Članak
ČLANCI

Zvijer i Sotona

indeks


Sve do sada napisano ostavlja vrlo neugodan okus u ustima, pogotovo za ljude koji se po prvi put sreću s tom linijom razmišljanja, ali ono što je meni osobno bilo najneugodnije uslijedilo je nakon pokušaja odgovaranja na pitanje zašto određene stvari ljudi instinktivno i univerzalno percipiraju kao dobre, a neke druge kao zle ili strašne.

Zašto kao "dobro" percipiramo male slatke mačiće koji se igraju? Zašto kao "zlo" ili "strašno" percipiramo šišmiše, razne člankonošce, paučnjake i kukce, reptile i slična bića? Zašto ljudi pozitivno reagiraju na različite dlakave mladunce sisavaca, a negativno na vrlo slične, ali bezdlake životinje? Kad pogledamo kakva je narav pozitivnih reakcija, radi se o emocionalnom spektru anahate, dakle radi se o nekoj vrsti ljubavi i dragosti. Reakcija na "zla bića" je u drugom spektru, radi se o nekoj vrsti strave i užasa, dakle neurološki gledano te reakcije bi se smjestilo u amygdalu, vrlo stari i primarni dio mozga. Reakcija na krznena bića mora biti evolucijski mlađa i odvijati se u novijem dijelu mozga, jer je za očekivati da u doba kad je stariji dio mozga formiran nije bilo krznenih bića. Dakle reklo bi se da osjećaj ljubavi i dragosti koji izazivaju tople, simpatične i krznene čupsice pripada evolucijski naprednijem dijelu mozga, a strava i užas koju izazivaju goleme stonoge pripada jako starom dijelu. To je sve u redu. Problem nastupa kad se zapitamo sljedeće: kad odbacimo sve definicije dobra i zla koje za svoj temelj imaju neurološke reakcije i jednog i drugog tipa, što nam preostaje kao osnova za etičke prosudbe? Dakle kad maknemo dio mozga koji je toliko nepouzdan da će na isto biće različito emocionalno reagirati ovisno o tome jesmo li mu obrijali krzno, i kad maknemo dio mozga koji uvjetuje da se užasavamo stvari koje gmižu u mraku vlažne šume pod lišćem, imaju puno nogu, hladne su i okrutne, što ostaje kao kriterij po kojem prosuđujemo dobro i zlo? Naime i tigar i mačka su poprilično okrutni ukoliko ste manji od njih; ono što svom plijenu radi mačka ne razlikuje se od onoga što mu radi divovska stonoga, ali emocionalna reakcija na mačku je dramatično različita. Dakle jedna vrsta mesoždera-ubojice nam je slatka i simpatična, a druga je užasavajuća.

Isto tako, kad iz svoje reakcije na malu djecu eliminiramo instinktivni dio zbog kojeg su nam zbunjeni čupavci s velikim okicama slatki i simpatični, i zbog čega ih percipiramo kao "dobre" i spremni smo ih podnositi preko svake razumne mjere, objektivna analiza pokazuje da djeca posjeduju veliki broj svojstava koja bismo u svakom drugom slučaju ocijenili kao grozna i nipošto ih ne bismo bili spremni podnositi. Recimo, djeca su često bučna, sebična, histerična, užasno umno i emocionalno plitka, bezobrazna, okrutna i po svim objektivnim etičkim kriterijima zla. Dovoljno je da vidimo kako se djeca instinktivno ponašaju prema drugoj djeci, i to je jako teško otpisati kao "naučeno ponašanje", kao nešto što su pokupili od odraslih. Ne, djeca baš imaju urođene zle instinkte uslijed kojih izoliraju "drugačiju" djecu, i to na najgori i najokrutniji način upravo djecu koja su natprosječno dobra i pametna, i nevjerojatno ustrajnom brutalnošću ih maltretiraju, okupljajući se oko tog zla u čopore. Svaka racionalna analiza takvo ponašanje mora identificirati kao čisto zlo, ali ljudi su iznimno snažno instinktivno-neurološki uvjetovani prelaziti preko takvih stvari i djecu si zamišljati kao nevine anđele koji su upravo došli iz raja i odražavaju Božansku nevinost, ljubav i dobrotu. Ja se slažem da djeca manifestiraju i svojstva koja se mogu tako protumačiti, ali isto tako sam vidio djecu koja manifestiraju instinktivnu okrutnost kakvu sam vidio samo kod divovske stonoge koja jede miša, i u meni aktiviraju reakciju na čisto iskonsko zlo. Ljudska biološka baza sadrži tako užasne, stravične i iskonski zle aspekte, da se meni tu aktiviraju svi alarmi, kad osvijestim dimenzije opasnosti po dušu koje slijede iz inkarnacije u takvo zvjersko biće. Doslovno, ukoliko se duša opusti, ukoliko se ne inkarnira kroz tijelo svom silom i ne negira sve njegove prirodne težnje, ukoliko ga ne zdrobi svojom voljom i pretvori u neku vrstu pokorne jahaće životinje, bit će puki svjedok koji dijeli egzistenciju jedne od najgorih postojećih zvjeri.

Što je u svemu tome najveći vic? To što kršćani oduvijek o tome govore. Evanđelja i poslanice su prepuni upozorenja koja ukazuju na inherentnu grešnost "tijela", i potrebu da se primi blagoslov Svetog Duha odozgo, od Boga, koji će voditi i posvetiti djela i ponašanje naše duša/tijelo kombinacije, nadvladavajući sklonost tijela ka zvjerstvu. Taj nauk o grešnosti i pogubnosti neposvećene tjelesne egzistencije, odnosno istočnog grijeha koji je svojstven svim ljudima, spada u najjače dijelove kršćanstva, a vic je u tome što su nedavno katolici, a slijedeći njihov primjer i ostali kršćani, počeli iznositi tome protivan nauk o svetosti života i sukladnosti života kao takvog s Božjom namjerom.

Moja reakcija na to je da ti ljudi nisu normalni, i to jako, jako nisu normalni. Naime, da bi netko ustvrdio kako je Bog ni manje ni više nego stvorio ljude i sav ostali život mora biti potpuno slijep za stvarna svojstva tog života, i umjesto toga prihvatiti vjerovanje u bajke, po kojima su ljudi izvorno dobri, a svo zlo im je zapravo izvana nametnuto; kriv je Vrag, Sotona. Ja bih se s tim dijelom čak bio spreman složiti ukoliko on glasi da je Sotona stvorio ljudsku vrstu na svoju sliku, jer točno tako stvar izgleda: ili je Vrag pritisnuo evolucijske procese u smjeru stvaranja super-zle vrste koja kapacitetom za okrutnost, pakost i niskost nadilazi najgore vrste gamadi koju je svijet vidio, ili je pak ta vrsta nastala uslijed specifičnih prirodnih evolucijskih procesa, ali je uslijed svoje velike moći za "savijanje" duhovnog prostora, zbog bitno jačeg utjecaja na astralni plan, postupno kroz milijune godina i koherencijom oko zajedničkog nazivnika doslovno kreirala Sotonu, iznimno jaki duhovni entitet ali ograničenog dosega, dakle mali u visinu ali velik u širinu, koji u sebi nosi sva arhetipska zvjerstva ljudskosti, i postaje sve jači povećanjem broja ljudskih bića koja ulaze u koherenciju oko zajedničkog nazivnika ljudskosti.

Čini se da tu tezu potvrđuje jačanje zlog, neprozirnog sloja astrala koji otežava svaki istinski duhovni rad, koje je u funkciji povećanja broja ljudskih bića na svijetu, i proporcionalno je njihovoj koherenciji na razini bazičnih emocija i informacija. Teško mi je sa sigurnošću o tome izreći sud, jer obje teze, o Vragu kao stvoritelju ljudi i ljudi kao stvoritelju Vraga, imaju vrlo slične posljedice i predviđaju vrlo slične stvari. Naime, ako je Vrag stvorio ljude s ciljem kreiranja neke vrste "svjetovnog Brahmana", odnosno Borg-kolektiva umreženih jedinki uvedenih u stanje koherencije oko jednostavnih emocija i misli, kako bi se u svojoj pakosti zamislio ostvariteljem krajnjeg cilja evolucije superiornog onome kojeg je zamislio Bog, konzekvence bi bile praktički identične onome što bi se desilo ako koherencija većeg broja ljudi oko nižih emocija stvara Vraga, kao oblik njihovog protivljenja i mržnje prema Bogu, kao obliku više egzistencije koja prezire to njihovo materijalno, koje oni obožavaju i smatraju višim ciljem od svega što im Bog ima za ponuditi.

Velim, konzekvence oba smjera razmišljanja su toliko slične da obje linije proizvode praktički identična predviđanja, a što je najgore ne mogu odbaciti ni treću opciju, koja se svodi na svojevrsnu kombinaciju gornje dvije: Vraga kao izvorno malo, ali dovoljno moćno biće, koje je postupno jačalo kako su duše inkarnirane u ljudskim tijelima participirale u njegovim idejama i planovima, te što uslijed zablude a što dobrovoljno priključivale svoju duhovnu moć njegovom vektoru, time mu dajući na raspolaganju "valutu" kojom je progresivno kupovao sve veću moć, koja je u nekoj točki postala dovoljno velika da je postao sposoban posve zasjeniti ne samo obične ljudske duše nego čak i velikane među ljudima, te sve sile okrenuti na neki način u svoju korist. Tako bismo imali kompleksnu teoriju u kojoj su i vrag i ljudi počeli kao nešto drugo, ali progresivnom transformacijom odnosa i iznosa različitih sila Vrag je postajao relativno moćniji, a ljudi relativno slabiji, a ono što poznajemo kao "čovječanstvo" zapravo je rezultat koalescencije pojedinačno slabih ljudskih duša oko sotonskog vektora.

Ako ste me do ovdje pratili, razumjet ćete zašto sam rekao da me cijela linija razmišljanja ispunjava užasom. Naprosto, ne mogu se odlučiti koja je od opcija gora, a na temelju raspoloživih dokaza teško mi je iznijeti sud o tome koja je istinita. Po svoj prilici je istinita ona najsloženija, koja pretpostavlja više sila u međudjelovanju i postupnu transformaciju svih učesnika, jer takvo tumačenje ima najviše sličnosti s fizikalnim procesima koje se da vektorski i skalarno opisati. Najmanje vjerojatnom mi se čini teorija o Vragu kao astralnom konstruktu kojeg je od početka do kraja stvorilo čovječanstvo; naime, moje iskustvo s njegovim ponašanjem nikako ne potvrđuje tu tezu, budući da je Vrag za razliku od astralnih entiteta nastalih takvim procesom, dakle tulpi, daleko koherentniji, i ima kontinuitet postojanja i sjećanja koji je poprilično drevan, u istoj unutarnjoj duhovnoj formi.

Također, Vrag posjeduje vještine upravljanja duhovnim tvarima koje najviše podsjećaju na one Bogova, ali nižeg reda veličine uslijed kvalitete tvari i namjere prema kojoj su usmjerene: Vrag, dakle, doista izgleda kao neki od odmetnutih Bogova, ali sve u meni mi govori kako on pripada nižem redu bića, i kako nikad nije postigao višu duhovnu inicijaciju, a budući da robuje nižim svojstvima poput samoljublja, ljubomore, pakosti i sličnog, i da je neka vrsta primadone i "princeze", koja sebe uvijek zamišlja na nekakvom tronu moći i svjetlosti (ali vizualizirano od plitke duhovne tvari i bez istinske duhovne moći koje je posve lišen), a svoje neprijatelje Bogove u poziciji da moraju priznati njegov uspjeh i nadmoć njegovih zamisli, svi pokazatelji me navode na zaključak kako je Vrag vrlo star, kako ima svakakva drevna posla i nerazriješene račune s Bogovima, s kojima se ideološki razišao i krenuo dokazivati superiornost ideja koje su oni odbacili kao inherentno i beznadno pogrešne, dapače suprotne svakom dobru, i okrenuli leđa i njemu i njegovim ludostima, ostavljajući ga da u mraku snuje kakve god besmislice želi.

Ono što me pak tjera da odbacim tezu po kojoj je Vrag tu ama baš sve stvorio po svojoj zamisli jest činjenica da sam na njemu vidio mnoštvo "dragulja", duhovnih struktura načinjenih od tvari koje daleko nadilaze Vragovu duhovnu jezgru, dakle Vrag ima na raspolaganju stvari koje, paradoksalno, njega osobno nadilaze, jer su proizvod vrline veće duše koja ih je stvorila, ali je na neki način uslijed svojstava materijalnog svijeta i inkarnacije u ljudsko tijelo obmanuta i navedena da te svoje "dragulje" preda Sotoni na dar, u svojoj obmanutosti ga doživljavajući kao neku vrstu božanskog vladara svijeta kojemu se svi dobri trebaju pokloniti i podržati njegov sveti plan za ovaj svijet.

Zašto bi to netko učinio posve mi je jasno, budući da sam svojedobno i ja imao takvo mišljenje o njegovoj ulozi, što možete posvjedočiti čitanjem mojih starijih knjiga, u kojima pišem o Sanat Kumari kao o Kralju svijeta. Ti dragulji koji su Sotoni dani u posjed, a koji predstavljaju metaforičku kristalizaciju vrline svetaca, zadali su mi više muke nego sam smatrao mogućim za preživjeti, jer nema opakijeg oružja, koje ranjava dublje i smrtonosnije, od vrline okrenute na zlo.


Danijel Turina


toggle