Članak
ČLANCI

Zakoni sela i zakoni Svemira

indeks


Teza koju moralisti monoteističkih religija pokušavaju progurati izgleda otprilike ovako: postoji određena vrsta ispravnog morala koja je utemeljena u Božjem zakonu, a koja je ispravna i prirodna zato što je isti Bog koji je stvorio Zakon također stvorio i Svemir, te je sve uređeno po istom naumu i planu. Zbog toga ono što je usklađeno s Božjom voljom uspijeva, a ono što joj je protivno propada.

Analiza civilizacije i ljudskog društva načinjena iz tih premisa obično insinuira da je civilizacija u startu bila usklađena s Bogom te joj je zato bilo dopušteno da se razvije, a onda se "iskvarila" uslijed bogatstva i svjetovne raskoši, zaboravila na vrlinu i propala. Tu se onda kao primjer navode razvratne zabave Kaligule i Nerona, na što su svi indoktrinirani reagirati automatski i bez ikakvog razmišljanja, otprilike kao Jem'Hadari iz Star Treka, koji razmišljaju u formulama, pa kad jedan veli "poslušnost donosi pobjedu", drugi pobožno odgovara "...a pobjeda je život".

Naravno da Rim nije propao zbog orgija i homoseksualnosti. Ako išta, propao je zato što je u eri "pet dobrih careva" na vlasti imao miroljubive osobe poput Antonina Pia i Marka Aurelija, koji su pripadali neo-stoičkom filozofskom pravcu i fantazirali o tome kako bi bilo predivno kad bi neprijatelje ljubavlju i dobrotom mogli obratiti u prijatelje, izbjegavali su konflikt pod svaku cijenu i zbog toga izbjegli riješiti hrpu problema koji su u toj fazi još bili rješivi. Kasnije, kad je voda probila branu, nikakva količina okrutnosti nije mogla riješiti ono što je uzrokovala pretjerana miroljubivost.

Ukoliko je Rim ikad odgovarao kriterijima monoteističkih moralista, to je moralo biti prije povijesnog vremena. To me podsjeća na vic u kojem netko veli da je volio slušati Britney Spears prije nego što se prodala i komercijalizirala, a drugi mu odgovori "da, njene pjesmice iz vrtića su bile skroz slatke".

Pomalo je smiješno to što su moralisti skloni prijeći preko otmice i silovanja Sabinjanki, silovanja Lukrecije, prijeći će preko Galbinog pokolja 8000 Lusitanaca na mirotvornom skupu, prijeći će preko pokolja skoro pola milijuna Kartažana za vrijeme opsade, prijeći će preko krvavih političkih obračuna i masovnih likvidacija za vrijeme Suline diktature, preko masakra Gala pod Cezarom, prijeći će preko građanskih ratova za vrijeme prvog i drugog trijumvirata, ukratko, to što je krv za vrijeme uspona Rima tekla u potocima, to je kršćanskim moralistima vjerojatno razdoblje "neiskvarenosti" i "moralnog zdravlja". Ali Kaliguline i Neronove orgije, one su znak iskvarenosti i propasti.

Mali problem s tim razmišljanjem sastoji se u činjenici da je zlatno doba Carstva tek slijedilo nakon tog razdoblja, i da je tih par iskvarenih i ludih careva bilo prije iznimka nego pravilo, i da su im slijedila razdoblja dobrih careva, umjerenosti i mira.

Drugi problem s kršćanskim moralizatorima jest što njihova religija jako forsira bitnost "ispravnog" seksualnog ponašanja, do te mjere da kad se danas govori o moralu, svima prvo padne na pamet seksualno ponašanje, a što je potpuno nespojivo s antičkim poimanjem moralnosti. Naime, u antici se moralnost prije svega odnosila na stvari poput držanja zadane riječi, odanosti prijateljima i osvete neprijateljima, na časno držanje u ratu, poštovanje prema starijima, nadređenima i zaslužnima, i tome slične oblike ponašanja. Što se tiče doživljavanja seksa, Rimljani su bili "macho" kultura, u smislu da je postojao kult muževnosti, i svaki znak feminiziranosti kod slobodnog rimskog građanina bi se smatrao teškom karakternom manom i moralnom diskvalifikacijom, što daje naslutiti kakva društvena pozicija je bila namijenjena ženama. S druge strane, sve dok je uloga muškarca u seksu bila aktivna, nikoga nije bilo briga ima li on seksualne odnose sa ženama ili s muškarcima. Zbog toga su psovke i uvrede uvijek insinuirale pasivnu seksualnu ulogu, primjerice, Svetonije kaže kako je Kurije opisao Cezara kao "muža svim ženama i ženu svim muškarcima", a Ciceron je običavao vrijeđati Marka Antonija na sličan način, govoreći, u svojem drugom govoru protiv dotičnog, kako je mušku odjeću zamijenio ženskom i prihvatio ulogu prostitutke, sve dok mu Kurije nije obukao vjenčanicu i od njega načinio poštenu ženu (što je na kraju Marka Antonija dovoljno iziritiralo da ga je dao ubiti).

Daleko od toga da je biseksualnost i homoseksualnost bila iznimka svojstvena razvratnicima poput Nerona; ona je bila toliko uobičajena da se Klaudije posebno isticao svojom heteroseksualnošću. Dakako, sve je bilo u redu dok je ženska uloga u seksu bila ostavljena robovima, ali povremeno bi netko od slobodnih rimskih građana došao na "zao glas" (infamia) uslijed prakticiranja ženske uloge u seksu, što se desilo recimo Cezaru, a bez velike štete po njegov ugled u drugim pitanjima.

Paradoksalno, za razliku od današnjeg uglavnom pozitivnog stava o ženskoj homoseksualnosti, te uglavnom negativnog stava o muškoj, u antici je stvar bila obrnuta, pa je muška homoseksualnost bila uvelike normalizirana, dok se ženska homoseksualnost smatrala velikom sablazni, i slično današnjim karikaturama pedera, tada su kružile karikature lezbijki (tribades), koje su zamišljali kao muškarače s povećanim klitorisom kojim žele jebati i žene i muškarce. Čini se da je žena koja u seksu preuzima mušku ulogu bila još veća sablazan od muškarca koji preuzima žensku ulogu. Dakako, sve to odnosi se na javno ponašanje. Ono što je netko radio u svojoj kući i sa svojim robovima smatralo se njegovom stvari i postojao je svojevrstan tabu guranja nosa u tuđa posla. Ipak, treba napomenuti da primarna podjela seksualnog ponašanja u Rimu nije bila na homoseksualno i heteroseksualno, nego na "muško" i "žensko". Također, puno govori izjava Seneke starijeg da je "ženska" seksualna uloga "nužnost za robove i poražene, a zločin za slobodne".

Što se tiče uloge braka, čini se da je postojalo očekivanje da brak služi rađanju djece, ali ne predstavlja isključivi okvir za manifestaciju vlastite seksualnosti. Zanimljiva sličica koja ilustrira tadašnji život i seksualne norme je razgovor između Marcijala i njegove žene, gdje on veli da su dječaci daleko kvalitetniji objekt analnog seksa nego žene, a žena mu odgovori da mu ona zato pruža analni seks kako bi joj ostao vjeran. On joj odgovori da njen anus nema što tražiti u usporedbi s dječačkim.

Hm. :)

Čini se da je stvarno seksualno ponašanje Rimljana bilo ekstremno liberalno i neopterećeno u mnoštvu aspekata, dok s druge strane posebno upada u oči njihova iskompleksiranost po pitanju stvari koje su nama danas normalnije nego njima; primjerice, spomen klitorisa (lat. landica) bio je ekstremno vulgaran i obično bi ga se spominjalo kroz metafore, npr. "krijesta", kako ga naziva Juvenal. Očito, sve vezano uz ženski oblik seksualnog zadovoljstva bilo je svojevrsni društveni tabu. S druge strane, "macho" termini za nabijanje kurca u nečija usta i šupak (irrumare i pedicare) bili su uobičajeni i rašireni, uključujući senatske govore.

Isto tako, nema nikakvog razloga za vjerovanje da se u seksualnom ponašanju Rimljana išta mijenjalo od doba Sule, koji je bio zaljubljen u nekog glumca i u starosti kratio vrijeme jebući svoje robove, do doba Hadrijana, koji je svojeg dečka Antinousa (koji je poginuo nesretnim slučajem ili u kontekstu ljudske žrtve u magijskom ritualu sa svrhom produljenja Hadrijanova života, ovisno o izvorima), proglasio za božanstvo, koje je postalo omiljenim predmetom štovanja u Carstvu, u to vrijeme daleko popularnije od Isusa Krista.

Također, ako antičke bogove smatramo odrazom ljudi onog doba, Zeusova veza s Ganimedom, te "trokut" između Apolona, Zefira i Hijacinta, daju sasvim dovoljno informacija o stupnju socijalne normaliziranosti homoerotike u antici. Ima li uopće potrebe da spominjem stupanj normalnosti i uobičajenosti pederastije u Grčkoj? Možda je i bolje da se od toga suzdržim, upućujući zainteresirane na wikipediu.

U svakom slučaju, u antici su svi oblici veze između muškaraca i žena bili prakticirani, kao što se dade naslutiti sa sljedeće slike:

Dakako, kad se govorilo o braku, uobičajeno shvaćanje je glasilo da je brak veza muškarca i žene koja služi rađanju djece, ali manje-više formalni brakovi između muškaraca bili su poprilično uobičajeni, a današnje shvaćanje braka kao monogamnog i tada je bilo uobičajeno, ali poligamni brakovi su bili česti i posve uobičajeni. O vezama žena s drugim ženama govori još Platonov "Simpozij", i one nisu bile ništa čudno i iznimno.

Ukupni civilizacijski učinak te "nemoralnosti" i "pada vrednota", kako sam siguran da bi te pojave opisali kršćani? Nula. Nema učinka. Ljudi su naprosto gledali svoja posla, i to s kim je tko radio što u krevetu nije imalo nikakvog učinka na funkcioniranje civilizacije, barem ne negativnog. S druge strane, kako su kršćani počeli povećavati utjecaj i brojnost, i kako su počeli nametati drugima svoju moralnost i kriterije vrline i grijeha, tako se može pratiti povijesna krivulja dezintegracije antičke civilizacije. Ostavljam drugima da prosuđuju je li u pitanju kauzacija, koincidencija ili nešto treće, ali definitivno postoji činjenica da su se pad Rima i rast kršćanstva odvijali u istom vremenskom intervalu i da stoga nije razumno isključiti svaku povezanost. Štoviše, razumno je pretpostaviti da uvođenje bliskoistočne religije pune krutih sudova, koja je po svojoj samoj prirodi isključiva i netolerantna, u društvo koje je izgrađeno na konceptima inkluzivnosti i tolerancije drugačijeg i različitog, što je omogućavalo koegzistenciju mnoštva religija, običaja i naroda u jednom Carstvu, mora predstavljati problematičan element koji je mogao polomiti osjetljivo tkivo tadašnje "globalizirane" civilizacije.

Sad bih radi postizanja kvalitetnijeg uzorka i šire slike mogao u priču uvesti Mezopotamijske civilizacije, od Babilona do Perzije, ali imajući u vidu da su babilonski kultovi Ištar oduvijek uspijevali sablažnjavati Židove, a da je Elagabalus, porijeklom iz Sirije i sljedbenik jednog od mezopotamijskih solarnih kultova, možda najsablažnjiviji rimski car uopće, svojim ekstremnim i otvoreno feminiziranim homoseksualnim ponašanjem (a istovremeno i religijskim fanatizmom) uspio tako sablazniti Rimljane da je pretorijanska garda ubila i bacila u Tiber i njega i njegovu mater... ne znam koliko bi to imalo smisla. Naime, koliko god Babilon kršćanima bio sinonim za bludnost i razvrat, to nimalo nije smetalo tamošnjoj civilizaciji da postoji tisućama godina, da bi na kraju nestala ne zbog svojih mana, razvrata i "pada vrednota", nego zbog uspona netolerantnog i agresivnog islama, također moralizatorske monoteističke religije koja vjeruje da je upravo njen Bog stvorio Svemir i da se zbog toga njenih zakona svi moraju pridržavati ili moraju biti uništeni.

Dakako, slika ne bi bila potpuna kad ne bih naveo i primjer komunizma, još jedne virulentne ideologije koja smatra da ima rješenje za sve probleme, koje mora nametnuti silom i zatrti svaki oblik "kontrarevolucije" i "reakcije", što je za rezultat imalo milijune mrtvih po raznim zemljama koje su imale tu nesreću da su eksperimentirale s tom zlom ideologijom, i uz potpuno zatiranje svih prethodno njegovanih civilizacijskih vrijednosti, što za rezultat obično ima nesposobnost država koje su bile pod komunizmom da stvore valjan ekonomski sustav.

Pouka je, dakle, da "pad vrijednosti" doista može dovesti do pada civilizacije, ali da seksualno ponašanje i običaji nikad s tim nemaju nikakve veze, koliko god vas različiti moralizatori pokušavali uvjeriti u suprotno. Pad tolerancije prema različitostima, s druge strane, jako je dobro koreliran s kolapsom antičke civilizacije, što predstavlja korisno upozorenje protiv ekstremista svake vrste, koji upravo postojanje različitosti shvaćaju kao problem i "bolest" civilizacije. Naime, civilizaciju neće srušiti ni homoseksualci, ni bludnici, ni homoseksualni brak, ni prostitucija, ni "nemoral". Srušit će je moralisti koji postojanje drugačijeg shvaćaju kao uvredu svom Bogu koji je stvorio Svemir, i uredio ga točno po zakonima njihovog sela.

Kako to izgleda kad moralisti dođu na vlast i "uvedu red"? Dovoljno je navesti primjer prvog kršćanskog Pape nakon uspostavljanja kršćanstva kao službene religije Rima, Damaza I, koji je svoju pobjedu "proslavio" tako što je poklao svoje protivnike u unutarcrkvenom sukobu, koji je bio toliko krvav da je car Valentinian I morao intervenirati. Naime, kršćanima nije bilo dovoljno da su Carstvu nametnuli svoju religiju kao službenu i zatirali "poganstvo", nego su morali zatrti i sve različite interpretacije svoje vlastite religije, od kojih je tada aktualan bio Arijanizam. Naime, jedan Bog dopušta samo jednu interpretaciju, jedan Zakon, Jednu Pravu Vjeru, i samo jedan način na koji je dopušteno jebati. Različitosti su opasne, jer pluralizam običaja i mišljenja može stvoriti ideju o pluralnosti duhovnog svijeta i mnoštvu mogućih načina sagledavanja duhovnog svijeta, a to monoteisti ne mogu dopustiti. Monoteističke religije su dakle, nužno, religije mača, krvi i jednoumlja koje civilizaciju reducira na ruglo koje smo ovdje imali u srednjem vijeku, i ruglo koje još uvijek imaju narodi u kojima su monoteističke religije i općenito apsolutističke filozofije sjedinjene s političkom vlašću.

Nemojte se, dakle, dati obmanuti kad vam takvi govore o ljubavi i "prirodnom", nego gledajte radije njihova djela kroz povijest, koja objavljuju pravu istinu o njihovoj naravi. Takvi traže jedino slijepu pokornost i konformizam, pod prijetnjom smrti. Isto tako, nemojte se dati obmanuti od komunista, koji glume liberale i koriste priliku da se postave kao opozicija kršćanskim fanaticima. Oni im nisu opozicija, oni su druga glava iste zvjeri. Komunisti su jednako lažljivi, pokvareni, okrutni i bezobzirni u zatiranju drugačijeg, a to što se prezentiraju kao "slobodoumni" i "napredni", to je kod njih samo dio doktrine, uslijed koje sebe nužno moraju tako doživljavati kako bi bili njenim pravovjernim sljedbenicima. Jedna glava zvjeri je crna, a druga crvena, a koja god da pobijedi, vi gubite.


Danijel Turina


toggle