatura bi bila oko 15% sadašnje. Toliki postotak topline Zemlje je, naime, pripisiv zaostatku akrecijske topline, dakle energije zaostale od njenog inicijalnog formiranja prije cca 4.5 milijardi godina. Sve ostalo je rezultat radioaktivnog raspada teških elemenata, prvenstveno urana, torija i kalija. Zemlja je, naime, divovski nuklearni reaktor, čija toplina ima uzrok u nešto blažoj verziji onoga što se dešava u nuklearnoj elektrani, ali na bitno većoj skali.5 Razlika između Zemlje i ostalih stjenovitih planeta i satelita sunčevog sustava je prvenstveno u tome, što Zemlja ima višestruko veću količinu superteških elemenata, toliko veliku da se u prošlosti na nekim segmentima Zemljine kore spontano formirao fisioni reaktor, koji je radio dok se "gorivo" nije potrošilo.6 Za očekivati je da takve pojave predstavljaju samo malo ekstremniji oblik procesa koji je na Zemlji, usljed preobilja teških izotopa, normalan i svakodnevan. Procjene postotka energije Zemlje koja je rezultat radioaktivnog raspada kreću se između 45 i 90%. Veliki raskorak u brojkama pokazuje da je većina toga još uvijek u sferi nagađanja, uslijed nepotpunih mjerenja, ali dovoljno je za stvaranje dobre slike. Isto tako, količina oslobođene topline danas mora biti bitno manja nego nekad, zato što se veliki dio teških izotopa već imao prilike raspasti. Očekivani rezultat tog hlađenja je usporavanje pomaka kontinenata.7

Zaključak koji se nameće glasi da, iz nekog razloga, Zemlja ima bitno veću koncentraciju teških elemenata nego ostatak sunčevog sustava. Ako bih htio pretjerivati, rekao bih da sunčev sustav sadrži dva nebeska tijela koja većinu energije proizvode nuklearnim reakcijama: Sunce i Zemlju. Ta tvrdnja zvuči ekstremno, ali rekao bih da nije daleko od istine.

Koja je uloga Mjeseca u cijeloj stvari? S jedne strane, očekivao bih da plimne sile predstavljaju dio mehanizma kretanja magme u plaštu, ali isto tako bih očekivao da te sile smanje razliku brzine između jezgre i kore, odnosno da sinkroniziraju okretanje Zemlje s Mjesecom na isti način na koji je Mjesec već sinkroniziran sa Zemljom, tako da su mu dan i godina iste duljine, odnosno uvijek je prema Zemlji okrenut istom stranom. Za očekivati je, dakle, da Mjesec dugoročno gledano smanji Zemljino magnetsko polje, ali trebalo bi napraviti simulacije kako bi se vidjeli točni učinci. U svakom slučaju, Asimovljeva teorija po kojoj Zemljinu površinsku radioaktivnost treba pripisati plimnim silama koje uzrokuje Mjesec nije točna - ne zato što površinske radioaktivnosti nema, nego zato što joj plimne sile nisu vjerojatan uzrok. Ono što se čini vjerojatnije jest postojanje zajedničkog uzroka koji bi objasnio obje anomalije - i veliku količinu teških elemenata, i atipično veliki satelit. Sustav Zemlja-Mjesec je, naime, po svoj prilici rezultat velikog planetarnog sudara u ranoj formativnoj fazi sunčevog sustava, kad je nebesko tijelo veličine Marsa, nazvano Theia, udarilo u Zemlju i izbacilo ogromnu količinu mase, koja je formirala Mjesec.8 Ta teorija objašnjava dosta toga, ali ostavlja nekoliko neriješenih nepoznanica, tako da je za pretpostaviti da je ideja u osnovi točna ali točan mehanizam nije sasvim razjašnjen. Najvjerojatnijim razlogom bogatstva teških elemenata na Zemlji čini se mogućnost da je jezgra Theie, bogata teškim elementima, pripojena Zemlji, a lakši dio je sudjelovao u formiranju Mjeseca.

Magnetsko polje na prvi pogled zvuči kao sporedna stvar, barem u usporedbi s naizgled bitnijim stvarima poput udaljenosti od Sunca, ali samo na prvi pogled. U stvari, postoji jak razlog zašto veliki planeti imaju ogromnu atmosferu zbog koje su poznati kao plinoviti divovi, dok su mali uglavnom stijena. Naime, postoje dvije bitne sile koje utječu na formiranje planetarne atmosfere: gravitacija i solarni vjetar. U osnovi, solarni vjetar je načinjen od električki nabijenih čestica izbačenih sa Sunca. Čestice plazme iz solarnog vjetra udaraju u gornje slojeve planetarne atmosfere i predaju im energiju, i u slučaju da gravitacija planeta nije dovoljna da ih zadrži, otpušu ih u otvoreni svemir. Vjerojatnost da čestica bude otpuhana u svemir obrnuto je proporcionalna gravitaciji planeta i masi čestice. To znači da će manji planeti lakše zadržati teže molekule, poput ugljičnog dioksida, a prvo će izgubiti najlakše elemente, poput vodika i helija. To je potpuno u skladu s opažanjem razlika u sastavu atmosfera plinovitih divova, koje su bogate vodikom i helijem, i atmosfera manjih planeta, koje su siromašne najlakšim elementima.

Dakako, tu postoji i treća sila, osim gravitacije i solarnog vjetra: magnetizam. Ukoliko planet posjeduje snažnu magnetosferu, ona funkcionira kao štit od kojeg se odbijaju električki nabijene čestice solarnog vjetra, i što je magnetsko polje jače, dakle što se proteže dalje u svemir, bolje štiti gornje slojeve atmosfere od otpuhivanja. Ukoliko planet nema magnetsko polje, njegovu atmosferu će solarni vjetar reducirati na molekule koje su toliko teške, da im solarni vjetar naprosto ne uspijeva dati drugu kozmičku brzinu. Isto tako, snažna čestična radijacija udarat će skroz do tla, i tako učiniti kopneni život ako ne nemogućim, onda barem toliko otežanim da njegov razvoj nije vjerojatan. Taj scenario možemo u cijelosti vidjeti na Marsu, koji je izvorno krenuo s uvjetima sličnima onima na Zemlji, s gustom atmosferom i tekućom vodom, ali solarni vjetar je postupno osiromašio njegovu atmosferu i pretvorio ga u ledenu pustinju. S druge strane, Venera naizgled prkosi opisanom mehanizmu, ali samo naizgled. Ako pogledamo detaljnije, njenu atmosferu solarni vjetar u toj mjeri "masakrira" da povremeno ima rep poput kometa, a kemijski sastav atmosfere svodi se isključivo na teške spojeve, s prevladavajućim ugljičnim dioksidom (96.5%). Ugljični dioksid je, očito, dovoljno težak plin da ga solarni vjetar nije u stanju otpuhati čak ni s Marsa, gdje je gravitacija trećina Zemljine, a kamo li s Venere. Zanimljiv podatak je da je Zemlja pri kraju hadijske epohe, prije 4 milijarde godina, imala sličan sastav atmosfere kao Venera, dakle takav paklenski sastav atmosfere, s oblacima sumporne kiseline i ekstremnom vrućinom, nije nespojiv s nastankom života. Razlika je prije svega u magnetskom polju, zbog čijeg je postojanja Zemlja sačuvala svoje oceane, dok su Venerini i Marsovi isparili u svemir.9

Kad bi čovjek slušao različite "ekologe", zaključio bi da je Zemlja uvijek postojala kao neka vrsta rajskog planeta, a jedini problem je čovjek sa svojim zagađenjem i ispuštanjem stakleničkih plinova u atmosferu, što uzrokuje globalno zagrijavanje. U stvarnosti, Zemlja tek zadnjih 65 milijuna godina počinje ličiti na ovo što imamo sada, sa jakim razlikama između godišnjih doba, velikim termalnim gradijentom između polova i ekvatora, velikim pustinjskim područjima i niskom razinom stakleničkih plinova u atmosferi. Prije toga, u svijetu Jure i Krede, svijet je bio tropska prašuma od polova do ekvatora. Pustinje nisu postojale, led na polovima nije postojao, a na ekvatoru je temperatura mora nadilazila 40 stupnjeva. U bitno ranijem razdoblju, u atmosferi uopće nije bilo slobodnog kisika. Kisik je agresivan spoj, koji reagira s ostalim elementima formirajući okside, i nalazi se u slobodnom stanju u iole većim koncentracijama samo zbog metabolizma biljaka. Da nema biljaka, kisika bi u Zemljinoj atmosferi bilo otprilike koliko i fluora. Dakle, daleko od toga da je Zemlja uvijek izgledala kao sada. Raspored kontinenata, sastav atmosfere i klima radikalno su se mijenjali od njenog nastanka do danas. Pa ne mislite valjda da je u doba dinosaura bilo životinja koje migriraju ili hiberniraju? Medvjedi koji spavaju zimski san i ptice koje migriraju na jug evolucijska su adaptacija na klimu Pleistocena, dakle tek par milijuna godina stara pojava. Da vas netko stavi na Zemlju od prije 70 milijuna godina, ne biste prepoznali praktički ništa ni od životinjskih ni biljnih vrsta, a kamo li da vas vrate 200 milijuna godina u prošlost. Da vas vrate 2 milijarde godina u prošlost, sigurno biste mislili da ste na nekom ne-zemaljskom svijetu. Zemlja, dakle, nije oduvijek bila ovakva, ona je "teraformirana" od strane života, a njenu klimu dramatično mijenjaju različite sile, od kojih je najjači raspored oceana i kontinenata, koji utječe na razmjenu topline između ekvatora i polova, a time i na odvodnju topline u Svemir.

Život je, pak, posebna priča. Ljudi se obično šokiraju kad im velim stvarne vremenske intervale u kojima se odvijala evolucija. Naime, život na Zemlji je nastao prije 3.6 milijardi godina, a tu mislim na prokariote. Prije 3.4 milijardi godina pojavile su se cijanobakterije sposobne za fotosintezu. Prije 2 milijarde godina pojavile su se eukariote, dakle jednostanični organizmi moderne strukture, s odvojenom jezgrom. Dakle bilo je potrebno 1.6 milijardi godina za formiranje "moderne" stanične anatomije. Nakon toga, bilo je potrebno još milijardu godina za formiranje prvih višestaničnih organizama. Dakle 2.6 milijardi godina je životi na Zemlji bilo potrebno da formira prvi višestanični organizam. To je točka u kojoj treba stati i zamisliti se, jer su to tako velike brojke da predstavljaju bitan faktor i u evoluciji zvijezda, i predstavljaju petinu ukupne starosti svemira. Dakle životu na Zemlji je trebala petina ukupne starosti svemira i polovica dosadašnjeg životnog vijeka Sunca da proizvede prvi višestanični organizam. Nakon toga je išlo razmjerno brzo - još 400 milijuna godina je trebalo da nastanu prve životinje, još 100 milijuna za ribe, pa još 100 milijuna za kukce i kopnene biljke, pa 40 milijuna za vodozemce, 60 za gmazove, još 100 za sisavce, 50 za ptice, 90 za primate, 40 milijuna za hominide, koji su se pojavili tek prije 20 milijuna godina, a tu mislim na velike majmune. Rod homo pojavio se prije 2.5 milijuna godina, a tu se misli na Homo Habilis grupu. Anatomski moderni ljudi su ovdje zadnjih 200-tinjak tisuća godina.

Ukratko, životu na Zemlji trebalo je 2.6 milijardi godina da napravi višestanični organizam, a situacija u kojoj je došlo do toga mogla je biti iznimna, jedinstvena i neponovljiva, odnosno mogla se uopće ne desiti, a isto tako je moglo doći do velikog izumiranja koji bi sve takve organizme istrijebio, u kojem slučaju bi bakterije i modrozelene alge do dana današnjeg bile vrhunac života na Zemlji. Toliko, dakle, o tome da je život na Zemlji evoluirao linearno, konstantnom brzinom. Za sve praktične svrhe, složenost višestaničnog života na Zemlji je nevjerojatan, izniman i slučajan događaj, mutacija koja je uhvatila korijena milijardu godina nakon što su se za nju stvorili uvjeti, i to u okolišu koji je po svemu sudeći ekstremno povoljan za razvoj života. Dakle istina je da je život na Zemlji počeo jako rano, daleko ranije od očekivanja, i to po svoj prilici zato što su se gradivni elementi formirali još u međuzvjezdanom prostoru, ali cijela stvar je tu stala i nije se micala milijardama godina. Sunce je uspjelo potrošiti četvrtinu svog goriva prije nego se život na Zemlji pomaknuo s mrtve točke. Doslovno, cijeli Svemir je uspio primjetno ostariti, onoliko koliko bi osobi s očekivanim životnim vijekom od 100 godina značilo 20 godina. 10

Sad bi trebalo napomenuti da je život na Zemlji imao nekoliko kritičnih točaka masovnog izumiranja, u kojima je bio jako blizu potpunog nestanka, i to unatoč činjenici da su i Sunce i sunčev sustav nakon burne rane faze bili jako mirni i stabilni, i tu se nije dešavalo puno dramatičnih stvari. Sunce je imalo vrlo pitomi output, kroz sunčev sustav nije prošao neki masivni objekt koji bi ga posve poremetio, u blizini nije bilo velike eksplozije supernove - ukratko, situacija je bila onoliko mirna, pitoma i pogodna za dugoročni razvoj života koliko je uopće moguće očekivati, a unatoč tome je životu trebala petina životnog vijeka Svemira da se makne sa startne pozicije, unatoč tome je bilo nekoliko masovnih izumiranja u kojima je pomrla golema većina svih vrsta.11

Dakle, da podvučemo crtu. Kao nužne uvjete života na Zemlji imamo ekstremno visoki metalicitet sunčevog sustava zbog čega imamo iznimno stabilnu zvijezdu i cijeli periodni sustav elemenata na raspolaganju, ekstremno visoki metalicitet planete u ekosferi, late heavy bombardment fazu koja je po svoj prilici na Zemlju donijela vodu, a koja je sama po sebi neuobičajena jer je do tako teškog bombardiranja došlo zbog premještanja planeta unutar sunčevog sustava nakon inicijalne formativne faze. Ekstremno čudnim razvojem događaja praktički svi teški elementi su se našli na Zemlji, koja je onda postala veliki nuklearni reaktor, a kombinacija angularnog momenta sustava Zemlja-Mjesec i nuklearno održavane rastopljenosti plašta Zemlje milijardama godina nakon očekivanog hlađenja omogućeno je stabilno magnetsko polje, a time i postojanje lakih elemenata u atmosferi te postojanje kopnenog života. Unatoč tome je životu na Zemlji trebalo 2.6 milijardi da formira prvi višestanični organizam, sve skupa je par puta skoro izumrlo, a iole inteligentnije vrste su se počele razvijati tek u zadnjih par milijuna godina, kad je klima postala toliko nestabilna i staništa toliko promjenjiva, da je inteligencija postala ključni faktor adaptacije i preživljavanja, što je kulminiralo proizvodnjom majmuna dovoljno inteligentnih da razbijaju teške ione na gluone i kvarkove u akceleratorima.

Unatoč svemu tome, čovječanstvo je izumilo znanost kao metodu tek prije parsto godina, i to čudnim, netipičnim razvojem događaja u srednjovjekovnoj Europi, gdje se Crkva toliko svima popela na kurac da su napravili cijelu materijalističku religiju kako bi joj lupali kontru, ali tek nakon što je sama Crkva proizvela cijeli intelektualni aparat koji je to učinio mogućim. Takav slijed događaja je jedinstven u povijesti čovječanstva, dakle desio se samo jednom, unatoč tome što su mnoge civilizacije imale intelektualno-tehnološki svijetlih razdoblja. I da se razumijemo, sve to cca. 200000 godina nakon što je već postojala biološka baza, dakle 200000 godina nakon što su već postojali anatomski moderni ljudi koji bi uz odgovarajuće obrazovanje mogli raditi sve što i vi, ljudi su još uvijek radili noževe od kamena i lovili bizone.

Kolika je vjerojatnost da se negdje drugdje u Svemiru to sve skupa poklopilo na sličan način, kako bi se proizvelo nešto slično nama? Moguće je da mi nismo ni tipičan oblik života, ni tipičan oblik svjesnih bića u Svemiru. Moji osobni uvidi bliži su tome da je crna rupa dominantni oblik koncentracije svijesti u Svemiru, a da je biološki nositelj razuma nekakva jedinstvena iznimka. Sam život, pa, siguran sam da ga ima posvuda. Višestanični život, možda na par mjesta u Svemiru. Kriogeni svjesni kompjutori u nekom međuzvjezdanom oblaku, ili neki oblik života u atmosferi plinovitih divova - moguće. Ali nešto slično ovome što imamo ovdje, to bi bilo ekstremno natezanje vjerojatnosti. Bojim se da je Svemir naprosto premali da se to desi dvaput.


1 Izvor: Wikipedia

2 Izvor: UC Berkeley

3 Link

4 Link

5 Link

6 Izvor: Wikipedia

7 Izvor: Wikipedia

8 Izvor: Wikipedia

9 Link

10 Izvor: Wikipedia

11 Linkovi: Wikipedia, Wikipedia


Danijel Turina


toggle