Članak
ČLANCI

O nužnim uvjetima

indeks


Budući da svako malo iskrsne neka teorija smaka svijeta, idemo se malo pozabaviti tim pitanjem i analizirati prijetnje ljudskoj vrsti. Naime, podrazumijevam da temelj strahova od smaka svijeta predstavlja strah od prestanka postojanja ljudi, te da bi nastavak postojanja buba, štakora, riba i vjeverica predstavljao slabu utjehu.

Prije nego što počnemo govoriti o prijetnjama, moramo analizirati nužne uvjete statusa quo, dakle moramo vidjeti koje stanje je potrebno da bi se ljudska vrsta održala, i tek nakon toga možemo govoriti o prijetnjama tom stanju.

Temeljni uvjeti postojanja ljudske vrste su sadržani u funkcioniranju temeljne fizike na uobičajeni način. To znači da je geometrija prostora i vremena konstantna, da se elementarne čestice ponašaju na nepromijenjeni način, da se gravitacija i ostale temeljne zakonitosti ponašaju na nepromijenjeni način. Prije nego što zakolutate očima i pomislite „pa to je očigledno“, napomenut ću da doista postoje prijetnje kontinuitetu sadašnjeg stanja na upravo tom sloju. Primjerice, kreiranje stabilnog strangeleta, magnetskog monopola ili neke potpuno nepoznate a fatalne pojave u nekom od akceleratora, ili, još radikalnije, promjena metastabilnosti vakuuma doveli bi do negacije tih temeljnih uvjeta mogućnosti postojanja ne samo ljudske vrste nego i Zemlje kao planeta, a možda i ovog Svemira. Prije no što opet zakolutate očima i velite da je vjerojatnost takvog događaja zanemarivo mala napomenut ću da mi ne znamo kolika je ta vjerojatnost. S jedne strane se ništa takvo nikad prije nije desilo, ali s druge strane nikad prije nitko nije petljao s tako fundamentalnom konstrukcijskom razinom materije, barem ne izvan konteksta eksplozije supernove i nastanka Svemira. Standardni disclaimer koji koriste fizičari glasi da su zabilježeni udari kozmičkih zraka na Zemlju koji po energetskom intenzitetu daleko nadilaze naše eksperimente u akceleratorima, ali to je čista laž; objavljeni radovi pokazuju da znanstvenici očekuju kolizije koje bitno nadilaze sve fenomene koje smo do sada opažali u prirodi. Dakle ono što se dešava je bez presedana i uslijed toga nema smisla govoriti o vjerojatnostima. Spominjanje vjerojatnosti znači rad s poznatim veličinama, dakle ako bacate kocku znate koliko kocka ima stranica i slijedom toga koliko je vjerojatno da padne na neku konkretnu stranicu. Ako ne znate koliko „kocka“ ima stranica ne možete procijeniti vjerojatnost. Prema tome cijela priča o vjerojatnostima je bacanje prašine u oči ljudima koji nemaju znanstveno obrazovanje.

Idući sloj preduvjeta postojanja ljudske vrste svodi se na gravitacijsku i energetsku stabilnost unutar naše galaksije. To znači da, recimo, neka supermasivna crna rupa iz međugalaktičkog prostora neočekivano ne prođe kroz nama bliski dio galaksije i uzrokuje poremećaje u kretanju masivnih objekata koji bi mogli uništiti Sunčev sustav, da neće doći do eksplozije Supernove u bliskom dijelu galaksije, da u sunčev sustav nenadano neće ući masivni objekt koji će promijeniti njegovu unutarnju geometriju i tome slično. Događaji ove vrste su iznimno nevjerojatni. Geometrijska stabilnost unutarnjeg sunčevog sustava je takva da je iz nje očito da u zadnjih 4 milijarde godina nije bilo događaja ove vrste, jer da ih je bilo, orbite planeta ne bi bile ovako uredne. Od formacije sunčevog sustava dakle nije bilo niti jednog jedinog eventa ove vrste, prema tome radi se o nečemu iznimno nevjerojatnom. Što se tiče zvjezdanih eksplozija, postoje naznake da su neka od većih izumiranja u povijesti života na Zemlji uzrokovana eksplozijama supernove ili hipernove (polarno kolimirana eksplozija gama zračenja ekstremnog intenziteta). O vjerojatnosti takvog događaja je teško govoriti, ali recimo da je veća od nule. Ako se nešto dešavalo u povijesti planeta, nema razloga za vjerovanje da se radi o nemogućem događaju, odnosno događaju koji se više ne bi mogao desiti. Ipak, ako se nešto desi jednom ili dvaput u 500 milijuna godina, teško o tome možemo govoriti kao o realističnoj prijetnji.

Stabilnost Sunca kao zvijezde iznimno je bitna za kontinuitet postojanja ljudske vrste. Bilo koji ozbiljan poremećaj u funkcioniranju Sunca potpuno bi poremetio stanje na Zemlji i slijedom toga doveo do mogućeg izumiranja ljudske vrste. Navodno postoji čak i korelacija između količine solarnih pjega i malih ledenih doba; unatoč svemu tome, iz svega što sam proučio slijedi da je Sunce zapravo iznimno stabilna i „dobroćudna“ zvijezda i da se njegovo ponašanje tijekom geološke povijesti Zemlje nije bitno mijenjalo. Slijedom toga možemo zaključiti da bi Sunce doista moglo uzrokovati katastrofalne događaje najvećeg reda veličine, ali nema dokaza da je takve događaje uzrokovalo u prošlosti. Da, velika solarna baklja bi u teoriji mogla zbrisati život sa Zemlje, ali to se do sada nikad nije desilo. Slijedom toga vjerojatnost takvog događaja otprilike je jednaka vjerojatnosti neočekivanog prolaska iznimno masivnog objekta kroz unutarnji sunčev sustav. Ta vjerojatnost je veća od nule ali takvo što se još nikad nije desilo. S druge strane, izvjesno je da će Sunce slijedom svoje zvjezdane evolucije pojačati output, a nakon cca. 4 milijarde godina i sići s glavnog niza, odnosno ući u fazu crvenog diva, čime će postojanje unutarnjeg sunčevog sustava u ovom obliku doći svome kraju. To je ozbiljna prijetnja ljudskoj vrsti, ali toliko daleka da je nema smisla ozbiljno razmatrati. Dakako, sasvim je moguće da unutar pola milijarde godina solarni output dovoljno naraste da bitno poremeti parametre zemaljskih ekosustava, ali iskreno, ne vjerujem da je to bitna opasnost, naprosto zato što je po teoriji koja to predviđa solarni output u dalekoj prošlosti bio 25% slabiji od današnjeg a na Zemlji nije bilo bitnih tragova toga. Dakle to je ili pogrešna teorija, ili 25% odstupanja u intenzitetu solarnog outputa predstavlja nešto što nije imalo vidljivih učinaka na klimu. Ono što ima ogromnih učinaka na klimu je cirkulacija fluida na Zemlji i količina stakleničkih plinova u atmosferi. Sunce je, za sve praktične svrhe, toliko stabilno da ga se do daljnjeg može podrazumijevati.

Asteroidni udar predstavlja nasumičnu, ali posve stvarnu i konkretnu prijetnju životu na Zemlji, a time i ljudskoj vrsti. Dovoljno je pogledati kratere na Mjesecu, pa će nam biti jasno da je Zemlja u svojoj prošlosti bila izložena jednakom bombardiranju, s tom razlikom da na zemlji oceani i erozija brišu tragove takvih udara. Asteroidne udare ja dijelim na tri osnovne skupine: na „normalne“, „planetarno-kataklizmičke“ i „planetarno-formativne“. Planetarno-formativna grupa je ona koja se u pravilu već odvila u ranoj, formativnoj fazi sunčevog sustava i okončana je „late heavy bombardment“ fazom prije cca. 4 milijarde godina. U toj fazi, planetarno tijelo veličine Marsa udarilo je u Zemlju i kao rezultat je nastao sustav Zemlja-Mjesec. Isto tako, u toj fazi Zemlja je dobila oceane uslijed asteroidnog bombardiranja, kao i teške metale u kori (oni prije su već potonuli prema jezgri). Dakle planetarno-formativno asteroidno bombardiranje je, kao što mu naziv govori, ono uslijed kojeg se formiraju planetarna tijela, odnosno mijenja se njihovo stanje na toliko fundamentalan način da se mora govoriti o novim planetarnim tijelima. Takvi događaji se u Sunčevom sustavu nisu dešavali u zadnjih 4 milijarde godina pa, osim u krajnje nevjerojatnom slučaju da neki objekt planetarnih dimenzija neočekivano uleti u unutarnji sunčev sustav, tu mogućnost možemo zanemariti. „Normalno“ asteroidno bombardiranje je, kao što možete nagađati, ono uslijed kojeg nastane krater, dođe do lokalnog uništenja i eventualno kratkoročnog poremećaja klime uslijed prašine izbačene u atmosferu, ili pak do tsunamija uslijed udara u ocean. Takav događaj je neugodan, ali obično nema za posljedicu masovna izumiranja i takvih događaja je u Zemljinoj prošlosti bilo nebrojeno mnoštvo. Poput udara Tunguska meteora, takvi događaji su neugodni, ali ne i kataklizmički. Kataklizmičkih udara je u geološkoj prošlosti bilo iznimno malo; ja sam našao dokaze za ukupno dva. Kataklizmički udar je onaj koji osim lokalnog uništenja i kratera proizvodi val unutar tekućeg plašta planeta čije se fronte sudaraju i interferiraju na antipodu udara, uzrokujući masivne i dugotrajne vulkanske erupcije. Na Zemlji postoje dvije takve erupcije: Sibirske trape i Dekanske trape. U sunčevom sustavu postoji nekoliko sličnih slučajeva: „mora“ na Zemljinom Mjesecu rezultat su masivnog udara na (sa Zemlje) nevidljivoj strani Mjeseca; sličan udar je postojao na Merkuru, i na Saturnovom mjesecu Tetis. Dakle astronomski gledano takvi kataklizmički udari su uobičajeni diljem sunčevog sustava, i za rezultat nemaju formaciju novih planetarnih tijela, nego geološki relevantne posljedice na stanje postojećih planetarnih tijela. U slučaju Zemlje, takve geološki relevantne posljedice dakako imaju i dramatične posljedice na život na Zemlji. Prvi takav zabilježeni udar desio se prije cca. 251 milijun godina u području Antarktike, i imao je za posljedicu masivni vulkanizam na antipodu koji je proizveo sibirske trape. Biološki gledano, za rezultat je imao najveće masovno izumiranje u povijesti planeta, tzv. Perm-Trias event. Uslijed tog eventa došlo je do izumiranja goleme većine svog života na Zemlji, ali, zanimljivo, to izumiranje nije bitno poremetilo stvari i nakon njega je slijedilo doba dinosaura, koje je završilo drugim kataklizmičkim udarom, prije 65 milijuna godina na prijelazu između Krede i Tercijara, koji je proizveo dekanske trape uslijed asteroidnog udara u području Yucatana. Asteroidni udari tog reda veličine definitivno imaju sposobnost nasilnog okončanja postojanja ljudske vrste, ali budući da se radi o iznimno rijetkim događajima, dovoljno rijetkim da budu iznimni, predviđanje budućeg događaja te vrste je nezahvalno. U svakom slučaju, radi se o daleko najvjerojatnijem uzroku masovnih izumiranja u razdobljima između globalnih glacijalnih razdoblja.

Masivni vulkanizam je, također, vrlo realistična prijetnja ljudskoj vrsti, ali koliko god se trudio ne mogu tu prijetnju shvatiti kao išta više od prijetnje civilizaciji i lokalnim ljudskim zajednicama. Čak i najjače supererupcije koje formiraju divovske kaldere nemaju sposobnost uništenja u području većem od kontinenta na kojem se odvijaju. To može zvučati kao iznimno velika katastrofa, što i jest, ali smatram slabo vjerojatnom mogućnost da takva erupcija dovede do izumiranja ljudske vrste. Naprosto, već ih je bilo a mi smo još tu. Slično važi i za potrese i tsunamije. Oni imaju mogućnost uništenja neke kulture ili čak civilizacije, ali vrsta ih rutinski preživljava.

Masivna promjena klime, odnosno, konkretno, ledeno doba, predstavlja vrlo konkretnu, realističnu i ozbiljnu prijetnju ljudskoj vrsti. Štoviše, ljudska vrsta je nastala uslijed jakih evolucijskih pritisaka unutar Pleistocena, u kojima se okolina dramatično mijenjala i u kojima su samo najsposobniji preživljavali, što znači da je vjerojatnost umiranja uslijed neprilagođenosti promjenama okoline bila velika. Vjerojatnost da će se ljudska vrsta transformirati uslijed klimatskih ekstrema idućih glacijalnih razdoblja unutar Pleistocena je, dakle, iznimno velika, budući da za to imamo vrlo jake dokaze u vidu dosadašnjeg razvoja ljudskih vrsta. Isto tako, budući da imamo tragove izumiranja drugih ljudskih vrsta unutar Pleistocena (u osnovi, svih osim vrste Sapiens Sapiens), vjerojatnost izumiranja naše vrste uslijed ekstremnih klimatskih promjena je, posljedično, vrlo visoka.

Ne treba zanemariti bolesti kao mogući uzrok izumiranja vrste. Ljudska vrsta ima vrlo ograničenu genetsku raznolikost uslijed uskog grla (eufemizam za veliku blizinu izumiranja) od prije 70000 godina i slijedom toga je osjetljiva na bolesti. Neki virus poput AIDS-a ili španjolske gripe mogao bi naprosto izbrisati ljudsku vrstu i nikom ništa. Takav ishod je posebno vjerojatan u kombinaciji s možebitnim kolapsom tehnološke civilizacije.

Samouništenje kao uzrok izumiranja također nije mudro isključiti iz razmatranja; zagađenje, iscrpljenje globalnih resursa i uništenje ekosustava, nuklearni rat i slični uzroci preostaju kao realistična mogućnost.

Na kraju bi trebalo spomenuti i mogućnost kontakta s vanzemaljcima kao mogućnost istrebljenja ljudske vrste. Ljudska vrsta je u zadnjih stotinjak godina ostvarila značajan elektromagnetski output kojeg je neka agresivna vanzemaljska vrsta mogla detektirati, otkriti da je planet pogodan za neke njihove svrhe te ga kolonizirati uz istrebljenje ljudske vrste. Vjerojatnost takvog događaja je nepoznata budući da ne raspolažemo podacima potrebnim za procjenu. Broj vanzemaljskih civilizacija sposobnih za takav potez je nepoznat pa je slijedom toga procjena vjerojatnosti takvog ishoda nemoguća. Kao podvrstu tog ishoda treba spomenuti i mogućnost razvijanja umjetne inteligencije koja stekne stratešku nadmoć nad ljudskom vrstom te ljudsku vrstu uslijed neke svoje procjene napadne i istrijebi.

Ukratko, može nas istrijebiti Svemir, Sunce, Zemlja, asteroid, vanzemaljci, inteligentni roboti, bolesti ili se možemo pobiti međusobno i uslijed vlastite ludosti. Ono što je zanimljivo je da većina znanstvenika vjerojatnost takvih ishoda procjenjuje vrlo nisko, u smislu da smo tu već 200000 godina i još nas ništa nije istrijebilo, pa je slijedom toga vjerojatnost našeg izumiranja mala. Ono što se zaboravlja u takvim procjenama jest da su Neandertalci ovdje bili preko 400000 godina, dakle duplo dulje od nas, a nisu preživjeli zadnje ledeno doba. Homo Erectus, predak nas i Neandertalaca postojao je milijun i pol godina i izumro prije nekih 300000 godina, što koincidira s glacijalnim maksimumom. Dakle već smo imali situaciju da „gospodari svijeta“, vrste koje su potpuno dominirale svojom okolinom i uslijed toga postojale nepromijenjene milijun i pol godina naprosto nestanu; uslijed toga, čisto statistički gledano najveća konkretna prijetnja ljudskoj vrsti je glacijalni maksimum. Naime izumiranje Homo Erectusa i Homo Sapiens Neanderthalensisa koincidiralo je s glacijalnim maksimumima, odnosno, statistički gledano vjerojatnost izumiranja jedne ljudske vrste u svakom od prethodna dva glacijalna maksimuma iznosila je 100%, pa mi vi sad recite kolika je vjerojatnost izumiranja jedne ljudske vrste u idućem glacijalnom maksimumu.


Danijel Turina


toggle