Članak
ČLANCI

Propast civilizacije i njeni uzroci

indeks


Nedavno sam u novinama naišao na sljedeći članak.

Ne znam što se na toj tribini točno spominjalo i tko je povukao kakve argumente, ali već i sam naslov daje naslutiti da je početna pozicija nešto na temu naivne analize koja glasi otprilike tako da civilizacije počinju kao konzervativne, s jakom patrijarhalnom obiteljskom i civilizacijskom strukturom, postignu veliki zamah i uspjeh, na svojem vrhuncu se opuste i liberaliziraju, nastupi faza permisivnih orgija i labave moralnosti, čemu slijedi pad civilizacije. Budući da mi je pred očima stari Rim, za pretpostaviti je da je i autor želio koristiti taj primjer. Kako ne mogu biti siguran u to, pozabavit ću se tom tezom iz pozicije više civilizacija, i pratiti uzroke njihova pada, pa da vidimo koliko priča drži vodu.

Počnimo od najstarijih civlizacija o kojima imamo povijesno znanje, a to su Egipat, Babilon i civilizacije iz doline Inda, oko gradova Mohenjo Daro i Harappa.

Egipatska civilizacija je imala kontinuitet postojanja od 3150. pr.n.e., s vrhuncem oko 1425. pr.n.e., te postupnim slabljenjem do cca. 672. pr.n.e., kad je došao pod kontrolu Asiraca, nakon čega 332. pr.n.e. kontrolu preuzima dinastija Ptolomejevića, Aleksandrovih nasljednika, čime možemo zaokružiti razdoblje faraonskog Egipta. Ukoliko bismo željeli forsirati stvar, mogli bismo protegnuti pad Egipta još skoro tisuću godina do islamskog razdoblja, ali u osnovi možemo reći da Egipat ima jako produljeno razdoblje pada, i da je naprosto blijedio preko tisuću godina i nije pao u nekom određenom trenutku. Razloge njegova pada možemo tražiti u razvoju novijih, modernijih bliskoistočnih i sredozemnih civilizacija poput Grčke u njenom helenističkom razdoblju, a kasnije i Rima, koji je sveo Egipat na svoju žitnicu; čini se da se stare civilizacije poput Perzijskog carstva i Egipta naprosto nisu bile u stanju nositi s Grcima i Rimljanima. Uzroci te razlike vjerojatno se nalaze u modernijem političkom sustavu i vojnoj taktici, ali u pozadini pada Egipta ne vidim "pad vrednota" bilo kakve vrste; ako išta, problem Egipta je prije bio u nepromjenjivosti i konstantnosti, u promjenjivom svijetu u kojem su se formirale modernije, dinamičnije civilizacije. Ako jedna civilizacija može umrijeti od starosti, rekao bih da je s Egiptom upravo to bio slučaj.

Ako u slučaju Egipta možemo govoriti o ikakvom "padu vrednota", on se desio u doba Amenhotepa IV (kasnije je promijenio ime i prozvao se Ankhenaten), oko 1350. pr.n.e., koji je načinio religijsku reformu koja je promovirala prethodno marginalno solarno božanstvo Aten u vrhovno i suzbijalo štovanje tradicionalnih bogova. Dotični, za sve praktične svrhe ludi faraon bavio se svojom novom teologijom i s njom povezanom umjetnošću, posve zanemarujući političke prilike na bliskom istoku. Nakon njegove smrti, kult Atena brzo je odbačen i narod se vratio tradicionalnim oblicima bogoštovlja, a idući faraoni dali su sve od sebe kako bi izbrisali svaki spomen Ankhenatenove hereze. Ta epizoda nije bitno utjecala na političku i vojnu snagu Egipta, ali već tada u odnosu na njega relativno jačaju Hetiti i Asirci, dakle nije Egipat toliko slabio koliko su drugi u međuvremenu ojačali.

Drugi primjer je stari Sumer/Babilon/Asirija/Perzija, formiran oko 4500. pr.n.e., čija je povijest presložena za ovaj tip članka, ali dovoljno je reći kako smjena vlasti na tom području nikad nije imala veze ni s moralom ni vrijednostima, nego isključivo s vojničkim osvajanjima i velikim, poroznim i neobranjivim granicama bez prirodnih prepreka. Na vlasti su se tamo smjenjivali Sumero-Akadijci, Babilonci, Hetiti, Kasiti, Asirci, Kaldejci, do apsorpcije u Perzijsko carstvo 539. pr.n.e. Uslijed čestih miješanja različitih naroda, te religijskih i političkih sustava, tolerancija prema različitim običajima, jezicima i oblicima bogoštovlja bila je raširena. S druge strane, to su bile tzv. istočnjačke despocije, odnosno carstva faraonskog tipa s apsolutnom vlašću vladara i iznimno okrutnim obračunavanjem s neprijateljima. Despotski model vladavine na tom području u ogromnoj je mjeri obilježio svjetonazor tamošnjih naroda, između ostalog i židovskog, čija monoteistička, apsolutistička i despotska teologija predstavlja odraz babilonsko/asirsko/perzijskog sustava svjetovne vlasti. Dovoljno je pročitati Hamurabijev zakonik pa da uočimo nevjerojatne sličnosti sa židovskom teologijom iz starijih biblijskih knjiga. Teško je govoriti o "padu" tamošnje civilizacije, naprosto zato što je padova bilo toliko da se može reći da "samo mijena stalna jest", da citiram Ovidija. Ipak, kao možda ključnu točku pada treba spomenuti islamizaciju te mongolsku invaziju i genocid u ranom 13. stoljeću, čime je zapravo nasilno prekinut svaki civilizacijski kontinuitet.

Treći primjer je staroindijska civilizacija iz razdoblja od 3300.-1300. pr.n.e., i o njoj znamo da je bila poljoprivredna, dobro uređena i stabilna. Glavni uzrok pada te civilizacije je, čini se, svojevrsna ekološka katastrofa koja je nastala uslijed deforestacije, odnosno prekomjerne sječe stabala za gorivo u sve većem radiusu od gradova, da bi u nekoj točki dobavljanje goriva postalo neekonomično i gradovi su napušteni. Sličan fenomen je zabilježen u centralnoj Americi, u civilizaciji Maja, tako da se izgleda radi o neiznimnoj pojavi. Isto tako, čini se da su klimatske promjene u tom području (slabljenje monsuna i posljedična suša, te nestanak Ghaggar Hakra rječnog sliva) predstavljale dodatan problem. Konačno, indoarijska migracija sa sjevera oko 1500. pr.n.e. okončala je drevno pred-vedsko razdoblje staroindijske civilizacije. Vedska civilizacija se pomiješala s pred-vedskom i stvorila ono što kasnije znamo kao hinduističku civilizaciju, čije klasično razdoblje, koje je proizvelo Ramayanu, Mahabharatu i upanišade, završava rastom budizma oko 500. pr.n.e., koji svoje zlatno doba doživljava od doba cara Aśoke oko 273. pr.n.e., a nestaje invazijom islama, gdje se kao ključni događaj obično navodi uništenje budističkog sveučilišta u Nalandi, čime je nestala glavnina indijske znanstvene misli iz područja matematike, astronomije, alkemije i anatomije. Čini se da su muslimani posebno mrzili budizam kao inherentno nespojiv s monoteističkim teološkim konceptima i da su ga zatirali na svaki način gdje god su mogli, dok se hinduizam uspijevao provući, ali uz bitne modifikacije izvornog karaktera religije, te ovdje nastaju kultovi predanosti i hinduističke verzije monoteizma. Dodatni udarac indijskoj izvornosti predstavljala je britanska invazija u moderno doba, te pobjeda komunističke političke filozofije u Nehruovskoj post-kolonijalnoj Indiji.

Stara Kina je prolazila različite faze razvoja od 2100. pr.n.e.; car Qin ujedinjuje manja zaraćena kraljevstva u zajedničku državu 221. pr.n.e. i država općenito napreduje do mongolske invazije pod Džingis-kanom, koji okončava klasično razdoblje kineske države, a vjerojatan glavni razlog uspješnosti njegove invazije je u tome što su Kinezi, uslijed dugog mirnodopskog razdoblja, povjerili obranu granica plaćenicima, koje su Mongoli pridobili na svoju stranu obećanjem plijena, te nad Kinom izvršili strašna djela masovnog ubojstva i pljačke. Kronike govore da su nakon tih užasnih vremena ulice spaljenih gradova bile skliske od ljudske masti. Dodatno, u 14. stoljeću zavladala je užasna epidemija kuge. 1368. Ming dinastija započinje zbacivanjem Mongola s vlasti uslijed narodne pobune. Slijede razdoblja uspona i padova do kolonijalnog razdoblja, opijumskih ratova, i konačno komunističke ere.

Lista neće biti potpuna ako ne navedem i primjer američkih civilizacija koje su pale u konfrontaciji s kolonijalnom Španjolskom, pri čemu je počinjena kombinacija genocida i kulturocida, u pokušaju kolonijalnih kršćanskih sila da zatru sve religijske i moralne posebnosti lokalnih naroda.

Na kraju mi preostaje posvetiti se Grčkoj i Rimu, kao posljednjim primjerima propalih civilizacija.

Grčka civilizacija je dosta fragmentirana i teško je o njoj govoriti kao o cjelini; njeni različiti fragmenti doživljavali su različitu sudbinu, od pada kretsko-minojske civilizacije, vjerojatno uslijed snažnog potresa i/ili vulkanske erupcije u sredozemlju, preko različitih odnosa polisa, gradova-država koji su se međusobno znatno razlikovali u kulturi i političkoj organizaciji, čega su bitni primjeri Sparta i Atena. Uslijed velikih sukoba s Perzijskim carstvom, dolazi do ujedinjenja grčkih gradova-država pod Filipom i Aleksandrom Makedonskim 330-tih godina pr.n.e. Aleksandar vojnom silom pokorava sav poznati svijet do Indije, čime nastupa helenističko razdoblje u kojem se grčka kultura miješa s kulturama bliskog i srednjeg istoka. Ogromno helenističko carstvo nakon Aleksandrove smrti raspada se na regije pod upravom njegovih generala. Takva helenistička civilizacija nastavlja se kroz povijest paralelno s rastom Rima, koji s jedne strane vojno porazi Grke, a s druge strane integrira njihovu kulturu do točke u kojoj se Rim može gledati kao nastavak Grčke. Kontinuitet grčke kulture nastavlja se do prelaska na kršćanstvo, koje agresivno zatire sve ostatke "poganstva" u Carstvu, gdje se uništenje ostatka ostataka aleksandrijske biblioteke i ubojstvo Hipatije iz Aleksandrije 415. godine od strane kršćanske rulje obično smatra točkom konačnog pada antičke civilizacije. Nakon raspada rimskog carstva istočni dio, sa središtem u Konstantinopolisu u Grčkoj, nastavlja kontinuitet postojanja sve do četvrtog križarskog rata 1204. i pljačke i de facto uništenja Konstantinopolisa, koja je oslabila Bizantsko carstvo prema kasnijim Turskim prodorima, ono dramatično slabi te Turci 1453. osvajaju grad, čime je proces uništenja Bizantskog carstva i formalno okončan.

Rim počinje kao italsko naselje u osmom stoljeću pr.n.e., prolazi fazu kraljevstva u kojoj se brani, konsolidira i širi utjecaj među ostalim italskim plemenima. Tome slijedi faza republike koja počinje oko 509. pr.n.e., rušenjem zadnjeg rimskog kralja Tarkvinija Oholog, i tijekom tog razdoblja Rim ovladava prvo Italijom, a potom i većinom Sredozemlja, istiskujući Feničane s pozicije dominantne sredozemne sile tijekom Punskih ratova, nakon toga pokoravajući Makedonsko i Seleukidsko carstvo. Republikansko razdoblje dolazi u krizu najprije slijedom Mariusovih spletkarenja i kratkotrajne Suline diktature i državne reforme, a potom i prvog trijumvirata, kad vlast u državi de facto podijele Cezar, Pompej i Kras. Nakon što je Kras poveo vojsku u budalasti vojni pohod na Parthiu (Perziju), pri čemu je poginuo a vojska mu je što pobijena što zarobljena, izbija sukob između Cezara i Pompeja koji ulaze u bitke diljem Republike, u kojima Cezar na kraju izlazi kao pobjednik, i svoju totalnu kontrolu nad Republikom doslovno okruni, proglašavajući se Carem. Pokušavajući spasiti Republiku, plemići-urotnici ubiju Cezara, te izbija građanski rat između Cezarovih pristaša i protivnika, a vlast drži drugi trijumvirat, koji sačinjavaju Marko Antonije, Cezarov posinak Oktavijan, te Cezarov najbolji prijatelj Marko Emilije Lepid. Vještim manevriranjem i uz puno sreće, Oktavijan marginalizira Lepida i vojno-politički porazi Marka Antonija, i, 27. pr.n.e. ostajući jedinim vladarem Rima, uzima ime Augustus, odnosno "Uzvišeni", i tu de facto prestaje rimska republika i počinje Carstvo. Ova točka se obično smatra samim vrhuncem Rima.

Sposobnog Oktavijana na poziciji cara nasljeđuje Tiberije, koji je bio sposoban general, ali loš car; po svim svjedočanstvima bio je mračna, turobna osoba sklona konfliktima i okrutnosti, što je dovelo do unutarobiteljske "noći dugih noževa" uslijed čega je na poziciju nasljednika došao maloljetni Kaligula, koji je na početku vladao razumno, ali čini se da je uslijed bolesti u prvoj godini svoje vladavine pretrpio oštećenje mozga, te se počeo ponašati ludo i sablažnjivo, dovevši se na kraju u poziciju da ga likvidira Pretorijanska garda u uroti sa Senatom. Nakon njegove smrti na poziciju cara ustoličen je njegov ujak Klaudije, koji je bio na glasu kao razuman i dobar vladar, unatoč blažem obliku cerebralne paralize koji mu je utjecao na motoriku, pa su ga zbog toga politički protivnici ismijavali kao debila. Za razliku od Kaligule, koji je omalovažavao Senat i koncentrirao svu moć u svojim rukama, što je na kraju potaklo urotu koja ga je došla glave, Klaudije je većinu svog vremena provodio na sjednicama Senata i u najvećoj mogućoj mjeri promicao sliku cara kao prvog čovjeka Senata, a ne diktatora. Nakon njegove smrti, na vlast dolazi Neron, njegov usvojeni sin, i po svim izvještajima teški luđak koji je dao sve od sebe da poništi sve dobre stvari koje je napravio Klaudije, i u sablaznima je usporediv samo s Kaligulom. Uslijed nevjerojatne nepopularnosti i suočen s izvjesnošću atentata počini samoubojstvo i time okončava Julio-Klaudijsku dinastiju.

Nakon Neronove smrti 69. nastupa razdoblje anarhije i građanskog rata poznato kao "godina četiriju careva", koja okončava usponom generala Vespazijana na carsku poziciju, čime nastupa mirno razdoblje dinastije Flavijevaca (obiteljsko ime Vespazijana, Tita i Domicijana). Za razliku od Vespazijana i Tita, koji su bili razumni i umjereni vladari, Domicijan je vladao totalitarno i njegujući kult ličnosti, i prvi je rimski vladar koji je tražio da ga doslovno oslovljavaju kao gospodara i Boga. Time je stvorio moćne neprijatelje u Senatu i ubijen je 96. Nasljeđuje ga Nerva, koji ne uspije stabilizirati vlast i predaje je svom posinku Trajanu. Trajan se pokazao kao, po povijesnom sudu Senata, najbolji rimski vladar ikada. Za vrijeme njegove vladavine carstvo je prosperiralo kao nikada i ostvarilo je svoj teritorijalni maksimum. Provodio je socijalno osjetljivu politiku, velike projekte javne gradnje i bio je općenito omiljen. Nasljedio ga je njegov posinak Hadrijan, također poznat kao dobar humanistički i filantropski vladar. Rim drugog stoljeća dakle obilježava dugo razdoblje prosperiteta i dobrih vladara.

Hadrijan prenosi vlast Antoninu Piu, pod uvjetom da je on ostavi Marku Aureliju i Luciju Veru. Tu se nastavlja vladavina mira i dobrih careva, ali problem s tako dugim mirom je gubitak vojničke kompetencije u legijama, budući da nekoliko generacija vojnika nije sudjelovalo u bitnijem sukobu, što se kasnije pokazalo kao ozbiljan problem i vjerojatno je doprinijelo kasnijoj krizi i degeneraciji Rima. Smrću Marka Aurelija 180. na vlast stupa njegov sin Komod, čija se vladavina obično navodi kao početak pada Rima. Vladao je loše i autoritarno, gradio je kult ličnosti i ludovao s gladijatorskim igrama, te je na kraju ubijen, čime Rim 193. ulazi u kaotično razdoblje poznato kao "godina pet careva", što završava 198. kad se na vlasti stabilizira Karakala, koji je nažalost poznat kao jedan od gorih careva, okrutan i zloglasan. Nakon kratke i okrutne stabilnosti njegove vladavine, nastupa kaos, obilježen kratkim i često sablažnjivim vladavinama, nakon čega Rim ulazi u razdoblje 235.-284. poznato kao "kriza trećeg stoljeća" - pedeset godina građanskog rata, kolapsa granica pred barbarima, kuge i pada ekonomskog sustava. Carstvo potom nakratko stabilizira Dioklecijan, dijeleći ga na četiri provincije (tetrarhije), budući da je Carstvo bilo u takvom kaotičnom stanju da ga više nije bilo moguće voditi iz jedne točke od strane centralne vlasti. Pokušaji podjele dovode do stabilnog stanja u podjeli na Istočno i Zapadno Carstvo još u doba Dioklecijana, što se kasnije manje-više formalizira, a prihvaćanjem kršćanstva kao službene religije situacija u četvrtom stoljeću se dodatno destabilizira, i u petom stoljeću Rim konačno pada pod barbarsku vlast. Kao što je prethodno navedeno, istočno Rimsko Carstvo pod imenom Bizant nastavlja postojati sve do 4. križarskog rata i turske invazije u 15. stoljeću.

To je kratak i sažet opis razvojnih ciklusa civilizacija, koji je nužan kao činjenična podloga daljnjoj analizi, jer ne želim doći u situaciju da kao većina analitičara, pogotovo onih iz sfere dnevne politike, radim s "činjenicama" koje egzistiraju u misaonom prostoru a bez ikakve veze sa stvarnošću, a u koje spada i ona koja me izvorno potakla na ovakvu, mučno detaljnu analizu.

Civilizacije propadaju uslijed mnoštva faktora. Propadaju uslijed stagnacije, zato što su okolne civilizacije komparativno jačale. Propadaju uslijed katastrofalnih događaja poput promjene klime, vulkanske erupcije, kuge, genocidnog rata i sl. Propadaju uslijed nestabilnosti sustava vladanja. Propadaju zato što su se rastegle na preveliko područje. Propadaju zato što su podlegle unutarnjem elementu koji je razorio samo duhovno, moralno i društveno tkivo civilizacije, i tu sad dolazimo do zanimljive točke: postoje samo tri takva primjera kojih se mogu sjetiti, dakle agresivnih kultova koji uništavaju sve pred sobom, destruktivni su po samo tkivo civilizacije, i nakon kojih više trava ne raste. To su kršćanstvo, islam i komunizam. Tvrdnja da civilizacije padaju padom "vrednota" dakle nije baš posve neistinita, jer doista možemo zabilježiti slučajeve pada civilizacije uslijed usvajanja inherentno destruktivnog kulta koji je djelovao pogubno po sve društvene mehanizme koji su tu civilizaciju stvorili i održali, ali nekako ne mislim da je autor izjave mislio na monoteističke religije i komunizam. Na njegovu žalost, druge primjere civilizacijsko-destruktivnih promjena vrijednosnog sustava ja ne vidim, osim ako ne navedemo primjer pada srednjovjekovne kršćanske anti-civilizacije uslijed ponovnog buđenja antičkih vrijednosti za vrijeme renesanse, te pojavom znanosti kao filozofskog sustava, ali nekako ne mislim da bi im se i taj primjer posebno dopao. Zbog toga ću idući članak posvetiti upravo onom obliku analize koji kršćanski moralisti obično insinuiraju.


Danijel Turina


toggle