Članak
ČLANCI

Paunov rep

indeks


Što je to, dakle, što stvara jak evolucijski pritisak, neovisno o zemljopisnoj lokaciji, istodobno u hladnoj Euroaziji i toploj Africi, uslijed kojeg i Neandertalac i Kromanjonac neovisno razvijaju dramatično veći mozak od svojih neposrednih predaka, a da im pritom ni u jednom trenutku nije zatrebala bolja tehnologija materijala, bolje oruđe i za sobom nisu ostavili tragove spiljske umjetnosti tijekom stotina tisuća godina? Homo Erectus je prije milijun i pol godina razvio veličinu mozga i tehnologiju koji su ga učinili doslovno suverenim gospodarem svijeta, koji se iz Afrike proširio u Euroaziju. Tijekom milijun i pol godina svojeg postojanja, nije mu trebao mozak veći od 600 cm3, kao ni bolji alati. Ali tada se dešava nešto uslijed čega se mozak dramatično razvija, Homo Erectus nestaje, a njegovi nasljednici, paradoksalno, nemaju nikakve potrebe za boljim alatima i tehnologijom. Jedino što im treba je veći mozak.

Pokušao sam smisliti nekoliko mogućih scenarija, na način na koji bi ih smislio evolucijski biolog. Jedna standardna teorija glasi da je mozak bio svojevrsni "paunov rep", proizvod seksualne selekcije. Naime, kad se razvila sposobnost govora, ljudi su kao i prije sjedili kraj vatre i jeli ulov od tog dana, ali su uz to pričali. Hardver za to je postojao, ali nakon što su otkrili govor, ustanovili su da im je mozak naprosto premali da bi ono što pričaju imalo smisla. Da bi se događaje predočilo u obliku priče, potrebno je jako puno apstraktnog mišljenja, simboličkog predočavanja, u osnovi stvaranja virtualnog svijeta odvojenog od neposrednog osjetilnog inputa. Osoba koja bi bila u stanju ispričati bolju priču bila bi popularnija, a popularnost kod suprotnog spola znači seks, dakle veću vjerojatnost razmnožavanja. Isto tako, onaj tko bi napravio nešto dobro, hrabro ili dostojno priče bio bi predmet razgovora, a time i popularnosti, što bi motiviralo ljude da se ističu u lovu i sukobima s drugim plemenima. Također, sposobnost govora omogućuje prenošenje znanja idućim naraštajima, i to ne pukom demonstracijom izrade alata i lova ("ovako razbiti kamen, onda oštar", "otići tamo, udariti toljagom"), nego na apstraktan način, što potiče apstraktno mišljenje ("prošle godine, kad smo lovili antilope, dočekali smo ih u zasjedi u klancu; ove godine bismo mogli pokušati isto"). Sve to je moralo snažno poticati razvoj mozga u evolucijskom smislu, dakle da bi se nositelji snažnijih intelektualnih svojstava učinkovitije razmnožavali, odnosno da bi prosječno ili ispodprosječno pametni bili marginalizirani. Isto tako, razvoj sposobnosti govora i apstraktnog mišljenja mogao je dovesti do razvoja raznih vrsta kulturnog nasljeđa, poput medicine, dakle travarstva, saniranja povreda itd., što su stvari koje se jako teško uče i prenose bez govora. Također, planiranje lovačkih pohoda bez govora moralo je biti rudimentarno, a govor je mogao doprinijeti bitno složenijem planiranju akcije, što je snažno evolucijski promicalo primjerke koji su mogli uspješnije komunicirati svoje ideje drugima, a one posebno loše u tome je marginaliziralo jer nisu bili korisni u planiranju i provedbi lova. Naime, ako su nekoga ostali mužjaci marginalizirali kao glupog i beskorisnog, ni ženke se ne bi rado parile s njim. Takvo ponašanje imamo i danas, ako pogledamo primjerice klince u školi, koji su sasvim solidan primjer ranih razvojnih faza čovjeka; hijerarhijsko pozicioniranje mužjaka i ženki dominantan je obrazac ponašanja, a vjerojatnost da najmanje popularan primjerak bude ugnjetavan jednako je visoka kao i vjerojatnost da najpopularniji mužjak bude u vezi s najpopularnijom ženkom. Kad se u stvar uključe kompleksnosti stvarnog života odraslih ljudi, obrasci ponašanja postaju manje trivijalni, ali među teenagerima vidimo evolucijsko nasljeđe. Među praljudima je, dakle, bilo jako bitno biti popularan i uspješan, i takvi su se brzo penjali u hijerarhiji koja je vodila razmnožavanju, a biti nepopularan je značilo biti premlaćen, s ograničenim pristupom hrani, vodi i skloništu, izložen grabljivicama ili naprosto nekažnjeno ubijen, te po svoj prilici pojeden. Stvari koje su danas socijalno zakamuflirane nekad su funkcionirale vrlo direktno i bez ikakve ambalaže. Tko je bio najbolji lovac i pričao je najbolje priče, njemu su sve ženke dale pičke, a tko je bio nesposoban, lijen, kukavica ili malo sporiji u razmišljanju, njega su prvo udarili da se dovede u red, onda su mu se rugali i prebili ga, a ako ni to nije funkcioniralo ubili bi ga nožem ili batinom i priključili današnjem ulovu. Sa ženkama je moralo važiti slično, imajući u vidu brutalnost u redosljedu kljucanja među ženkama modernog čovjeka. Popularna ženka se jebala s najvećim frajerom, a nepopularnu ženku su ubili i pojeli, ili su je pak otjerali iz plemena pa ju je pojeo leopard. U svakom slučaju, biti nepopularan je bilo opasno i onda i sada, i čini se da je to jedan od bitnijih evolucijskih mehanizama unutar vrste. Drugi takav mehanizam je genocidni rat između različitih plemena, odnosno različitih vrsta pračovjeka, budući da je u to vrijeme genetska raznolikost među vrstama hominida bila velika. "Oni drugi" su ružni, zli, prljavi, loši i treba ih mrziti, a kad ih se sretne treba ih ubiti. Dovoljno je pogledati moderne navijače nogometnih klubova i nacionaliste kako bi bilo očigledno kako se morao ponašati primitivni čovjek, a to je zapravo bilo vrlo korisno, jer je eliminiralo manje uspješne evolucijske ogranke i onemogućavalo stagnaciju. Izbor se svodio na biti bolji ili biti ubijen i pojeden. Genocidno ponašanje i plemenski mentalitet predstavljaju dakle bitan evolucijski mehanizam, što ne razumiju svi oni koji se sablažnjavaju nad time da je Homo Sapiens jedina životinja koja sistematski ubija pripadnike svoje vrste. Pa to je barem najlogičnija stvar na svijetu; tako je vrsta evoluirala i istrijebila direktnu konkurenciju. Naravno, to se neće dopasti onima koji vole smatrati da su ljudi inherentno dobri, ali što im ja mogu. Bitnije mi je objasniti kako su stvari funkcionirale nego moralizirati.

Bitno je dakle shvatiti da se Afrikom, kao mjestom na kojem je ljudska vrsta izvorno evoluirala, kretao veliki broj različitih verzija pračovjeka, koji su uslijed fragmentacije staništa paralelno evoluirali, i koji bi se prije ili kasnije sreli i konkurirali si za iste resurse. Broj poželjnih pećina je bio ograničen, količina plijena je ograničena i isti teritorij ne može podnijeti veliki broj predatora. Zbog toga je bilo bitno smjesta identificirati i ubiti druge praljude. U slučaju da su "oni drugi" bili pripadnici dovoljno slične biologije, mužjaci bi silovali njihove ženke, a možda ih i oteli i priključili svojem plemenu, vrlo slično načinu na koji to moderni ljudi čine danas i u povijesnim vremenima, ali mužjaci bi se međusobno najradije ubijali, a ženke je učestalost takvog ponašanja genetski uvjetovala da razviju emocionalnu povezanost s pobjednicima i radije se s njima pare nego da budu ubijene i pojedene. Mužjaci isto tako imaju genetsku uvjetovanost razvijanja poštovanja i odanosti mužjaku koji ih je prebio u borbi prsa o prsa, tako da radije žive kao podanici nego da budu ubijeni i pojedeni.

Uglavnom, jebati, ubiti i pojesti, te kontrolirati resurse su bile linije vodilje koje su upravljale ponašanjem praljudi, isto kao i danas.

Naravno, kako su se hominidi razvijali, kontrolirati teritorij, ubiti i pojesti postalo je kompliciranije, i prednost je išla onome tko je bio u stanju bolje planirati i organizirati se, dakle preživljavanje je favoriziralo bolju kogniciju. Ne treba ni spominjati da je favoriziralo i veću brutalnost i bezobzirnost prema konkurenciji, jer to hominidima nikad nije bilo problem, budući da su inherentno agresivna mesožderska vrsta kojoj je ubijanje kako bi se jelo od samih početaka način života. Razlika je samo u tome da su uspješniji bili oni koji su sjedili oko vatre i pričali o tome kako su zadnje godine spremno dočekali "one druge" i ubili ih kopljima, a nakon toga su uspješno lovili zebre na lovištu koje je prethodno pripadalo "drugima"; oni koji su agitirano skakali kraj vatre, lupali toljagama, pjenili se i neartikulirano se glasali nisu time dobivali nikakvu prednost u organizaciji borbe u usporedbi s onima koji su za to vrijeme na temelju prošlog iskustva planirali gdje će ih dočekati, kako, s kojim oružjem, i s kojim ciljem, unaprijed razmišljajući o nagradi koja slijedi u vidu boljeg pojila i obilja hrane. Kognicija je, dakle, jako doprinosila vjerojatnosti preživljavanja i time se objašnjava rapidni razvoj mozga.

Zanimljivo je da su jedini preživjeli primati oni koji su dovoljno davno divergirali od smjera kojim su se evolucijski kretali hominidi, tako da su imali način života koji je bio dovoljno različit da si s hominidima nikad ne konkuriraju u istoj ekološkoj niši, što pokazuje da su brutalni genocidni sukobi za hominide od samih početaka bili način života; koliko god Afrika bila bogato stanište, postoji samo ograničeni broj top-level predatora, odnosno lovaca sakupljača koje je bilo koje stanište u stanju podržavati, te je tako ubijanje konkurencije bio temeljni način za osiguravanje vlastitog preživljavanja. U nekoj točki, čini se da se Homo Erectus stabilizirao na poziciji apsolutno dominantne vrste, koja nije imala učinkovite konkurencije među ostalim hominidima, vjerojatno zbog toga što je Homo Erectus ovladao govorom i apstraktnim mišljenjem u dovoljnoj mjeri da planirano i sistematski likvidira sve što mu je smetalo, i za milijun i pol godina zacementira svoju poziciju apsolutnog vladara, koji ne samo da je ovladao Afrikom, nego je krenuo i dalje, te osvojio Euroaziju.

Ono što meni nije jasno u toj fazi je sljedeće: zašto je milijun i pol godina evolucija stala na mjestu, odnosno zašto se nakon toga stvar dramatično promijenila, te se razvijaju vrste s bitno većim mozgom od Homo Erectusa, dakle Homo Heidelbergensis, i njegovi potomci Neandertalac i Kromanjonac? Homo Erectus mi je jasan; on je uz vatru pričao priče o lovu i ratu, i tako razvio apstraktno mišljenje dovoljno da pomete svu konkurenciju, ali nakon milijun i pol godina iste dosadne (ali vrlo uspješne) egzistencije desilo se nešto što je pokrenulo iduću fazu razvoja mozga, daleko veću od svih prethodnih, a bez vidljivih materijalnih tragova u vidu artefakata.

Budući da ne vidim materijalne uzroke takve promjene, morat ću se upustiti u špekulacije o drugim uzrocima, i to na temelju analogije s evolucijom tehnologije, koja izgleda kao jedina realistična analogija evoluciji biologije. Uzmimo za primjer računala. Današnji koncept računala s grafičkim sučeljem, mišem, ikonama i sličnim stvarima uopće nije nov, i potječe iz ranih osamdesetih godina, ali kad se pojavio, računala naprosto nisu imala dovoljno snage da bi se s takvim konceptom moglo realizirati sve za što je on sposoban. Naime, prva računala s grafičkim sučeljem, Lisa i Macintosh, imala su floppy diskete i oko 128 KB RAM memorije, što jedva da je dovoljno za obradu teksta. Naravno, obrada teksta u grafičkom modu teško da je korisnija od obrade teksta u znakovnom modu, tako da tu nije bilo neke prednosti, ali u nekoj točki su računala postajala sve moćnija, tako da su postala sposobna raditi s fotografijama, glazbom i videom, a u takvom okruženju se pokazuju bitne prednosti grafičkog sučelja u odnosu na znakovno, pa su računala koja rade samo sa znakovnim sučeljem odbačena. Također, upravo je postojanje grafičkog sučelja potaklo razvoj hardvera, čija veća snaga nije bila od neke koristi u znakovnom sučelju, a u određenoj kritičnoj točki hardver postaje dovoljno snažan za prikaz i pohranu multimedijalnih sadržaja, dakle kombinacije grafike, zvuka, slike i videa, što pak pokreće revoluciju u hardveru, operativnim sustavima, softveru i informacijskom sadržaju, koja završava u točki u kojoj je sav moderni hardver u stanju sasvim dobro raditi sa svim modernim sadržajima, pa nastupa konsolidacija i stagnacija razvoja.

Očekujem da se u sferi biologije dešavalo nešto slično, dakle da je razvoj rudimentarnog govora potakao razvoj kognitivnih sposobnosti koje su se mogle izraziti kroz govor, dakle apstraktno mišljenje, planiranje, simboličko doživljavanje prostora i vremena i slično. U nekoj točki, kognicija se razvila do razine da ne predstavlja usko grlo, odnosno do razine da njen povećani razvoj nije više davao jasnu evolucijsku prednost. Tada je nastupilo razdoblje stagnacije, koje je okončano kad je formiran novi tip duhovnog sadržaja, čije puno spoznavanje i artikulacija zahtijevaju novi red veličine moždanog kapaciteta.

Pada mi na pamet da bi netko mogao dovesti u pitanje linearnost veze između veličine mozga i kognitivnih sposobnosti, imajući u vidu da kod modernog čovjeka ta veza nije jaka. To nisu usporedive stvari. Naime, kod modernog čovjeka ne postoje bitne razlike u organizaciji mozga, a razlike u veličini bolje je pripisati razlikama u stupnju minijaturizacije, onako kako se 15" i 13" laptop računala razlikuju više po stupnju minijaturizacije nego po hardverskoj snazi. Postoji opći trend da su veća računala jača, ali on nije jasno naglašen, odnosno važe iste zakonitosti kakve važe za veličinu modernog mozga i njegovu kognitivnu sposobnost. U slučaju različitih bioloških vrsta s različitom veličinom mozga, pogotovo ukoliko su vrste slične, različita veličina mozga znači razvijeniji mozak veće kognitivne sposobnosti, a eventualno pitanje minijaturizacije, kao u slučaju patuljaste podvrste Homo Erectusa s otoka Flores, predstavlja posve odvojeno pitanje koje nema neke važnosti za primarnu temu.

Došli smo, dakle, do točke u kojoj dokazi sile na zaključak da se u doba okončanja vladavine Homo Erectusa formirao novi oblik duhovnog sadržaja, koji je potakao iduću evolucijsku utrku u "snazi hardvera" koja je bila potrebna za njegovo spoznavanje i artikuliranje; nova razina apstrakcije koja je zahtijevala bitno pojačanje ljudskog intelekta, analogno video sadržaju koji je zahtijevao pojačanje snage hardvera osobnih računala, pa su "izumrla" sva računala koja nisu bila u stanju glatko prikazivati filmove. Koliko je ta razlika u potrebnoj "snazi hardvera" bila dramatična govori činjenica da je ljudski mozak u toj fazi evoluirao od 600 cm3 do 1500 cm3, a da ništa od te snage nije korišteno za bolje "procesiranje postojećih sadržaja", dakle tehnologiju izrade oruđa, te umjetnost i socijalnu organizaciju. Čini se da je analogija s računalima važeća, budući da pojačanje računala s razine 386-ice na core2duo nije nimalo utjecalo na sposobnost rada s tabelarnim kalkulatorima i tekstom; te stvari su već prije dostigle savršenstvo i nisu se bitnije mijenjale. Ali, core2duo je u stanju obrađivati fotografije, reproducirati glazbu i video, i općenito diže funkcionalnost računala na razinu kompleksnog multimedijalnog uređaja. Ono što nama ovdje ostaje za ustanoviti je o kojem se to novom sadržaju radilo u slučaju ljudske vrste.

Ono što možemo sa sigurnošću ustvrditi jest da se nije radilo o emocijama. Emocije su najstariji dio ljudske svijesti, njih dijelimo ne samo s čimpanzama i gorilama, nego i s psima. Jedan od razloga zašto većina ljudi voli pse je to što s njima dijele emocionalni sklop; pas osjeća manje-više iste emocije kao čovjek, što znači da se tu radi o emocionalnom sklopovlju koje je svojstveno svim društvenim sisavcima, i kao takvo predstavlja jako staru strukturu, od koje je starija samo ona koju smo naslijedili od reptila, dakle instinktivne reakcije straha, bijesa i slične, od čega su dublji samo refleksi. Netko će reći da je ljubav viša emocija, ali ja ću na to samo odmahnuti rukom; ono što ljudi misle pod tim pojmom ne razlikuje se od emocija koje sisavci imaju prema svojim mladuncima, i većina konotacija ljubavi se svodi na osjećaj ugode, sigurnosti, toplog i mekanog krzna, socijalne i seksualne prihvaćenosti; ukratko, ljubav vjerojatno doista jest viša emocija, ali emocije općenito su jako stara stvar, koju smo naslijedili od jako, jako davnih predaka, i stare su valjda otprilike koliko i dlake i hranjenje mladunaca mlijekom; naravno, kompleksnija kognicija je emocije u stanju artikulirati u daleko kompleksnija duhovna stanja, ali do takvog napretka je došlo uslijed napretka kognicije, a ne uslijed napretka emocija. Emocionalni sadržaj možemo dakle isključiti iz razmatranja - ljudi se nisu počeli jače razvijati zato što su "otkrili ljubav". Ljubav su u stanju doživjeti psi, čimpanze, gorile, slonovi, delfini i ptice. Ne; moralo se raditi o nečemu drugom.


Danijel Turina


toggle