Članak
ČLANCI

Laž i njeni robovi

indeks


Ljudska priroda je zanimljiva stvar. Svojedobno sam čuo komentar da ukoliko anketirate ljude s ciljem ustanovljavanja koji su među njima altruisti, javit će vam se zapravo psihopati, dakle osobe koje o sebi imaju mišljenje koje nema nikakve veze sa njihovom stvarnošću, ali je zato preko svake mjere pozitivno i laskavo. Stvarno altruistične osobe nećete identificirati gledajući što govore o sebi, nego gledajući što u stvarnosti rade. Nečije mišljenje o sebi samom nevjerojatno je nepouzdano sredstvo ustanovljavanja njegovih stvarnih svojstava. Primjerice, sveci će o sebi izricati krajnje loše mišljenje, koje nema nikakvih dodirnih točaka s ocjenom koju bi netko o njima dao temeljem usporedbe s drugim ljudima, ali zato odražava mišljenje koje je svetac stvorio o sebi uspoređujući se s Božjom čistom sviješću u kojoj dovoljno često boravi i stoga je u stanju iz te perspektive sagledavati svoja svojstva. Osobe koje, pak, nemaju takvu višu perspektivu, koje dapače imaju jakih problema s osjećajem vlastite vrijednosti, bit će sklone "tješiti se" kompenzirajući svoj kompleks inferiornosti preko svake mjere, stvarajući "self-image" koji je više ideal savršenstva nego autoportret. Čini se da takva kompenzacija nastaje uslijed nemogućnosti življenja s priznanjem istine o sebi i svojim istinskim svojstvima.

Netko tko je pročitao moj prethodni članak mogao se zapitati zašto čitam knjige Karla Maya, i to je odgovor: Karl May je, naime, savršeni primjer gore opisanog psihološkog modela, i njegove knjige su iznimno poučan izvor informacija o psihi grešnika - u ovom slučaju patološkog lažljivca, megalomana i drumskog razbojnika. Da, Karl May je bio varalica, lopov, drumski razbojnik i, da mu pištolj nije zakazao, bio bi i ubojica policajca koji ga je uhitio. Svoja djela pisao je iza zatvorskih rešetaka, a najveća ironija cijele stvari je u tome što su njegove knjige pisane iz prvog lica, s nimalo prikrivenom namjerom njihove prezentacije kao autobiografskih materijala. Persona koju on kreira kao "self image", koju u knjizi "Winnetouovi nasljednici" eksplicitno potpisuje svojim imenom, je Old Shatterhand, kojemu pripisuje sva svojstva koja je autor u stanju doživjeti kao savršena, od fizičke snage, vještine pucanja iz puške, istinoljubivosti, te moralnih i duhovnih kvaliteta.

Da ti pamet stane. Stvar bi možda bila samo apstraktna studija iz psihopatologije kad u osobnom iskustvu ne bih imao poznanstva s nekoliko sličnih osoba, što stvar uzdiže iz "vjerovali ili ne" kategorije u kategoriju ozbiljne sablazni i problema, jer ako sam ja uspio dobro upoznati nekoliko takvih patoloških osobnosti, a krug ljudi u kojem se krećem nije neograničen, onda je očito kako patološki lažljivci s megalomanskom, potpuno lažnom slikom o sebi, i neviđenom lakoćom hodanja preko leševa, žive među nama i predstavljaju nezanemariv postotak populacije.

Naravno, identifikacija takvih osobnosti nije trivijalan zadatak, budući da takvi nikad nisu toliko blesavi da se otvoreno hvale. Naprotiv, oni samo bacaju aluzije, koje služe tome da "dostojni" rekonstruiraju sliku koju ovi žele prezentirati; kad ih se nešto konkretno upita o tome, oni će zapravo negirati takvu sliku, hineći skromnost velike osobe koja se ne želi hvaliti svojim ogromnim postignućima. Naravno, ukoliko netko to njihovo kripto-hvalisanje ospori, reagirat će pravedničkom indignacijom velike duše koja nije prepoznata i koju neznalice i zlotvori kleveću, ali kojoj je ispod časti i osporavati takve stvari. On će se, naprosto, ukloniti iz društva takvih osoba, što ima dvostruku svrhu: može izbjeći situaciju u kojoj je uhvaćen u hvalisanju i laži, te iz svojeg društva izdvojiti sve koji su ga provalili, te tako vršiti selekciju publike, okružujući se isključivo onima koji "puše". Okružen publikom koja je na takav način selekcionirana po kriteriju nekritičkog prihvaćanja njegovih tvrdnji, takav ne može odoljeti iskušenju i neprekidno povećava ekstremnost i apsurdnost svojih tvrdnji o vlastitim avanturama i postignućima, dok to ne završi s Old Shatterhandom koji na svojem prvom izletu na divlji zapad ubije medvjeda i najjačeg indijanca nožem, obara jednim udarcem šake i najjače protivnike, savršeno precizno puca i pogađa cilj puškom koju nikad prije nije vidio, i svojom vještinom i sposobnošću posramljuje iskusne zapadnjake. Najveći vic u cijeloj stvari, koji me neodoljivo podsjeća na moje poznanike psihopate, jest knjiga "Winnetouovi nasljednici", u kojoj Karl May otvoreno autobiografski piše o sebi kao Old Shatterhandu, i izmišlja sugovornika koji o njegovim apsurdnim avanturama veli sljedeće, obraćajući se Karlu Mayu: "Na svom dalekom jahanju preko Zapada nosio sam ove zabilješke pa sam sve provjeravao što je u vašim trima knjigama stajalo. Zbog toga vam i mogu reći da je sve tačno, sve, pa čak i najmanja sitnica."

To sad zvuči posve ludo - da megalomanski lažljivac prvo napiše hrpu bajki o svojim izmišljenim pothvatima, a onda u idućoj knjizi izmisli "objektivnog suca" koji izjavljuje da je osobno provjerio sve tvrdnje iznesene u prethodnoj hrpi fantazija i ustanovio da je "i najmanja sitnica" točna. U stvarnosti, moje iskustvo govori da se takvi patološki lažljivci strašno uvrijede kad se netko drzne sumnjati u njihove lude bajke, koje oni iz nekog razloga drže nekom vrstom tajne, mistične istine o svojoj istinskoj prirodi, te čak i kad su, poput Karla Maya, uslijed razotkrivanja činjenica prinuđeni javno priznati da se ne radi o istinitim izjavama, uvijek imaju tajni, privatni krug osoba koje "znaju pravu istinu" i u kojem ustraju u svojim fantazijama, i u kojem svoje eventualno posipanje pepelom u javnosti predstavljaju s jedne strane kao izraz skromnosti očekivan od jedne tako velike osobe, a s druge strane kao metaforičko odmahivanje rukom na ludosti neupućene svjetine koja ne zna istinu, ali kojoj će velika duša dati vremena da spozna pravu istinu, kad za to bude vrijeme, kad padnu maske i kad se pokažu činjenice koje će, to je izvjesno, govoriti njemu u prilog. U svakom slučaju, moje iskustvo govori da takvi nikad zaista ne demantiraju svoje megalomanske priče; oni samo mijenjaju "društvo" pred kojim ih pričaju.

Kad sam sreo prvog takvog, bio sam u prvom razredu srednje škole, taj je bio još mlađi od mene i unatoč tome sam progutao udicu, plovak i olovo; naprosto, nisam imao nikakvog iskustva s patološkim lažljivcima i cijeli taj mentalni sklop, počevši od toga da netko priča izmišljene priče kao stvarne, meni je bio potpuno stran i povjerovao sam daleko više nego bi netko drugi. Kad sam sreo drugog takvog, imao sam tri godine više i nešto više iskustva, ali sam svejedno popušio dosta toga, dok nisam vidio previše sličnosti s ovim prvim. Ali nakon tog drugog, imao sam već dovoljno materijala za trenutno prepoznavanje obrasca, i ne samo to, nego sam bio posebno "zločest" pa sam, znajući što takvi vole, glumio da u cijelosti vjerujem njihovim pričama i reagirao sa "wow" stavom, zapravo proučavajući taj mentalni sklop, budući da se očito radi o mojoj "slijepoj pjegi", nečemu na što sam bio dovoljno osjetljiv da sam prvog popušio skroz a drugog djelomično, a nešto prema čemu imam taj stupanj ranjivosti zaslužuje posebnu pažnju i dubinu analize.

Zašto sam ja, dakle, skloniji povjerovati u totalne pizdarije nego što bi čovjek očekivao? To je pitanje koje sam si u kontinuitetu postavljao par godina i do sada već imam neku zbirku mogućih odgovora, koji bi svi mogli biti istiniti u različitim omjerima.

Za početak, ja sam u osobnom iskustvu imao dovoljno "opičenih" stvari da imam bitno manju sklonost ka otpisivanju neke nevjerojatne stvari kao nemoguće, barem u odnosu na prosjek. Stvari koje zvuče nevjerojatno, prema mojem iskustvu, mogu biti istinite. Hrpa stvari koje su se u znanosti pokazale kao istinite kroz povijest su mogle biti otpisane kao slabo vjerojatne. Isto tako, imao sam osobno iskustvo situacija u kojima kažem istinu u koju netko sumnja zato što mu se čini nevjerojatnom, pa slijedom tog iskustva nisam posebno sklon ismijavati nešto što drugi vele, jer bi i to moglo biti na sličan način istinito. Također, kao klinac sam imao vrlo nezgodnih iskustava koja su proizlazila iz toga da sam znao stvari koje drugi klinci nisu znali, pa bih bio ismijan unatoč tome što sam u pravu: primjerice, moji roditelji su studirali francuski i talijanski i meni je u djetinjstvu bilo potpuno nemoguće čuti neispravno izgovorenu francusku ili talijansku riječ ili frazu. Zbog toga sam takve riječi pred drugom djecom izgovarao ispravno, a u tome sam bio potpuno usamljen, jer nitko drugi doma nije imao profesore francuskog. Dakle ja bih stvari poput "Petit beurre", "Michelin", "Renault", "Peugeot", "Citroën" i slične izgovarao ispravno, a drugi bi mi se smijali, jer je njima bilo "očigledno" da sam ja u krivu budući da su svi koje oni znaju, uključujući njihove roditelje, izgovarali drugačije. Dakle ja sam oduvijek imao osobno iskustvo koje je govorilo da je sasvim moguće biti potpuno u pravu i znati pravu istinu, a da drugi to smatraju nevjerojatnim i pogrešnim i smiju mi se; u mojem iskustvu, "nevjerojatnost" neke informacije nije jamac njene neistinitosti, nego može biti normalna posljedica slabe raširenosti osoba s ispravnim znanjem. To sad ima dvije moguće posljedice: s jedne strane to što nisam sklon a priori i bez provjere odbaciti nešto naizgled nevjerojatno znači da imam veću vjerojatnost "padanja na foru", a s druge strane znači da imam manju vjerojatnost odbacivanja istinitih informacija koje samo naizgled zvuče nevjerojatno. Dakako, uslijed veće statističke zastupljenosti nevjerojatnih ludosti u odnosu na nevjerojatne istine, ta moja sklonost ima više štetnih nego korisnih učinaka, ali su zato korisni učinci znali biti toliko dobri da bi isplatili sve greške.

Drugi razlog moje percipirane lakovjernosti je taj što nemam sklonost prema impresioniranju drugih ljudi, odnosno manje-više mi je nebitno i njihovo postojanje i njihovo mišljenje. Zbog toga sam dugo vremena imao "crnu rupu" u percepciji, koja je obuhvaćala cijeli koncept laganja i izmišljanja priča kako bi se na drugoga ostavio dobar dojam. Meni je to bilo skroz besmisleno - recimo da to napravim i da mi uspije, i da ta osoba ima dobar dojam o meni na temelju nekakve laži. Što sam time postigao, ništa. Taj nema dobar dojam o meni, nego o lažnoj slici koja zapravo ne postoji i sa mnom nema veze, tako da tim manevrom ne bih postigao ništa od vrijednosti, i uslijed toga što je meni takvo nešto bilo intuitivno jasno, uopće nisam bio u stanju shvatiti mentalni sklop nekoga tko pokušava nekome prodati foru na taj način. Ja sam u tom smislu bio toliko cijepljen od toga, da mi nikad u životu nije palo na pamet pokušati "zavoditi" cure. Ali ono, nikad. Naprosto mi je bilo intuitivno jasno da, ako se ne ponašam prirodno, čak i da mi uspije cijela stvar, samo ću zaglaviti s krivom osobom koja je "pala" na lažni dojam a ne na mene kao stvarnu osobu, pa sam se uvijek ponašao po sistemu "ovo sam ja, ako ti se to sviđa super, a ako ne još bolje, odi drugdje". Dakle budući da sam totalno cijepljen od želje za impresioniranjem drugih, u velikoj mjeri sam slijep za tuđe laži te vrste, smišljene radi impresioniranja drugih; naime, budući da mi nije jasno zašto bi netko smatrao da to ima smisla (jer meni nema nikakvog), sklon sam prebrzo eliminirati mogućnost da mi netko laže, odnosno priča izmišljotine, i krećem iz pozicije da treba pretpostavljati da je nešto istina dok se ne dokaže suprotno, odnosno, barem treba pretpostavljati da ta osoba doista smatra da je ono što govori istina.

Treći razlog je taj što sam osobno imao dosta iskustva s različitim šupcima i glupanima koji su ismijavali potpuno istinite stvari koje sam govorio, a zato što se njima "činilo" da to ne može biti tako, i to u najtrivijalnijim stvarima, od načina na koji se izgovara riječ "Michelin" pa na dalje, dakle nisu to bile nekakve više mistične istine pa da bi skepsa imala smisla; svojedobno sam se našao u situaciji da mi je 30-tak ljudi pokušavalo "objasniti" da je 2+3*5=25 a ne 17 kako sam ja rekao, tako da možete lako shvatiti zašto sam smatrao da je mišljenje ljudi o praktički svim stvarima posve bez vrijednosti, a jedino što ima vrijednost su činjenice i točan uvid u njih. S takvim osobnim iskustvom, bio sam jako nesklon osobno ponavljati tuđe greške i pogrešne obrasce i izbjegavao sam biti glupi šupak koji će se nekome smijati zato što mu je to prva i jedina reakcija na nešto različito od njemu poznatog.

Naravno, nije mi se dopadalo biti ni lakovjerni mulac koji će padati na nečije fore samo zato što je previše sklon stavu da je bolje pretpostaviti istinitost do provjere nego pretpostaviti neistinitost do provjere, i tako izbjeći situaciju da svojom neopravdanom skepsom uvrijedim nekoga tko mi govori istinu. Zbog toga sam bio jako motiviran shvatiti sve stvari povezane s konceptom laži, izmišljenih priča i fantazija kreiranih s ciljem obmanjivanja drugih; recimo da mi je to neka vrsta hobija, ali u onom smislu u kojem je kratkovidnoj osobi hobi proučavanje osjetila vida i njegovih defekata - moja osobna slabost prema prijevarama i predugo vrijeme njihove sigurne detekcije bili su mi jaki poticaj u proučavanju.

Rezultat svega toga je bio da sam dosta brzo, već nakon drugog patološkog lažljivca na čiju sam foru "pao", razvio dosta siguran način prepoznavanja takvih. Naime, shvatio sam da se patološki lažljivci hrane svojevrsnom energijom nekritičkog divljenja, čija prisutnost hrani njihove priče, čak do točke da se zalete i izlaju više nego su namjeravali. S druge strane, jako dobro detektiraju skepsu i rezultat je praktički trenutno "zahlađenje odnosa". Tu hipotezu sam testirao na svim idućim psihopatima koje sam sreo i bez greške pali: dovoljno je da se nekritički divim njihovoj priči i grizu k'o ludi. S druge strane, ako na njihove priče reagiram hladno i ravnodušno, a da ne pričam o skepsi, isti čas se zatvaraju i "hlade". To su, dakle, osobe koje imaju nevjerojatno veliku potrebu za tuđim divljenjem, i u nevjerojatnom su strahu od odbacivanja, ismijavanja i kritike. Izgleda da je u temelju stvaranja svih tih fantastičnih, suludih fantazija o sebi zapravo duboka nesigurnost i osjećaj bezvrijednosti svoje stvarne osobnosti, zbog čega takvi na najdubljoj razini smatraju da ih nitko ne bi mogao voljeti, cijeniti i poštovati da zna stvarnu istinu o njima, pa zbog toga tu istinu skrivaju ne samo od drugih nego i od sebe, i čini se da takvi stvarno na nekoj razini vjeruju u fantazije koje pričaju drugima, ili barem toliko snažno žele u njih vjerovati, žele da budu istina, da nisu u stanju emocionalno preživjeti bez njih, i uvijek im treba barem nekakva publika koja će vjerovati u istinitost tih njihovih pizdarija jer, paradoksalno, istovremeno smatraju da je tuđe vjerovanje potvrda istinitosti tih stvari, i smatraju da su osobe koje im vjeruju budale, te ih uvijek ponovo testiraju, istovremeno strahujući da će ih konačno razotkriti i odbaciti, i na perverzni način to priželjkuju. Komunikacija s takvima je uvijek vrlo osjetljivo minsko polje sačinjeno od konstantnih testiranja koliko mu vjerujete i koliko zaista pušite njegove fore, te koliko čuvate njegove tajne, jer takav uvijek ima "kompartmentalizirano" društvo u kojem je različitim ljudima ispričao različite laži, i strašno se boji da će takvi usporediti priče, ali se svejedno ne može kontrolirati pa za svakoga smišlja individualno krojene laži koje su nespojive s drugim "setom". Isto tako, jedan od snažnih bullshit detektora je znanje da je pokušaj objektivne provjere tvrdnji takve osobe apsolutno zabranjen, i da će predstavljati kraj "prijateljstva", odnosno, u stvarnosti, odnosa lažljivac-sucker.

E da, zaboravio sam još jednu bitnu stvar. Svaki psihopatski lažljivac o sebi stvara dojam časne, istinoljubive osobe - Old Shatterhand uvijek govori istinu, uvijek je pravedan i dobar, i u njega sumnjaju samo zlotvori i nitkovi. Ta persona "časne, dostojanstvene osobe kojoj je istina govorna mana" je izvrstan indikator. Postoji samo jedan bolji, a to je nemogućnost objektivne provjere tvrdnji takve osobe.

Kad razgovaraš s patološkim lažljivcem, sve njegove tvrdnje su ili dizajnirane da budu neprovjerljive, ili su provjerljive ali njihova provjera je prešutnim dogovorom zabranjena. Meni je to možda najluđi dio cijele stvari, i glavni razlog zašto smatram takvo ponašanje potpuno ludim i nikad mi ne bi palo na pamet prakticirati ga. Naime, ja uvijek idem iz implicitne pretpostavke da je iznošenje neistinitih tvrdnji potpuno besmisleno jer će ih prije ili kasnije netko provjeriti a onda ćeš se naći u govnima; zbog toga uvijek govorim istinu, makar ona bila nevjerojatno teško provjerljiva i dokaziva, naprosto zato što se uvijek, prije ili kasnije, nađe netko tko je može provjeriti, a ako sam rekao laž to će mi se tako gadno obiti o glavu da će povući sa sobom i sve istinite stvari koje sam rekao.

Jedna od stvari koje dosta ljudi krivo protumači kod mene je ta da smatraju da se ja na nekoj filozofskoj razini protivim lažima. Zapravo, ja smatram da je laž, u smislu plasiranja izmišljenih priča, nespojiva s bilo kakvom dugoročnom strategijom jer se na dulji rok sve laži razotkriju, a tada sve ostalo bude diskreditirano u očima promatrača; laž je u tom smislu toliko štetna, da ta štetnost daleko nadilazi svaku kratkoročnu korist koja bi se njome imala postići. S druge strane, smatram da je sasvim u redu lagati zlotvorima i gadovima, obmanuti ih, navesti ih na krivi trag i općenito, na svaki ih način ometati i uputiti u propast. Naravno, ako je to moguće postići selektivnim plasiranjem istinitih informacija, tim bolje, ali načelno ne bih imao ništa protiv laganja bitangama i lopovima, kad bi se time njihovo osujećenje i propast mogli postići bolje i sigurnije nego istinom. Paradoksalno, ne mogu se sjetiti da je ikad bilo stvarne potrebe za tim, budući da su pokvarenjaci i bitange toliko skloni lažima i prijevarama, da im je dovoljno reći istinu i možete biti savršeno sigurni da u nju nikad neće povjerovati, te je ona tako od njih sigurna.

Jedna od najčudnijih i u najvećoj mjeri paradoksalnih stvari u mojem odnosu s psihopatskim lažljivcima jest to da mi se zna desiti da uslijed suosjećanja s takvom osobom poželim takvome pomoći da spozna istinu višeg reda - naime, kad vidim takvoga kako me pokušava uvjeriti u svoje sitne laži kako bi me naveo da mislim nešto dobro o njemu, poželim da mogu takvome pokazati brahman, koji je temeljna razina stvarnosti, i koji je takav neiscrpni ocean stvarnosti, svijesti, moći, sreće i svake veličine, da to sve njegove komplekse, frustracije i jadne pokušaje da se skrpa lažima stavlja u posve drugačiju perspektivu - naime, on nije u stanju izmisliti laž koja bi bila toliko dobra, koliko je dobra najviša stvarnost i istina. Onda takav misli da mi je prodao foru, a ja za to vrijeme smišljam kako da dođem u poziciju da ga izvedem iz tog njegovog labirinta laži, iskompleksiranosti i fikcija, i objasnim mu da u temelju svega postoji nešto daleko bolje od onoga, čime si takav pokušava stvoriti umjetni osjećaj divljenja i oduševljenja. Naravno, problem je što takvi uvijek smatraju da si ili lakovjerna budala ako im vjeruješ, ili smrtna opasnost ako im ne vjeruješ, tako da zapravo nema načina da takvome netko dođe doista blizu i s njim ostvari bilo kakav zbiljski prijateljski odnos. Lažljivac je, nažalost, zauvijek zarobljen u svijetu svojih vlastitih strahova i nesigurnosti, i nitko izvana tu ne može učiniti ništa. Jedino što lažljivca može spasiti jest priznanje, kajanje i, zapravo, istina. Strahovi, nesigurnosti i osjećaj osobne nevrijednosti, koji lažljivca i navode na izmišljanje fiktivne vlastite osobnosti s fiktivnim herojskim životom, zapravo predstavljaju barijeru svakoj mogućnosti prekidanja tog začaranog kruga, i bojim se da još nikad nisam vidio situaciju u kojoj je psihopatski lažljivac doživio tu vrstu katarze; obično njihova priča vodi samo sve većoj izolaciji, a time i većim lažima i ludostima, do, vjerojatno, nekog oblika potpune propasti. Takvoga je doslovce nemoguće spasiti. Takav pozitivne osjećaje prema sebi doživljava kao siguran znak da ste glupi jer ga niste provalili, a kritiku doživljava kao znak da se treba distancirati od vas da mu ne pokvarite odnos s ostatkom "publike", pa tako zapravo ništa nije u stanju doći do njega. On je zarobljen u krugu vlastite ludosti i grešnosti, i kad vidim takve, posve mi je jasno zašto je Isus za Vraga rekao da je lažac i otac laži - u ovom slučaju, on je i gospodar lažljivaca.


Danijel Turina


toggle