Članak
ČLANCI

Staklenik, ledeno doba i politika

indeks


U prethodnom članku sam pokazao koliko je zapravo pogrešan koncept koji Zemlju doživljava kao stabilni sustav inherentno blagonaklon prema životu. Štoviše, pogrešan je i koncept koji prikladnost planeta za život doživljava kroz njihovu prisutnost u „naseljivoj zoni“, odnosno udaljenosti od Sunca koja je taman tolika da, u osnovi, na većini planeta možemo imati tekuću vodu. To je jako varljivo; Zemlja je u toj famoznoj „naseljivoj zoni“ a solidan dio svoje geološke povijesti bila je prekrivena ledom od polova do ekvatora. Očito je dakle da mehanizmi razmjene topline među fluidima na samom planetu igraju iznimno veliku ulogu, i ono što možemo ustvrditi s popriličnim stupnjem sigurnosti jest da situacija u kojoj ocean formira kontinuirani „prsten“ oko barem jednog od polova, dovodi do vrlo učinkovitog prenošenja topline s globalne oceanske mase na polarni „hladnjak“, te, još opasnije, do pojačane apsorpcije CO2 iz atmosfere u oceane zbog njegove pojačane topivosti u hladnoj vodi, što u kombinaciji uzrokuje prelazak planeta iz stakleničkog režima u hladni režim. Ako su primjeri stakleničkog režima Jura i Kreda, onda su primjeri hladnog režima „snowball Earth“ faze u ranijem dobu, te, što je daleko zanimljivije i od neposrednijeg interesa, Pleistocen, kao finalna faza istitravanja pred punu globalnu glacijaciju.

Postavlja se nekoliko pitanja: koliko je to stvaran problem, koliko je to neposredan problem i ukoliko su odgovori potvrdni, što ima smisla napraviti po tom pitanju?

Što se tiče stvarnosti problema, bojim se da je to neupitno. Moja analiza klimatskih trendova kroz nekoliko stotina milijuna godina to vrlo jasno pokazuje; ne mogu sa bilo kakvim stupnjem sigurnosti reći hoće li iduće ledeno doba biti ono iz kojeg će planet prijeći izravno u punu globalnu glacijaciju, ali mogu sa visokom sigurnošću reći da jedno od njih hoće.

Koliko je to neposredan problem? Očekivani početak idućeg pleistocenskog glacijalnog razdoblja je za cca. 2000 godina, ali teško je te stvari tako procijeniti budući da planet prema glacijalnim maksimumima ide vrlo polako, desecima tisuća godina. Isto tako, ukoliko tehnološka civilizacija nastavi s ovom razinom CO2 emisije, smatram posve izvjesnim da će ljudski CO2 input neutralizirati vrlo blagi mehanizam Milankovićevih ciklusa te da idućeg ledenog doba zapravo uopće neće biti. E sad, tu nastupa točka potpune neizvjesnosti, naime tu dolazimo do onoga čime sam se bavio u prethodnom članku, a to je da ne možemo s nikakvim stupnjem sigurnosti prognozirati oblik reakcije globalne klime na ljudski input. Možda dođe do polaganog otapanja s postupnim dizanjem razine mora, a možda dođe do naglog oslobađanja nekog od buffera u sustav, a tu prije svega mislim na polarni led, što bi za rezultat moglo imati ponavljanje naglog ulaska u ledeno doba kao u mlađem drijasu, prije 12000 godina. Ukratko, ne znamo koliko je problem neposredan. Možda nam prijeti otapanje, a možda zamrzavanje, u vremenskom rasponu od nula do dvije tisuće godina. Ta vrsta neznanja je obično vrlo opasna.

Što ima smisla napraviti po tom pitanju? Možemo pokušati modificirati svoj CO2 output, s nepoznatim rezultatima u oba slučaja. Ukoliko ga smanjimo, mogli bismo ublažiti tranziciju prema toplom razdoblju i izbjeći kolaps termoslane cirkulacije u oceanima uslijed prenaglog otapanja polarnog leda. Ukoliko ga previše smanjimo mogli bismo tek napraviti najgoru stvar i zaustaviti blagotvorni utjecaj koji je taj dodatni CO2 do sada imao na globalnu klimu, naime ako smatramo dugoročnim ciljem ljudske vrste potpuno izbjeći punu globalnu glacijaciju, tehnološki input CO2 u atmosferu je bio apsolutno najbolja stvar koju smo mogli napraviti po tom pitanju. Smanjenje CO2 inputa u ovom trenutku neće zaustaviti globalno otapanje; proces je naprosto otišao predaleko. Da u ovom trenutku čovječanstvo zaustavi sav CO2 input, do otapanja bi svejedno došlo. Pitanje je samo kojom brzinom bi do otapanja došlo i kako će na njega reagirati termoslana cirkulacija u oceanima.

Dodatni problem je u smanjenju svjetskih rezervi fosilnih goriva. Naime, ako ostanemo bez fosilnih goriva nećemo moći održavati sadašnju razinu CO2 inputa i u toj je točki jedino pitanje koliko brzo oceani i drugi sustavi mogu „popiti“ postojeću razinu CO2 iz atmosfere. Povijesno gledano, čini se da se ne radi o posebno brzom procesu. Od kraja Krede do početka Pleistocena prošlo je 63 milijuna godina; toliko vremena je bilo potrebno da se globalna razina CO2 smanji do kritične razine u kojoj staklenički plinovi više nisu u stanju kompenzirati Milankovićeve cikluse. Ukoliko možemo pretpostaviti da će se apsorpcija CO2 odvijati istom brzinom kao i prije, a ne vidim razloga za suprotno, očekivao bih da smo kupili nekoliko milijuna godina vremena do pune glacijacije. Dakle dugoročno gledano, čini se da je najbolje što možemo napraviti naprosto nastavak korištenja fosilnih goriva. Geološki trend koji uvjetuje cirkumantarktička Koriolisova pumpa ne možemo neutralizirati, ali njegovi učinci su sporiji od učinaka koje možemo postići tehnološkom emisijom CO2 u atmosferu. Naravno, ukoliko ljudska vrsta izgubi tehnološku sposobnost za emitiranje bitnih količina CO2 u atmosferu, nakon par milijuna godina ta će toplinska pumpa posve neutralizirati naš doprinos i proces hlađenja će se nastaviti do potpunog zamrzavanja.

Što napraviti s trenutno popularnim trendom histeriziranja oko CO2 emisije i pokušaja njenog reduciranja? Bojim se da se tu radi prije svega o političkom a ne znanstvenom pitanju i da ova moja analiza u kompleksnosti i dubini nadilazi praktički sve što sam igdje čitao, dakle svi se uglavnom bave kratkoročnim učincima a dugoročne se zanemaruje. Globalno zagrijavanje se doživljava isključivo kao prijetnju i najveću opasnost, a zanemaruje se dugoročna perspektiva po kojoj je najveća opasnost po ljudsku vrstu upravo glacijalni maksimum. Cijela ljudska civilizacija počela se razvijati upravo po okončanju glacijalnog maksimuma, a u zadnjem glacijalnom maksimumu smo se opasno približili potpunom izumiranju, jer je broj ljudskih primjeraka pao do ukupno 10000, ako ne i manje. Jedan od ogranaka ljudske vrste, Neandertalac, postojao je cca. 400000 godina da bi izumro u zadnjem glacijalnom maksimumu. Je li neposredni povod tome bila supererupcija vulkana Toba? Vjerojatno, ali imajući u vidu da je do toga došlo usred ledenog doba, moguće je da je vulkan samo pogoršao već jako lošu situaciju, tako da se sadašnji ogranak ljudske vrste jedva uspio oporaviti, a Neandertalci nisu. U svakom slučaju, glacijalni maksimum je najveća moguća prijetnja egzistenciji ljudske vrste, i od te premise bi trebalo početi u bilo kojoj smislenoj analizi situacije. Politički trend koji forsira sliku globalnog zagrijavanja kao najveće prijetnje po mojem je mišljenju kratkovidan i potencijalno opasan. Naime, nijedan postojeći scenario globalnog zagrijavanja nije u stanju dovesti do potpunog izumiranja ljudske vrste; ono do čega bi mogao dovesti je preraspodjela globalnog bogatstva, političke moći i utjecaja, te velike nevolje za ljude koji stanuju u nizinskim područjima blizu morske razine. S druge strane, ledeno doba se može opisati jedino kao ledena smrt. Usporedimo količinu života u ekvatorijalnom pojasu s količinom života u polarnim pojasima i postat će posve jasno na što mislim. Polarna bioraznolikost teži nuli. Ljudska populacija u polarnim pojasima teži nuli. Ljudska sposobnost funkcioniranja u sub-polarnim područjima je slaba, a čak i tehnološki napredni pokušaji revitalizacije takvih područja, kao u slučaju Sovjetskog Saveza koji je nuklearnim ledolomcima čistio riječne i morske puteve kako bi otvorio prolaz za konvoje s robom, nisu ostvarili značajne uspjehe. Ljudi i ljudska tehnologija jako loše funkcioniraju u uvjetima ekstremne hladnoće. Dakako da isti loše funkcioniraju u uvjetima tropske vrućine, ali ukoliko moramo birati između tropske i polarne klime, sasvim je jasno u kojem od ekstrema ćemo se lošije provesti. Zbog toga je političko reklamiranje opasnosti globalnog staklenika uz potpuno ignoriranje opasnosti od ledenog doba neodgovorno i opasno.


Danijel Turina


toggle