Članak
ČLANCI

O ljudskim idejama stavljenim u usta Bogova

indeks


Razmišljao sam malo o strukturi ljudskih religijskih vjerovanja, i došao na zanimljiv zaključak. Čini se, naime, da su religije rezultat neke nesvjesne želje ljudi da ih netko kontrolira i zgazi. To se vidi u nekoliko osnovnih područja, od kojih su najuočljiviji kontrola seksualnog života, karmička retribucija i postojanje zakona kojima su materijalna bića podložna.

Naravno da je očito da se religije time bave i da opažanje tog fenomena spada u domenu otkrivanja tople vode, odnosno barem bi tako bilo kad moje opažanje ne bi bilo motivirano čitanjem knjiga B.D. Benedikta, kanadskog autora jugoslavenskog porijekla, čije knjige predstavljaju mješavinu apokaliptičkog kršćanstva i svjedočanstava "mistika", "vidovnjaka" i osoba koje su doživjele NDE. Ta kombinacija čini te tekstove dovoljno zanimljivima da se s njima pobliže pozabavim.

Naivni, poprilično djetinjasti ton kojim su knjige pisane predstavlja prvu prepreku njihovom ozbiljnom shvaćanju, te postaje jasno da autor razmišlja dvodimenzionalno, plošno i da je sklon pretjeranom pojednostavljenju i stereotipima, odnosno da kreće od nekoliko jednostavnih početnih ideja koje onda razrađuje kroz vrlo slične scenarije koje sačinjavaju plošni likovi i generička radnja. Ukratko, kao knjige, njegovi radovi bi mogli proći kao knjige za ne preveliku djecu, ili pak za odrasle osobe jako ograničenog mentalnog raspona. Ako velim da su knjige najsličnije djelima Karla Maya, mislim da sam dovoljno rekao.

Ono što knjige čini zanimljivijima od očekivanja jest činjenica da su nadahnute autorovim susretima s jednom poprilično ozbiljnom vidovnjakinjom porijeklom iz Ludbrega, koja je između ostalog imala iskustva "raja" i "pakla", te da spada u jako rijetke tekstove čiji opisi veze između Vraga i grešnih duša imaju značajan presjek s mojim shvaćanjem tih stvari.

Kao i obično, analizu ću započeti iznošenjem sinteze autorovih ideja.

Na početku, Bog je stvorio dva paralelna svijeta, duhovni i materijalni. Ta dva svijeta se na neki način prožimaju i promjenom "frekvencije vibracije" moguće je prelaziti iz jednog u drugi. Ta dva svijeta su povezana, prije svega dušama inkarniranih ljudi, koje postoje istodobno i u duhovnom i u materijalnom svijetu, a smrću tijela duša se oslobađa materijalnog tijela i nastavlja egzistirati u duhovnom. Duše ljudi uplele su se u materijalnu egzistenciju tako što su slijedile Vraga, koji ih je lažnim obećanjima duhovnog razvoja namamio u materijalni svijet, gdje su se, daleko od Božje svjetlosti, počele sve više gubiti u tami, i, obavijene neznanjem i pod utjecajem grijeha uslijed kojeg su se odvojile od Boga, počele činiti grešna djela kojima su na sebe preuzimale karmički dug prema Bogu, koji ih svojom niskom vibratornom razinom veže za niske razine pakla, iz kojih se mogu osloboditi na dva načina: ili vraćajući Bogu karmički dug principom izravnog reciprociteta (npr. roditi se i biti ubijeni točno onoliko puta koliko su puta nekoga ubili) ili dopustiti Vragu da ih posve uništi apsorbirajući njihovu duhovnu energiju, koja je Vragu, u njegovom stanju odvojenosti od Boga koji je jedini izvor života i svjetla, jedini preostali izvor energije kojim može produljiti svoju egzistenciju. Naime, duše, stvorene od Boga, sadrže dio Božje svjetlosti. Većina grijeha kojima se autor bavi spadaju ili u domenu seksa ili u domenu nasilja, i prikazani su na stereotipni način američkih protestanata - puritanaca, gdje "dobri dečki" izgledaju lijepo, imaju bijele šešire, vjeruju u Isusa, seks prakticiraju samo u braku, pomažu siromašnima i bore se protiv zlih, a zli izgledaju izopačeno i duhovne su nakaze, sklone bludnosti, razvratu, pohlepi i ubojstvu, a prljavu savjest umiruju ateizmom. Dobri na kraju završe u raju gdje je sve lijepo, skladno i savršeno, a zli završe u paklu kao hrana Vragu. "Raj" postoji u više energetskih razina, od kojih najniža izgleda kao usavršena verzija materijalnog plana, iz kojeg su uklonjeni bolest, smrt, mogućnost ranjavanja, ovisnost o hrani i piću i slične čisto materijalne nevolje, a najviša razina bi bila potpuno sjedinjenje s Bogom u volji i naravi. Sa svake razine je progresivno teže popeti se na iduću.

Ono što autora bitno razlikuje od američkih protestanata jest vjerovanje u karmu i reinkarnaciju, vjerovanje u, u osnovi, fizikalnu strukturu astralnog svijeta (pojam više vibratorne frekvencije spominje se više puta), te vjerovanje u sudbinsku važnost djela, za razliku od samog vjerovanja. Autor, naime, smatra da je jedini ispravni i spasonosni oblik vjere onaj koji se živi kroz dobra djela, koja predstavljaju istinski izbor za Boga a protiv Vraga.

U osnovi, moji teorijski prigovori toj filozofiji svode se na sljedeće.

Prvo, recipročna retributivna karma ("oko za oko, zub za zub") iznimno je loš koncept i čini se da je do nje kao metode duhovnog čišćenja autor došao iz jako upitnih izvora - u knjizi "Paralelni svijet" kao izvor te teorije spominje nekakvog hinduističkog gurua, a nekako imam dojam da bi se tu moglo raditi o jako simplicističkom učenju koje spada u domenu naivne teorije karme, dakle nečega što je na Istoku jako rašireno ali nije posebno prihvaćeno među kvalitetnijim misliocima, uslijed nekoliko bitnih nedostataka takve teorije. Prvo, koncept po kojem pasivna karma, a ne jñana, predstavlja metodu duhovnog čišćenja, predstavlja jako sporno pitanje unutar vedante. Šankaraćarya, recimo, smatra da karma uopće nema pročišćujuću kvalitetu i da je duhovno uzdizanje posve izvan sloja karme i spada posve u sloj spoznaje, odnosno jñane. Zbog toga se vedanta zove jñana-kanda, za razliku od obrednog dijela Veda koji se naziva karma-kanda. S druge strane, veliki broj škola yoge smatra da je subjektivna patnja izazvana retributivnom karmom glavni instrument duhovnog pročišćenja ukoliko se osoba ne bavi yogom, koja predstavlja alternativni, brži i učinkovitiji način; unatoč tome, ne mogu se sjetiti nijedne yogijske škole koja retributivnu karmu shvaća toliko pojednostavljeno da bi njeno čišćenje bilo moguće jedino 1:1 retribucijom. U stvari, kanonski stav po Patanđaliju glasi da djelatnost u trenutku djelovanja utiskuje "reakciju" na djelatnika, onako kako puška udara u rame u vrijeme ispaljivanja metka. Ta reakcija formira karmičku sjemenku (karmašaya) koja u prikladnim okolnostima "proklije", i njen energetski omotač popušta te se sadržaj "razlije" u duhovno tijelo bića, proizvodeći različite učinke, među kojima je i djelovanje na kauzalnu razinu stvarnosti čime se u život "žrtve" unose događaji koji predstavljaju trošenje karmičkog sadržaja. U osnovi, da, pojednostavljeno rečeno može se ustvrditi kako se retribucija vrši u omjeru 1:1 na ukupni "energetski intenzitet" izvornog djela, ali taj energetski intenzitet je komplicirana funkcija i jako je daleko od toga da se može reći "život je život, pa tko ga je uzeo mora ga i dati". Nije isto je li netko ubio zlotvora u samoobrani, je li ubio neprijatelja u ratu, ili je iz čistog zla ubio dobrog čovjeka koji mu je smetao zato što je činio dobro. U ovom zadnjem slučaju, mržnja prema dobru predstavlja glavninu karmičkog prekršaja i bilo bi dovoljno da netko naprosto mrzi dobru osobu i želi joj zlo, pa da kreira vrlo moćnu karmičku sjemenku; ubojstvo takve osobe predstavlja dodatni red veličine zla, zato što fizičko djelo predstavlja vrlo jaku potvrdu osobnih izbora, ali shvatit ćete zašto smatram da je stvar dosta složena i zašto se ne da pojednostavniti na razinu trivijalnog svjetonazora bez bitnog gubitka kvalitete osnovne ideje. Drugi bitan faktor koji jako komplicira stvari je omjer veličine karmičke sjemenke u odnosu na veličinu duše kojoj karmička sjemenka pripada. Duše, naime, nisu sve iste veličine i kvalitete, i to je još jedna stvar s kojom vedanta, za razliku od budizma, ima dosta problema. Vedanta se, naime, dijeli na različite škole ovisno o doživljavanju odnosa relativnog i apsolutnog pogotovo u pitanjima duša i bogova. Šankaraćarya dušu smatra u osnovi virtualnom kategorijom koja nastaje superpozicijom upadhija (ograničenja) na atman, i čišćenjem atmana od ograničenja dolazi do spoznaje da je taj atman u stvari identičan brahmanu, odnosno da je đivan (osobno biće) iluzija, jednako kao što je Išvara iluzija koja nastaje uslijed smatranja totalnog proboja atma-jñane (spoznaje Jastva) kroz avidyu (neznanje) Bogom, odnosno savršenim osobnim bićem. Advaita vedanta, dakle, Boga smatra onoliko osobom, koliko se rupu na crnom papiru kroz koju prolazi svjetlost može smatrati izvorom svjetlosti. Bog advaita vedante je, dakle, stanje u kojem atman nije prekriven ograničenjima. Korolar tog stava je da su sva bića u svojem najdubljem potencijalu Bog, odnosno da ih od Boga razlikuje jedino karmička prljavština.

Druge škole vedante imaju složenije poglede na stvari, te tako vaišnavske škole dualističke vedante smatraju kako postoji više kvalitativno različitih vrsta duhovnih bića, koje se razlikuju u bitno više od puke čistoće. Primjerice, vaišnave poznaju koncept Višnu-tattve, odnosno "kvalitete Višnua", što je, pojednostavljeno, duhovna kvaliteta od koje je načinjen Bog (Višnu), te tako kao duhovna bića postoje đive (npr. obični inkarnirani ljudi, životinje i sl., te "polubogovi", poput Indre, Brahme i sl.), kompoziti Višnu-tattve i điva-tattve (npr. Šiva), te sam Višnu i njegove "ekspanzije". Na stranu sad točnost takve podjele, ali ono što tu možemo primjetiti jest postojanje potrebe za priznavanjem kvalitativno različitih duhovnih supstancija, jer dualistička vedanta s pravom drži kako pročišćenjem obične ljudske duše nikad nećemo dobiti Šivu ili Višnua, budući da se njihova duša sastoji od kvalitetnije, više tvari, od koje je načinjen Bog. Analogno, može se reći da pročišćenjem duše seljaka možemo dobiti dobrog i poštenog seljaka, ali nećemo dobiti Teslu, Bohra ili Einsteina, jer je fundamentalna kvaliteta njihovog uma drugačija, i ta razlika nije objašnjiva razlikom u čistoći, nego razlikom u kvaliteti; poliranjem krumpira, naime, nikad nećete dobiti staklo, koliko god ga čistili. Budizam taj problem rješava na elegantniji način - ne uvođenjem jedne dodatne božanske duhovne tvari, nego konceptom agregacije kalapa u strukture koje se kvantitativno i kvalitativno razlikuju, odnosno duhovni ustroj bića može biti načinjen ne samo od više ili manje iste tvari, nego od različitih količina različitih duhovnih tvari, ustrojenih na različite načine, gdje dobra djela povećavaju kvalitetu i kvantitetu duhovnog tijela, a zla djela fragmentiraju duhovno tijelo i potencijalno dovode do njegovog uništenja, u smislu u kojem raspad bića na njegove sastavne komponente predstavlja smrt tog bića kao jedinstvenog entiteta. S druge strane, čini se da te stvari funkcioniraju slično kao u igrici "candy crush", dakle kad se formira "polje" načinjeno od dovoljnog broja istih kalapa, dolazi do njihovog "sabijanja" u jednu kalapu kvalitativno većeg energetskog reda, gdje se to može shvatiti ili analogno kondenziranju plina u tekućinu ili krutinu, ili pak sabijanju nukleona u masivnije čestice, kao u procesu nuklearne fuzije, ili, ekstremnije, sabijanju nukleona u neutronijum ili singularitet, gdje je masa zvijezde višestruko masivnije od Sunca sabijena doslovno u točku. Kako to točno u duhovnom smislu funkcionira, nije sasvim jasno, ali i moje iskustvo i budistička teorija potvrđuju da ostvarenju koherentnog duhovnog polja slijedi transformacija u duhovnu tvar više kvalitete, u vađru. Moje iskustvo također govori da "vađri" ima više vrsta, kvalitativno različitih, i da nije nužno da cijelo biće bude transformirano u vađru u procesu potpunog "prosvjetljenja" (termin je krivi jer je preuzet iz advaita vedante, ali uobičajen je pa ga stoga koristim), nego je moguće da dođe do formiranja "dragulja" od vađre, usađenih u duhovno tijelo inače različite energetske strukture. Posebno dramatičan primjer toga su duhovna tijela Bogova, koja se sastoje od ekstremno visokih duhovnih tvari, te ekstenzija formiranih u duhovne artefakte, koji su idiosinkratički povezani s karakterom samog Boga, kao npr. Šivin trozubac ili Krišnin kolut.

Da se vratimo na izvorni problem; ovisno o energetskom intenzitetu duše djelatnika, energetski intenzitet karmičke sjemenke, ako ga uzmemo kao konstantu, nije u istom relativnom odnosu s bićem koje ima običnu, ljudsku dušu, te s bićem koje ima sofisticiranu Božansku dušu. Sukladno tome, "klijanje", odnosno aktiviranje karmičke sjemenke neće proizvesti isti učinak u oba slučaja. Štoviše, ukoliko je grijeh velik, on običnu dušu može potpuno uništiti, time što ona apsorbira disruptivnu duhovnu tvar dovoljne "mase", odnosno energetskog intenziteta, da rastroji njenu cjelokupnu strukturu. Ista karmašaya bi jednom Bogu stvorila neki stupanj uznemirenja i patnje, ali to je sve. Prema tome, veličina duše koja trpi posljedice grešnog djela igra veliku, a u ekstremnim slučajevima i ogromnu ulogu, što objašnjava koncept karmičkih transfera i čišćenja, gdje velika duša preuzima na sebe posljedice grešnih djela nižih bića kojima tako želi pružiti priliku za brži napredak nego što bi bilo moguće pod teretom njihove karme (zato što se uslijed bržeg duhovnog napretka karmičke sjemenke brže aktiviraju, uslijed povećane duhovne energije bića). Zbog svoje velike duhovne veličine, sveta i božanska duša može na sebe prenijeti količine karmičkog smeća koje bi mogle smjesta uništiti desetine ili stotine običnih duša, a njoj će doduše uzrokovati ozbiljan stupanj patnje i nesreće, ali ništa više od toga, a uslijed apsorpcije i transformacije dodatne duhovne mase (i karmička prljavština se, naime, sastoji od kalapa), te uslijed dodatne investicije fokusa svijesti potrebne za nadvladavanje tog kaotičnog i nesretnog utjecaja, konačna posljedica je i dodatni rast velike svete duše, što u kvaliteti što u kvantiteti. Zbog toga pripadnici određenih budističkih škola vole reći da rastu kroz patnju. Jednoj od takvih škola pripada i Sunil Ram Peswani, od kojeg sam naučio veliki dio onoga što znam o budističkom shvaćanju kalapa i transformaciji karme kroz patnju i suosjećanje. Imajući sve to u vidu, jasno je zašto nisam posebno oduševljen kad se koncept retributivne karme reducira na razinu karikature, što u javnoj percepciji narušava dignitet ozbiljnih teorijskih sustava koji se time bave na daleko kvalitetniji način.

Dodatni problem s Benediktovom konkretnom teorijom je i to što smatra da je svaki grijeh zapravo nekakav prekršaj usmjeren protiv Boga, a nigdje nije na odgovarajući način objašnjeno zašto bi Boga, recimo, uopće bilo briga za to što je jedan grešnik ubio fizičko tijelo drugog grešnika, ako su svi zapravo besmrtni i ako su obojica odmetnici od Njegove volje koji su se poveli za Vragom u materijalni svijet, do kojeg Bog ne drži pretjerano i smatra ga inferiornom alternativom duhovnoj egzistenciji, koja je još k tome pogubna uslijed odvajanja od duhovnog svjetla i stvarnosti. Teško da bi se moglo objasniti zašto bi Bog toliko držao do prolazne fizičke egzistencije odmetničkih bića da druga odmetnička bića baca u pakao ako, ni više ni manje, ne odaberu ponovo se roditi kako bi umrli pod sličnim okolnostima kao osoba koju su u prošlom životu ubili. Cijela teorija dakle vrlo brzo zapada u ozbiljne teškoće, i uvođenje Boga kao oštećene strane u cijelu priču o karmi zapravo nije posebno dobra ideja.

Posebno neuvjerljiv dio autorove filozofije je onaj u kojem se bavi seksom kao posebno pogubnom vrstom grijeha, jer su, čini se, svi njegovi najgori negativci neka vrsta bludnika. Na prvi pogled, čini se smislenim da je prljavi seks, u svojoj nižoj animalnoj formi, oblik vezanosti koji s jedne strane odražava nizak karakter zle duše, dakle indikator duhovnog pada, a s druge strane i dodatni uzrok degradacije, jer onaj tko se valja u niskostima sigurno uslijed toga neće napredovati. Ipak, ne čini mi se da je autor baš to imao na umu, imajući u vidu da se njegov popis prljavih i izopačenih seksualnih aktivnosti jako podudara sa sličnim listama u autorstvu američkih protestanata, kojima njegova kršćanska filozofija i inače nalikuje do mjere koju nisam sklon proglasiti slučajnošću. U prijevodu, kad njegove ideje izgledaju kao kombinacija "the silver ring thing" i rogoborenja protiv homoseksualnosti koju se portretira kao tešku izopačenost, još ispod razine pedofilije, onda to meni izgleda kao da je autor iz ne pretjerano svjetlih pobuda iskoristio svoje knjige, koje prezentira kao dramatizaciju mističkih vizija jedne vidovnjakinje, kako bi prezentirao svjetonazor svoje religijske sljedbe. Naime, koliko god autor pokušavao stvarati dojam da je ono o čemu priča zapravo stvarno stanje stvari ustanovljeno posredstvom mističkih vizija i NDE svjedočanstava, ja sam pročitao dosta NDE svjedočanstava i ono što se iz njih dade zaključiti jest da je seks možda ljudima neizmjerno bitna stvar, ali viša duhovna bića ga drže tako nebitnom stvari da se njime bave manje nego mi razlikama u prehrambenim navikama mravljih kolonija. Ono čime se "bića od svjetlosti" bave jest sadržaj "srca" bića za vrijeme činjenja svakog konkretnog djela, naime je li to djelo bilo odraz dobrote ili zloće, ljubavi ili sebičnog zla, težnje prema znanju, mudrosti i duhovnoj veličini, ili puka inercija, ispraznost i tupost. Glavni prioriteti tih bića, po NDE svjedočanstvima, jesu "ljubav" i "znanje". U stotinama NDE svjedočanstava, potpuno odsustvo interesa viših bića za ljudski seksualni život je upravo u dramatičnom kontrastu s ljudskom opsjednutošću istim, do te mjere da se praktički svi religijski fanatici više bave Božjim stavom prema ovom ili onom obliku ljudske seksualne prakse, nego svim ostalim stvarima zajedno. U ovom slučaju, autorova opsjednutost seksom, i to poglavito primitivnim oblicima istog, poprilično je iritantna i moram priznati da me je stajalo velike mjere samokontrole da na temelju toga čitav njegov rad ne otpišem. Koliko god se ja slagao s njegovim načelnim stavom da seks ne treba obezvrijediti i upuštati se u površne seksualne odnose, on je u svemu toliko histeričan i neumjeren da to snažno ograničava moju sposobnost identifikacije s njegovom pozicijom.

Bilo bi šteta poradi toga posve odbaciti njegove ideje, jer su neke vrlo zanimljive, naime autor snažno insinuira da bi se oko 2013. godine trebao desiti "smak svijeta", koji bi imao oblik neke velike prirodne katastrofe, i/ili od Boga organiziranog progresivnog gašenja materijalne egzistencije na Zemlji. Čini se da se autor ne može odlučiti između Božje intervencije, pada asteroida i nuklearnog rata, ali s vremenom tog događaja je vrlo dosljedan. On govori da postoji svojevrsan "ugovor" između Boga i Vraga kojim je Vragu dat neki fiksni iznos vremena u kojem može provoditi svoje planove, ali istekom tog vremena bit će uništen i on, i zle duše koje je uspio iskvariti, a koje se do tada nisu uspjele obratiti i iskupiti. Ono što je u svemu tome zanimljivo jest da, za razliku od autorove fascinacije seksom, ovaj dio izgleda kao da doista ima temelje u mističkim vizijama, pogotovo imajući u vidu veliku sličnost s pričama Babađija iz Hairakhana, te mojim osobnim shvaćanjima - razlike su minimalne i svode se više na semantiku nego na bit stvari, s tom razlikom da ja, za razliku od njih, nisam siguran u pogledu vremena, osim što sam uvijek imao dojam da bi se stvar trebala desiti brzo. Bojim se, ipak, da je točan termin takvog događaja strogo čuvana tajna koju nitko "odozgora" ne želi ili ne smije otkriti, i svi moji pokušaji da nešto više o tome saznam urodili su neuspjehom.


Danijel Turina


toggle