Članak
ČLANCI

Istočni grijeh

indeks


Netko tko je pročitao moj prethodni članak vjerojatno će zaključiti da zagovaram tzv. socijalni darvinizam, odnosno liberalni ekonomski svjetonazor koji ima neograničeno povjerenje u tržište i smatra kako količina resursa kojom je netko ovladao predstavlja objektivni i realni pokazatelj njegove vrijednosti. U stvarnosti, ja sam jako skeptičan prema svemu tome.

Naime, i tržište i biološka evolucija ne pokazuju što je "bolje". Oni pokazuju što je bolje prilagođeno okolnostima. Kad se okolnosti promijene, i "bolja prilagođenost", kao relativna kategorija, pokazuje u drugom smjeru. U nekim prirodnim okolnostima najbolje će funkcionirati organizmi koji preživljavaju filtrirajući organski otpad iz mulja, budući da je većina ostalih organizama izumrla uslijed kolapsa ekosustava. U nekim socijalnim sustavima najbolje su prilagođene osobe koje bi se inače smatralo ljudskim smećem: doušnici, ulizice i beskičmenjaci bez ikakvih moralnih i duhovnih kvaliteta. Čak i u tržišnoj ekonomiji, vrlo često špekulanti vrijednosnim papirima, koji posjeduju iznimno ograničene intelektualne vještine, mogu bolje prolaziti od vrhunskih znanstvenika, koji funkcioniraju na samoj oštrici ljudske intelektualne sposobnosti. Netko tko je životario od motičarske poljoprivrede može naglo postati milijunašem ukoliko njegova zemlja postane bitna za izgradnju golf terena ili hotelskog kompleksa te joj naglo poraste vrijednost. Iznimno prilagođen i usavršen živi organizam može izumrijeti naprosto uslijed loše sreće, ako njegovo stanište pogodi neka velika prirodna katastrofa koja bez razlikovanja prilagođenosti istrijebi sve živo. Dakle veliki faktor i u biologiji i u ekonomiji je puka sreća, a u ljudskim zajednicama "prilagođenost" može značiti jaku negativnu selekciju, u smislu da neki sustavi sustavno istrebljuju najbolje primjerke i favoriziraju ili prosječnost, ili najgore ljudske osobine. To je temelj moje ciničnosti prema teorijama koje socijalni ili biološki darvinizam doživljavaju kao apsolutno mjerilo vrijednosti.

To sad otvara vrlo zanimljivo pitanje: koje kvalitete ljudske vrste možemo pripisati takvim procesima u prošlosti? Naravno da samo pitanje podrazumijeva koncept apsolutnog etičkog referentnog sustava, kakav evolucijska biologija ne poznaje, ali kakav svejedno postoji u vedanti i budizmu te yogi, i koji se oslanja na princip konvergencije ili divergencije u odnosu na apsolutno, spasonosno stanje brahmana odnosno nirvane. Ukoliko je neka ljudska prirodna kvaliteta divergentna u odnosu na brahman, koji je sat-ćit-ananda (stvarnost-svijest-blaženstvo), vedanta će je smatrati štetnom i opasnom, a ukoliko je neka kvaliteta divergentna u odnosu na nirvanu (stanje slobode od samsare), budizam će je smatrati štetnom i opasnom. Dakako da tu upadamo u opasnost od moraliziranja, budući da osuđujemo kvalitete koje su se pokazale evolucijski korisnima, a da nemamo nikakvog stvarnog dokaza o tome da bi njihova suprotnost u praksi bila bolja, ali svejedno, imam jak dojam da kvalitete poput kukavičluka zbog kojeg će netko biti spreman prodati i sebe i sve svoje ideale, te živjeti životom roba i ulizice, ne spada u duhovne kvalitete koje za rezultat imaju duhovno uzdizanje, koliko god evolucijski gledano ostavljaju otvorenom mogućnost uspješnog preživljavanja i razmnožavanja. Evolucijski gledano, "bolje rob nego grob", ali etički gledano, takav je stav krajnje upitan. Ono što nam snimak sadašnjeg stanja omogućuje jest shvaćanje što je do sada funkcioniralo, ali, kao što sam prije napisao, to što je funkcioniralo prije ne mora nužno funkcionirati zauvijek; i dinosauri su sasvim dobro funkcionirali dok nisu izumrli. I Neandertalci su sasvim dobro funkcionirali, dok nisu izumrli. Osim toga, evolucija nije nužno slijep proces; postoje sustavi poput socijalne i seksualne selekcije koji ga rafiniraju i ubrzavaju. Dakle biološka evolucija u velikoj mjeri uključuje vrijednosni sustav i vođenu selekciju, makar na toj razini da se i ženke i mužjaci preferiraju pariti s partnerima koji imaju bolju kontrolu nad resursima, odnosno koji su bolje socijalno rangirani i imaju bolje izražene kvalitete koje se procjenjuju kao bitne. Koji put je ta kvaliteta veličina i fizička razvijenost i uhranjenost, koji pokazuju dobru socijalnu poziciju i kontrolu nad resursima. Koji put je to sposobnost pamćenja duge, komplicirane pjesme, koja demonstrira dobru memoriju, korisnu za pamćenje velikog broja različitih nalazišta hrane u različita godišnja doba. Koji put je to sposobnost za izgradnju nastambe u kojoj će se odgajati mladunci. U svakom slučaju, seksualna selekcija unosi element kontrole i ne-nasumičnosti u proces reprodukcije, a time i u evoluciju, pa je prema tome iz pozicije evolucijske biologije sasvim legitimno postavljati pitanje o valjanosti kriterija na temelju kojih se vrši seksualna selekcija i određuje socijalni status. Naime, izbor kratkoročno povoljnih a dugoročno štetnih kriterija vrednovanja može vrstu uvesti u evolucijsku slijepu ulicu.

Kako bih objektivno analizirao ljudsku biologiju, morao sam se posve distancirati od ljudske vrste, odnosno prestati se smatrati njenim pripadnikom. To mi omogućuje sagledavanje ljudske vrste onako kako botaničar sagledava bukvu i hrast, ili kako entomolog sagledava vinske mušice.

Ono na što nisam bio spreman kad sam započeo s tim misaonim eksperimentom, jest ogroman osjećaj slobode i etičke čistoće koji nastupa kad se oslobodimo ljudskosti, te empatije s ljudima. Naime, na samom početku eksperimenta postaje jasno kako ljudi "dobro" doživljavaju isključivo kao nešto što je ugodno i korisno za njih. Kad potpuno elminiramo zahtjev da nešto dobro mora biti ugodno, ili barem korisno za ljude, suočavamo se sa spoznajom da ljudi uopće nisu u stanju pojmiti koncept dobra koji bi bio neprijateljski prema ljudima. Naprosto, oni sebe uvijek smatraju uključenima u koncept dobra, do te mjere da je nešto dobro ako je na njihovoj strani i zlo ako je na suprotnoj. Sloboda za disocijaciju koncepta dobra od ljudske vrste donosi onaj oblik etičke čistoće i duhovnog mira koji je nemoguć sve dok ne odbacimo identifikaciju s ljudskim.

Dobar komentar koji ilustrira problem biologije koja "vuče" u smjeru suprotnom duhovnim interesima bića koje se kroz tu biologiju manifestira na fizičkom planu našao sam na dosta neočekivanom mjestu:

"Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati. Duhovan pak prosuđuje sve, a njega nitko ne prosuđuje. Jer tko spozna misao Gospodnju, tko da ga pouči? A mi imamo misao Kristovu. I ja, braćo, nisam mogao govoriti vama kao duhovnima, nego kao tjelesnima, kao nejačadi u Kristu. Mlijekom vas napojih, ne jelom: još ne mogoste, a ni sada još ne možete jer još ste tjelesni. Doista, dok je među vama zavist i prepiranje, zar niste tjelesni, zar po ljudsku ne postupate? Jer kad jedan govori: "Ja sam Pavlov", a drugi: "Ja Apolonov", niste li odveć ljudi? (I Kor 2,14:3,4)

Jedna od zanimljivih tema koje se provlače kroz Pavlove poslanice je koncept iz kojeg je kasnije izvedeno učenje o "istočnom grijehu", odnosno, koncept po kojem je grijeh inherentan ljudskom "hardveru", odnosno "tjelesnom", i da svojstva i želje tijela predstavljaju konstantan izvor kušnji za dušu, koja, ukoliko pred tim popusti, bude ukaljana grijehom. Razumijevanje tog stava nužno je za razumijevanje kršćanskih mistika koji su se bavili "umrtvljivanjem tijela", odnosno raznim oblicima uskraćivanja i samomučenja. Koliko god se taj stav činio nakaznim i izopačenim na prvi pogled, on je u osnovi vrlo razuman i zdrav, i predstavlja učinkovito sredstvo kontrole instinktivno-animalnog aspekta čovjeka, koji bi, kad bi mu se dalo na volju, čovjeka reducirao na životinju koja se bavi učinkovitim uzdizanjem na socijalnoj ljestvici, ubijanjem konkurencije, te proizvodnjom što većeg broja mladunaca koji će biti što bolje socijalno rangirani. Budući da je karmički saldo takve, biološki korisne strategije, iznimno negativan, postaje jasno da evolucija fizičkog nije baš išla u smjeru koji bi imao puno presjeka s evolucijom duhovnog, i da onaj tko teži osobnoj duhovnoj evoluciji mora u nekoj točki ljudskosti reći zbogom, odnosno mora divergirati od "normalnog" ljudskog ponašanja.

Ono što tu predstavlja problem je definicija dobra, koja je toliko povezana s ljudskim instinktivnim reakcijama, da se postavlja jako dobro pitanje što će ostati od definicije dobra i zla ako iz nje u cijelosti uklonimo ljudske instinktivne reakcije, pa opasnost, nelagoda i smrt ljudi više ne bude nužan sastojak definicije zla, a ugoda i dobrobit po ljude ne bude nužan sastojak definicije dobra. Je li, dakle, moguće dobro koje je posve ravnodušno prema svemu što su ljudi skloni kao takvo doživljavati, ili je, štoviše, tome suprotno? Da to posve pojednostavnimo, je li nužno da dobri Bog voli ljude, ili je moguć dobri Bog koji ih mrzi, ili pak za njih uopće ne mari? Takva pitanja je teško izravno napasti, pa ću se time pozabaviti na razmjerno okolišan način, onako kako matematičari znaju napasti neki problem. Zapravo, potpuno ću ignorirati pitanje dobra i zla za sada i pogledati kako su određena ljudska svojstva evoluirala do sadašnje točke. To bi moglo demontirati problem na način na koji to znanost obično čini kad posve ignorira filozofske implikacije i naprosto se bavi svojim poslom kvalitetnog proučavanja mehanizama funkcioniranja nekog fenomena, što onda pitanja smisla obično učini suvišnima. Nebitno je, naime, "zašto postoje zvijezde" kad jednom shvatimo što su one i "kako" funkcioniraju. "Zašto" je, dakle, najčešće postavljano krivo pitanje u povijesti.


Danijel Turina


toggle