Članak
ČLANCI

Pitanje duhovnosti

indeks


Kad pokušavamo rekonstruirati način života praljudi, moramo se prije svega osloniti na materijalne tragove koje je taj način života ostavio za sobom; ukoliko želimo nagađati o načinu na koji su dolazili do hrane, moramo se osloniti na tragove u vidu oružja i oruđa koja su koristili, način na koji su im istrošeni zubi, stanje u kojem smo pronašli životinjske kosti koje su pripadale njihovom plijenu, pa čak i na tragove plaka na njihovim zubima. Sve to pomaže rekonstruirati sliku, koja unatoč tome može biti posve kriva. Recimo, činjenica je da su praljudi bili kanibali, i to apsolutno svi, od početka do kraja. Ljudske kosti koje su termički obrađene i iz kojih je izvađena koštana srž kao iz životinjskih, na kojima postoje tragovi struganja mesa s kostiju, i proširenje foramen magnuma na ljudskim lubanjama kako bi se lakše izvadio mozak tragovi su koji ne ostavljaju mjesta ikakvim dvojbama. Ali, kad kanibalizam egzistira paralelno sa pokapanjem mrtvih, pa čak i s nagovještajima stavljanja cvijeća na grob umrlih, te kad svi dokazi ukazuju na to da su se ljudi brinuli za stare, bolesne i ranjene, tada naše nagađanje postaje nesigurno, budući da je moguće zamisliti nekoliko socioloških modela koji bi objasnili pronađene materijalne tragove. Kanibalizam je mogao biti oblik štovanja poginulog pripadnika plemena, kojeg su pojeli kako bi njegovo tijelo postalo dijelom zajednice i doprinijelo njenoj snazi. Isto tako, kanibalizam je mogao biti oblik kazne za nesposobne, glupe ili zle pripadnike zajednice, koje su ubili i njihove leševe pojeli zajedno s ulovom od tog dana, dakle kanibalizam je mogao biti čin simboličke degradacije na razinu životinje koju se lovi i jede. Pokapanje mrtvih moglo je biti oblik štovanja, njihovo simboličko vraćanje u Zemlju koja rađa sva bića, kako bi se iz Zemlje ponovo rodili u nekom drugom obliku. Isto tako, pokapanje u zemlju je moglo predstavljati čin degradacije, odbijanje da se leš posebno zle osobe pojede i tako ga se učini dijelom vitalne snage plemena, moglo je predstavljati čin izlučivanja grešnika iz plemena, kao izmeta ili otpadne tvari, i njegovog zakapanja kako bi i u smrti ostao izoliran i odbačen od zdravog dijela zajednice.

Kao što vidite, stvar nije jednostavna, i materijalne tragove je moguće višeznačno protumačiti, ovisno o sklonostima osobe koja vrši rekonstrukciju. Imajući u vidu dokazanu nepouzdanost dosadašnjih rekonstrukcija čak i fizičkog izgleda praljudi, osjećam svojevrsnu nesklonost prema upuštanju u pokušaje rekonstrukcije duhovnog života praljudi, ali korisnost takvog nagađanja lako bi mogla nadići eventualne opasnosti.

Što mi zapravo možemo znati o religiji praljudi?

Ono što su mene učili u školi jest da su praljudi posjedovali primitivnu religiju koja je imala temelj u strahu od grmljavine i prirodnih pojava, iz čega su praljudi zaključili da tu mora biti nekakvih duhova i bogova koje bi bilo dobro udobrovoljiti. Isto tako, zaključili su da nekakva duhovna sila mora boraviti u životinjama pa bi je bilo dobro privući tako da životinje dođu blizu da ih se može nabosti kopljima. Eto, bili su glupi pa su im se činile pizdarije; što drugo očekivati od polumajmunskih praljudi, kad smo mi danas ovakvi kakvi jesmo.

Rekao bih da je takvo umovanje od jednake vrste kao ona prva rekonstrukcija neandertalca koja podsjeća na gorilu. To umovanje ima svoj temelj u vjerovanju da ako smo mi, moderni ljudi, u srednjem vijeku bili primitivni, zaostali i priglupi, praljudi su morali biti još sto puta gori. Ipak, moje mišljenje glasi da je to teška zabluda. Praljudi, a tu sad govorim o Homo Heidelbergensis vrsti, te Neandertalcima i Kromanjoncima, su imali mozak modernih dimenzija ili veći. Isto tako, to su ljudi koji su koristili kompozitno koplje za lov, dakle smislili su kako usaditi oštri kremeni vrh u drvenu dršku, kako obraditi drvenu dršku da ne pukne prilikom ubadanja velikom silom (po svoj prilici tehnikom kuhanja i višestrukog savijanja drveta), kako obraditi smolu u posebno ljepilo kojim će kameni vrh usaditi u nosač, i cijeli život su se bavili vrlo praktičnim aktivnostima koje ne trpe pretjeranu apstrakciju, odnosno fantaziranje odlijepljeno od stvarnosti. Komplicirano kompozitno koplje je zahtijevalo jako kvalitetno razmišljanje o vrlo konkretnim stvarima, na temu kako probiti debelu kožu životinje i zabiti kameni vrh u srce koje je duboko ispod, a da se koplje pritom ne slomi i izloži lovca bijesu lovine. Pokušajte vi bez metala, samo s životinjskim kostima i kamenom, napraviti bolje oružje, i onda s oružjem koje ste napravili pokušajte ubiti bizona, pa ćete vidjeti koliko su ti praljudi zapravo bili vješti i sposobni. Poprilično sam uvjeren da su bili pametniji od većine antropologa i paleontologa koji su se bavili rekonstrukcijama njihovog ponašanja. Isto tako, analogija s primitivnim modernim ljudima nije važeća; praljudi nisu usporedivi sa srednjovjekovnim ljudima. Praljudi su bili bitno pametniji i sposobniji, oni su bili pripadnici vitalne kulture koja je rasla, razvijala se i probijala granice mogućeg, dok su srednjovjekovni ljudi rezultat degradacije, odumrli ogranak nekad progresivne civilizacije koji trune i raspada se uslijed gubitka starih znanja i tradicija, te usvajanja loše religijske filozofije. Praljudi su živjeli na način zbog kojeg im je mozak rastao, što moderni čovjek ne može reći za sebe; moderni čovjek može reći da je stagnirao, ako ne i nazadovao; može se tješiti da njegov manji mozak u odnosu na Neandertalce i Kromanjonce znači minijaturizaciju uslijed veće učinkovitosti u pakiranju istog sadržaja, a ne da im je mozak u odnosu na praljude zakržljao uslijed nepostojanja evolucijskog pritiska i jake motivacije napretka.

Ukoliko se upuštamo u analizu religije praljudi, moramo uvažiti dvije stvari. Prvo, mora postojati znatan stupanj sličnosti između naše i njihove religijske misli, i drugo, njihovo razmišljanje o religiji je moralo imati konkretnije, praktičnije elemente od našeg, bliže izravnoj percepciji i fizičkoj stvarnosti. To nisu ljudi koji bi se bavili smišljanjem pizdarija na temu koliko anđela stane na vrh igle, koliko žena može imati Zeus i slično. Da bi uopće krenuli u sferu religijske misli, morali su za to imati dovoljno jake dokaze, na razini na kojoj su vjerovali u jelene i bizone. Zamišljati nekakva nevidljiva bića koja bacaju munje i kišu toliko je protivno inače racionalnom, praktičnom umu tih ljudi da takve gluposti možemo odmah zaboraviti; taj oblik religije bi eventualno nastao kao rezultat dugotrajnih procesa degradacije izvorne misli, i kao takav pripada eventualnoj kasnijoj fazi razvoja religije.

Izvorno, praktički sve religije počinju od nečeg autentičnog, poput Isusa koji diže mrtve i hoda po vodi, i kao takav je dovoljno impresivan da uvjeri praktične materijalističke ljude koji love ribe i uzgajaju ovce da postoji Bog koji ima moć na svijetu živih i u duhovnom svijetu nakon smrti. Dakle temelj religije nikad nije totalna pizdarija koju je netko izvadio iz dupeta nakon što se najeo ludih gljiva. Takvog bi zatukli batinama i kamenjem i zakopali ga u rupu jer bi mislili da je pojeo nešto tako otrovno da bi ga bilo opasno pojesti da i oni ne polude. Dakle trebamo imati u vidu da su praljudi bili iznimno materijalistički nastrojeni, da su se oslanjali isključivo na svoja osjetila i razum, da su vjerovali onom što vide i planirali za ono što im je prošlo iskustvo sugeriralo kao vjerojatno. Znali su iznimno puno o životinjama i njihovom ponašanju, znali su sve o vezi seksa i razmnožavanja, znali su razvojne cikluse različitih životinja, biljaka i ljudi, ukratko, njihovo znanje je bilo neposredno utemeljeno na opažanju prirode i analizi prirodnih procesa. Takav oblik misaonih procesa bio je ključan za preživljavanje i tu nije bilo mjesta za budalaštine i fantazije. Teorije poput one Jean Auel, o tome da ni Neandertalci ni Kromanjonci nisu mogli znati za vezu između seksa i reprodukcije spadaju u domenu nečega što je toliko glupo da se toga mogla sjetiti jedino osoba odgojena na modernoj znanosti u urbanom okruženju. Apsolutno sva današnja primitivna plemena znaju za vezu između seksa i reprodukcije, koliko god se to "znanstvenicima" činilo nemoguće; naime, paradoksalno, znanstveni način razmišljanja je u takvim slučajevima bitno slabije kvalitetan i koristan od neznanstvenog. Praljudi su gledali životinje, koje se pare na isti način kao ljudi, nakon parenja imaju mladunce, mladunci narastu veliki, pare se i imaju iduću generaciju mladunaca. Tu se isti čas uspostavlja analogija s ljudima, i čak ukoliko ignoriramo instinkte, koji ljudima iznimno jasno govore što tu čemu služi, toliko je nemoguće da netko ne shvati čemu služi seks, ali očito je nekim antropolozima neshvatljivo kako bi praljudi to mogli pokopčati unatoč tome što ne postoji nijedno primitivno pleme ljudi koje to nije shvatilo. Mužjak proizvodi sjeme, ima ga želju uštrcati u ženku, sjeme je ili dobro ili nije, ženka je ili plodna ili nije, pa ako dobro sjeme padne u dobru maternicu razvije se mladunac. To je način na koji su razmišljali i primitivni ljudi i praljudi, i zato nisu imali problema s tom razinom apstrakcije; naprosto, ne samo da su daleko pametniji od onoga što bi im antropolozi dopustili u svojoj narcisoidnosti, nego su vjerojatno pametniji od većine antropologa, ako pamet definiramo kao sposobnost da se od raspoloživih informacija dođe do točnog zaključka. Prema tome, ako uzmemo taj primjer kao ilustraciju, jasno je da trebamo revidirati ono što bismo praljudima "dopustili" kao moguće.

Dodatna ilustracija koju ću iskoristiti kao snažan argument u korist teze po kojoj praljudima ima smisla pripisati iznimne duhovne sposobnosti je slika iz pećine Altamira u Španjolskoj:

Kad su takve slike po prvi put otkrivene, znanstvenici su ih naprosto odbili prihvatiti i umjesto toga optužili čovjeka koji ih je otkrio za krivotvorinu; "očito" su slike predobre da bi im autori bili primitivni praljudi, i autor mora biti neki moderni slikar. Ali unatoč takvoj reakciji, slike su i te kako autentične, i stare su nekoliko desetaka tisuća godina. Za usporedbu, ovo je srednjevjekovni slikarski domet:

Autori i jedne i druge slike su anatomski moderni ljudi, s tim da je autor bolje slike, paradoksalno, osoba koju bi moderni ljudi voljeli doživljavati kao pećinskog primitivca koji, sigurno, nije u stanju formirati kompleksne misaone i duhovne procese. Ta vrsta bahatosti mi ozbiljno ide na živce i jedan od glavnih razloga zašto se upuštam u ovakve analize jest ilustracija njene neodrživosti. Isto tako, želim razbiti onu vrstu lažne analogije koja se obično uspostavlja, a po kojoj nečija duhovna razvijenost mora biti u jasnoj korelaciji s tehnologijom koju koristi, a po kojoj bi današnji dripac s iPadom morao biti intelektualno nadmoćan osobi koja koristi kameni nož ili guščje pero. U stvarnosti, te stvari nemaju blage veze jedna s drugom. Arhimed je otkrio zakone hidraulike, princip gustoće kao omjera mase i volumena, fiziku poluge i pola matematike, a živio je u svijetu u kojem je pošteni zahod bio daleka budućnost. Isaac Newton je otkrio princip gravitacije, inercije, planetarnog kretanja te diferencijalni i integralni račun koristeći pergament i guščje pero. Buda je živio u civilizaciji koja je tek neznatno različita od one Arhimedove, a koristio je tako sofisticirane intelektualne koncepte da njegove teorije o tome kako funkcioniraju materija i um može egzaktno formulirati tek teorija propagacije bozona apsorpcijom i reemisijom iz kvantnog vakuuma. Ti primjeri su da ti pamet stane, i očito je da nema nikakve korelacije između intelektualne sposobnosti i tehnologije. Štoviše, rekao bih da nema nikakve korelacije između intelektualne sposobnosti i proizvedenih artefakata, jer primjerice Vede postoje kao ne-artefakti tisućama godina; prenošene su isključivo usmeno, pamćenjem od riječi do riječi, a njihovo stavljanje na papir smatralo se bogohulnim čak i nakon što je izmišljeno pismo kojim ih je postalo moguće zapisati. Isus nije ostavio iza sebe niti jedan jedini artefakt; nije pisao, nije komponirao glazbu, nije klesao crteže i riječi u kamen, niti je iza njega ostalo išta materijalno. Da nije bilo učenika koji su tek nakon nekoliko desetljeća nešto od njegovog nauka stavili na papir, recite vi meni što bi od njega ostalo u smislu artefakata, i koja tehnologija je njemu bila potrebna za formuliranje idejnih koncepata koje je izlagao?

Apsolutno ništa.

Prema tome, ostaje gola činjenica da je među praljudima, kroz stotine tisuća godina koliko su postojali s modernom ili čak superiornom veličinom mozga, moglo biti Arhimeda, Pitagora, Buda, Isusa, Aristotela i Newtona, s apsolutno genijalnim idejama o funkcioniranju materijalnog ili duhovnog svijeta, koje su se mogle prenositi usmenim putem čak i tisućama godina, a da mi o tome ne saznamo apsolutno ništa, naprosto zato što je prošlo dvjesto tisuća godina. Za usporedbu, od početka staroegipatske civilizacije do danas je prošlo 6000 godina, Egipat je proizvodio nevjerojatnu količinu trajnih artefakata za bilo koju civilizaciju prije ili poslije, a svejedno u našem znanju o Egiptu postoji ogroman broj rupa. Vedsko-arijska civilizacija srednje Azije proizvela je Vede, samhite koje predstavljaju zrelu, sofisticiranu književnost intelektualno iznimno napredne civilizacije o kojoj mi ne znamo doslovno ništa osim da je postojala i da je u nekoj točki migrirala sa sjevera prema indijskom potkontinentu gdje je pokorila domicilno stanovništvo. U osnovi, ono što možemo s potpunom sigurnošću reći o praljudima jest da su koristili primitivnu tehnologiju i da su tek u vrlo kasnoj fazi počeli stvarati pećinske slike. Nije bilo pretpovijesnih velikih civilizacija od prije 200000 godina koje su gradile velike građevine; to zaboravite, nema teorije, ali u duhovnom smislu, kvaliteta intelektualne predaje koja je mogla postojati u naizgled primitivnom narodu lovaca sakupljača vjerojatno bi sablaznila moderne ljude čak i više nego ih je sablaznilo otkriće anatomski savršenih crteža bizona i ostalih životinja u pećinama.


Danijel Turina


toggle