Članak
ČLANCI

Evolucija Čovjeka

indeks


Kako bih objasnio neke naizgled paradoksalne stvari u ljudskoj prirodi, posvetio sam se analizi ljudske duhovne i animalne prirode i odmah u startu naišao na ozbiljnu poteškoću: naime, shvatio sam da mi je vrlo malo poznato o ljudskoj animalnoj strani. Na stranu sad različite disertacije iz domene birtaške filozofije i religije, činjenica je da se ljudskoj animalnoj prirodi pripisuju tako štura, karikirana i zapravo apsurdna svojstva, da u pozadini toga vidim prikrivenu želju da se najveći dio animalnih aspekata pripiše duhovnoj, transcendentalnoj komponenti čovjeka, ako to možemo tako kartezijanski podijeliti, a moja analiza pokazuje da to možda i nije posve dobra ideja. Ali idemo priču ispričati od početka.

Postoje dva osnovna narativa o ljudskom porijeklu, religijski i znanstveni. Religijski narativ govori o tome kako je čovjek stvoren u izvorno optimalnom, idealnom obliku, ali se uslijed nečega degenerirao do sadašnjeg, palog i slabog oblika, nedostojnog izvorne božanske sudbine. Znanstveni narativ govori o postupnom uzdizanju čovjeka od nižih majmunoidnih oblika, poput australopitecina, koji su jedva nešto više od čimpanze koja hoda uspravno, do današnjeg modernog čovjeka. Ukoliko religijski narativ stavimo na njegovo pravo mjesto, među moralizirajuće bajke i poučne priče, preostaju znanstvene činjenice koje, zapravo, govore jako malo, i doživio sam nemalo iznenađenje kad sam zagrebao ispod sloja pop-kulture i pop-znanosti i pogledao što mi to zapravo znamo o, hajdemo to tako formulirati, oblicima čovjeka koji nisu preživjeli do danas.

Za početak, moram primjetiti kako ljudi dosta loše shvaćaju biološku evoluciju. Naime, obično se smatra kako živi organizmi evoluiraju od inferiornih prema superiornim oblicima. U stvarnosti, organizmi uopće ne evoluiraju. Ukoliko se ne desi neka katastrofalna promjena okoliša koja će vrstu dovesti do izumiranja, ili ukoliko je bolje prilagođena vrsta ne istisne iz njene ekološke niše, vrsta će nastaviti postojati milijardama godina, potpuno neovisno o tome što je proces biološke diversifikacije (namjerno ne velim "mutacije" zbog stereotipnih negativnih konotacija pojma) proizveo različite drugačije oblike života. Prokariote su idealno prilagođene svojoj ekološkoj niši u kojoj postoje manje-više od samih početaka života na Zemlji, dakle otkad su izumrli različiti nesavršeni pra-organizmi koji su imali problema s osnovnim biološkim mehanizmima; teško da se može reći da su prokariote evoluirale u eukariote. Naprosto, eukariote su nastale diversifikacijom životnih oblika, kao alternativni uspješni životni oblik. Kad je greška u kopiranju jednostaničnog organizma dovela do nepotpunog odvajanja dvije stanice nakon diobe, teško da to možemo nazvati evolucijom jednostaničnog eukariotskog organizma. Jednostanični organizmi su nastavili paralelno postojati, oni nisu evoluirali. Zbog toga koristim pojam "diversifikacije", odnosno povećavanja raznolikosti života; naime, nova forma ne zamjenjuje nužno staru, nego nastavljaju postojati paralelno, konkurirajući jedna drugoj za resurse, i taj oblik konkurencije doista dovodi do svojevrsnog evolucijskog dvoboja u kojem nova vrsta ili pronalazi novu ekološku nišu u kojoj je konkurencija za resurse manja, ili jedna vrsta onu drugu dovede do izumiranja.

To objašnjava zašto još uvijek postoje najstariji jednostanični oblici života, i zašto različiti "koraci u evoluciji", dakle beskralježnjaci, proto-kralježnjaci, hrskavičnjače, koštunjače, ribe, vodozemci, gmazovi, ptice i sisavci postoje paralelno; gmazovi nisu "evoluirali" u ptice, nego se desilo ono što se u informatici zove "fork", grananje DNA koda u dvije različite kopije. S druge strane, zbog konkurencije u istoj niši nemamo preveliki broj varijacija istog biološkog tipa; primjerice, na istom staništu nemamo pet verzija zebre i pet verzija lava. Bliske verzije si međusobno direktno konkuriraju za resurse i tu se vrlo brzo iskristalizira razlika između uspješnih i neuspješnih, tako da različite verzije sličnog organizma mogu opstati praktički isključivo uslijed fragmentacije staništa; također, ukoliko se mutirani ogranak matične vrste nastavi kretati na istom staništu, praktički je izvjesno da će se uslijed parenja s pripadnicima glavne grupe njegove genetske specifičnosti izgubiti i od formiranja nove vrste neće biti ništa. Zbog toga je praktički izvjesno da do specijacije dolazi isključivo uslijed fragmentacije staništa, odnosno izolacije određenog broja primjeraka od glavne grupe, gdje obje grupe neovisno evoluiraju uslijed povratnih sprega koje diktira okolina, i ukoliko dođe do ponovnog kontakta vrste ili konkuriraju jedna drugoj za resurse, pa preživljava bolje prilagođena, ili pak zauzimaju različite ekološke niše, recimo zato što se jedna vrsta ptice specijalizirala za traženje hrane na zemlji a druga za traženje hrane u krošnji drveća. Ukoliko nije došlo do dovoljnog genetskog odmaka, vrste mogu biti sposobne za međusobno razmnožavanje, čime se njihova svojstva miješaju, a bolje preživljavaju primjerci čija su svojstva bolje prilagođena staništu. Ukoliko je genetski odmak prevelik za razmnožavanje, različite vrste si ili konkuriraju u istoj ekološkoj niši ili se specijaliziraju za različite ekološke niše.

To je, dakako, samo skraćena verzija mojeg radnog modela teorije evolucije, dakle onoga što ja koristim u razmišljanju o tim stvarima. Recimo, uopće se nisam bavio seksualnom i socijalnom selekcijom, koje smatram nevjerojatno bitnim katalizatorom inače presporih procesa prirodne selekcije, ali o tom potom.

Isto tako, bitno je shvatiti kako evolucija nije linearan proces, da nije funkcija vremena. Postoji pogrešno shvaćanje po kojem organizmi polako, postupno evoluiraju kroz milijune godina, kao u nekoj vrsti kompjutorske animacije u kojoj se riba pretapa u daždevnjaka, daždevnjak u guštera, gušter u pticu itd.; u stvarnosti, evolucija se odvija tako da novi ogranak vrlo brzo ili nestaje, ili nalazi svoju ekološku nišu, u kojoj se velikom brzinom, unutar razmjerno malog broja generacija i uslijed velikih evolucijskih pritisaka prema prilagođavanju ekološkoj niši, mijenja do optimalne forme, koja je definirana time da mutirani, različiti primjerci imaju manju vjerojatnost preživljavanja od glavne grane. U takvoj situaciji organizam zadržava manje-više konstantna svojstva sve dok se ekološka niša ne promijeni. Evolucija dakle funkcionira skokovito a ne linearno; u kratkom vremenu dešavaju se ogromne eksplozije raznolikosti i vrlo brzo se formiraju oblici života optimalni za stanište, koji nakon toga nastavljaju postojati u manje-više nepromijenjenom obliku milijunima godina, ponekad milijardama godina. Isto tako, formiranje novih životnih oblika jako je ograničeno stanjem popunjenosti ekoloških niša. Naime, ukoliko ekološku nišu zauzima vrlo usavršeni, optimalni oblik života, novi ogranak ili alternativni oblik života imat će praktički nemoguću situaciju pokušavajući se ukorijeniti. S druge strane, ukoliko neka katastrofa zbriše postojeće dobro prilagođene organizme iz ekoloških niša, oslobođeni prostor će razmjerno brzo zapuniti nove vrste koje će reagirati na povratne sprege staništa. Očito je, dakle, da dugotrajna stabilna okolina dovodi do biološke stagnacije, a burna, promjeniva okolina ispunjena katastrofama dovodi do biološke raznolikosti i promjena. To objašnjava ogromno mnoštvo oblika života koji su evoluirali pod pritiscima Pleistocena, koji je kao geološka epoha obilježen klimatskim ekstremima glacijalnih i interglacijalnih razdoblja. Ono što u posebnoj mjeri privlači moju pažnju jest činjenica da je u toj i takvoj geološkoj epohi evoluirao Čovjek.


Danijel Turina


toggle