Članak
ČLANCI

Protiv štovanja Prirode

indeks


Prethodni članak ostavlja otvorenima neka pitanja, kojima ću se sada pozabaviti radi jasnoće.

Religijski sustavi, pogotovo bliskoistočni monoteizmi, promiču vrijednosni sustav koji se u osnovi da svesti na to da je Bog objavio zakon i da su bića pozvana uskladiti se s tim zakonom. Isto tako, Bog je stvorio svijet, i svijet u svojim zakonima nosi sliku Božje stvaralačke namjere i volje.

Ja taj način gledanja smatram inherentno pogrešnim, i bliži sam istočnjačkom gledištu koje bi prije glasilo da Zakon stvara Bogove, a ne obratno. Naime, u takvom sustavu transcendentalni Apsolut predstavlja totalitet reda i dobra - Indijci bi rekli totalitet stvarnosti, svijesti i blaženstva - prema kojem konvergira ili od kojeg divergira evolucija relativnih bića, ovisno o njihovom odabranom duhovnom cilju. Taj Apsolutni Red djeluje u duhovnom smislu formativno, te duše koje su prema Njemu usmjerene i s Njim usklađene postaju, za sve praktične svrhe, Njegov odraz i slika. Struktura duše u relativnom, dakle u prostoru, vremenu i višim dimenzijama relativne stvarnosti poprima oblik koji je analogan usklađivanju čestica feromagnetskog materijala s magnetskim poljem. Dakako, ukoliko duša pruža otpor takvom "polju" i umjesto njega "brani" nešto drugo, ta duša nije odraz ničega osim vlastite prirode, gdje njeno ponašanje slijedi tu prirodu. Apsolut tu nije nužno veliki atraktor koji vrši formativni pritisak na duše, a time nije ni nužni i krajnji cilj svih duša. Naprotiv, on je tek jedan od mogućih izbora, te bi se tako moglo reći da svetost i prosvjetljenje nisu svačija sudbina i krajnji cilj, nego su cilj i sudbina tek onih koji odaberu svoju duhovnu prirodu formirati trajnim "osluškivanjem" transcendentalnog, usklađujući svoju volju i narav s Njim, dok se posve ne izgubi razlika i u volji i u naravi. Rezultat je biće koje više nije puka nakupina višedimenzionalne duhovne supstancije (ćitta) i lokalizirane jastvenosti (asmita), nego lokalni proboj stvarnost-svijest-blaženstva (sat-ćit-ananda) kroz strukturu Relativnog. Takvo biće je za sve praktične svrhe Bog, jer je nerazličito od Apsoluta u svemu osim po lokaliziranoj prisutnosti u Relativnom.

Budući da je Apsolut neograničen, a Relativno je inherentno nesposobno manifestirati neumanjenu puninu Apsoluta, nijedna relativna lokalizacija Apsoluta ne može biti Apsolut ni po čemu osim po rezonantnoj kvaliteti. Pjesnički rečeno, takva manifestacija Apsolutnog u Relativnom više je nalik Krišninoj glazbi koja neodoljivom silom privlači svete i mudre ka Božanskom, a izaziva mržnju, prezir i odbojnost kod zlih i ludih; to nije nesavladiva sila koja bi negirala samu narav Relativnog, osim u smislu u kojem vrata negiraju narav zida, i u kojem lokalna pojava svjetla negira inherentno mračnu narav prostora.

Apsolut dakle u svojoj samoj naravi predstavlja negaciju Relativnog, i njegovo puno ostvarenje kroz Relativno u cijelosti bi negiralo samo postojanje Relativnog. Prirodne zakonitosti u Relativnom, dakle, predstavljaju svojevrsnu barijeru kroz koju se Apsolut može lokalno probiti, negirajući neka svojstva Relativnog u točki proboja (stvarajući biće koje je lokalna prisutnost Svjetla u tami, mudrosti i znanja u okruženju ludosti i neznanja, reda u okruženju kaosa, bezvremenskog u okruženju prolaznog, blaženstva u okruženju patnje, i stvarnosti u okruženju iluzije). Daleko od toga da su prirodne zakonitosti odraz Apsoluta ili način Njegove manifestacije; one su prije struktura svega što je po svojoj samoj naravi suprotno Apsolutu do te mjere da ga negira, i premoćna manifestacija Apsoluta kroz Prirodu negirala bi sva svojstva po kojima se Priroda razlikuje od Apsoluta. Potpuna manifestacija Apsoluta u relativnom dakle je nemoguća ako Relativno ima održati svoju opstojnost. Djelomične manifestacije Apsoluta u Relativnom mogu imati neograničenu kvalitativnu i kvantitativnu raznolikost. U prijevodu, može postojati bezbroj "duša" usklađenih s Božanskim, koje svaka na svoj način, u većoj ili manjoj mjeri, manifestiraju neke Božanske aspekte i atribute, stvarajući Arijadnine niti koje prožimaju Relativno transcendentalnim kvalitetama Apsoluta. Zbog takvog sofisticiranog shvaćanja istočnjački sustavi prihvaćaju pluralizam transcendentalnog, štujući mnoštvo Bogova, svetaca, mudraca i općenito uobličenja i utjelovljenja transcendentalne Vrline. To je daleko istinitiji i suptilniji svjetonazor od bliskoistočnih monoteizama, koji pokušavaju nagurati transcendentalno u koncept istočnjačke despocije, u faraonski model u kojem Kralj objavljuje Zakon i zahtijeva poslušnost pod prijetnjom smrti. Naime, problem s faraonskim modelom je u tome što on podrazumijeva neograničenu, apsolutnu vlast Boga nad svijetom, i podrazumijeva narav svijeta koju je u cijelosti definirala Božja volja. Budući da kaotična narav svijeta i njegove zakonitosti koje očito ne favoriziraju dobro, istinu i vrlinu otežavaju takvu percepciju, bliskoistočni monoteizmi uvijek uvode koncept "neprijatelja", Sotone, koji je ili samostalan ili od Boga opunomoćen kao izazivač nevolja. Time se onda objašnjavaju sve pojave koje se ne daju objasniti voljom dobrog i svemoćnog Boga. Isto tako, pod utjecajem znanosti takve religije su prinuđene priznati Prirodi samostalnost i neovisnost, te se tako progresivno udaljavaju od izvornog faraonskog modela i približavaju dualističkom, koji uvažava dihotomiju Prirode i Transcendencije. Naime, u slučaju kad svijet zadesi neka velika katastrofa, primjerice u nedavnom slučaju uragana koji je pogodio Filipine i uzrokovao teška razaranja i tisuće poginulih, a stradali su uglavnom vjernici, religiji ostaje ili priznati neovisnost Prirode čak i u tako dramatičnim događajima nepovoljnim po vjernike, ili pak koketirati s konceptom Boga čije ideje o dobru i pravdi ne moraju imati previše presjeka s ljudskim doživljavanjem tih koncepata.

Priroda, dakle, nije nježna majka koja brine za svoju djecu, za što ju je opunomoćio tata Bog, kako bi vjernici voljeli misliti i uvjeravati druge u situaciji kad im odgovara pozivati se na Prirodno kao skup od Boga postavljenih zakona kojih će se dobri pridržavati a zli će im se protiviti. Priroda je skup pravila i ograničenja koja funkcioniraju na sasvim paralelnom sloju u odnosu na transcendentalno, i proboj transcendentalnog kroz prirodno se može prije smatrati iznimnim i inherentno protuprirodnim događajem, nego normalnim i očekivanim stanjem stvari - Priroda je tu bolje opisana u proslovu Ivanovog evanđelja, gdje je se opisuje kao tamu, koju je dotaklo svjetlo, i tama ga nije nadvladala. Priroda je tu kaos kao suprotnost logosu i tama kao suprotnost svjetlu, a ne mjesto u kojem bi se lako i očekivano manifestiralo transcendentalno. Priroda je dakle tama koja pomračuje duhovni uvid, ona je skup nagona koji navode dušu na iskušenje i grijeh, ona je neprijatelj protiv kojeg se duša bori pokušavajući stvoriti i održati vezu s Božanskim, neprijatelj koji poput snažnog vjetra nastoji u začetku ugasiti svaki plamičak spoznaje.

Priroda je iskonsko zlo - kako bi to stari Grci rekli, Gaia je pramajka svih čudovišta i demona, supruga Tartarova. Majka Zemlja nije hipijevsko božanstvo s cvijećem u kosi kojem na rame slijeću ptice pjevice a iz ruke joj jedu srne. Majka Zemlja je čudovište, koje bez razlike drobi svoju djecu, bez svijesti, milosti, mudrosti, vrline i bez bilo kakve sklonosti prema dobru. Majka Zemlja, odnosno Majka Priroda, jest praiskonski neprijatelj, protiv kojeg nema konačne pobjede osim kroz potpuno napuštanje ovog svijeta i trajni boravak u Bogu, koji joj je suprotan.

Kad dakle vjernici monoteističkih religija žele dokazati da je nešto ispravno argumentom da je prirodno, ja se pitam je li njima svraka popila mozak pa su posve poludjeli. Prirodan je uragan na Filipinima koji je ubio tisuće kršćana. Treba li zato prihvatiti da je on dobar? Prirodne su velike boginje i kuga koji su pobili milijune ljudi. Jesu li oni zato dobri, ili je pak veći znak sklonosti dobru reći kako su te stvari prirodne, ali Priroda je puna velikih zala protiv kojih se treba boriti na svaki način, kako Zlo ne bi posve prevladalo, i kako bismo svojim protuprirodnim djelovanjem uspostavili makar mali svjetionik u tami, tračak dobra koje se protivi oceanu zla koji teži nadvladati svako svjetlo, razum, istinu, vrlinu i sreću?

Priroda je čudovište kaosa, koje ne priznaje nikakvo svjetlo, i ravnodušno je prema svakoj vrlini i dobru. Priroda svojim zubima drobi jednako i dobre i zle, pravedne i nepravedne, grešnike i svece. Priroda je sila entropije i kaosa, kojoj se treba svom silom protiviti kako bismo uveli red, barem lokalni i prolazni red, ali takav koji će biti svjedočanstvo našeg otpora prema Zlu, svjedočanstvo da smo svoj život posvetili borbi protiv kaosa, nereda i tame, i dok smo mi ovdje, trebamo se protiv Prirode boriti na svaki način, da Zlo nikad ne prevlada dok smo mi ovdje, jer time definiramo sebe kao protivnike Zla, kao protivnike Kaosa i tame, i jačamo svoju duhovnu jezgru i njeno utemeljenje u Božanskom, koje je svjetlost, vrlina i dobro. Poslije, kad se naša prisutnost u svijetu tame okonča, mi ćemo pripasti svjetlu koje smo branili i koje smo bili, a Priroda, ona je ionako supruga Pakla, s kojim zajedno rađa čudovišta i sablazni, i jedina pobjeda nad tim čudovištima sastoji se u tome da nas ne prevladaju, da im budemo suprotnost.


Danijel Turina


toggle