Članak
ČLANCI

Dakini i stvarnost

indeks


Razmišljao sam malo o razlici između zapadnjačkog shvaćanja budizma i shvaćanja kakvo postoji u istočnjačkim kulturama koje budizam tradicionalno prakticiraju.

Odličan primjer sam našao u jednoj knjizi Alexandre David-Neel, koja navodi jedan svoj razgovor s tibetanskim lamom, u kojem se kao temeljna razlika u razmišljanju iskristalizira činjenica da ona smatra duhovne vizije raznih gnjevnih ili blagotvornih entiteta u osnovi halucinacijama i iluzijama koje treba kao takve prepoznati i rastvoriti na sastavne komponente do praznine. Lama joj je na to odgovorio nešto na temu: kad sretneš tigra u šumi, zatvori oči i rastavi ga na sastavne komponente do praznine, jer je i on iluzoran, pa da vidim koliko će te daleko dovesti taj pristup. To je ženu zbunilo pa ga je upitala: zar budizam ne naučava da su svi agregati iluzorni i u svojoj naravi imaju prazninu? Lama joj je odgovorio da je to točno na razini općeg načela, ali da to treba ispravno shvatiti: tigar je iluzoran, ali u smislu da je sastavljen od atoma fizičke materije koji se ponašaju kaotično i stvaraju privremeni privid egzistencije tigra, ali tigar kao agregat postoji na jednaki način na koji postoji ljudsko tijelo ili bilo koji drugi komad materije, što nipošto ne znači da te tigar neće ubiti i pojesti. Na sličan način se može reći da astralni entiteti postoje na istoj razini stvarnosti kao ljudsko astralno tijelo, odnosno na istoj su razini stvarnosti kao ljudski um, želje i percepcije; to što su podložni fluktuacijama, iluzijama i promjeni ne znači da nisu stvarni, odnosno da se u njihovom funkcioniranju ne reflektira ništa od stvarnosti. Budizam doista govori da su umne strukture podložne dekonstrukciji, ali budizam se tu ne zadržava na umnim strukturama, nego isto tvrdi i za fizičku materiju, koju zapadni materijalisti drže nekom vrstom svetinje, odnosno temeljne čvrste stvarnosti koja je temelj svake istine, za razliku od mentalnih konstrukcija koje su u osnovi halucinacije, tlapnje i niža razina stvarnosti. To je daleko veća iluzija nego što se može činiti, naime može se navesti matematika kao primjer intelektualne konstrukcije koja je dosljednija i postojanija od fizičke tvari. Tako matematički teorem odolijeva dekonstrukciji daleko bolje od gradivnih tvari fizičkog svijeta, koje se bez problema može razbiti u akceleratorima.

Na sličan način je jedan indijski svami običavao odgovarati "impersonalistima", odnosno sljedbenicima jedne intelektualno trivijalne škole kakve znaju biti dosta popularne među "intelektualcima", a koja je smatrala da je svijet iluzija, odnosno "maya". On bi tada skinuo papuču i takvoga bi njome lupao po glavi sve dok ovaj ne bi priznao da je papuča stvarna. Stvar izgleda kao trivijalan argument ali u stvarnosti je jako daleko od toga; naime, ako je papuča iluzorna, a fizičko tijelo "filozofa" je na jednak način iluzorno, a "filozof" nije u stanju napraviti ništa kako bi na tu iluziju na bilo kakav način utjecao, onda se može reći da i papuča i glava postoje na jednakoj razini stvarnosti, koja je možda iluzorna iz neke druge perspektive, ali "filozof" se na tu razinu nema pravo pozivati budući da na njoj ne funkcionira, i u njegovom slučaju je takva visokoparna filozofija puko poziranje, odnosno salonsko izdrkavanje. Reći da je materija iluzija može i smije netko tko postoji na razini s koje na tu iluziju može utjecati, odnosno demonstrirati duhovnu kontrolu kad njezinim sastavnicama. Karikirano, reći da su materijalni zakoni iluzorni može Isus koji hoda po vodi i uskrsava iz mrtvih, dakle netko čija svijest i djelatna moć postoje na razini koja omogućava vrlo djelatno kontroliranje te iluzije. Netko tko je i sam iluzoran i nad kim iluzija ima vlast može o tome govoriti, kopirajući onoga tko stvarno nešto i zna, ali taj njegov govor i znanje postoje na još većoj razini iluzije od one na kojoj postoji svijet.

U tome se sastoji temeljna razlika između budizma kakav je popularan među zapadnjacima, a koji je u osnovi salonsko preseravanje ateista koji žele ostavljati dojam produhovljenih osoba, a koje njihove početne pretpostavke onemogućavaju u ispravnom shvaćanju izvorne budističke filozofije. Naime, oni budističku filozofiju čitaju kao redukciju na materijalizam, a duhovne vježbe yogijskih škola doživljavaju kao nešto što funkcionira na razini psihologije i neurologije. Istočnjaci uopće ne doživljavaju stvari na takav način, što je Alexandra David-Neel vrlo brzo shvatila. Naime, zapadnjaci izgleda kreću od nekih temeljnih pretpostavki o tome što je moguće, što je svijet i kako on funkcionira, a istočnjaci će se u osnovi složiti da to tako doista izgleda, ali da hrpa stvari koje zapadnjaci smatraju neupitnim fizičkim zakonitostima koje tvore temelj stvarnosti, zapravo predstavlja samo strukture koje se daju dekonstruirati na jednak način kao želje i strahovi. Zapadnjak će tako gravitaciju, uzgon, električni otpor i slično smatrati čvrstim i stvarnim stvarima, a svoj um, želje i vizije iluzornima i podložnima promjeni i dekonstrukciji. Istočnjak ne radi takvu podjelu. On uopće ne priznaje čvrste i stvarne stvari, ni u sebi ni izvan sebe. Zbog toga postoji shvaćanje po kojem osoba koja dođe na razinu stvarnosti na kojoj ima kontrolu nad konstitutivnim elementima vlastitog uma, također ima i kontrolu nad konstitutivnim elementima onoga što se obično smatra objektivnim svijetom, odnosno materijalnom stvarnošću, i to je tumačenje natprirodnih moći koje posjeduju napredni yogini. Te moći, naime, nisu nešto što se posebno vježba, kako to zamišljaju "outsideri"; te moći su korolar postojanja na razini stvarnosti koja omogućuje utjecaj na njene sastavnice, onako kako akcelerator funkcionira na energetskoj razini koja omogućuje djelovanje na materiju na jako fundamentalnoj razini, recimo razbijanjem nukleona na plazmu kvarkova i gluona. Analiza uma na razini kalapa ne razlikuje se od utjecaja na fizički svijet na razini kalapa; znam da su priče o "kvantnom" ovom ili onom strašno isfurane u new age krugovima još od devedesetih, ali kad Buda priča o kalapama kao o sastavnicama, to se najbolje da mapirati na ponašanje bozona, odnosno doslovno na kvantnu razinu stvarnosti, i on tu ne pravi veliku razliku između sastavnica ljudskog uma i sastavnica fizičkog svijeta. U prijevodu, svijest koja kontrolira um na razini kalapa nije daleko ni od kontrole fizičke materije na razini kalapa, a rezultat su yogini koji levitiraju, materijaliziraju predmete, teleportiraju se i utječu na tuđe duhovne procese, u smislu da mogu kreirati duhovno iskustvo u svijesti druge osobe.

Naravno, kako to i Patanđali govori u Yoga Sutri (posebno objašnjeno u Yoga Bhašya komentaru), ovlasti nad raznim razinama stvarnosti su hijerarhijski raspodijeljene među duhovnim bićima, pa je tako yoginu nemoguće manifestirati siddhije na razini stvarnosti koja spada u nadležnost nekog duhovnog bića čije je pravo nad tim aspektom/segmentom stvarnosti "starije". Isto tako, niža duhovna bića imaju neki stupanj duhovnog suvereniteta koji bi trebao biti neotuđiv, pa je bez njihovog dopuštenja nemoguće na njihov duh djelovati duhovnim oblicima siddhija. Dakle stvar je nešto kompliciranija od shvaćanja po kojem nekome funkcioniranjem na određenoj razini stvarnosti automatski pripada apsolutna moć nad nižim razinama; prije bi se moglo reći da njegovim osvještavanjem na toj razini ulazi u posebno "društvo" bića koja na toj razini stvarnosti već prije postoje i imaju uređene odnose, koji uključuju područje suvereniteta i razinu ovlasti. Recimo, biće po imenu Sanat Kumara, koje ima ovlasti nad Zemljom, može temeljem svojih ovlasti zabraniti lokalnu manifestaciju moći svih duhovnim bićima na području svoje vlasti, ili dopustiti manifestacije moći koje njemu osobno odgovaraju i služe njegovoj svrsi i namjerama. Tako se stvara dojam da je njegova moć totalna, ali ona je jako lokalizirana, na isti način na koji neki klinac može imati totalne ovlasti nad svojim računalom, i čak ni najveći stručnjak bez njegovog dopuštenja na tom računalu ne može ništa, ali te ovlasti su jako ograničene, odnosno odnose se samo na to računalo. Tu dakle nastupa paradoks koji je Indijcima poznat od davnina, dakle da netko može imati jako veliku moć, ali uslijed određenih pravila može biti jako ograničen u njenoj primjeni, i lokalizirano gledano zla i slabija osoba može imati veću moć od dobre i apsolutno gledano moćnije. Indijski spisi su puni primjera gdje je neki Bog nekome dao određenu vrstu blagoslova ili obećanja, i kasnije je u svojim postupcima jako ograničen tim svojim prethodnim odlukama, a uslijed želje za dosljednošću. Recimo, Šiva je nekom demonu dao blagoslov da može ubiti bilo kojeg neprijatelja tako što će mu dotaći glavu, a kad je ovaj htio tu svoju novostečenu moć isprobati na njemu, našao se u neprilici i nije mogao samo tako opozvati svoj blagoslov. Također, koliko god Indra bio kralj jednog od rajskih svjetova, to ga nije činilo imunim na kletve zbog svojih propusta, pa se jednom tako našao inkarniran u svinju, i u takvom stanju nije bio svjestan svoje prethodne moći i položaja, niti je na svoje jadno stanje na bilo koji način mogao utjecati, pa su ga iz njega morali izbaviti drugi Bogovi. Kad je Višnu htio ubiti demona koji je od njega prethodno dobio blagoslov da ga neće ubiti ni čovjek ni životinja, ni po danu ni po noći, ni rukama ni oružjem, ni u kući ni izvan nje, na kraju je morao poprimiti oblik čovjeka-lava, koji je demona ubio svojim kandžama u sumrak na kućnom pragu. Pouka: kad jednom Bog nekome da blagoslov ili neki stupanj ovlasti, to može imati vrlo nezgodne posljedice i stvoriti situaciju kojoj je jako teško naći parametre prestanka, a za vrijeme trajanja situacije može se stvoriti iluzija da važe zakonitosti koje zapravo ne važe, recimo da su svi Bogovi podređeni nekom mulcu, koji radi sprdnju od pravde i na svojem teritoriju radi što hoće. Zapravo, indijski tekstovi su puni takvih priča, koje govore o vrlo kvalitetnom i slojevitom shvaćanju stvarnosti, koja se praktički uvijek sastoji od rezultante više sila, koje guraju svaka u svojem smjeru i stvaraju vektor koji vrlo često prkosi zdravoj pameti, na sličan način kao jedrenje protiv vjetra. Zbog toga zapadnjački pokušaji da na te stvari primjene neko redukcionističko pravilo, poput monoteizma ili materijalizma, kao rezultat imaju redukciju situacije do besmisla. Isto kao što u fizici rijetko imate onu vrstu pojednostavljene situacije kakva se uči u nižim razredima škole, gdje u situaciji slobodnog pada, te horizontalnog i kosog hica djeluju samo inercija i gravitacija, a otpor sredstva i slične komplicirane stvari se ignoriraju, s rezultatom koji funkcionira jako dobro na Mjesecu a jako loše na Zemlji ili pod morem, tako i redukcionističke škole duhovnosti, poput materijalizma i monoteizma, koje sve tumače djelovanjem puke materije ili jednog Boga, jako loše funkcioniraju u stvarnom svijetu i najbolje se snalaze kad mogu naprosto negirati postojanje svega što im se ne uklapa u sustav. Da, mentalne strukture su iluzija, ali ta iluzija može biti vrlo tvrdokorna - primjerice, sama Alexandra David-Neel je u svrhu vježbe kreirala tulpu (astralni konstrukt) koju su drugi ljudi mogli percipirati kao stvarnu, dakle moguće je kreirati strukture koje su u osnovi duhovne, ali se daju percipirati izvan konteksta uma koji ih je kreirao, i u odnosu na njega djeluju samostalno. Navela je i sličan primjer koji je vidjelo mnogo svjedoka, gdje je neki lama kreirao tulpu koja je imala njegov fizički izgled i pojavila se na nekoj vjerskoj svečanosti nakon njegove smrti, kako bi ispunio obećanje dato redovnicima da će se tamo pojaviti, unatoč tome što je znao da prije tog datuma ima umrijeti. To su stvari koje su logična posljedica primjene budističkih shvaćanja duha i materije, ali koje će zapadnjački materijalistički umovi naprosto ignorirati ili im negirati stvarnost, zato što prkose krutim dogmama u koje su naučili neupitno vjerovati, te tako njihovo shvaćanje budizma nikad nije u stanju nadići vulgarno materijalističku razinu.

Kad smo kod tulpi, one su jedan od najzanimljivijih korolara budističke teorije agregata, jer slijede iz koncepta po kojem oslobođeni, neuvjetovani um može primjeniti silu fokusa kojom agregira kalape tvari razine nad kojom ima moć, onako kako magnetsko polje može upravljati magnetičnim česticama, primjerice onako kako elektronski top u ekranu s katodnom cijevi može iscrtavati sliku, ili onako kako tokamak može sabijati vodikovu plazmu na sve manji prostor, sve dok ne postigne toliko približavanje protona da izazove nuklearnu fuziju. Duhovna sila je drugačijeg tipa, na dubljoj razini od gravitacije i magnetizma, i kao takva je potencijalno moćnija, ali jako zahtjevna za ovladavanje. Bez razumijevanja tog principa nije moguće ispravno razumjeti fenomen siddhija, ali ni fenomen daršana. Daršan je, naime, stanje u kojem duh višeg bića načini prodor u duh nižeg bića, i u njemu stvori strukture koje u osnovi predstavljaju simboličku prisutnost više razine stvarnosti i višeg stanja svijesti. Na takav način više biće u umu nižeg stvara tulpu, privremeni duhovni agregat koji nema ništa veću razinu formalne stvarnosti od snova ili slike na televizijskom ekranu, ali sadržaj koji se prenosi putem te slike ima daleko višu razinu stvarnosti od konteksta unutar kojeg se obično kreće svijest primatelja. Takva tulpa je u budizmu poznata pod imenom Dakini; to je forma koju u umu primatelja poprima više stanje svijesti. Prisutnost Dakini u svijesti primatelja može biti suptilna i nježna, na sličnoj razini intenziteta kao vlastite misli i snovi, ali sa suptilnom duhovnom porukom, a može biti tako silovita da svijest primatelja jedva zadrži integritet tijekom i nakon takvog događaja; osobno sam dožvio iskustva u cijelom navedenom rasponu, dakle od suptilnih i jedva primjetnih do takve sile da imaš dojam da će ti i dušu i tijelo razvaliti na sastavne dijelove i u strahu si za goli život, otprilike kao da grom udari par metara od tebe, ali i u fizičkom i duhovnom smislu. Ovi jači slučajevi su jako bitni, jer nakon njih čovjek po duhovnoj kvaliteti nauči prepoznavati i slabije, koje bi inače ignorirao ili pripisao čudnom i kaotičnom funkcioniranju vlastitog uma.

Problem s iskustvima Dakini nastupa kad je um primatelja previše ograničen i uvjetovan nekim oblikom dogmatike, pa tako recimo kršćanin koji je doživio viziju Dakini u obliku Isusa to može doživjeti kao potvrdu svoje religiozne dogmatike, što stvara onu najgoru vrstu religioznih fanatika koje nikako ne možete uvjeriti da nisu u pravu, zato što smatraju da im je Bog osobno potvrdio ispravnost njihovih uvjerenja u viziji. Moram priznati da sam nakon prvog jačeg duhovnog iskustva, tamo negdje između 1993. i 1994., i sam spadao u tu grupu, ali su mi "ovi gore" većinu takvih sektaških budalaština brzo izbili iz glave. Naravno, sasvim je moguće da jedan dio inertnosti i krutosti uma spada u neizbježni dio ljudske egzistencije i ne da se iskorijeniti nikako osim prestankom ljudske inkarnacije, kad majmunski mozak više ne stoji na putu totalne točnosti i širine doživljavanja kakva je moguća kad fizičko tijelo više ne predstavlja usko grlo duhovne percepcije.

Pojam Dakini, dakle, najbliže je hinduističkom konceptu avatara, ali specifične vrste, koja se ne materijalizira na fizičkom planu nego u astralnoj tvari uma primatelja, što se može doživljavati kao prodor sile koja "zavrtloži" lokalnu astralnu tvar uma primatelja onako kako magnetsko polje utječe na željeznu piljevinu, ili, suptilnije, onako kako radio valovi pomoću prijemnika budu lokalno pretvoreni u električne impulse koji proizvode magnetsko polje u zvučniku, koje ih pretvara u zvučne vibracije. Ne treba ni spominjati da je takva manifestacija strašno podložna netočnoj interpretaciji od strane primatelja, pogotovo ako je ovaj neiskusan i neizvježban, kao što manje-više svi osim izvježbanih yogina to i jesu. Naime, kad yogin doživi daršan, odnosno kad mu se ukaže Dakini, on uslijed svojeg teorijskog i praktičnog treninga obično zna o čemu se radi, a ako ne zna, obično može pitati učitelja koji će mu objasniti. Osoba bez treninga i vodstva može se naći u situaciji u kakvoj se nalazila Terezija Avilska, koja nije uz sebe imala nikoga tko bi joj mogao dati dobar i koristan savjet glede njenih iskustava; dapače, savjeti koje je dobivala od svećenika često su bili posve idiotski i bolje bi se provela da je živjela na pustom otoku. Nije, dakle, dovoljno vidjeti, odnosno imati iskustvo; bitno je znati i što smo vidjeli i kako funkcionira mehanizam pomoću kojeg smo vidjeli, jer time možemo izbjeći tvrdokorne i ružne zablude koje mogu poprimiti fatalni oblik, kao kod nekih početnika koji su doživjeli neki oblik duhovnog iskustva i nakon toga se priključili nekoj sekti i posve duhovno zastranili. To je odličan primjer da uvid u višu stvarnost zapravo može biti gradivni element još gore vrste iluzije.


Danijel Turina


toggle