Članak
ČLANCI

Nomadi šatora i pećina

indeks


Svojedobno sam se upustio u proučavanje svega što sam mogao naći o pleistocenskoj ljudskoj populaciji, uključujući romane Jean Auel, koji se bave romantirizanim prikazom koegzistencije populacija Neandertalaca i Kromanjonaca u prethodnom interglacijalnom razdoblju, prije 30000 godina. Koliko god te knjige sadržavale dobrih ideja i uvjerljivih pretpostavki, bojim se da je glavnina toga naprosto rezultat određenih predrasuda utemeljenih na lošem stanju paleontologije sedamdesetih i osamdesetih godina. Naime, Neandertalci su prikazani kao praktički nijemi, sposobni samo za grleno roktanje, zbog čega su se koristili jezikom gesti i znakova; također, portretirani su kao bića slabo razvijenog čeonog režnja, i posljedično loše sposobnosti za apstraktno mišljenje, dakle tek rijetki među njima znali bi brojati više od tri, i imali bi problema s općenitim konceptima, npr. "zeleno" neovisno o tome je li svijetlo ili tamno zeleno, i "drvo" neovisno o tome je li hrast ili smreka. Po toj seriji, odjeća im je bila rudimentarna i svodila se na komad krzna kojim bi se omotali, ali su zato imali iznimno naprednu medicinu na bazi travarstva, posjedovali su neki oblik genetskih sjećanja koja su uz odgovarajuću stimulaciju mogli povući do samih početaka kopnenog života na Zemlji, a glavni neandertalski šaman iz serije, Creb, posjeduje zapanjujuću razinu telepatskih sposobnosti, kojom je u stanju usmjeravati tuđe umove, kretati se njihovim sjećanjima i sl. Također, iznimno jak seksualni dimorfizam Nendertalaca opisanih u tim knjigama naprosto ne zvuči uvjerljivo; super-snažno odvajanje muških i ženskih uloga kakvo je tamo opisano nadilazi najekstremnije primjere iz bliskoistočnih civilizacija i moram priznati da ga teško mogu smatrati uvjerljivim. Mogućim da, ali ne uvjerljivim.

Ukratko, ima tu svega i svačega, ali svejedno ne govori previše o stvarnim Neandertalcima. Ako imamo u vidu da je već dječak iz Turkane, dakle prijelaz Homo Ergastera i Homo Erectusa, imao govorni aparat i govornu neurologiju na razini modernog čovjeka, teško da bi njegov daleki potomak Neandertalac u tom smislu bio lošiji. Ako išta, duge hladne euroazijske zime koje su prisiljavale Neandertalce na dugotrajni boravak u ograničenom prostoru pećine morale su dodatno stimulirati razvoj govora, te kognitivne sposobnosti povezane s pričanjem priča, legendi i, vjerojatno, religijskih mitova. To potvrđuje podatak da je Homo Heidelbergensis, predak Neandertalca, vjerojatno prva vrsta koja pokapa svoje mrtve, a koincidenciju te pojave s evolucijskom eksplozijom razvoja mozga ne možemo zanemariti, i to stvara dobru osnovu za pretpostavku da je koncept transcendencije, odnosno zagrobnog života i jako visoke razine apstrakcije u doživljavanju stvarnosti povezan s ekstremno pojačanim razvojem mozga - bilo da ga je uzrokovao, bilo da mu je posljedica. U svakom slučaju, za Neandertalce je jasno da su imali vrlo kompleksan duhovni život, i uopće nije isključeno da neki elementi tog duhovnog života predstavljaju nama nepoznati iskorak. Naime, njihov mozak je imao neke dijelove veće od našeg, a o njegovoj unutarnjoj organizaciji možemo samo nagađati; ipak, zbog činjenice da imamo zajedničkog pretka i da smo dovoljno genetski bliski za uspješno razmnožavanje, dao bih prednost teoriji po kojoj razlike u psihi između nas i Neandertalaca ne mogu biti bitno veće od onih između, primjerice, lava i tigra, ili između psa i vuka.

Ako bih morao usporediti način života Neandertalaca s načinom života nekih rasa ili društvenih skupina modernih ljudi, onda bi to bili sjevernoamerički Indijanci i Eskimi, odnosno Inuit. Naime, to su grupe ljudi koje žive ili su živjele u hladnom podneblju životom lovca-sakupljača, izrađivale su odjeću od štavljene kože i krzna, i loše su se provele u konfrontaciji s tehnološki naprednijim "modernim ljudima" i njihovim bolestima. Ono što je vrlo zanimljivo u cijeloj priči je da obje kulture imaju vrlo kompleksan i bogat duhovni život, i stoga ne vidim nijedan razlog zašto s Neandertalcima ne bi bio isti slučaj. Netko sad može prigovoriti da Neandertalci nisu slikali po zidovima pećina, ali na isti način se mezoameričkim civilizacijama može prigovoriti to što nisu koristile kotač, ili sjevernoameričkima to što nisu koristile pismo. U krajnjoj liniji, vedska civilizacija nije poznavala pismo i nije ostavila nikakve slikarije po zidovima a proizvela je iznimno kvalitetnu usmeno prenošenu književnost. Zaključujem stoga da ta vrsta kriterija može biti varljiva.

Isto tako, to što smo kosti Neandertalaca nalazili po spiljama ne znači da su oni živjeli isključivo u spiljama. Da netko nakon sto tisuća godina analizira kosti modernog čovjeka, što bi trebao zaključiti, da je živio na grobljima? Spilje su mogle biti svetišta, skloništa od ekstremnog vremena, i doista, u nekim slučajevima su mogle biti nastambe, ali rekao bih da je iznimno slabo vjerojatno da su bile isključivo mjesto stanovanja praljudi. Naprosto, spilje su jedino mjesto na kojem se može realistično očekivati visok stupanj očuvanosti kostiju i artefakata, pa smo nalazili samo one kosti i artefakte koji su se iz nekog razloga našli u spiljama. Da su praljudi kojim slučajem živjeli u šatorima od kolaca i životinjskih koža, dakle od propadljivog materijala, ništa od toga ne bi preživjelo do danas, isto kao što nisu preživjeli ni drveni ni kožni dijelovi alata, tako da raspolažemo samo s kamenim vrhovima i oštricama. Znanstvenici se moraju baviti samo onime što je poznato, jer jedino s time mogu raditi, ali ja si mogu dopustiti i nagađanje na temu vjerojatnosti, a to da su praljudi uglavnom živjeli u šatorima, te slijedili sezonsko kretanje životinja, smatram više nego vjerojatnim; naime, ne smatram da je Homo Erectus i kasnije Homo Heidelbergensis u Euroaziju zalutao slučajno, ili je tamo došao radi puke znatiželje. Ne, on je tamo došao slijedeći kretanje životinja, i istražujući nova lovišta. Ne vidim nikakvog razloga za vjerovanje da se Neandertalac proširio preko Iraka do Urala i Portugala sjedeći u pećinama i tucajući kamen. To nije bila sjedeća, nego nomadska vrsta, koja se širila krećući se za plijenom, poput čopora vukova, a nomadske vrste žive u pećinama ako u blizini postoje pećine, a ako ih nema onda postavljaju šatore. Problem s pećinama je u tome da treba naći pećinu koja je blizu tekuće slatke vode, koja je dovoljno velika za stanovanje cijelog plemena, koja je strateški dobro postavljena, i u čijoj blizini ima dovoljno životinja za svakodnevni lov, te drveta za ogrijev. Ukoliko po vodu, drvo i u lov treba svakodnevno pješačiti na veće udaljenosti, stvar postaje neekonomična, dakle troši se previše energije da bi stanovanje na takvom mjestu bilo isplativo, a strateški optimalnih pećina je bilo valjda tek šačica u cijeloj Europi. Prema tome moje vrlo snažno nagađanje glasi da su praljudi u pećinama stanovali samo kad im je bilo zgodno, dakle kad bi baš našli pećinu koja bi im savršeno odgovarala, ili pak u situaciji kad bi zima bila tako brutalna, da ih šatori ne bi mogli štititi od hladnoće, pa bi se preko zime sa svojim zalihama hrane povukli u neki dobar prirodni zaklon i tamo se nadali boljim vremenima. Dodatni problem s pećinama je njihova velika međusobna zemljopisna udaljenost i mala vjerojatnost pronalaska, tako da bi populacija koja se oslanja na pećine morala češljati ogromna prostranstva bez ikakvog skloništa, mjesecima, u hladnoj pleistocenskoj klimi Euroazije. To je tako nevjerojatan scenarij da ne znam kako se ideja o tome da su praljudi bili "pećinski ljudi" uopće održala toliko dugo. Kad tome dodamo činjenicu da su njihove zajednice vjerojatno bile slične vučjim čoporima, dakle da se radilo o jednoj ili nekoliko obitelji, djeca bi po dostizanju spolne zrelosti morala potražiti partnera izvan takve male zajednice kako bi se izbjegao incest, a ukoliko bi do druge zajednice trebalo pješačiti iz Portugala u Francusku, to bi jako smanjilo vjerojatnost preživljavanja, blago rečeno. Ono što se čini daleko vjerojatnijim jest da su praljudi (prvo Homo Erectus, a nakon njega i Homo Heidelbergensis, Neandertalac i Kromanjonac) slijedili migracijske rute životinja koje su lovili, da su imali dva osnovna režima života, ljetni i zimski, gdje su ljeti (tu mislim sve od proljeća do kasne jeseni) pokrivali širok teritorij kampirajući u laganim šatorima i srećući se s pripadnicima drugih zajednica koje su pokrivale isti teritorij idući za istim poslom, kad bi mladi ljudi osnivali nove obitelji (a ponekad i nove zajednice), zajednice bi razmjenjivale priče i legende, obavljale religijske ceremonije na otvorenom i spremale se za zimu, kad bi se svi povukli ili na jug, u toplije područje, ili pak u pećine, u koje bi tijekom ljeta navlačili što veće zalihe hrane kako bi mogli preživjeti zimu.

Ta vrsta života je teška, kad se nešto promijeni u migracijskim rutama životinja zna nastupiti glad, a i zima je znala biti neuobičajeno duga i brutalna, što je vjerojatno znalo uništiti cijele obitelji i zajednice, tako da populacijska gustoća, kako je to obično slučaj sa zajednicama lovaca-sakupljača, nije bila velika. Ljudi tog doba nisu predstavljali ništa veći udar na ekologiju planeta nego što je to bio slučaj sa sjevernoameričkim Indijancima ili australskim Aboridžinima.


Danijel Turina


toggle