Članak
ČLANCI

Winnetou i intelektualna iskvarenost komunizma

indeks


Mi koji smo odrasli u komunizmu svjesni smo toga da to nije bilo slobodno društvo u današnjem smislu, svjesni smo toga da je izricanje mišljenja protivnog partijskoj liniji bilo vrlo opasan sport u koji su se opuštali samo oni koji nisu imali ništa protiv konclogorovanja na Golom otoku. Isto tako smo svjesni da je ekonomija tog društva bila u lošem stanju i da su oskudice bile svakodnevna pojava, od nedostatka nafte, do nedostatka čokolade, deterdženta i sl.

Unatoč tome, kad god se pojavi neki problem s današnjim društvom, jave se nostalgičari koji se nekadašnjeg sustava počnu prisjećati kao dobrih starih vremena, u kojima je, ako ništa drugo, barem postojala neka razina poštenja. Postoji percepcija socijalističke Jugoslavije kao poštenog društva, čak i na razini intelektualnog integriteta i obrazovnog sustava.

Postoji uvjerenje o tome da je prošli sustav u školama podučavao stvarnu povijest, stvarnu znanost i stvarnu književnost. Postoji uvjerenje o tome da su partizani bili pozitivci, ostali su bili negativci, i općenito, komunisti su bili na strani vrline i morala, za razliku od domaćih izdajnika i nazadnjačkih snaga. Za razliku od drugih koji lažu, komunisti su govorili istinu. Ukratko, postoji uvjerenje da su komunisti bili intelektualno pošteni. Postoji znanje o tome da je postojala cenzura, ali više u smislu da se neke stvari nisu smjele javno govoriti, a ne u smislu da je cijeli intelektualni prostor od početka do kraja izmišljotina, u kojoj se radilo s fiktivnim kategorijama koje u stvarnosti nisu postojale. Postoji uvjerenje da bi bilo loše prekrižiti taj dio naše prošlosti i da ga treba integrirati, da su tamo izgrađene pozitivne vrijednosti na temelju kojih treba graditi dalje.

Takvo uvjerenje ne želim osporavati paušalnim stavovima, nego ću radije navesti jedan primjer iz svojeg osobnog iskustva.

Kao većina klinaca s ovog područja, u djetinjstvu sam pročitao puno knjiga Karla Maya, autora njemačke western-fikcije, koji je jako popularan u Europi ali čini se da Amerikanci ne znaju puno o njemu, niti je prevođen na engleski. Uglavnom, nedavno sam s torrenta skinuo zip fajl pun skeniranih knjiga s hrvatskog govornog područja, a između njih i nekoliko knjiga Karla Maya. Budući da sam štreber, naravno da sam ponovo pročitao sve te knjige, a budući da imam jako dobro pamćenje, učinilo mi se da vidim razliku između verzije koju sam čitao nekad u tiskanom obliku, i digitalne verzije koju sam sad nabavio, a budući da sam hrčak, u biblioteci imam čak i veći broj knjiga koje sam čitao kao klinac, pa sam danas, tražeći nešto drugo, pronašao prvi dio knjige Winnetou. Vrag mi nije dao mira pa sam išao potražiti dio koji me je kopkao, i moja sumnja se potvrdila. Knjige su stvarno različite, i to na takav način da nema nikakve sumnje da je verzija koju sam čitao u djetinjstvu proizvod namjerne komunističke cenzure. Prije nego što nastavim, citirat ću obje verzije prijevoda.

"Stvarnost" Novinarska izdavačka kuća Zagreb, 1962.
S Njemačkog preveo Miro Rajković
Za izdavača Ivo Košutić
Drugo izdanje
str. 69

On također ustade i ode polako, svakako da izbjegne daljim pitanjima i dodijavanju.
Pođoh za njim i unatoč tome upítah ga:
- Sir, dopuštate li, da pođem s vama? Obećajem Vam, da ne ću ništa reći ili učiniti, što bi vas moglo smetati. Ja se samo izvanredno zanimam za Inču-čunu i, naravno, za Winnetoua.
Da sam i za njega osjećao veliku sućut, to mu nisam htio reći.
- Dobro, podite malo sa mnom, sir, - odgovori on. - Ja sam se povukao od bijelaca i njihove hajke. Ne ću o njima ništa da znam, ali vi ste mi se svidjeli, i možemo se malo zajedno prošetati. Čini mi se, da ste vi najrazboritiji od svih ovih ljudi. Imam li pravo?
- Ja sam najmlađi i nisam nimalo prepreden, a niti ću to ikada biti. To mi valjda i daje izgled dosta dobroćudnog čovjeka.
- Niste prepredeni? Ta takav je više ili manje svaki Amerikanac.
- Ja nisam Amerikanac.
- Da što ste, ako smijem pitati?
- Smijete. Nemam razloga da tajim. Ja sam s one strane oceana, iz Evrope.
- Iz Evrope? Drago mi je što to čujem, jer i ja sam Evropljanin.
Premda me u početku nije baš rado poveo sa sobom, sada se obradovao i drago mu je bilo, što se može porazgovoriti. Vrlo brzo sam opazio, da je čvrsta karaktera, ali se nisam usuđivao, da ga ni izdaleka ispitujem o njegovoj prošlosti. On, medutim, nije bio tako obazriv, već se živo zanimao za moje prilike. Odgovarao sam mu opširno, da bih što više zadovoljio njegovu znatiželju.
Usred našeg razgovora pojaviše se daleko u dolini Inču-čuna i Winnetou. Sjedili su na konjima i vodili sa sobom Kleki-petrina konja. Mi ustadosmo, da odemo do logora. Stigli smo tamo u isto vrijeme kad i oni. Nagnut preko kola, zurio je u nas Rattler, lica kao vatra crvena i naduvena. Za kratko je vrijeme tolíko popio, da sada nije mogao popiti više ni kapi. Bio je strašan, sasvim poživinčen! Pogled mu bijaše podmukao, kao u divljeg bika, koji se sprema u napad. Odlučio sam, da na njega dobro pripazim. Poglavica i Winnetou sjahaše s konja i pristupíše nam. Stajali smo na okupu u prilično širokom krugu.
- Dakle, jesu li se moja bijela braća predomislila, hoće li ostati ovdje ili otići? - zapita Inču-čuna. Nadinženjer je došao na pomirbenu zamisao, te odgovori:
- Kad bismo i htjeli otići, morali bismo ipak ovdje ostati prema zapovijedi, koju smo dobili. Ja ću još danas poslati glasnika u Santa Fé i zatražiti odgovor. Tek tada ću ti moći odgovoriti. To baš nije bilo tako loše zamišljeno, jer dok bi se glasnik vratio, mi bismo svoj posao dovršili. Ali poglavica odvrati odlučnim glasom:
- Tako dugo ne ću čekati. Moja mi bijela braća moraju odmah reći, što namjeravaju učiniti.

(kraj citata)

To je komunistička cenzurirana verzija. Evo skenirane verzije koju smatram necenzuriranim prijevodom originala (nažalost, u fajlu nema nikakvih podataka o izdavaču, izdanju i prevoditelju):

Ustao je i pošao da bi izbjegao nova pitanja. Pošao sam za njim.
- Sir - rekao sam - dopustite mi da pođem s vama. Obećavam da neću ni reći, ni učiniti nešto što bi vam moglo škoditi. Shvaćam Inču-čuna i Winnetoua.
- Da, pođite sa mnom, sir. Otišao sam od bijelaca i ništa ne želim da znam o njima. Ali vi ste mi se svidjeli i zato prošetajmo malo. Čini mi se da ste vi najrazumniji od svih ovih ljudi. Imam li pravo?
- Ja sam najmlađi, ali nisam prepreden, niti ću to postati.
- Niste prepredeni? Ali takav je gotovo svaki Amerikanac.
- Ja nisam Amerikanac.
- Odakle ste, ako smijem pitati?
- Zašto ne. Nema razloga da zatajim svoju domovinu, koju volim. Ja sam Nijemac.
- Nijemac? - iznenadi se i odmah nastavi na njemačkome: - Tada vam želim dobrodošlicu, zemljače! To je svakako ono što me je kod vas odmah privuklo. Mi Nijemci smo osebujni ljudi. Naša srca odmah osjete pripadnika svog naroda!... Nijemac, koji je postao Apačem! Ne čini vam se to neobičnim?
- Nije neobično. Božji putevi su čudni, ali uvijek naravni.
- Božji putevi! Zašto spominjete Boga, a ne providnost, udes, fatum, kismet, slučaj?
- Zato jer sam kršćanin kojega ne napušta vjera u Boga.
- Upravo tako! Vi ste sretan čovjek! Da, imate pravo: Božji putevi su često neobični, ali uvijek naravni. Najveća čuda su posljedice naravnih zakona, a svakodnevne prirodne pojave velika su čuda. Nijemac, znanstvenik, pa onda pravi Apač. To je doista neobično. Ali put koji me vodio do cilja, posve je prirodan.
Najprije me je sa sobom poveo samo iz pristojnosti. No, sada se radovao što može sa mnom pripovijedati. Ubrzo sam zaključio daje to veoma naobražen i osjećajan čovjek, aji nisam se usudio raspitivati o njegovoj prošlosti. On nije bio tako obazriv i zanimao se za moj život i ja sam opširno odgovarao. Nismo otišli daleko od logora kad smo stigli do nekog stabla. Sada sam mogao pažljivo promatrati njegovo lice. Život je na njemu urezao duboke brazde, brazde nevolje, sumnje, briga, bijede i oskudice. Kako su često njegove oči izražavale mračno raspoloženje, prijetnju, strah, možda i očajanje, a sada bijahu bistre i mirne poput planinskog jezera neuznemiravanog vjetrom, ali tako duboke da nisi mogao znati što počiva na njihovu dnu. Kad je od mene čuo sve što ga je zanimalo, lagano kimne glavom.
- Vi ste na početku bitke kojoj sam ja stigao do kraja. Ali ona će za vas biti samo izvanjska, ne unutarnja. Vi u sebi imate Boga koji vas neće nikada napustiti. Sa mnom je bilo drukčije. Ja sam izgubio Boga kad sam napustio domovinu i umjesto bogatstva koje pruža čvrsta vjera, prihvatio ono najlošije u čovjeku... zlu savjest.
Pri tim riječima pogledao me ispitivački. Kako je moje lice ostalo mirno, upita me:
- Zar niste šokirani?
- Zbog čega?
- Ipak razmislite: zla savjest!
- Pa niste postali lopov ili ubojica. Niste sposobni za takve niskosti. On mi stisne ruku.
- Od srca vam zahvaljujem! Ali ipak se varate. Bio sam lopov koji je mnogo, mnogo ukrao. I to dragocjene dobrote! A bio sam i ubojica.
Koliko sam samo duša ubio! Predavao sam na visokoj školi, nije važno gdje, i prihvatio sam ideje racionalizma. Moj bog zvao se razum. Moja najveća oholost kao slobodoumnika bila je u tome što sam odbacio Boga sitničavo dokazujući da je vjera u Boga besmislica. Bio sam dobar govornik, pa sam za sobom povukao svoje slušatelje. Korov, koji sam punim rukama sijao, ubrzo je niknuo ne izgubivši nijedno zrno sjemena. Jer bio sam masovni lopov, masovni razbojnik koji je svojim bližnjima oduzeo vjeru u Boga i pouzdanje. Tada je došlo vrijeme revolucije. Tko ne priznaje Boga, tome nisu sveti ni kralj ni vlast. Otvoreno sam predvodio nezadovoljnike. Upijali su riječi s mojih usana, opijali se otrovom za koji sam, dakako, držao daje spasonosni lijek. Oni su nagrnuli u gomili i latili se oružja. Koliko ih je samo poginulo! Postao sam njihov ubojica, i ne samo ubojica u tim sukobima. Oni koji nisu poginuli, umrli su iza zatvorskih zidina. Čak i njih imam na savjesti. Dakako, za mnom je izdana tjeralica. Ja sam pobjegao i izgubio domovinu i nitko me nije žalio. Nijedna voljena duša nije bila zbog mene u žalosti. Čak ni otac ni majka, ni brat ni sestra, a još manje rođaci. Nijedno oko nije za mnom zaplakalo, ali mnogi su zaplakali zbog mene. Ali tada o tome nisam razmišljao, sve dok me saznanje nije poput udarca toljage gotovo sravnilo sa zemljom.
Dan prije nego što sam prešao granicu, progonila me policija koja mi je stalno bila za petama. Bilo je to u nekom rudarskom naselju. Slučajno sam se sklonio u neki mali vrt uz siromašnu kućicu i tu su mi se, ne znajući tko sam, povjerile jedna starica i njena kći koje sam zatekao u niskoj sobici. Vjerujući da sam drug njihovih muževa, one su me sklonile. Tada su, sjedeći pored mene u mračnom kutu, gorko plačući ispričale svoju tešku tugu. Bile su siromašne, ali zadovoljne. Kći se pred godinu dana udala. Njen muž čuo je jedan moj govor koji gaje zanio. Na idući skup poveo je i tasta, a otrov je djelovao i na njega. Ja sam uništio ta četiri ljudska bića i njihovu sreću. Mladić je stradao na bojnom polju, koje i nije bilo polje časti, a stari otac osuđen je na dugogodišnju tamnicu. To mi je ispričala ta žena koja me, začetnika njene nesreće, spasila. Navela je moje ime kao ime onoga tko ih je zaveo.
Bio je to udarac toljagom koji me pogodio. Božji mlin je počeo mljeti. Bio sam na slobodi, ali u duši trpio sam muke na koje me nijedan sudac nije mogao osuditi. Lutao sam od grada do grada i nigdje se nisam mogao skrasiti. Savjest me je užasno mučila. Koliko god sam često bio nadomak samoubojstva, uvijek me je neka nevidljiva ruka zadržala - Božja ruka. Nakon godina nemira i kajanja ona me je odvela do jednog njemačkog svećenika U Kansasu gdje sam se uz njegovu pomoć uspio primiriti.
Nakon dugih nedoumica, kajanja i utjeha pronašao sam čvrstu vjeru i unutarnji mir. Gospode, koliko sam ti zahvalan zbog toga!
Utonuo u dugu šutnju, nehotice je sklopio ruke. Tada je nastavio:
- Da bih iznutra ojačao, pobjegao sam od svijeta i ljudi. Otišao sam u divljinu. Ali ne zbog same vjere, već da pomažem. Stablo vjere mora roditi djelom. Želio sam djelovati, ako je ikako moguće suprotstaviti se mojim ranijim nastojanjima. Vidio sam da se crveni čovjek očajnički opire svom uništenju. Vidio sam ubojicu kako rije po njegovu tijelu i srce mije planulo gnjevom i sažaljenjem. Njegova sudbina bila je zapečaćena i nisam je mogao izmijeniti. Ali ipak sam mogao nešto učiniti: olakšati mu smrt i njegove posljednje trenutke, obasjati ga ljubavlju da ne klone. Tako sam otišao Apačima prenoseći svoje učenje, prilagodivši svoje djelovanje njihovom potrebama. Stekao sam njihovo povjerenje i postigao uspjeh. Htio bih da bolje upoznate Winnetoua. Upravo je on moje djelo. Taj mladić je nadaren. Daje sin nekog europskog vladara, postao bi veliki vojskovođa i još veći mirovni knez. Ali kao potomak indijanskog poglavice i on će nestati kao i njegova rasa. Hoću li doživjeti dan kad će se on nazvati kršćaninom! Ako to ne doživim, želim barem da do trenutka svoje smrti budem pored njega u svakoj opasnosti i nevolji. On je moje duhovno dijete. Volim ga više od samoga sebe. I ako mi jednom bude suđena sreća da svojim srcem zaustavim zrno namijenjeno njemu, tada ću radosno umrijeti misleći pritom kako će ta smrt biti ujedno i posljednje okajanje mojih ranijih grijeha!
Kleki-petra je zašutio i spustio glavu. Ja sam bio duboko uzbuđen i nisam progovorio ni riječi, jer sam osjećao kako bi svaka napomena nakon takvog priznanja zvučala isprazno. Objeručke sam ga prihvatio za ruku i srdačno je stisnuo. On me je razumio i uzvratio laganim naklonom glave i stiskom. Prošlo je neko vrijeme prije nego stoje upitao:
- Kako je samo došlo do toga da vam sve ispričam? Danas vas prvi put vidim i možda vas više nikada neću vidjeti. Ili je to možda Božja volja da se ovdje sretnemo? Zapamtite, ja, raniji poricatelj Boga, pokušavam se sada na sve načine vratiti toj najvišoj volji. Obuzeo me neobičan, blag osjećaj koji mi steže srce, ali ne boli. Slično raspoloženju kad ujesen pada lišće. Kako će se otkinuti list mog životnog stabla? Tiho, lagano i krotko? Ili će biti otkinuto još prije nego stigne jesen mog života?
Tiho je i s čežnjom gledao u dolinu. Tada sam vidio da stižu Inču-čuna i Winnetou. Jahali su i za sobom vodili Kleki-petrina konja. Ustali smo da bismo se vratili u logor i stigli smo kad i oni. Rattler je stajao naslonjen na kola i zurio je u nas zacrvenjela, podbuhla lica. Više nije bio u stanju ni piti. Izgledao je strašno. Pogled mu bijaše podmukao kao u divljeg bika spremnog za napad. Odlučio sam da pripazim na nj. Poglavica i Winnetou sjahaše i pristupiše. Stajali smo u širokom krugu.
- No, jesu li moja bijela braća razmislila? Hoće li ostati ili otići? -upita Inču-čuna.
Glavni se inženjer pokuša izvući:
- Kad bismo i htjeli otići, morali bismo ostati prema zapovijedi koju smo primili. Još danas ću poslati glasnika u Santa Fé. Tek tada ću ti moći odgovoriti.
Nije to bilo loše smišljeno, jer dok se glasnik vrati, mi bismo završili posao. Ali poglavica odlučno odgovori:
- Tako dugo Inču-čuna neće čekati. Moja bijela braća moraju odmah reći što će učiniti.

(kraj citata)

Možete lako razumjeti zašto je tekst cenzuriran: naime, tekst upravo revolucionarni ateistički svjetonazor kakvom su pripadali komunisti prikazuje kao zlo, grijeh i zabludu, a kršćanstvo kao istinu i izvor spasenja, dakle Kleki-petra se gorko kaje što je u mladosti promicao ateistički svjetonazor i potakao mnoge ljude na bunu protiv kršćanstva i kralja, u kojoj su mnogi poginuli. Jasno je zašto su komunisti u tome morali vidjeti analogiju s njihovom socijalističkom revolucijom, i zašto im se taj dio nije dopao - do te mjere da su ga naprosto odstranili. Također je zanimljivo kako su jasnu deklaraciju njemačke nacionalnosti zamijenili maglovitim pojmom "europljanina", valjda zato što su partizanima Nijemci bili sinonim za okupacijsku silu pa ne bi bilo u redu da se zna da je glavni lik Nijemac.

Naravno, ništa od toga nije bilo vidljivo nama koji smo kao djeca čitali komunistički falsifikat misleći da čitamo vjerodostojni prijevod izvornika. Čega još nismo bili svjesni? Naime ako je jedan ovakav tekst bio brutalno cenzuriran do razine promjene bitnog dijela radnje, koliko se možemo pouzdati u komunističke verzije njima bitnijih stvari, poput stvarne uloge i djela različitih strana u drugom svjetskom ratu i poraću? Koliko ima smisla pozivati se na vrline i intelektualno poštenje režima koji se nije zadovoljavao komentarom "ideološki nepodobnih" tekstova, nego se upuštao u prekrajanje prijevoda tako da se "nepodobni" dijelovi naprosto amputiraju iz misaonog prostora, da se stvori dojam da protivnička misaona struja uopće ne postoji, da ne sudjeluje u kreiranju misaonog prostora?


Danijel Turina


toggle