Članak
ČLANCI

Normalnost genocida

indeks


Kad se govori o evoluciji ljudi od pred-ljudskih predaka, ljudi obično griješe zamišljajući jednostavnu liniju sukcesije, po kojoj jedna vrsta-predak ima jednu vrstu-nasljednika, i to se obično ilustrira ovakvom slikom:

To je jako daleko od stvarnosti, i bolji opis je ilustracija u obliku stabla:

Dakako, problem s crtežom u obliku stabla je što, budući da nemamo sekvencirani genom starijih vrsta, procjene o tome tko je kome predak a tko suvremenik moramo raditi na temelju špekulativne discipline koja jako podsjeća na nacističku frenologiju, dakle na temelju izgleda lubanje i ostatka kostura moramo nagađati tko izgleda "primitivnije", a takve špekulacije su uzrok najvećem broju grešaka u paleontologiji. Primjerice, sekvenciranjem neandertalskog i denisovljanskog genoma odgovoreno je na više pitanja o evoluciji modernog čovjeka nego u desetljećima "paleo-frenologije". Zbog toga očekujem da će eventualni sretni nalaz DNA različitih starih hominida nacrtati potpuno novu, revolucionarnu sliku ljudske evolucije, ali do tada smo prisiljeni nagađati i koristiti se slabo prikladnim sredstvima. Naime, prije sekvenciranja neandertalske i denisovljanske DNA, evolucijski biolozi su nevjerojatno uvjereno zastupali teoriju afričkog podrijetla, koja se svodi na to da je Homo Sapiens evoluirao u Africi do svoje finalne forme te u nekoj točki prije cca. 70000 godina migrirao u Euroaziju, a kasnije i u Ameriku preko zaleđenog Beringovog prolaza, a rasne varijacije su proglašavane zanemarivima, "ispod 1%". Sekvenciranjem genoma pokazalo se da je ta teorija u osnovi točna – ali samo u osnovi. Naime, Homo Sapiens jest evoluirao u Africi, ali se nakon toga u procesu migracije u Euroaziju križao s Neandertalcima i Denisovljanima, koji su dali bitan doprinos današnjoj ne-afričkoj populaciji modernog čovjeka, s tim da je denisovljanska DNA zastupljenija u južnoazijskoj, australskoj i pacifičkoj populaciji, gdje je njen udio do 6%. Udio nedandertalske DNA u ne-afričkoj populaciji je 1-4%. To u osnovi znači da je ne-afrički dio moderne ljudske populacije potomak barem tri osnovne vrste hominida, od kojih je najzastupljeniji Kromanjonac, odnosno afrički Homo Sapiens. Dakle, u ovom slučaju se rodoslovno stablo sastoji od Homo Erectusa, kao općeg zajedničkog pretka, Homo Heidelbergensisa, kao vjerojatnog izravnog pretka, iz kojeg su se razvile barem tri evolucijske grane, koje su se nakon cca. pola milijuna godina spojile, s tim da je jedna dala većinski udio a ostale manjinski, tako da sada imamo tri osnovne grane Homo Sapiensa: afričku, "čistu", euroazijsku, hibridiziranu s neandertalcima i denisovljanima, i jugoistočno azijsku/pacifičku, s povećanim udjelom denisovljanske DNA. Toliko o jednostavnim teorijama, a evolucija modernog čovjeka nakon izlaska iz Afrike prije 70000 godina činila se vrlo jednostavnim problemom, barem u usporedbi sa svime što se dešavalo u Africi prije toga. Afričko rodoslovno stablo izgleda užasno kaotično i kad ga se analizira iz "paleo-frenološke" pozicije, a genetski gledano tu doista mora biti svega i svačega. Naime, ako bih morao nagađati, rekao bih da je tu moralo biti vrlo čestih međusobnih križanja čak i preko milijun godina genetski odvojenih populacija hominida, i da su simultano postojali deseci populacija različitih vrsta hominida genetski odvojenih po nekoliko milijuna godina, onako kako danas moderni ljudi koegzistiraju s čimpanzama i gorilama. Praktički sve grane hominida hodale su uspravno, sve su koristile neku vrstu alata, većina je znala koristiti ako ne i paliti vatru, većina je posjedovala neki oblik verbalne komunikacije, različitog oblika složenosti, i svi su živjeli u manjim zajednicama. Rezultat takve biološke raznolikosti je ogroman potencijal za zbunjivanje evolucijskih biologa; primjer toga je Homo Habilis, kojeg se obično navodi kao pretka Homo Erectusa, na temelju veličine lubanje i tipa alata koji je koristio. Ono što je razmjerno nedavno ustanovljeno je da su te dvije vrste koegzistirale nekoliko stotina tisuća godina, a bio bih se spreman kladiti u sto kuna da su genetski toliko odmaknuti da vjerojatno imaju dalekog zajedničkog pretka u nekom od australopitecina, nakon čega je Habilis evoluirao u jednom smjeru a Homo Ergaster u drugom, iz kojeg se formirao Erectus. Dakle ono što se može činiti kao predak vjerojatno je daleki rođak, pripadnik paralelne evolucijske grane, na sličan način na koji se puma može činiti srodnom lavu a zapravo se radi o potpuno drugačijoj vrsti mačke, srodnijoj domaćoj mački nego lavu ili tigru. Na sličan način se europska divlja mačka može činiti sličnom našoj kućnoj mački, a zapravo su potpuno nepovezane genetske grane; naša domaća mačka vodi porijeklo od libijske divlje mačke. Očito je dakle da sličan fizički izgled može maskirati potpuno različitu genetiku, što je razlog mojem prezrivom stavu prema "paleo-frenologiji" kao disciplini. Nažalost, novije analize pokazuju da se DNA eksponencijalno degradira i da nakon 6M godina ne preostaje više od jednog baznog para mDNA, a DNA jezgre se degradira dvostruko brže. To znači da postoji neka vjerojatnost da uspijemo naći nekontaminirani uzorak DNA Homo Erectusa, ali za starije vrste ta vjerojatnost eksponencijalno pada i ukoliko nešto i nađemo, to će vjerojatno biti mali fragment koji će nam biti od slabe koristi. Čini se da najstariji potvrđeni DNA nalaz (biljke iz sibirskog permafrosta stare 400000 godina, fragmentiran) potvrđuje tu tezu.

U svakom slučaju, greška koju su antropolozi bili skloni činiti svodi se na jaku želju da se unaprijed stvoreni zaključak, odnosno pretpostavljeno evolucijsko stablo čovjeka, na uvjerljiv način nacrta pronađenim fosilnim ostacima hominida, odnosno da se sve moguće fosilne nalaze tako protumači da formiraju jasan narativ. Činjenica, da su u svojem razmišljanju polazili od unaprijed postavljenih ideja o tome kako bi trebala izgledati "evolucija", dakle što bi trebale biti "primitivne" a što "napredne" odlike fosilnih nalaza, nije pomagala. Zbog toga su fosilni nalazi koji zapravo pripadaju različitim evolucijskim ograncima bili nasilno nagurani u okvir u kojem je nužno da netko nekome bude ili evolucijski predak ili nasljednik. Stvarnost je, ipak, kompliciranija; ne samo da netko može imati nekoliko nasljednika koji formiraju paralelne grane, nego se pripadnici tih paralelnih grana mogu pariti i tako formirati hibride, koji odlike različitih grana sadrže u nekoj mjeri. Zvuči paradoksalno da vrsta može imati više evolucijskih predaka, s barem tri paralelne grane, ali mi smo dokaz da je moguće, a najveći vic je u tome da bi evolucijski biolozi takvu mogućnost bili skloni odbaciti kao slabo vjerojatnu, barem prije nego što je potvrđena DNA analizom.

Dodatni problem u svemu tome je to što fosili izumrlih grana evolucijskog stabla, koje su se u nekoj kasnijoj točki ugasile i nisu ostavile potomke, mogu biti mnogobrojniji od fosila grane koja je proizvela modernog čovjeka. To je stoga što uspješnost neke biološke vrste nije jednoznačna i linearna kategorija; u nekim okolnostima vrsta može funkcionirati savršeno uspješno, a u promijenjenima se ne snađe i brzo nestane. Dinosauri su najčešće spominjani primjer, ali nama bliži su australopitecini, koji su bili uspješni milijunima godina, koji su razmjerno rano proizveli ogranak koji je evoluirao u rod Homo, i s njim paralelno egzistirali stotinama tisuća, ako ne i milijunima godina, da bi u nekoj točki naprosto nestali bez traga. Moja hipoteza glasi da australopitecini, za razliku od Homo Ergaster i Homo Erectus vrsta, nisu ovladali sposobnošću verbalne komunikacije, barem ne u dovoljnoj mjeri da im to donese prednost u lovu i ratu.

Kako je to moralo izgledati? Uzet ću za primjer vrstu Homo Habilis, koja je zapravo greškom klasificirana u rod Homo naprosto po kriteriju veličine lubanje i korištenja alata, ali zapravo predstavlja jednu od zadnjih preživjelih vrsta australopitecina. Ta vrsta je koristila primitivne kamene noževe koji su po svoj prilici služili za struganje mesa s kostiju ubijene životinje, ali nisu raspolagali oružjima koja bi bila učinkovita za ubijanje. Zbog toga antropolozi pretpostavljaju da su se hranili na sličan način kao hijene, dakle otjerali bi grabljivicu s njenog svježe ubijenog plijena praveći veliku galamu i mašući toljagama, kad bi se grabljivica, najvjerojatnije leopard, povukla pred njihovom navalom nagrnuli bi na ulov i brže-bolje kamenim oštricama sastrugali meso s kostiju i dali se u bijeg. Činjenica da je Homo Habilis predstavljao čestu i omiljenu hranu jednoj vrsti leoparda ukazuje na vjerojatne manjkavosti te strategije, naime leopard bi se u toj točki oporavio od šoka i zbunjenosti, dao se u napad i često uhvatio nekog od hominida kao zamjenu za svoju antilopu. Korištena taktika je toliko rudimentarna da ukazuje na minimalnu sposobnost koordinacije i komunikacije unutar grupe, a time i na nepostojanje razvijenog govora. Današnji pavijani imaju ponašanje i koordinaciju čopora na razini koja nije bitno lošija, i jasno je zašto se Homo Habilis morao naći u ozbiljnoj nevolji kad mu je za lovište konkurirao Homo Erectus, vrsta koja je posjedovala razvijeni govor, koordinaciju grupe, alate i lovačke tehnike. Tamo gdje je Homo Habilis mogao jedino praviti puno galame, Homo Erectus je smišljao i provodio plan.

Afrika je velik kontinent, s velikim brojem odvojenih staništa, koja su omogućavala održavanje velike raznolikosti obiteljskog stabla hominida, i istodobno postojanje desetak vrsta na različitim staništima ne predstavlja neko veliko čudo, pogotovo imajući u vidu da je broj hominida bio toliko mali da nisu predstavljali veliki pritisak na stanište. Isto tako, sposobnost govora i apstraktnog mišljenja nisu nastali za pet minuta, tako da grana koja je na kraju razvila govor i apstraktno mišljenje u samom procesu vjerojatno nije imala bitniju evolucijsku prednost, pogotovo imajući u vidu da su australopitecini bili fizički snažnije vrste. U nekoj točki, dakako, Homo Erectus je postao toliko uspješan da su on i njegovi ogranci (Homo Heidelbergensis), "počistili" staništa od konkurentskih hominida na isti način na koji bi moderni čovjek počistio šume od vukova i medvjeda, koji su mu konkurencija za hranu i prijetnja. Ponudit ću vrlo snažno nagađanje da je projektilno oružje moralo igrati bitnu ulogu u sukobima sa snažnim australopitecinima, koje bi bilo opasno napasti izbliza. Bacanje koplja, praćka, bola i slična oružja bila su sasvim dostatna za istrebljivanje većine hominidnih vrsta, a činjenica da se upravo u Africi razvio atlatl, odnosno bacač koplja (to znam po tome što ga posjeduju svi ogranci Homo Sapiensa koji su prije cca 70000 godina napustili Afriku, od Francuske do Amerike i Australije) govori da je evolucija projektilnog oružja postala jako bitna za preživljavanje, negdje u zadnjih pola milijuna godina, nakon što je Homo Heidelbergensis kolonizirao Euroaziju i razvio se u nekoliko paralelnih evolucijskih ogranaka. Ono što znamo jest da se to desilo nakon te migracije, jer Neandertalci nisu poznavali napredno projektilno oruže, niti je njihov rameni zglob razvio dovoljnu fleksibilnost za bacanje koplja. Očito je, dakle, da ratovi među hominidima u Euroaziji, ako su i postojali, nisu poprimili ni približne dimenzije kao u Africi, gdje su se deseci različitih vrsta klali na svakodnevnoj bazi. Kad je pobjednik tih sukoba na kraju izašao iz Afrike, imao je veliku prednost pred euroazijskim vrstama, što znamo po tome da Shanidar 3 na sebi ima tragove pogodaka tankim kopljem izbačenim iz atlatla. To nam govori da je Kromanjonac, koji je u najvećoj mjeri formirao genetsko nasljeđe modernog čovjeka, stručni, vješti, hladnokrvni i rutinski ubojica koji je cijelu svoju evolucijsku povijest vježbao ubijanje "drugih", hominida različitih od sebe, i da je ta instinktivna želja da se ubije "druge", "različite", zapravo u ogromnoj mjeri odredila daljnji razvoj povijesti ljudske vrste. Naime, kad su istrijebili sve ne-moderne hominide, okrenuli su se ratovanju protiv drugih, po bilo čemu različitih grupa modernih ljudi.

Ubojstvo i rat dakle ni po čemu nisu aberantno, nenormalno ponašanje za ljudsku vrstu. Upravo suprotno, rat i ubojstvo su normalno ponašanje, a mir i tolerancija su "nenormalni", nametnuti društvenom korekcijom genetike.


Danijel Turina


toggle