Članak
ČLANCI

Veći mozak, isto koplje

indeks


Najveći problem s kojim se srećem u pokušaju analize uzroka evolucijskog imperativa prema razvoju mozga u ljudskoj evoluciji je nedostatak fizičkih dokaza na temelju kojih bi bio moguće teoretizirati. Naime, čovjek bi očekivao da povećani razvoj mozga za rezultat ima povećanu sposobnost u nekim objektivno mjerljivim područjima, poput tehnologije izrade oružja i oruđa, spiljske umjetnosti; bilo čega. Umjesto toga, čini se da u tim mjerljivim područjima postoje dvije faze. Prva faza je usporediva s fazom u evoluciji živih organizama, u kojoj asteroid počisti ekološke niše i preživjeli organizmi se procesom mutacija diversificiraju i prilagođavaju okolini uslijed povratnih sprega uspjeha i neuspjeha, do točke u kojoj postanu optimalni za ekološke niše u kojima se nalaze. Taj proces se odvija razmjerno brzo, i nakon njega nastupa stanje ekvilibrija, za koje je karakteristično to da postojeći, optimalni organizmi predstavljaju prevelik izazov za sve nove evolucijske eksperimente, uslijed čega postojeći optimalni organizmi nastavljaju nepromijenjeno egzistirati iznimno dugo. U ljudskoj evoluciji tu fazu obilježava razvoj oruđa od našiljenog štapa i toljage od životinjske butne kosti, do faze kompozitnog koplja (drvena drška i kremeni vrh spojeni adhezivom na bazi smole), isklesanog kremenog noža i sjekire, te tehnologije paljenja i održavanja vatre. U toj točki razvoj se oruđa praktički zamrzava i, paradoksalno, to zamrzavanje koincidira upravo s dramatičnim povećanjem mozga od 600 cm3 do 1500 cm3. Zamrzavanje tehnologije u optimalnoj fazi najbolje pokazuje sljedeća ilustracija:

Srednji red su alati koje je pravio Homo Erectus, a donji red su alati koje je pravio Neandertalac; vremenska razlika je otprilike milijun godina, a razlika u volumenu mozga između te dvije vrste je 900 cm3, dakle Homo Erectus je imao volumen mozga 600, a Neandertalac 1500 cm3. Što god da je uvjetovalo tako veliki evolucijski imperativ ka razvoju mozga, to definitivno nije bila potreba za izradom boljih alata i oružja, što implicitno govori da razvoj mozga nije uvjetovan potrebom za kontrolom okoline. Leopardi, lavovi i hijene su jednako dobro kontrolirani oružjima Homo Erectusa kao i oružjima Neandertalca. Hrana je jednako dobro bila ulovljena oružjima Homo Erectusa kao i oružjima Neandertalca. Vatra je podjednako dobro bila upaljena i održavana tehnologijom… da ne duljim.

Dodatni fenomen je da se razvoj mozga "zamrzava" na praktički milijun i pol godina tijekom kojih egzistira Homo Erectus, koji očito postoji u stanju ekvilibrija s okolišem i bez evolucijskih imperativa, ali onda nastupa razdoblje u kojem Homo Heidelbergensis razvija mozak od 1200 cm3, od njega se granaju Neandertalac, Denisovljanin i Kromanjonac, tri genetska tipa koja sudjeluju u formiranju modernog čovjeka, i sva tri imaju mozak veći od današnjeg modernog čovjeka, oko 1500 cm3 (za Denisovljane zapravo nema dokaza o veličini mozga ali budući da su se dokazano razmnožavali s Kromanjoncima i u bitnoj mjeri sudjeluju u genetici moderne populacije, tako da je za pretpostaviti da su bili anatomski vrlo slični Neandertalcima i Kromanjoncima), s tim da nema nikakvog pomaka u tehnologiji materijala, tehnologiji izrade oruđa i oružja, i nema pećinske umjetnosti, sve do najnovije faze od prije pedesetak tisuća godina, kad dolazi do kulturne i tehnološke eksplozije potpuno nevezane za razvoj mozga, koji je već nekoliko stotina tisuća godina prije dosegao moderne dimenzije, što koincidira s izumiranjem svih ne-modernih verzija čovjeka. To je sve da ti pamet stane, i nema nikakve veze s onim što su nas učili u školi, gdje se daje naslutiti svojevrsna linearnost u razvoju mozga i tehnologije. Razvoj tehnologije očigledno podliježe istim zakonitostima kao razvoj biologije – stvar se rapidno razvija do postizanja optimuma, dakle stanja u kojem je bilo kakva inovacija zapravo manje učinkovita od tradicionalnog rješenja. Tada se stanje zamrzava, uz minimalna poboljšanja kroz ogromna vremenska razdoblja, do točke pucanja ekvilibrija, uglavnom uslijed bitnih promjena u vanjskim okolnostima, nakon čega neke od inovacija naglo imaju bitno veću vrijednost za preživljavanje u odnosu na tradicionalno rješenje, i nastupa biološka ili tehnološka eksplozija. Nepodudarnost između biološke i tehnološke eksplozije zvuči šokantno nama koji smo odrasli na obrazovnom sustavu modernističke civilizacije, koja je pojam biološke evolucije pokušavala vezati uz pojam tehnološkog napretka, ali nakon kopanja po sirovim informacijama prisiljen sam prihvatiti činjenicu da su me u školi krivo učili. Veći mozak očito nije služio izradi boljeg koplja ili noža, i nije služio učinkovitijem lovu i obrani. Tim stvarima su ljudi potpuno ovladali u točki u kojoj je Homo Erectus, vrsta koja je imala razvijenu sposobnost govora na razini modernog čovjeka (sudeći po analizi cervikalnih kralježaka, govornog aparata i Brokine regije u mozgu), koja je funkcionirala u organiziranim zajednicama, imala tehnologiju rada s vatrom, izrade kompozitnih materijala i zrelu tehnologiju rada s kamenom, suvereno vladao svijetom do točke u kojoj je naprosto izašao iz Afrike i kolonizirao euroazijski kontinent, gdje su njegove različite grupe nastavile evoluirati u ogranke paralelne afričkom. Ono što je upravo fascinantno u cijeloj stvari je da su ti ogranci nastavili, potpuno paralelno, evoluirati u istom smjeru, dakle prema povećanju kapaciteta mozga, i kasnije su se međusobno razmnožavali formirajući ne-afričke ogranke moderne ljudske populacije, a u svo to vrijeme, dakle cca. pola milijuna godina, u razdoblju dramatične evolucije biološke baze u smjeru razvoja većeg mozga, nisu imali nikakve potrebe za boljom tehnologijom materijala i alata od one koju su tradicionalno koristili. Kao što već rekoh, to je da ti pamet stane, i ne ostaje mi ništa drugo nego zaključiti da je tako dramatični razvoj mozga reakcija na poticaj koji nije došao iz smjera nedostatnosti postojećih tehnoloških sredstava za uspješno preživljavanje. Homo Erectus je sa svojih 600 cm3 mozga mogao jednako učinkovito kao Neandertalac ili Kromanjonac ubiti životinju, odrati joj kožu, razrezati meso, zapaliti vatru, jedan dio mesa sasušiti za kasnije a drugi ispeći i pojesti, uštaviti kožu i od nje napraviti odjeću, te uz pečenje kraj vatre razgovarati s ostalim pripadnicima plemena.

Čovjek bi zaključio da je klima Pleistocena moguć, štoviše vjerojatan uzrok takve rapidne evolucije mozga, naime okolina koja se mijenja snažno motivira inovativnost i inteligenciju a demotivira tradicionalni pristup, ali to ne drži vodu. Naime, smjenjivanje glacijalnih i interglacijalnih ciklusa nije moglo imati posebnog učinka na Afriku, u kojoj su se ogranci Homo Erectusa u nepromijenjenoj klimi paralelno i vrlo agresivno razvijali u smjeru razvoja većeg mozga, potpuno paralelno s euroazijskim Neandertalcem. Kao da su te dvije glavne grupe potpuno neovisno o zemljopisnoj lokaciji i klimatskim uvjetima u svojem okolišu reagirale na potpuno isti način na potpuno isti poticaj. Istina, Neandertalac je uslijed oštre euroazijske klime razvio dodatne adaptacije na hladnoću, ali kad pogledamo gole činjenice, u Africi se od Homo Erectusa, odnosno tada već Homo Heidelbergensisa, razvio Kromanjonac, a u Euroaziji se neovisno razvio Neandertalac, a obje vrste imaju zajednički bitno veći mozak u odnosu na pretke, i, šokantno, koriste potpuno iste alate i tehnologiju. Dakle potpuno neovisno o klimatskim uvjetima i zemljopisnoj lokaciji, dva paralelna ogranka Homo Erectusa razvijala su se u istom smjeru, i unatoč tome što su udvostručili kapacitet mozga ni u kojem trenutku im nije zatrebalo bolje koplje. Glavna razlika između ta dva evolucijska ogranka je u tome što je Kromanjonac adaptiran na toplu i umjerenu klimu a Neandertalac na hladnu i subpolarnu, što Kromanjonac ima mutaciju koja mu je smanjila čeljust u odnosu na ostale ogranke roda Homo, a ista mutacija je vjerojatno uvjetovala i promjenu izgleda lubanje, tako da je čelo postavljeno više. Možda najbitnije od svega, Kromanjonac ima drugačiju, labaviju konstrukciju ramenog zgloba u odnosu na Neandertalca, što Neandertalcu omogućuje primjenu bitno veće sile uboda kopljem, a Kromanjoncu bitno olakšava bacanje projektilnih oružja. To bi dalo naslutiti da je Kromanjonac svoje koplje bacao, a Neandertalac je svojim kopljem ubadao, ali obojica su bez posebnih teškoća ubili i pojeli ono što su lovili, tako da je ta anatomska razlika igrala ulogu eventualno tek u njihovim međusobnim sukobima, bitno kasnije, nakon što su oba ogranka dostigla svoju evolucijsku zrelost, i to nas u ovom trenutku ne zanima. Ono što nas zanima jest zaključak koji se nameće na temelju ove analize, a koji glasi da uzrok rapidnog razvoja mozga nije bio ni u klimi, ni u okolišu, ni u životinjama kojima se čovjek hranio i od kojih se branio. Uzrok evolucije mozga morao je, dakle, biti ili sociološki, ili posve nematerijalni.


Danijel Turina


toggle