Članak
ČLANCI

Protiv talibanizacije

indeks


Protivno svojem običaju prokomentirat ću jednu lokalnu hrvatsku političku aktualnost, naime Katolička Crkva (u nastavku KC i Crkva) je posredstvom svoje marionetske organizacije "U ime obitelji" uspjela isposlovati da se raspiše referendum o tome da u Ustav treba unijeti odredbu po kojoj je brak definiran kao zajednica muškarca i žene.

Iz toga ja iščitavam nekoliko stvari. Prvo, KC se osjeća ugroženo i pokušava revitalizirati svoju političku bazu. Naime KC je u Hrvatskoj podupirala stranku HDZ, koja je ozbiljno diskreditirana korupcijskim aferama i izgubila je zadnje izbore, a umjesto nje su na vlast došli bivši komunisti koji ne sakrivaju svoj animozitet prema Crkvi. Isto tako, moralna pozicija KC je ugrožena raznim pedofilskim aferama, Međugorje je ozbiljno dovedeno u pitanje uslijed sve jasnije percepcije kako se radi o koristoljubnom projektu lokalne zajednice a ne o autentičnom duhovnom fenomenu, a kad smo kod koristoljublja i percepcije istog, ne pomaže ni percepcija činjenica da se KC nakačila na državni proračun, da je ubacila svoj vjeronauk u školski program, da je uspjela isposlovati povrat nacionalizirane imovine (što je vrlo upitno imajući u vidu da je ista nacionalizirana u kontekstu de-feudalizacije države), i da se u javnosti vrlo jasno percipira raskoš u kojem živi Crkva, a koje se ne bi postidili ni najveći među lokalnim "tajkunima"; to je do te mjere naglašen fenomen da i lokalni "katolički Guru", velečasni Sudac, hoda okolo u dizajnerskoj odjeći. Dakle u kontekstu svih tih pojava jasno je da je medijska slika Crkve ugrožena, i da je jasno kako ovaj "obiteljski" projekt treba gledati kao PR spin Crkve. Takvih stvari smo imali i prije, samo u manjoj mjeri; povremeno bi se u medijima nalazile od Crkve sponzorirane kampanje lova na "vještice", a tu ulogu bi po potrebi zauzimale "sekte", "sotonisti", "komunisti", "masoni" ili "pederi". Te kampanje su obično bile kratkog vijeka i nisu uspijevale uhvatiti korijena u široj populaciji, između ostalog zato što nije postojala percepcija stvarnosti prijetnje iz smjerova u kojima je Crkva pokušavala huškati svjetinu na mržnju; naime, koliko god prosječni balkanski primitivac mrzio različitosti, Komaja, Hare Krišne i TM pokret naprosto ne izgledaju kao realistična prijetnja budući da više nego očigledno gledaju svoja posla, a sotoniste zapravo nitko u stvarnosti nije vidio i o njima postoje tako karikirane predodžbe da im nema nikakve šanse udovoljiti nijedna stvarna osoba ili udruga - najbliže tome bi došao Marilyn Manson, koji je namjerna karikatura te vrste idiotizma. Jedine grupe na koje se lokalne ksenofobe može dokazano uspješno huškati su Srbi, pederi i stanovnici kontra-metropole (na relaciji Split-Zagreb). Dakle ako Crkva hoće huškati na Srbe, to će uspjeti, ali to je problem ako baš ne žele izazvati novi regionalni rat, što bi bilo overkill imajući u vidu njihove ciljeve i interese. Isto tako, ako hoće huškati "purgere" na "tovare" i obratno, i to će bez sumnje uspjeti, ali ni to joj nije u interesu budući da se pokušava prezentirati kao nacionalno-kohezivna sila. Preostaju "komunisti" i "pederi". "Komunisti" su problem i dosta ih je teško izravno napasti budući da bi takav napad jako ličio na HDZ-ovu retoriku koja je izgubila zadnje izbore, i budući da su kandidati koje je Crkva podržavala izgubili i parlamentarne i predsjedničke izbore, postoji realna mogućnost da Crkva ispadne smiješna i da takva vrsta napada dodatno poljulja njen ionako upitan autoritet. Napad na "zdravstveni odgoj u školama" nije prošao posebno dobro po Crkvu, jer koliko god Crkva bila uspješna u pozivanju na različite strahove i seksualnu represiju odraslih, postoji percepcija da Crkva daleko pretjeruje u svojoj priči o pedofilima, vukodlacima i vampirima koji namjeravaju jadnu djecu učiti čemu služi seks kako bi ih mogli lakše jebati još dok su mali. Ljudima je, naime, jasno da bi djecu nečemu definitivno trebalo učiti budući da su spolne bolesti i neželjene trudnoće među maloljetnicima dovoljno raširen fenomen, a imajući u vidu raširenost i dostupnost Interneta djeci, a time i seksualno eksplicitnih sadržaja, neupitno je da će djeca nešto naučiti u svakom slučaju, s tim da će to "nešto" biti izvan svake kontrole i vjerojatno će spadati upravo u domenu najgore pornografije, a možda i zamki koje će po chatroomovima djeci postavljati pedofili.

Ono što je Crkva naučila iz svoje, tek djelomično uspješne hajke na "seksualni odgoj", jest da ljudi najbolje reagiraju na prijetnje "obiteljskim vrijednostima", odnosno da se boje pedera i pedofila koji će im jebati djecu, a postoji percepcija da se aktualna komunistička vlast vrlo rado svrstava na stranu seksualnih manjina, u čemu nema ni približno toliku podršku koliko bi dao naslutiti rezultat predsjedničkih i parlamentarnih izbora; naime, većina Hrvata je, barem deklarativno, seksualno konzervativna, puna raznih fobija i frustracija, a čini se da u svemu tome dominira strah balkanskog mužjaka od toga da će ga hrpa pedera uhvatiti i jebati u guzicu, pri čemu se nameću vizualizacije scena silovanja iz filmova "Deliverance" i "Pulp fiction". Ako ih išta užasava više od toga, onda su to predodžbe po kojima bi pederi usvajali djecu da bi ih ili jebali, ili od njih pravili pedere, što primjerom što pederskim odgojem. Dakle kombinacija ideja "pederi" i "obitelj" u svijesti prosječnog balkanca stvara što slike užasa, što nakaradnosti, i općenito je sablažnjiva. Jasno je, dakle, kako se ideja o "pokretu za zaštitu obitelji" mogla roditi u umovima katolika dok su vodili svoju marginalno učinkovitu kampanju protiv zdravstvenog odgoja u školama. Dovoljno je prosječnom balkancu objasniti da mu pederi žele jebati djecu, i imaju njegovu punu pažnju, i to točno one vrste koja im odgovara za populističke svrhe. Crkvu se tada gleda kao zaštitnu organizaciju koja štiti nevinost njihovih guzica i guzica njihove djece od najezde pedera koji ne bi ništa radije nego im kriomice utjerali kurac. Činjenica da disproporcionalno veliki postotak slučajeva seksualnog zlostavljanja djece spada u domenu prakse katoličkog klera ovdje, čini se, prosječnom balkancu uspijeva promaći.

Isto tako, čini se da mentalna slika s dva pedera od kojih barem jedan nosi vjenčanicu, djeca ga oslovljavaju s "mama" a drugi peder s "draga", predstavlja izvor neviđene sablazni u pučanstvu koje inače, po anketama, ima dosta liberalnu seksualnu praksu i svjetonazor. Naime, kad se pripadnike dotične populacije pita što misle o kontracepciji, abortusu, razvodu braka, raznim fetišima, grupnom seksu i sl., sigurno je jedino to da odgovor neće biti usklađen s naukom KC. KC je po pitanju seksa naprosto izgubila učiteljsku ulogu, u svakom osim posve formalnom smislu. To je, dakako, slučaj s uobičajenom heteroseksualnom praksom. Isto tako, čini se da postoji vrlo malo problema s lezbijkama, koje se općenito sagledava kao dobroćudnu i neugrožavajuću pojavu, prije svega zato što dotične nemaju kurac koji bi nekome mogle protiv njegove volje zabiti u guzicu. Ali pederi, oni su pojava koji se po stupnju percipirane prijetnje može usporediti jedino sa Srbima, što je vrlo zanimljivo budući da su Srbi nedavno protiv Hrvata vodili genocidni rat, u kojem su ih ubijali, silovali im žene, zatvarali ih u koncentracione logore, uništavali im gradove i kulturne spomenike, te pjevali pjesme o tome kako će ih ni manje ni više nego klati i jesti, dok s druge strane jedinu štetu od djelovanja pedera trpe guzice drugih pedera (osim, paradoksalno, u slučaju katoličkih svećenika, koji predstavljaju sasvim realističnu prijetnju općeguznoj nevinosti katoličkog puka od najranije dobi).

Dakle, sad imamo slučaj da KC predvodi kampanju koja hrvatski narod pokušava uvjeriti kako mu prijeti ideološka najezda pedera i komunista koji im žele u školama djecu učiti da je dobro biti peder kako bi ih mogli jebati, i da je obitelj ugrožena time što će parovi pedera usvajati djecu koja će jednog zvati "mama" a drugog "tata", s različitim implikacijama takvog stanja, npr. da će "mama" učiti djecu da je sasvim u redu šupak koristiti kao spolni organ, što će možda i demonstrirati primjerom. Ta prijetnja se prezentira kao nešto oko čega vrijedi mobilizirati cijeli narod, kako bi se u Ustav unijela odredba kako je brak zajednica muškarca i žene, kako pedersko-masonsko-komunistička mafija ne bi mogla heteroseksualcima oteti brak i obitelj, koji su naglo ni manje ni više nego ugroženi pa ih treba braniti.

Toliko o motivacijama i metodologiji KC. Idemo se malo posvetiti braku.

Brak se obično doista definira kao zajednica u koju muškarac i žena stupaju s ciljem začinjanja, rađanja i odgoja djece, te zajedničkog života, pri čemu su regulirani imovinsko-pravni odnosi poput poreznih kartica, nasljeđivanja imovine nakon smrti jednog od partnera, te regulacija podjele imovine u slučaju razvoda. U HR je osim institucije braka poznat i pravni koncept vanbračne zajednice u pravima izjednačene s brakom, čime su regulirane pojave poput zajedničkog života koji nije formalno reguliran kao brak ali je potrebno regulirati stvari poput statusa djece, imovinsko-pravnih odnosa i sl.

Zanimljivo, protiv te institucije vanbračne zajednice, koja je zapravo prava i realistična prijetnja katoličkom shvaćanju braka, upravo stoga što koncept braka čini pravno nepotrebnim, budući da partneri ostvaruju ista prava kao i vjenčani partneri, nije moguće povesti kampanju s bilo kakvom vjerojatnošću uspjeha zato što takva zakonska definicija ima plebiscitarnu podršku u populaciji. Naime, svatko želi da njegova prava budu zaštićena u situaciji da s nekim živi dulje vrijeme izvan formalnog braka ali zajednički stječu imovinu i sl., dakle ne želi se naći u poziciji da bude obespravljen i ostane bez imovine samo zato što nije formalizirao brak. Brak je dakle doista ugrožen kao institucija, i to već desetljećima, na razini postojećeg zakonodavstva, i zamislite - nikog nije briga. Naime nikome ne pada na pamet da činjenica da dvoje ljudi može odabrati živjeti u vanbračnoj zajednici znači bilo što ostalima koji svoju zajednicu odluče regulirati kao brak. Te stvari se doživljavaju kao paralelne, i jasno je da svima stoje na raspolaganju obje opcije koje se međusobno ne isključuju.

Ono što ljudima odmah pada na pamet kad pomisle na brak osoba istog spola jest apsurdnost same ideje, i njena nespojivost sa svim stvarima koje se obično povezuju s brakom, od vjenčanica za pedere, naziva "muž" i "žena" za partnere, dakle homoseksualna zajednica se doživljava kao svojevrsna karikatura i lakrdija koncepta braka. Sad će netko očekivati da to idem osporavati, ali to mi ne pada na pamet. Homoseksualni brak je doista lakrdija ako ga pokušamo nagurati u iste okvire kao heteroseksualni brak, a homoseksualce nagurati u konvencionalne heteroseksualne uloge poput muža i žene, odnosno majke i oca. Naravno da je to smijurija i sablazan, i da je posve opravdano takvu lakrdiju držati oblikom ismijavanja tradicionalnog braka. To nije sporno, osim homoseksualnim aktivistima koji obožavaju provocirati sablaznima.

Stvar je u tome da, ako je homoseksualni brak lakrdija i sprdnja klasičnog braka, on mu automatski ne predstavlja nikakvu prijetnju ni alternativu. Dapače, u situaciji u kojoj bi homoseksualci sami sebe pristali doživljavati kao lošu imitaciju heteroseksualnih bračnih uloga, oni bi takvom imitacijom laskali stvarnom heteroseksualnom braku, a sebe prikazivali kao loše kopije boljeg originala, odnosno kao zauvijek i nužno inferiornu verziju nečeg poželjnog i dobrog. Homoseksualni brak, ukoliko ga zamislimo kao imitaciju heteroseksualnog, ugrožava jedino dostojanstvo i samopoštovanje homoseksualaca, budući da ih stavlja u poziciju rugla i sprdnje.

Ono što bi bitno učinkovitije ugrožavalo poziciju braka jest situacija u kojoj se definiraju oblici seksualnog suživota pojedinaca koji su pravno izjednačeni s formalnim brakom, te tako brak čine izlišnim, ali takva institucija izvanbračne zajednice u pravima izjednačene s brakom već desetljećima postoji u našem pravnom sustavu, i unatoč tome što predstavlja stvarnu prijetnju i alternativu braku, brak kao institucija i dalje ostaje poželjan i široko prihvaćen.

Očito je, dakle, da ne vidim nikakav formalni problem s zahtjevom katolika da se u Ustav unese definicija braka kao zajednice muškarca i žene. Naime ta definicija već odavno postoji u zakonu, i nikome ne smeta, zato što onima koji svoje sklonosti i želje ne mogu ostvariti kroz tako definiranu zajednicu ostaju na raspolaganju alternative, koje se ne moraju nužno nazivati brakom. Dakako, bilo bi dobro da se različiti oblici životnih zajednica kvalitetno zakonski reguliraju s ciljem zaštite imovinskih, nasljednih i ostalih prava, ali čak i da to nije slučaj, imam dojam da je sadašnji pravni sustav dovoljno fleksibilan da može obuhvatiti svašta. Dovoljno je da se pravni koncept izvanbračne zajednice ne definira kroz spol i brojnost partnera i naglo su time obuhvaćene i homoseksualne zajednice i poligamni brakovi i svašta. Problem je nešto drugo, nešto što po razini opasnosti daleko nadilazi ovu temu, koja bi inače sadržavala poprilični postotak čiste komedije.

Problem je, naime, u tome što KC ovdje testira svoju sposobnost za nametanje svoje doktrine na razini Ustava, nakon što konvencionalnim političkim utjecajem na parlamentarne stranke nije uspjela to isto postići ni na razini zakona. Naime, ukoliko Crkvi ovdje uspije nametnuti ustavnu definiciju braka kao zajednice muškarca i žene, apsolutno sam siguran da će iduća kampanja biti za unošenje u Ustav definicije ljudskog života kao nečega što počinje začećem, čime bi automatski bili zabranjeni abortus i veći broj oblika kontracepcije, a svi zakoni koji štite pravo žene na kontrolu trudnoće bi bili automatski proglašeni neustavnima. Ukratko, opasnost koja nam prijeti dolazi iz smjera klerikalizacije, odnosno de-sekularizacije države, jer je više nego očito da KC kao svoju misiju vidi izmjenu zakonodavstva države na način da smatra nedopustivim postojanje zakona koji nisu usklađeni s katoličkim naukom.

Brak je tu dakle posve sporedno pitanje. Prava istina je da se tu radi o probnom balonu, o pokušaju Crkve da iskoristi neko pitanje o kojem postoji konsenzus u populaciji kako bi stvorila presedan za mijenjanje Ustava konceptom izravne demokracije, bez uobičajenih kontrolnih mehanizama parlamentarizma, a s krajnjim ciljem obrtanja povijesnog trenda odvajanja crkve i države, odnosno trenda sekularizacije i de-feudalizacije države i društva. Crkvi očito više nije dovoljan materijalni posjed, nego želi i političku moć koja daleko nadilazi onu koju je do sada bila sposobna ostvariti raznim sredstvima pritiska na parlamentarne stranke.

Kao zaključak, svi kojima je iole stalo do toga da ova država ne postane klerikalizirana na razini Ustava, trebaju izaći na ovaj referendum i glasati "protiv", a isto bi trebali učiniti i da referendumsko pitanje kojim slučajem glasi "slažete li se da se u Ustav unese odredba kojim se priznaje zakon o održanju energije". Naime samo pitanje je irelevantno, ono predstavlja samo probni balon i presedan kojim Crkva testira svoju sposobnost da demagoškim i populističkim sredstvima zaobiđe instrumente parlamentarne demokracije i uskladi Ustav sa svojim naukom, de facto definirajući Hrvatsku kao državu čiji se temeljni zakonski sustav definira kroz katoličku dogmatiku, a tome treba odmah zalupiti vrata u nos i Crkvi pokazati da je vrijeme u kojem je postavljala i rušila kraljeve, narod joj je plaćao desetinu, a odstupanje od katoličkog nauka i prakse je bilo kažnjivo na razini zakona, zauvijek prošlo, i neće se vratiti nikad, a možda ni tada.


Danijel Turina


toggle