Članak
ČLANCI

O vježbanju sreće

indeks


Prije par dana sam pročitao članak u kojem se na uobičajeno senzacionalistički način obrađuje činjenica da budistički redovnici iz škole kojoj pripada između ostalog i Dalaj Lama postižu izvanredno visoke rezultate na EEG mjerenjima tzv. gama valova, odnosno moždanim valovima frekvencijskog raspona 25-100 Hz. Po nekoj trenutno popularnoj teoriji, ta valna struktura bi trebala označavati ili objedinjenost svjesnog opažanja, ili sreću, ili vizualno doživljavanje, ovisno o tome čije radove čitate.

Na stranu sad kriterij mjerenja, ono o čemu sam ja razmišljao nekoliko dana je sljedeća rečenica iz navedenog članka:
"Međutim, Ricard tvrdi da se ne radi o 'čudu' i da svatko od nas može biti sretan ako se posveti 'treniranju mozga'. Tajna leži u meditaciji."

Ta tvrdnja je upravo nevjerojatan "slippery slope", odnosno skliski obronak, kako to vole reći Amerikanci – i to, štoviše, obostrani. Koju god stranu te tvrdnje čovjek branio, implikacije mogu biti upravo nevjerojatno ružne i opasne, do te mjere da nisam siguran koja je od tih strana veće zlo.

Postoje, naime, dva načina doživljavanja sreće. Prvi, konvencionalan, govori da sreća predstavlja popratnu pojavu postignuća bitnog cilja ili sklada životnih elemenata, te odsustva čimbenika koji uzrokuju patnju. Drugi, koji zastupa vedanta, sreću dijeli na dva potpuno odvojena fenomena – sreću koja dolazi od osjetila i sreću koja nastupa uslijed transcendencije. Ta podjela je vrlo jasno formulirana u Bhagavad-giti:

Za radost koja je na početku kao otrov,
a na kraju se pokaže kao nektar,
koja je rođena iz jasne tišine vlastita uma,
za nju se kaže da je satvična.

Za radost koja nastaje iz dodira osjetila i njihovih predmeta,
koja na početku liči na nektar, a na kraju se pokaže kao otrov,
za nju se kaže da je rađasična.

Za radost koja na početku i stalno obmanjuje dušu,
a nastaje iz spavanja, lijenosti i nemarnosti,
za nju se kaže da je tamasična.

(Bg 18, 37-39)

U osnovi, vedanta smatra da "sreća", odnosno "radost" postoje u čistom i prljavom obliku. Prljavi oblik radosti nastaje uslijed projekcije Jastva, koje je istoznačnica za brahman, koji je sat-ćit-ananda, u tvar relativnog svijeta, što uzrokuje želju za određenim povoljnim stanjem relativnog svijeta, odnosno želju za izbjegavanjem nepovoljnih stanja u relativnom svijetu. Karikirano, kad duša sebe doživljava kao tijelo, poželjno joj je da je tijelo zdravo, da nije izloženo nepovoljnim podražajima, te da nije izloženo bolnim i ponižavajućim ograničenjima. Takvo stanje minimizirane patnje smatra se "srećom". Također, ukoliko duša projicira ispunjenje u određene osobe ili stvari, poželjni oblik povezanosti s tim osobama ili stvarima tumači se kao "sreća", a nepovoljni kao "nesreća". Vedanta dakle prljavi, onečišćeni oblik sreće generalno doživljava kao nepovoljan, a Bhagavad-gita tu klasifikaciju dodatno razbija na gune. Čistim oblikom sreće vedanta smatra samospoznaju brahmana, dakle stanje znanja da je atman zapravo brahman, stanje na koje ukazuje uzvik "tat tvam asi". Brahman je u svojem čistom stanju sat-ćit-ananda, stvarnost-svijest-blaženstvo, stanje apsolutnog ispunjenja. Osobi koja to stanje nema u iskustvu praktički nikako ga nije moguće objasniti, jer takvi ljudi ljudi obično imaju shvaćanje po kojem su i pozitivna i negativna iskustva zapravo reakcije na različite vrste osjetilnih podražaja, da je svijest nešto što nastaje usložnjavanjem uma i tome slično, dakle smatraju da je naš "default" nekakvo prazno stanje koje onda "remete" ugodni ili neugodni podražaji koji dolaze od osjetila. Iskustvo brahmana okreće tu percepciju naglavačke, naime u stanju samospoznaje opažamo da je cijelo fizičko iskustvo zapravo jedan jako debeli filter koji ograničava naše iskustvo. Praktički cijelo materijalno iskustvo se opaža kao vrlo jaki sloj patnje, a "radost" se tu opaža kao tek privremeno odsustvo patnje. Budizam ima identično tumačenje ljudskog iskustva – cjelokupna ljudska egzistencija je zapravo načinjena od vrlo mračne tvari, u kojoj nikakva bitnija mjera sreće nije moguća, nego se sreća postiže raspetljavanjem vezanosti svijesti za taj oblik egzistencije, što kulminira u stanju nirvane, "utrnuću" svih momenata duhovne energije investiranih u svijet i identifikaciju svjetovne percepcije kao "sebe", što je praćeno stanjem totalnog blaženstva i ispunjenja. Budizam, dakako, ne nudi nikakvo objašnjenje za to, dakle ne objašnjava kako je moguće da utrnuće rezultira blaženstvom a ne ništavilom, ali vedanta to čini, odnosno, da budem precizniji, vedanta na točniji način objašnjava "fiziku" u pozadini iskustva brahmana kakvo posjeduju yogini.

Patnju i radost vedanta dakle doživljavaju kao sintetički fenomen, kao svojevrsnu rezultantu sile koja potječe od brahmana i sile koja predstavlja svijet, a tu sintetičku narav fenomena upanišadi ilustriraju pričom o dvije ptice na drvetu. Jedna ptica boravi na vrhu drveta i ispunjena je unutarnjim sjajem. Druga ptica jede plodove drveta, od kojih su neki slatki a neki gorki. Kad pojede sladak plod, ptica doživljava sreću i smatra drvo izvorom ispunjenja, a kad pojede gorak plod, smatra drvo izvorom patnje i s čežnjom pogledava prema onoj drugoj ptici, na vrhu drveta, koja ne jede ni slatke ni gorke plodove. Postupno, kako izmučena patnjom razvija distancu u odnosu na drvo i njegove plodove, ptica se penje sve više po drvetu i približava se onoj sjajnoj ptici, te u nekoj točki doživljava spoznaju: ona sama je ta sjajna ptica, to je njena istinska priroda, ali slobodna od drveta. Ptica koja jede plodove s drveta te naizmjenično doživljava radost i patnju predstavlja dakle sintetički fenomen, ona je zbroj transcendentalne sjajne ptice i drveta, u jedan entitet. Odbacivanjem drveta i postizanjem transcendencije ta dva fenomena se odvajaju i preostaje sjajna ptica, slobodna od drveta.

Paradoks i duboka istina te priče iz upanišada sastoji se u tome da krajnju i trajnu sreću i ispunjenje "ptica" ne postiže težeći za srećom, odnosno "slatkim plodovima", nego je to postignuće posljedica razočaranja drvetom uslijed jedenja "gorkih plodova", dakle patnje uzrokovane svijetom. Tek uslijed patnje biće usmjerava svoj duhovni pogled prema transcendentalnoj "sjajnoj ptici"; svjetovno zadovoljstvo ima upravo suprotni učinak zasljepljivanja duše za transcendentalno, i ona boravi u iluziji, duboko obmanuta i sretna u stanju koje je po nju pogubno. Obmanutoj duši se može činiti da je svjetovna sreća za nju bolja od svjetovne nesreće, ali u stvarnosti svjetovna nesreća ima to spasonosno svojstvo da budi dušu iz stanja hipnoze i usmjerava je prema izbavljenju. Svjetovna sreća se tu ukazuje kao neka vrsta droge, radi koje je narkoman spreman činiti svakakva zlodjela i koja ga zatupljuje i čini nesposobnim za poduzimanje bilo kakve konstruktivne radnje. Sreća kojoj svi teže je ta koja obmanjuje i vezuje, a patnja, koju svi žele izbjeći, zapravo je putokaz prema transcendenciji i izbavljenju.

Zbog toga sam oduvijek bio skeptičan prema "follow your bliss" svjetonazorima i ideologijama; naime, ukoliko sreću proglasimo ciljem bit ćemo spremni opravdavati svakakve etički upitne stvari srećom, i tu se opet narkoman ukazuje kao izvrsna ilustracija osobe koja teži sreći kao cilju i spremna je praviti sve moguće kompromise kako bi je postigla. Narkoman drogu doživljava kao izvor sreće, i radi te sreće je spreman krasti, lagati, kurvati se, te žrtvovati svoju budućnost. Sve što njega zanima je sreća, i to ne neka apstraktna sreća u nekoj dalekoj budućnosti, nego sreća sada, kakvu mu na vrlo konkretan način nudi šprica heroina.

Za razliku od narkomana, kojemu je sreća cilj, razumna osoba smatra sreću popratnom posljedicom drugih stvari, poput vršenja vlastite dužnosti, ispravnog stanja uma, neobmanutosti strastima i niskostima, umjerenosti te neporočnosti. Takva osoba sreću ne doživljava kao samostalni entitet kojim je moguće trgovati u obliku praha, nego kao apstraktno stanje koje je posljedica općeg sklada, te postignuća vlastitih ciljeva.

Tu dolazimo do onog skliskog obronka s početka teksta. Naime, ako sreću uvjetujemo postignućem ciljeva, osujećenost u tom postignuću vezat će nas za stanje nesreće, koje možemo vizualizirati kao onu pticu iz upanišada koja histerično kljuca gorke plodove u nadi da će idući biti sladak pa će je dovesti do stanja sreće. S druge strane, ako sreću izdvojimo iz konteksta i proglasimo supstancijom koju je moguće konzumirati u izoliranom stanju, sasvim je realna mogućnost da ćemo se pretvoriti u narkomane koji ne razmišljaju o ničemu osim svoje iduće doze heroina.

Što o svemu tome kaže yoga? Je li citat budističkog redovnika s početka priče legitimni stav jednog yogina? To vjerojatno ovisi o tome koga pitate i u kojem kontekstu. Ja mogu pokušati objasniti svoju poziciju, koja glasi da su sreća i nesreća akcidentalne pojave. One ni na koji način ne određuju moje postupke, dakle moj cilj nije postignuće sreće, nego ispravno djelovanje. Ispravno djelovanje često znači odbacivanje sreće i uspjeha, a ponekad i svjestan izbor patnje i nesreće ako su oni bitni za postizanje ciljeva. Sreća je ponekad popratna pojava izbora načinjenih na ispravnoj liniji, ali korištenje količine sreće kao povratne informacije o ispravnosti odabranog puta više je nego varljiv pokazatelj, i zapravo predstavlja praktički sigurni put u propast. Cilj je stanje ispravnosti, dubina svijesti, najviša stvarnost. Taj cilj nemoguće je u njegovoj punini postići za života, ali je apsolutno nužno držati "duhovni nišan" na njemu i ni na trenutak ne izgubiti realne, apsolutne kriterije koji moraju upravljati djelovanjem, jer u protivnom dolazi do dezorijentacije, obmanutosti i vezivanja, što je put u propast koji vrlo brzo dovodi do generiranja vezujuće, opasne karme koja još dodatno remeti spasonosni uvid, i nakon vrlo kratkog vremena čovjek se potpuno izgubi.

Primjer odbacivanja sreće radi izbora ispravnog puta u djelovanju je Isus, koji se dao razapeti na križ zato što je imao osjećaj da je to ispravni put, i time je odbacio prirodnu težnju za ugodnim te za izbjegavanjem neugodnog. Svjesno je ušao u patnju i smrt zato što je to smatrao ispravnim putem. Isto tako, postoji mnoštvo primjera ljudi kroz povijest koji su mogli birati između života i ideala, i odabrali ideale. U osnovi, kad god kroz povijest gledamo primjere velikih i dobrih ljudi, praktički bez iznimke se radi o ljudima koji su radi većeg dobra odbacili sreću i život, te umjesto toga odabrali žrtvu, muku i smrt, time zapravo birajući transcendentalno.

Yogin je, dakle, osoba koja će, birajući između sreće i ispravnosti, toliko rutinski odabrati ispravnost da se teško može vidjeti da se tu radilo o bilo kakvom izboru. Kad običnog čovjeka pitate je li sreća bolja od nesreće, pogledat će vas onim pogledom koji znači "kakvo je to glupo pitanje?", dakle implicitno će podrazumijevati da jest i da je suludo uopće postavljati takva pitanja. Kad isto pitate yogina, odgovor neće biti ni očit ni jednostavan. Sreća je, naime, stanje brahmana. Sreća je prirodna posljedica izbavljenja od svijeta i boravka u vlastitoj istinskoj prirodi. Sreća je prirodna posljedica uspješnog odrađivanja svoje karme i razumijevanja da si napravio sve što je trebalo, i da je dobro. Ali sreća je posljedica. Ona nije nešto čemu se teži kao takvom, što se vježba. Vježba se ispravno djelovanje, vježba se usmjerenje svijesti prema transcendenciji, vježba se nevezanost za osjetilno, za prolazno, za relativno. Vježba se sposobnost za održanje transcendentalne svijesti unatoč pritiscima, unatoč okusu slatkih i gorkih plodova s drveta svijeta. Ali vježbanje sreće? To doista nalikuje na duhovnu praksu heroinskih narkomana, koji također sreću doživljavaju kao tvar. Mislim, jasno je da se to može; jedna od početničkih vježbi kojima svaki yogin ovlada jest sposobnost za paljenje i gašenje emocija po volji, kako bi prekinuo njihovu uvjetovanost svjetovnim okolnostima. Yogin tako vježba po volji uključiti i isključiti sreću, ljubav, mržnju, strah, bijes i slične emocije, prepoznavajući ih kao kombinaciju energetskih struja i fizičkih hormona, koje treba dobro upoznati kako ne bismo bili u njihovoj vlasti, ali trošiti pola života na namjerno stimuliranje jednog od tih stanja čini mi se jednako suludim i promašenim kao trošiti pola života na razmišljanje o hrani ili alkoholu.

Sad će netko pitati što ja imam protiv sreće, zar nije bolje vježbati sreću nego mrgodnost i nezadovoljstvo? Moj odgovor će glasiti da ja ne razlikujem te dvije stvari. Sreća i nezadovoljstvo su energetska stanja koja odlikuju fizičku egzistenciju, slično kao i osjećaj gladi, seksualnog uzbuđenja, straha, hladnoće i topline. Tko si dopusti izbor jednog od tih ekstrema bit će podložan svima. Dopustiti da vama vlada želja za srećom jednako je loše kao dopustiti da vama vlada želja za seksom. Treba boraviti u stanju duhovne dubine i ravnoteže, birajući put ispravnog djelovanja na temelju toga što odražava vaš dublji osjećaj za ispravnost, dostojanstvo, sabrani sklad stvari i veće dobro, jer vam u protivnom prijeti egzistencija koja se ni u čemu bitnom ne razlikuje od egzistencije heroinskog narkomana, koji je praktički savršen primjer osobe koja teži sreći u njenom čistom stanju, odvojenoj od svega ostalog, apstrahiranoj od svakog konteksta.

Da se vratim na početak – je li sreća doista nešto što svatko od nas može izvježbati meditacijom? Odgovor je i da i ne. Da, svatko doista može odabrati put ispravnog djelovanja, meditacijom pročistiti svoj um i ostvariti usmjerenje prema stanju brahmana, te će tako njegovu sudbinu odrediti stanje sat-ćit-ananda. I ne, osoba koja nije odabrala ispravno djelovati, koja je okaljana grijehom, vezana niskostima, koja sreću doživljava kao nešto što se može izolirati od konteksta duhovnog usmjerenja i ispravnog djelovanja, te vježbati meditativnim tehnikama, takva osoba nema nikakve šanse postići sreću, ništa više od heroinskog narkomana. Ono što se može vježbati je metta, odnosno maitreya: duhovno-energetsko stanje koje je najbliže kombinaciji blagosti, dobrohotnosti, ljubavi i sabranosti, ali takvo stanje ne može postojati u izoliranom stanju, neovisno o sferi praktičnog djelovanja; također, maitreya nije stanje "sreće" niti nužno proizvodi sreću. Takvo stanje vrlo često proizvodi izbore koji uključuju žrtvu, trpljenje, muku i smrt, jer dobrota uvijek mora stati na put zlu ukoliko želi biti dosljedna, i ukoliko osoba svoj izbor želi potvrditi. Birati dobro, a ne biti spreman radi dobra trpjeti i umrijeti nije nikakav izbor za dobro, nego narcisoidno izdrkavanje. Što se tiče sreće, moje shvaćanje iste je bliže Isusovoj "blago onima koji trpe poradi pravednosti, jer njihovo je kraljevstvo nebesko", nego sjedenju na dupetu i meditiranju na sreću. Paradoks mojeg razmišljanja sastoji se u dubokom razumijevanju činjenice da bez unutarnje ispravne utemeljenosti postignute meditacijom, nikakvo ispravno djelovanje nije moguće. Sklizak teren, kao što rekoh – bilo koji ekstremni stav o ovom pitanju vodi u iznimno krupne pogreške, ali upravo u tome i jest umjetnost yoge: u navigaciji između Scille i Haribde ekstremnih mišljenja i izbora. Yoga naime nije izbor između djelovanja i meditacije. Yoga je djelovanje koje ima narav i karakter meditacije, a koje, paradoksalno, ni po čemu ne liči na meditaciju. Yoga je oštrica mača čija je kinetička energija sabranost duha u miru ispunjenja, ali yoga nije za one koji traže sreću, duhovni mir ili neku sličnu trivijalnost, nego za one koji su spremni žrtvovati sreću, duhovni mir i slične trivijalnosti ako je to potrebno na liniji ispravnog djelovanja.


Danijel Turina


toggle