Članak
ČLANCI

U se, na se i poda se

indeks


Moralizirajuće religije i filozofije nas žele uvjeriti u svoju sliku o čovjeku, i moram priznati da su u tome toliko uspješne da je meni trebalo dosta vremena provedenog u analizi činjenica kako bih ustanovio kolika je to sve skupa hrpa gluposti bez veze bilo kakvom stvarnošću. Kad bi čovjek slušao takve, ustanovio bi da je čovjekovo prirodno stanje nešto između presjeka i unije sljedećih svojstava:

  • čovjeku je neprirodno jesti meso

  • čovjeku je neprirodno jesti neke vrste mesa (svinjetina ili govedina, ovisno jeste li Židov/musliman ili hindus)

  • čovjeku je neprirodno jesti druge ljude

  • čovjeku je prirodno živjeti u monogamnom braku, ako već ne može u celibatu, koji je još bolji

  • čovjeku je prirodno živjeti u poligamnom braku, ali do četiri žene istovremeno

  • čovjeku je neprirodno ubijati

  • čovjeku je neprirodno ubijati ljude

  • čovjeku je neprirodno ubijati ljude, osim ako su zločinci, ako je rat, ili ako su krive religije, rase ili nacije

  • čovjeku je neprirodno imati seksualne odnose izvan braka

  • čovjeku je neprirodno prakticirati bilo kakav seks osim vaginalnog

  • čovjeku je neprirodno biti nemoralan, zao, nasilan i pohlepan

  • čovjeku je neprirodno piti alkohol i drogirati se

Kad čovjek zbroji sva ta moraliziranja o tome što bi ljudma trebalo biti prirodno i normalno, odnosno u skladu s voljom Jedinog Pravog Boga koji je stvorio svijet i čovjeka, ispada da takvi moralisti zamišljaju idealnu populaciju monogamnih vegetarijanaca kojima je neprirodno i sablažnjivo biti ubojica, lopov ili pijanac. I doista, možemo vidjeti da ljudi daju sve od sebe kako bi u javnosti prezentirali upravo takvu sliku svojeg karaktera. Problem nastaje kad zagrebemo ispod površine, pa pogledamo što ljudi u stvarnosti rade.

Za početak, kanibalizam je ljudskoj vrsti potpuno prirodan i normalan. Ne samo da je povijesno uobičajeno ubijati druge ljude iz bilo kakvog trivijalnog razloga (pripadnost drugom plemenu, posjedovanje nečega što nam treba, ili naprosto ljutnja), nego je kanibalizam jedna od najčešćih odlika svih ljudskih kultura1. Ako normalno definiramo kao uobičajeno, za ljudsku vrstu su ubojstvo i kanibalizam među najnormalnijim svojstvima. Nevjerojatno je neuobičajeno ili pak posve nemoguće naći ljudsku zajednicu koja ne prakticira ubojstvo, a jednako je neuobičajeno pronaći ljudsku zajednicu koja nije prakticirala kanibalizam. Kanibalizam je u europskoj civilizaciji tabu, te je u kolonijalnom razdoblju bilo uobičajeno zatirati ga diljem svijeta, ali kad pogledamo pretkolonijalno razdoblje, i kad pogledamo širi povijesni i pretpovijesni kontekst, kanibalizam je jednako normalan kao disanje.

Što se tiče uživanja različitih droga, ono je također tipično, valjda još od majmuna koji su se običavali opijati jedenjem fermentiranog voća i to čine i danas, a među prvim civilizacijskim tekovinama je izrada alkoholnog pića kojim su se ljudi mogli masovno opijati. Korištenje droga za postizanje promijenjenih stanja svijesti je također uobičajeno, i teško je naći kulturu koja to nema u svojoj religijskoj praksi, od vedskih šamana koji su se opijali drogom po imenu soma, po svoj prilici proizvedenom ili od psihoaktivnih gljiva ili biljaka, do srednjoameričkih šamana koji su se opijali pejotl kaktusom. Droga i alkohol su dakle standardni pratitelji ljudske civilizacije od najranijih vremena.

Što se tiče seksa, mužjaci Homo Sapiensa imaju najdulji i najdeblji penis u proporciji s veličinom tijela od svih primata, a također imaju i veće testise. Isto tako, ženke Homo Sapiensa jedine imaju dojke koje zadržavaju volumen izvan perioda laktacije, i manju tjelesnu dlakavost od mužjaka. Logičan zaključak je da je to rezultat seksualne selekcije: muškarci su birali žene s većim sisama a žene su birale muškarce s većim penisom, vjerojatno zato što su ih bolje seksualno stimulirali pa su bile bolje motivirane za seks s njima2. To je dokaz da je ženski orgazam igrao veliku ulogu u seksualnoj selekciji muškaraca, i da su žene bile masovno poligamne. Isto tako, svojedobno je znanstvenu zajednicu šokiralo otkriće da većina spermija uopće ne pokušava oploditi jajašce, nego traže i ubijaju spermije drugih muškaraca.3 Eksperimenti su također pokazali da je ljudski penis svojim oblikom evolucijski prilagođen za ispumpavanje sperme drugih muškaraca iz vagine za vrijeme seksa.4

Vjerojatnost da je ljudska vrsta monogamna, u kontekstu tih dokaza, iznosi doslovno nula. Štoviše, čini se da monogamija kao scenario za ljudsku vrstu oduvijek postoji samo u željama i snovima, a u stvarnosti, ljudsko seksualno ponašanje je oduvijek bilo jako raznoliko i prilagodljivo, i praktički nikad u skladu s religijskim moraliziranjima, koja se uglavnom svode na fantazije frustriranih muškaraca o tome kakvu bi ženu htjeli - onu koja bi šutjela, bila pokorna i rađala samo njihovu djecu, a po mogućnosti bi joj bila oduzeta i svaka mogućnost izbora. Isto tako, povijest pokazuje da je homoseksualnost bila uobičajen oblik socijalnog "bondinga" među muškarcima i ženama, i da su ljudi tradicionalno bili vrlo inventivni u pronalaženju načina da sebe ili drugoga dovedu do orgazma. Što se tiče "normalnog" seksa, jako je teško zapravo reći postoji li uopće "nenormalni" seks, imajući u vidu golemi broj varijacija i kreativnosti u ljudskom seksualnom ponašanju.

Što se prehrane tiče, ljudi su evolucijski prilagođeni za preživljavanje od svega i svačega, ali veliki evolucijski "boost" im je dao razvoj oružja i taktika potrebnih za rutinsko ubijanje dovoljnog broja životinja za redovnu opskrbu mesom. Priče o tome da su ljudi "prirodno" vegetarijanci stoga spadaju u jednako smiješnu vrstu fikcije kao i priče o tome da su ljudi "prirodno" nenasilni ili da su "prirodno" monogamni, ili da im je "prirodno" izbjegavati droge i alkohol.

Ljudi su prirodno ubojice i nasilnici koji se hrane životinjama i drugim ljudima koje uspijevaju ubiti, a njihovo meso vole tradicionalno zaliti nekom vrstom vina ili piva, a nakon slavlja slijede orgije. Eto, to je prirodno ljudsko ponašanje, i štoviše, to je ponašanje kojemu možemo posvjedočiti na sve strane, i ako je išta očito, onda je to činjenica da ljudsko normalno ponašanje dijametralno odudara od onoga za što nas religijski moralizatori pokušavaju uvjeriti da je "normalno". Jedini rezultat koji je njihovo moraliziranje uspjelo polučiti kroz stoljeća jest kreiranje lažne, licemjerne civilizacijske fasade za poziranje u javnosti, iza koje se ljudi ponašaju onako kako im je genetski prirodno ponašati se, uz dodatak frustracije koja nastaje uslijed toga što su sad primorani sramiti se onoga na što ih genetika navodi "u trenucima slabosti".

Čovjek bi očekivao da tu završava moja analiza, ali tu zapravo završava moj osvrt na ono čime se obično bave moralizatorske religije, koje pokušavaju uvjeriti ljude da je zlo i neprirodno sve što je svima zapravo prirodno i uobičajeno, odnosno da se najveći duhovni problemi čovjeka svode na udovoljavanje želucu i kurcu/pički. U stvarnosti, neki od najvećih problema toliko su suptilni da se religije njima praktički uopće ne bave. Pitanja kurca/pičke i želuca su tu zapravo sporedna - vladare među ljudima te njihove žene i majke nije od običnih ljudi razlikovalo to što su negirali te tjelesne žudnje, nego to što su ih znali kontrolirati i što su u njima bili umjereni. Razlika između kralja i običnog luzera je bila u tome što je kralj znao kad treba ubijati i koga treba ubiti, a kad treba stati s ubijanjem, kad treba ponuditi prijateljstvo, savez i milost. Znao je kad treba jesti i koliko, a kad stati. Znao je kad treba dopustiti seksualnoj želji da se realizira, a kad je ona zamka i treba je zaustaviti. Isto tako, buduću kraljicu ne razlikuje od drolje to što kraljica ne bi voljela jahati na debelom, dugačkom kurcu i doživjeti puno orgazama. Kraljica je znala kako svoju seksualnu želju zaustaviti, usmjeriti na pravo mjesto i tamo realizirati, a ne joj biti ropkinjom; svi znamo za moderne primjere žena koje su ostale trudne još u školi zato što nisu bile u stanju kontrolirati svoju pičku. Dakle samokontrola je strašno bitna stvar, i ona je povijesno činila razliku između velikih i malih ljudi. Ono u čemu moralizatori obično griješe jest shvaćanje da ako je samokontrola uzrok uspjeha, onda je ono što se kontrolira zlo, kojeg treba biti što manje, a po mogućnosti ništa. To je potpuno krivi stav i zapravo vodi u drugu vrstu pretjerivanja, koje propušta uvidjeti bitnost i smisao tjelesnih nagona. To što su "životinjski" ne znači da su loši, i to što njihova kontrola proizvodi uspjeh ne znači da se time porazilo zlo životinjskog, nego zlo neumjerenosti. Upravo su moralizatori jako skloni neumjerenosti, u svojim razmišljanjima koja se daju svesti na to da ako je malo nečega bolje od puno, da je onda ništa idealna količina kojoj treba težiti. Ne: stvar je u tome da treba pronaći umjerenu količinu koja proizvodi uspjeh, i izbjeći ekstreme koji vode u propast.

Upravo u činjenici da su praktički svi tjelesni nagoni dobri i korisni ako ih se stavi u pravi kontekst i prakticira umjereno leži najveći problem pokušaja da se otkriju zamke koje tjelesna inkarnacija postavlja duši: naime, u ogromnom broju slučajava se naizgled univerzalno dobri tjelesni nagoni - koji zapravo podjednako spadaju u sferu životinjstva kao ubojstvo, prejedanje i jebanje - predstavljaju kao duhovne sile transcendentne svijetu. Tu se često navodi majčinska ljubav, kao "čista" ljubav koja bi imala biti nekakav odraz Božanske ljubavi. Ja ne znam tko može biti toliko blesav da ne vidi da je majčinska ljubav čisti životinjski instinkt, jednako kao muški instinkt za jebanjem svih ženki koje može pojebati. To je čista reproduktivna strategija. Muškarac želi posijati svoju spermu u što više maternica, a žena želi spermu posijanu u svoju maternicu zadržati, biti oplođena, trudna, roditi i odgojiti do odrasle dobi dijete koje je njena reproduktivna strategija, jedini način na koji može svoje gene ostaviti na svijetu. Majčinska ljubav nije u tom smislu ništa čišća od muške želje za pražnjenjem jaja u sve što ima pičku i hoda na dvije noge, a spremnost majke da se žrtvuje za dijete nije ni po čemu "svetija" i "čišća" od muške želje za ubijanjem svih ljudi i životinja koje su prijetnja obitelji i plemenu, ili za silovanjem žena iz drugog plemena nakon što je pobio muškarce. To su čisto biološke reproduktivne strategije, i jedna od bitnih stvari kojih se treba osloboditi je "spiritualizacija" ženskih reproduktivnih strategija i "sotonizacija" muških. U ogromnom broju religijskih pokreta postoji težnja, vjerojatno uzrokovana činjenicom da većinu pripadnika takvih pokreta čine žene, da se ženske animalnosti proglase visokim duhovnim svojstvima, dakle nježnost i ljubav prema djeci, blagost, tolerancija, davanje i sl., a muške osobine se demoniziraju i pokušava ih se proglasiti neprijateljima duhovnosti. Prava istina je da ženske animalnosti nisu ništa "duhovnije" od muških, i da ih treba podjednako podvrgnuti kontroli jer će u protivnom uzrokovati gubitak duhovne svjesnosti i pad pod kontrolu animalnog. Isto tako, i muške i ženske animalnosti su dobre i korisne ukoliko ih se primjenjuje umjereno, u pravoj količini, na pravom mjestu i u pravo vrijeme, jer te stvari nisu ovdje slučajno, nego zato što su bitne za preživljavanje.

Tu dolazimo do možda najopasnije animalnosti, koja prijeti vezivanjem duše u materiju, a to je želja za preživljavanjem.


1 Link

2 Link

3 Link

4 Link


Danijel Turina


toggle