Članak
ČLANCI

O uzdižućem i vezujućem

indeks


Očekivani odgovor na moju poprilično mračnu analizu ljudske prirode sastojao bi se od ukazivanja na dobre, pozitivne i plemenite aspekte ljudske prirode, na aspekte ljudskosti koji ne samo da nisu duhovno pogubni nego su dapače uzdižući. Isto tako, kao korolar mojeg prethodnog pisanja nameće se teza o prisutnosti duhovnih, transcendentalnih stanja u ljudskom iskustvu, pa bi bio red posvetiti barem dio analize opisu takvih mehanizama, jer ukoliko postoje pogubni mehanizmi kojih se treba čuvati, moglo bi biti spasonosno usmjeriti fokus na druge, pozitivne i uzdižuće mehanizme koji bi mogli spriječiti duhovni pad i degradaciju, a možda i uzrokovati razvoj duše iznad njene početne pozicije.

Problem je u tome što ništa od tih stvari ne postoji u čistom stanju, dakle ne postoji čista i spasonosna emocija u svojem analitički čistom stanju, nego su sve pomiješane s animalnim mehanizmima koji u najmanju ruku stvaraju vezanosti u obliku pozitivnih emocija vezanih za fizičko tijelo, fizički plan i različita mjesta i stanja u njemu, i tako u osnovi uvjetuju iduću inkarnaciju, budući da te stvari sasvim dobro preživljavaju smrt fizičkog tijela i ostaju djelatne u astralnom. Fokusiranje na pozitivne emocije i stanja u fizičkom tijelu, a bez mudrosti i analitičnosti, predstavlja dakle situaciju analognu tome da iz iste čaše pijete i lijek i otrov. Ljubav se obično prezentira kao najbolja emocija, ali ona se sastoji od više komponenti, i postoji u jako puno razina suptilnosti i čistoće. U čistom stanju, ljubav bi bila čista metta (maitreya), kao zračenje duhovnog aspekta ananda. U idealnom stanju, to stanje bi postojalo bez potrebe za predloškom koji bi ga invocirao. U manje idealnom stanju, postoji predložak, i taj predložak je obično religijska figura, koja sadrži antropomorfne elemente, koji pak stvaraju neki stupanj vezanosti za ljudsko, a vezanost za ljudsko, makar i uslijed smatranja da Bog postoji u liku koji je u osnovi ljudski, stvara povećanu sklonost za ponovnim poprimanjem ljudskog obličja po okončanju ljudskog života. Dakle čak i u skoro-idealnom stanju, gdje se fokusiramo na Božansko i to Božansko doista i doživljavamo u nekoj mjeri, to doživljavanje je obojeno primjesama ljudskosti koje stvaraju vezanosti, a te vezanosti su pojačane uslijed više energije koja u takvom stanju tvori našu svijest. Srećom, stvar nije tako loša u praksi, pa stanje daršana (Božanske vizije), koje je praktički uvijek posljedica doživljavanja Božanskog kroz lokalizirani oblik, praktički trenutno prerasta u posve transcendentalno stanje iz kojeg se svako ime i oblik gube, spadanjem nižih ograničenja sa sat-ćit-ananda.

Ukoliko primjese vezujućeg postoje čak i u viziji Boga, vjerojatno ne moram posebno napominjati da u daleko većoj mjeri postoje u svim drugim emocionalnim, intelektualnim i duhovnim stanjima koja se obično smatraju pozitivnima. Ljubav prema osobi suprotnog spola, prema mladuncima, prema domovini, mirna i skladna duhovna stanja proživljena usred podudaranja stanja prirode i naših genetskih arhetipa koji definiraju način na koji doživljavamo lijepo i dobro - sve je to zapravo vrlo pomiješana stvarnost, u kojoj se transcendentalno miješa sa svjetovnim, stvarajući smjesu koja može biti uzdižuća ali i vezujuća, u različitim omjerima koje definira prije svega mudrost onoga tko takvo stanje doživljava i eventualno pokušava iskoristiti za pojačanje udjela transcendentalnog u svojoj duhovnoj egzistenciji.

Jedan vrlo poučan primjer takvog stanja sam pronašao potpuno slučajno, u jednom kratkom putopisu na sajtu posvećenom fotografiji, gdje autor piše o foto-safariju u Tanzaniji1 i između ostalog citiram sljedeći paragraf:

Without sounding too romantic about it, there is something about the look, the smell and the sounds of the Serengeti that almost seems to be part of ones racial memory. Hard to describe, but shared by almost everyone that visits there. There is a "rightness" about it that infuses ones spirit. Being immersed in it, along with the astonishing assortment of animals, all in their natural environment - which they have called home for millennia - is an experience that I wish more people could share.

Dakle ljudi kao vrsta na genetskoj razini reagiraju na stvari koje su milijunima godina njihove evolucije stvarale dojam "doma", i takve genetske impresije se mogu vrlo lako pomiješati s višim duhovnim stanjima, između ostalog zato što mogu izazvati viša duhovna stanja. U stvari, iznimno je teško izazvati transcendentalno iskustvo bez takvog predloška, fizičkog iskustva ili trase u umu, koja će nas izbaciti iz banalnosti svakodnevice u sferu mističnog. Religije takve stvari uglavnom razumiju, te stoga obiluju ritualima i predlošcima za molitvu i kontemplaciju koji imaju za cilj stvaranje, hajdemo reći nositelja i okidača za transcendentalno, ili barem za posebnu vrstu emocionalnosti koja se u nedostatku transcendentalnog iskustva stvara oko takvih religijskih predložaka. Dakako da je to dvosjekli mač, i da takve religijske astralno-neurološke strukture mogu predstavljati same sebi svrhu i biti u funkciji zatucanosti, opiranja svakom znanju i uvidu, i služiti svojevrsnoj emocionalnoj masturbaciji koja jača osjećaj izabranosti, posebnosti i samodopadnosti, ili pak uzrokuje osjećaj krivnje kad god nečija stvarna egzistencija izađe iz podudarnosti s religijski propisanim idealima.

Postavlja se logično pitanje: što bi se moglo konstruktivno poduzeti, a da se ljudima pomogne da uz uvažavanje svega navedenog postignu transcendentalno iskustvo. Nažalost, moja dosadašnja iskustva stečena djelovanjem u tom smjeru nisu ni optimistična ni obećavajuća. Naime, golema većina mojih prethodnih knjiga i ostalih tekstova bavi se pokušajem prebacivanja fokusa na uzdižuće, više aspekte ljudske prirode, s vrlo slabim učinkom, a uslijed djelovanja nižih i vezujućih mehanizama. Jedan od razloga slabe uspješnosti te metode sastoji se u tome što, za razliku od praktikanata koji su imali puno dvojbi i inhibicija glede stvarnosti i dopustivosti viših duhovnih stanja, Vrag nije imao nikakvih skrupula oko pojačavanja zla i niskosti, a nije pomoglo ni to što ljudi koji su čitali moje tekstove nisu dovoljno ozbiljno shvatili moja upozorenja o nužnosti nepokolebljive ustrajnosti u vrlini, potpune posvećenosti, te mentalno-emocionalne samokontrole, žrtve i odricanja. Stvar je uvijek bila jednostavna: yoga nije za one koji teže ugodi, a bez mudrosti i spremnosti na odricanje. To je razlog zašto se golem broj ljudi "bavi duhovnošću" a praktički cijela sfera se svodi na ludost i površnost priglupih, naivnih i emocionalno nezrelih.

Jadikovke na stranu, ostaje činjenica da je i te kako moguće jahati na valu pozitivnih emocija i psihičkih mehanizama, i razvijanjem mudrosti, samokontrole, distance, spremnosti na žrtvu i odricanje postići stabilno transcendentalno stanje koje posve prožima fizičku egzistenciju svog nositelja. Ukoliko ja nisam dovoljno snažan primjer ostvarenja tog principa, onda ništa nije. Dakle činjenica je da se može, ali isto tako budite sigurni da takvo stanje nećete postići olakim shvaćanjem problematike, površnim angažmanom i podijeljenim trudom. Da biste postigli takve rezultate morate biti apsolutni fanatik u smislu ustrajnosti i posvećenosti, a istovremeno biti sposobni mirno podnositi velika zla i uznemirenja, te biti spremni odustati od pravaca i stvari koje ne funkcioniraju, i razumno sagledavati slabosti i snage različitih pristupa. Ta kombinacija fanatizma i mirne racionalnosti nije česta pojava, tako da nije teško shvatiti zašto se kvalitetne kandidate za duhovno oslobođenje ne da naći na svakom kutu.


1 Link


Danijel Turina


toggle