Članak
ČLANCI

O apologetima laži

indeks


Gledao sam jučer na youtube raspravu između Richarda Dawkinsa i jednog katoličkog kardinala:

Ono što smatram zanimljivim je moja reakcija. Naime, praktički o svim pitanjima, intelektualno gledano, smatram da Dawkins ima pravo. Unatoč tome, primjetio sam da 'navijam' za kardinala. Razmišljao sam zašto je tome tako, i čini mi se da je glavni razlog to što Dawkinsa kao osobu smatram smećem. Iz njega doslovno emanira mržnja, jako slabo prikrivena agresija, želja da se uništi koncept Boga, transcendencije u čovjeku, želja za uništenjem duše. Intelekt kojim taj čovjek nedvojbeno raspolaže samo je oružje kojim on mlati po predmetu svoje mržnje, a glavni instrument kojim se koristi je, zapravo, obmanjujuća narav fizičkog plana, koji od duše sakriva temelje stvarnosti. Centralni argument kojim se taj čovjek koristi je, dakle, nemogućnost većine ljudi da izravnim putem verificiraju postojanje transcendentalnog, odnosno težina takve verifikacije na fizičkom planu i u ljudskom tijelu. U osnovi, nema nikakve razlike između stupnja etičnosti takvog postupka i onog gdje bi na svijetu slabovidnih slijepi pokušavao svima objasniti da je i ono malo što uspijevaju vidjeti samo halucinacija, i to bi dokazivao činjenicom da je njihov slabi vid nedostatan za ustanovljavanje jasne i nedvosmislene informacije o stvarnosti. Umjesto da svoju sljepoću smatra hendikepom, takav bi se njome ponosio kao znakom mentalnog zdravlja, a one koji vide nešto više od njega smatrao bi luđacima koje treba zatvoriti u ludnicu.

Drugi razlog zašto mi taj čovjek ide na živce je što je njegov mentalni sklop i način obrazlaganja identičan onome teoretičara zavjere, koji svima koji su ih voljni slušati objašnjavaju zašto ljudi nisu sletjeli na Mjesec, ili, primjerice, razlozima iz kojih je Lavoisier smatrao da nema kamenja na nebu pa su dakle svi seljaci koji su svjedočili padu meteora i čak demonstrirali meteorite zapravo varalice koje treba ismijavati u ime znanstvene istine.

Zašto je stvar slična teoretičarima zavjere koji negiraju slijetanje na Mjesec? Pa, stvar je vrlo jednostavna. Dovoljno je koristiti nešto što liči na znanstveni pristup i površnom promatraču ostavlja privid da se radi o znanosti. Recimo, čovjeku koji veli da je sletio na Mjesec predočite izazov: ako je tako, hajde to ponovi pred nama skepticima. Ne možeš? Ha ha, kako prikladno, dakle sletiti na Mjesec možeš samo okružen osobama koje vjeruju da je takvo nešto moguće i koje sudjeluju u prijevari, a kad se pojavi skeptik, ne možete mu dokazati ništa.

Naravno, svakome s imalo mozga je jasno da koncept ponovljivosti koji općenito karakterizira znanstvenu metodu ima jako malo veze sa stvarnošću. Povijest je znanost, pa svejedno povjesničari ne mogu u laboratorijskim uvjetima ponoviti Rimsko carstvo i tako dokazati njegovo postojanje. Astrofizika je znanost pa svejedno fizičari ne mogu u laboratoriju ponoviti eksploziju supernove i tako dokazati postojanje eksplozija supernove. Znanstvenici koji vjeruju u K/T udar koji je istrijebio dinosaure ne mogu pokazati taj asteroid i ponoviti njegov udar i tako demonstrirati učinke. Ukratko, taj koncept ponovljivosti u kontroliranim uvjetima je pizdarija i nije upotrebljiv u većini znanosti. Uglavnom se umjesto toga koristi analiza tragova koje je ostavio neki događaj, i na temelju toga se iznose hipoteze koje imaju najveći stupanj postdikcije i predikcije. Let na Mjesec je odličan primjer iz kojeg se može povući dobra analogija s duhovnim iskustvom. Naime, let na Mjesec je rezultat djelovanja sile koja daleko nadilazi same astronaute. Cijela država je morala uložiti znatnu količinu svog bogatstva i privrednih kapaciteta kako bi proizvela uvjete mogućnosti takvog leta, i to u povijesnom kontekstu u kojem je takva investicija imala smisla. Takvo nešto se ne može ponoviti samo zato što vam neka bahata budala pred nosom maše izazovom i veli da ako ne ponovite stvar, smatrat će to dokazom lažnosti. On može smatrati što god hoće i to nema nikakvu vrijednost, naime neke stvari doista postoje iako su neponovljive. Kineski zid postoji iako postoji samo jedan primjerak (i da je kojim slučajem uništen ne bi ga se moglo ponovo demonstrirati, pa bi lažljivci mogli dovesti u pitanje da je ikada postojao, i povijesne tekstove u kojma se spominje mogli bi diskreditirati kao laž). Egipatske piramide postoje unatoč tome što ih nakon njihove izgradnje nitko nije ponovio. Let na Mjesec je bio sasvim stvaran unatoč tome što nakon Apollo programa nije ponovljen. Mogućnost demonstriranja dokaza skepticima i neznalicama ne govori apsolutno ništa o stvarnosti nečega. Na isti način, osoba koja je doživjela duhovno iskustvo najčešće ga ne može ponoviti, zato što je takvo iskustvo rezultat specifičnog stjecaja okolnosti i djelovanja sile koja tu osobu nadilazi. Takva osoba se nalazi u istoj poziciji kao astronaut koji je letio na Mjesec - on zna da je bio tamo, a hoće li mu netko vjerovati, to je druga stvar. Ipak, možete shvatiti kako bi takav astronaut gledao na profesionalnog teoretičara zavjere koji na televiziji bahato i apsolutno samouvjereno objašnjava kako je takvo slijetanje bilo prijevara. Gađenje i prijezir koji bi takva osoba osjećala prema takvom bahatom lažljivcu i prevarantu potpuno su identični osjećajima koji se u meni razvijaju dok gledam Dawkinsa i slične apologete ateističkog materijalizma. To su osobe koje bahato zastupaju istinu i koriste se činjenicom da u određenom spoznajnom horizontu nije moguće demonstrirati uvjerljive dokaze kojima bi im se dokazala laž. Mogu si sasvim realistično zamisliti da ekvivalent Dawkinsa u neugodnu situaciju dovodi astronauta koji je bio na Mjesecu, zato što astronaut ne može ponoviti slijetanje na Mjesec, sve dokaze koje iznosi njegov protivnik može retorički otpisati pred publikom koja se ne razumije u problematiku, i sasvim je moguće da bi takav čovjek koji je potpuno na strani istine i potpuno u pravu naizgled izgubio raspravu od lažljivca i pokvarenjaka koji koristi spoznajni horizont i retoričke trikove kako bi uvjerljivo izlagao laži, i to potencijalno pogubne laži.

Dawkins veli da je govoriti djetetu da će nakon smrti ići u pakao najgori oblik zlostavljanja. Iz nekog razloga on ne smatra da je govoriti djetetu da će nakon smrti prestati postojati još gori oblik zlostavljanja - i to unatoč robustnom korpusu dokaza da duša ne samo nadživljava smrt tijela, nego da nakon smrti tijela egzistira na daleko superioran način. Taj čovjek zastupa laži kojima je svrha okovati duše u očaj najdublje tame i beznađa, i veći je zlotvor od bilo kojeg ubojice.

I da, skoro sam zaboravio: svjedočanstvo iz prve ruke nekoga jako bliskog Dawkinsovom mentalnom sklopu i svjetonazoru, ali nakon prisilnog suočavanja sa stvarnošću. Dakako, problem je rekurzivan jer sad drugi skeptični majmuni takvoga diskreditiraju kao luđaka, kako je on prije druge svjedoke istine diskreditirao kao luđake. Problemu nema kraja, jer dok god postoji i jedna budala, svi mudraci svijeta joj neće moći ništa dokazati.



toggle