Članak
ČLANCI

Želja za nastavkom istog

indeks


Prije desetak godina sam doživio zanimljivo iskustvo iz kojeg sam naučio jako bitnu lekciju, a to iskustvo čini dodatno zanimljivim činjenica da se odvijalo u snu. Naime, u jednom trenutku sam se našao usred "lucidnog sna" koji počinje tako što shvatim da trčim, bježeći od policije koja me progoni zato što sam nešto ukrao, dakle nalazim se u ulozi kradljivca. S jedne strane sam svjestan toga da je glupo da se identificiram s lopovom koji bježi, a nemam nikakvog razloga bježati zato što u stvarnosti nisam ništa ukrao. Ali budući da u snu dijelim egzistenciju lopova, mojim odlukama i potezima upravlja samo neposredna nužnost situacije, koliko god cijela stvar bila odmaknuta od svake pameti. I tako ja slijedim logiku situacije neko vrijeme, radeći stvari koje su logične iz pozicije lopova koji bježi od policije, unatoč tome što shvaćam da te stvari predstavljaju, svaka za sebe, pojedinačna zlodjela za koja bih karmički odgovarao kao ja, a ne kao fiktivni lopov, zato što sam, stavljen u tu situaciju, birao vući određene poteze. Shvaćajući to, prepustio sam tu svoju egzistenciju lopova smrti, radije nego da participiram u njegovoj grešnosti, i tu je san prestao, ostavljajući za sobom lekciju.

Inercija situacije, naime, predstavlja vrlo moćnu silu, i jedna od najjačih motivacijskih sila u ljudskoj egzistenciji je nastaviti živjeti, odnosno nastaviti postojati na sadašnji način, radije nego odustati i iskušati alternativu (što obično znači smrt i propast, ili se barem tako predstavlja).

Netko će reći da taj instinkt ne može biti loš, jer biološki gledano održava jedinku na životu, što definitivno otvara više mogućih budućih opcija od trenutne smrti. To je istina, ali problem s tim instinktom je višestruk: s jedne strane, prezentira inače sablažnjive poteze poput ubijanja, krađe, prijevare, laži, izdaje, odustajanja od temeljnih životnih načela i sl. kao prihvatljive u kontekstu u kojem im je alternativa prihvaćanje poraza i smrti. S druge strane, taj instinkt prožima sve aspekte života, od najmanjih do najvećih. Dosta sam se sablaznio kad sam prije par dana uočio taj instinkt na djelu igrajući igricu na mobitelu, koja se svodi na to da lik kojim upravljate trči pred progoniteljem i izbjegava prepreke (Temple Run 2). Igrica u osnovi nema kraja, trka traje u beskraj, odnosno dok igrač ne napravi grešku i pogine. Nakon nekog vremena igranja igrica postane naporna i repetitivna i znalo mi se desiti da poželim da se konačno završi jer mi se hladi kava, ali uslijed identifikacije sa svojom pozicijom u igri jako je teško namjerno prestati vući poteze koji vode preživljavanju lika, odnosno kontinuitetu njegove egzistencije. Dovoljno je samo ne skrenuti pred liticom, ne skočiti pred vatrenom preprekom ili oborenim deblom, i vaš lik će poginuti i vi možete popiti svoju kavu dok je još topla, ali to je jako teško napraviti namjerno i svojevoljno. Ono na što vas instinkt tjera je da igrate još samo malo, da pustite da smrt dođe slijedom prirodnih okolnosti, uslijed greške, a ne uslijed vašeg namjernog poteza.

Prva stvar oko koje se čovjek prirodno zapita kad osvijesti taj mehanizam jest koliko njegov život i svi potezi u njemu imaju ikakvog višeg smisla, a koliko je cijela ta banalna svakodnevica samo rezultat povlačenja idućeg poteza koji ima za cilj odgađanje propasti i smrti? Ta linija razmišljanja je vrlo neugodna i sasvim je razumljivo zašto se ljudi u nju ne vole upuštati, osim valjda u napadima depresije i beznađa. Osobno, potpuno sam svjestan da većinu mojih poteza diktira upravo taj mehanizam, ali isto tako se osobno nalazim u ponešto drugačijoj situaciji od većine ljudi, budući da sam imao puno kontakata s Bogovima koji su mi povremeno ili otvoreno objasnili neke stvari ili ih pak dali naslutiti, tako da se tješim da banalna svakodnevica ipak postoji u ne-banalnom kontekstu višeg smisla, iako svijest o sveprisutnom nagonu za održanjem sadašnjeg oblika egzistencije čini težima sve oblike samozavaravanja. Potpuno sam svjestan, recimo, da je taj mehanizam u stanju vršiti sabotažu svega što bi dovelo do viših meditativnih stanja, zato što su ona iz konteksta svakodnevice "nešto drugo", predstavljaju iskorak. Dakako, kad meditativno stanje postane normalno i svakodnevno, ono više ne aktivira tu vrstu straha, ali i dalje postoji strah od prekida tjelesne egzistencije, i taj mehanizam bi favorizirao fizičku egzistenciju prožetu višim meditativnim stanjima u odnosu na posve nefizičku. Toga sam svjestan, ali bojim se da ne mogu ništa učiniti kako bih taj mehanizam promijenio na bitan način, budući da on pripada toliko temeljnim aspektima tjelesnosti, da bih jednako mogao pokušati prestati disati. To je jedna od onih stvari gdje morate sebi priznati postojanje i trenutnu nužnost animalnog, te s njim živjeti i plesati svojevrsni ples kontrole i prepuštanja, koji tantra naziva jahanjem na tigru, ili hodanjem po oštrici mača. Propast, naime, leži na obje strane oštrice. Ono što znam o sebi, uslijed uvida u te mehanizme, jest da sam spreman na svakakve kompromise ako oni omogućuju dolazak do cilja koji mi je pokazan, ako me drže na liniji događaja koja će proizvesti ostvarenje mojih težnji - što se, zapravo, sve svodi na to da "oni gore" kažu da sam dobro napravio sve što sam trebao napraviti, nisam ništa sjebao, te da mogu ići dalje. Dakle sve dok sam na toj liniji, vući ću što rutinske i banalne, što revolucionarne i šokantne poteze, ali u svemu tome ću biti spreman na kompromise, radit ću čak i stvari koje inače u normalnoj situaciji ne bih, zato što imam dojam da drugačije nije moguće ostvariti ono što predstavlja najveći prioritet. S druge strane, koliko god postojala velika inercija svakodnevnog i banalnog, te želja za održanjem te mirne linije preživanja zelene trave na livadi, puno puta sam znao sve srušiti i birati kaos, nered, novo i radikalno, često ići u same čeljusti smrti, zato što sam imao dojam ispravnosti, unatoč silnoj nelagodi koju proizvodi tako snažno opiranje tjelesnim instinktima koji teže ugodi, miru, zadovoljstvu i sigurnosti.

Taj neprijatelj ne spava, uvijek je s nama, i jedini način da ostanemo iole vjerni sebi i neporaženi u kontekstu utjelovljenja na svijetu koji je u osnovi ludnica, u tijelu koje je u osnovi zla životinja sklona svim vrstima grijeha i opačine, jest da zadržimo sposobnost i spremnost predati se smrti i odustati, u bilo kojem trenutku kad zatreba. Spremnost za žrtvovanje vlastitog života i koristi mora biti mač koji svakodnevno nosimo sa sobom, oštar i nauljen, spreman za rezanje niti želje i inercije koja nas veže za smrtni život.


Danijel Turina


toggle