Članak
ČLANCI

Informacijski teret

indeks


Razmišljao sam o jednoj stvari koju je u svojim knjigama dosta spominjao Arthur Clarke, a to je da bi ova naša tehnološka civilizacija mogla kolabirati pod teretom vlastite složenosti, odnosno volumena informacija kojim je nužno ovladati kako bismo bili "na oštrici" civilizacije, odnosno kako bismo bili u stanju posve razumjeti što se oko nas dešava i tome doprinositi. U nekom smislu, krivulja postaje asimptotička, dakle ovladavanje znanjem potrebnim da bi se dao doprinos postojećoj razini znanosti i tehnologije zahtijeva proces učenja koji u nekoj točki postaje nerealistično dug. Stvar na neki način podsjeća na približavanje brzini svjetlosti, gdje nakon neke točke postaje potrebno ulagati eksponencijalno veću energiju da bi se povećala brzina. U nekoj točki vam treba iznos energije koji ima limes u beskonačnosti kako biste predmetu povećali brzinu za iznos koji ima limes u nuli.

Clarke je to formulirao ovako: osnovno obrazovanje traje osam godina. Srednje obrazovanje traje četiri godine. Fakultetsko obrazovanje traje još četiri godine, a magisterij i doktorat još dodatno vrijeme, uzmimo da su to četiri godine. Dakle s osnovnim obrazovanjem ste "nekvalificirana radna snaga", sa srednjim obrazovanjem tek nešto više od toga i to je nekakav minimum potreban da se uopće možete razabrati u svijetu. Fakultetska diploma potrebna vam je za shvaćanje načina na koji određeno područje znanosti interno funkcionira, a prvi doprinos svojoj znanstvenoj grani dajete doktoratom. U osnovi, da biste unaprijedili znanstveno-tehnološku bazu civilizacije potrebno vam je barem 20 godina obrazovanja.

Naravno, možete koristiti alternativne metode obrazovanja, poput mene, koji sam na fakultetu zaključio da to nije to i nastavio se obrazovati samostalno, ali iluzorno je očekivati da ćete učiti manje i kraće. Učit ćete barem jednako dugo kao na fakultetu i proces učenja će biti barem jednako težak, s tim da nećete imati papir na kojem vam piše da ste pametni, nego ćete svoju pamet morati dokazati rezultatima.

U osnovi, današnji sustav obrazovanja je problem eksponencijalnog porasta informacija u znanosti riješio podjelom ne na znanstvene discipline, nego na mikro-discipline, gdje u svakoj znanosti postoji veliki broj mikro-podjela unutar kojih se čovjek specijalizira kako bi mogao ovladati barem tim malim djelićem misaonog prostora dovoljno da nakon 20 godina obrazovanja može dati neki konstruktivni doprinos. Rezultat toga je da već nakon osnovne škole započinje proces specijalizacije koji završava proizvodnjom fah-idiota, odnosno ljudi koji mogu biti potpuno neuki divljaci u svemu osim u svojem uskom području specijalizacije, ali koji imaju diplomu koja označava visoku razinu obrazovanja.

Čovjek bi očekivao da osam godina osnovnog i četiri godine srednjeg obrazovanja, plus određena razina specijalizacije, u populaciji koja je velikim dijelom fakultetski obrazovana, moraju uroditi široko rasprostranjenim razumijevanjem principa na kojima se zasniva funkcioniranje svijeta, ali moje opažanje to ne potvrđuje. Upravo suprotno: čini se da su ljudi upravo nevjerojatno znanstveno nepismeni i da nemaju praktički nikakvo razumijevanje niti svijeta, niti znanstveno-tehnološke osnove zapadne civilizacije.

U stvarnosti, ljudi znaju završiti fakultet bez dobrog razumijevanja znanstvene metodologije. Fakultetski obrazovani ljudi znaju imati maglovito razumijevanje temeljnih mehaničkih koncepata poput težine i mase, te brzine i akceleracije. Poznavanje kemije od strane šire populacije iznimno je slabo, a poznavanje biologije još je i slabije. Razumijevanje povijesti civilizacije praktički je nepostojeće.

O iole egzotičnijim područjima čak i fakultetski obrazovani dio populacije ne zna praktički ništa. Nedavno sam na google+ u komentaru jednog članka ljudima objašnjavao neke temeljne koncepte, a imao sam dojam da razgovaram s fakultetski obrazovanim ljudima, koji unatoč tome znaju imati ideje poput one da nebo ne bi smjelo biti crne boje zato što iz svemira fotoni dolaze iz svih smjerova, i da bi se svjetlost daljih zvijezda trebala zbrajati sa svjelošću bližih. Doslovno, morao sam objašnjavati ljudima da "crno" znači prag osjetljivosti ljudskog oka na svjetlost, dakle da ako negdje ima manje fotona od količine potrebne za stimulaciju fotoreceptora, vidjet ćemo crno; isto tako, morao sam objašnjavati da su prostim okom vidljive samo zvijezde iz naše galaksije, te galaksije Andromeda i Magellanovi oblaci. Za sve ostale nam treba teleskop, bez kojeg vidimo samo crno. Onda je netko rekao da ne vidimo daleke galaksije zato što su Dopplerovim pomakom pomaknute u infracrveno, na što sam ja odgovorio da prostim okom ne vidimo ni one galaksije koje nisu bitnije pomaknute u crveno i koje su nekoliko milijardi svjetlosnih godina bliže od onih koje su Dopplerovim pomakom pomaknute u infracrveno. Čak sam morao objašnjavati da je pozadinsko rezidualno mikrovalno zračenje Big Banga od 3 Kelvina preslabo za vizualno opažanje neovisno o njegovoj frekvenciji. U nekoj točki sam se zapitao jesu li ti ljudi uopće išli u školu i što su radili na tim silnim satovima fizike. Dapače, pitao sam se jesu li na predavanjima iz fizike uopće slušali išta od tih stvari, budući da ja ništa od toga nisam naučio u školi; naprosto, čitao sam znanstvenu i popularno-znanstvenu literaturu od svoje 13. godine i postupno pokopčao fizikalne koncepte.

Tu sam se prisjetio što smo mi od znanosti zapravo učili u osnovnoj i srednjoj školi, i zaključio da je sve to zapravo u velikoj mjeri nedovoljno za razumijevanje današnje znanosti. Što se učilo na fizici? Nešto optike (lom svjetla, difrakcija, ogledala, leće), nešto mehanike (slobodni pad, kosi hitac, kosina, tlak, uzgon, vektori, sila, rad), nešto Ohmovog zakona i osnova elektrike i to vam je manje-više to. Fizika elementarnih čestica je objašnjena na razini neznatno iznad Rutherford-Bohrovog modela atoma, dakle na razini 19. stoljeća, i to vam je otprilike to. Kad god se u školi govorilo o nečemu naprednijem, imao sam dojam da jedino ja i eventualno još trojica uopće slušamo, a ostali su se pogubili i ne prate. Doslovno, imam dojam da je danas ljudima problem shvatiti princip rada elektromotora, a kamo li nešto složenije. Gledao sam komentare po portalima vezane uz članke o nedavnom skoku s padobranom iz visokoletećeg balona, i svako toliko se pojavi neki pametnjaković koji veli "tko zna što se tom čovjeku dešavalo s tijelom pri takvim brzinama", kao da brzina kao takva ima ikakav utjecaj, a ne promjena brzine u jedinici vremena, odnosno akceleracija. Ukoliko je akceleracija umjerena, a u ovom slučaju jest, brzina je irelevantna. U krajnjoj liniji ljudi se svakodnevno voze u avionu velikim brzinama, a dok je Concorde vozio letjeli su i nadzvučnim brzinama, i nikom ništa. Zašto, zato što su akceleracije minimalne. Uostalom Zemlja se u odnosu na rezidualno mikrovalno zračenje Svemira kreće brzinom od oko 500 km/s. To vam je 500 kilometara u sekundi. Pucnete prstima i to vam je udaljenost između Zagreba i Splita koju ste prešli u tom trenutku, udobno sjedeći u fotelji unutar svojeg inercijskog sustava.

Opseg Zemlje je 40000 km, a Zemlja se svakog dana okrene oko svoje osi, dakle svaka točka na ekvatoru svakog dana prijeđe 40000 km. To su strašne brzine. Zamislite koliko brzo bi morao voziti avion kako bi u jednom danu prešao 40000km; da vam olakšam, podijelite brojku s 24 h kako biste dobili brzinu od 1666.6 km/h, odnosno 1.36 Macha. Padobranac koji se spustio iz visokoletećeg balona s 40 km visine nakratko je dostigao brzinu od oko 1200 km/h. Razumijete li što to znači u praksi? Svaki stanovnik neke od ekvatorijalnih država svakog dana u svom životu putuje brže od brzine koju je taj padobranac postigao u par kratkih trenutaka, ali budući da sve točke oko njega putuju istom brzinom, one čine inercijski sustav, dakle nema ni ubrzanja ni usporavanja i stoga se stvara privid mirovanja, koji narušava samo prividno kretanje objekata na nebeskom svodu. Brzina tog malog inercijskog sustava iznosi 0.46 km/s, dake zanemarivu vrijednost u usporedbi s brzinom kretanja sunčevog sustava u odnosu na pozadinsko mikrovalno zračenje. Sad će se naći neki pametnjaković i reći da su praktički svi u stanju izračunati te vrijednosti i da su u školi rješavali tu vrstu zadataka. Jesu, ali rješavali su ih s onom količinom razumijevanja s kojom papiga memorira govor. To im je prošlo kroz glavu i nije ostavilo traga, jer inače ne bi sablažnjeno reagirali kad im velim da osoba koja se zaustavi u desnoj traci autoceste nema pravo na život, nego je njeno preživljavanje puka slučajnost. Zašto, zato što ne ubija brzina nego razlika brzine. Ako se na autocesti ne smije kretati sporije od 60 km/h, prosječna brzina kretanja vozila je između 100 i 130 km/h, nema nikakve razlike između toga je li se vozilo kretalo 100 km/h sporije od ostalih vozila ili 100 km/h brže, unatoč tome što se ljudi sablažnjavaju kad netko vozi 200 km/h a na to da se netko zaustavio na cesti reagiraju sa "pa to se svakome moglo desiti". Dakle osoba koja se u desnoj traci vozi 200 km/h u jednakoj mjeri ugrožava sebe i druge kao i osoba koja u desnoj traci stoji, budući da je razlika brzine (to vam je onaj "delta ve" iz fizike) u odnosu na prosječnu brzinu kretanja vozila jednaka. Dakle autocesta vam nije vaše jebeno parkiralište pred zgradom, gdje možete usporiti na nulu nasred ceste i jedini rezultat će biti iritiranje ljudi koji žele izaći s parkirališta. Usporavanje na nulu na autocesti vam je kao da se fino polako došetate u streljanu i stanete ispred mete. Možda vas netko vidi na vrijeme i uspije skrenuti, ali nije realistično očekivati da će vas svi vidjeti, tako da će vozača koji vas ubije sud osloboditi krivice, s punim pravom – naime jedno od svojstava autoceste je da je na njoj zabranjeno kretanje brzinama ispod određene granice. Dakle to su ceste na kojima je zabranjeno kretanje vozilima sporijim od automobila, te automobilima koji su sporiji od te granice. Tamo ne smijete doći s volovskom zapregom, konjskom zapregom, biciklom, rolama ili pješice. Ne da nije preporučeno, nego ne smijete. Zašto ne smijete, zato što je razlika brzine neprihvatljiva i predstavljate svojevrstan zid na cesti u koji će netko praktički sigurno udariti. Ako izađete na autocestu s vozilom koje se nije u stanju kretati autocestovnim brzinama, policija vas mora isključiti iz prometa i naplatiti vam kaznu za ugrožavanje sigurnosti cestovnog prometa.

Čovjek bi očekivao da su to stvari koje će većina ljudi razumjeti zato što ne samo da spadaju u elementarnu fiziku nego i u teorijski dio nastave u autoškoli, koji je potrebno položiti kako bi vas uopće pustili na praktični dio nastave, a kamo li vam dali vozačku dozvolu. Ne, to su stvari koje većina sudionika tih internetskih foruma smatra spornima. Mi se dakle krećemo među ljudima koji su se u stanju spojiti na Internet ali nisu u stanju shvatiti gradivo autoškole koje se temelji na fizici iz osnovne škole, i to su ljudi koji imaju drskosti imati mišljenje o bilo čemu.

To su ljudi koji imaju mišljenje. To su ljudi koji imaju pravo glasa na izborima. To su ljudi koji imaju pravo glasa na referendumu. To su ljudi koji biraju ljude koji izglasavaju zakone. Mi smo izloženi na milost i nemilost totalnim idiotima, nedovoljno obrazovanima i inteligentnima da bi razumjeli svijet u kojem žive.

To sad objašnjava zašto toliko ljudi vjeruje u različite teorije zavjere koje padaju pred najelementarnijom logičkom analizom. Naprosto, količina znanja potrebna za uspješno snalaženje u današnjoj civilizaciji, odnosno ono što bi se u biologiji i sociologiji zvalo kontrolom nad vlastitom životnom okolinom, narasla je preko te Clarkeove nevidljive granice, i slijedom toga natprosječno obrazovana i natprosječno inteligentna osoba više se nije u stanju snalaziti u današnjoj civilizaciji, i zbog toga reagira na način koji ja prepoznajem kao psihotičan. U današnjem svijetu uspješno "plivaju" osobe s doktoratom i inteligencijom na razini genijalnosti; svi ispod toga možda se mogu snaći po inerciji, ali nisu u stanju uspješno manevrirati u toj okolini, anticipirati ponašanje sila koje utječu na njihovo preživljavanje i donositi odluke na temelju kojih njihovo preživljavanje postaje visoko vjerojatno.

Što radi prosječno psihotični (da ne velim normalni) primjerak ljudske vrste kad se nalazi u okruženju koje nije u stanju kontrolirati? Što radi pračovjek koji opaža zvijezde, Mjesec, Sunce, grmljavinu, kišu i potrese, dakle stvari koje niti razumije niti može kontrolirati? On izmišlja religiju i mitologiju, odnosno intelektualni sustav koji neobjašnjive stvari prikazuje na način koji njemu daje neki stupanj kontrole, i time mu stvara dojam da može svojim radom utjecati na svoje preživljavanje. Dakle njegovo preživljavanje nije samo stvar slučaja, nego na njega može utjecati tako što prepozna prave bogove i moli im se, te im prinosi žrtve. Bogovi će ga tada prepoznati kao dobrog i učinit će da ga zle stvari mimoiđu.

Nemojte mi sad početi pričati kako je izum religije reakcija na transcendentalno iskustvo. Transcendentalno iskustvo je utjecalo na religijsku misao, ali ni približno toliko koliko strah i želja za kontrolom nad vlastitom okolinom i sudbinom. Da je transcendentalno na bitan način utjecalo na religije, ne bi se religiozni ljudi toliko šokirali sadržajem duhovnih iskustava (uključujući NDE), praktički jednako kao ateisti. Transcendentalna iskustva svetaca utjecala su na religije, ali nisu primarni faktor, nego faktor drugog ili trećeg reda, onako kako na putanju Zemlje oko Sunca utječu Mars i Jupiter. Primarni faktor je potreba za kontrolom nad svijetom u svrhu preživljavanja i ostavljanja potomstva. Ako pogledate sadržaj starozavjetne religije, sve se zapravo svodi na to da će onaj tko prepozna ispravnog Boga i ispravno mu žrtvuje biti nagrađen potomstvom koje će preživjeti. Nema tu nikakve transcendencije.

Velika je zabluda mišljenje da psihološki procesi koji su doveli do nastanka takvih primitivnih religija pripadaju prošlosti. Oni su svuda oko nas. Kad god netko nije u stanju razabrati se u složenostima svijeta koji ga okružuje, on instinktivno adaptira svoj svjetonazor sve dok ne pronađe neki koji mu daje istovremeno osjećaj kontrole i osjećaj bitnosti, štoviše superiornosti. Većina oblika organizacije ljudi u društvene zajednice, od plemena do sekti, ima taj temelj.

Na stranu sad i ta psihotična reakcija na svijet koji nam je par brojeva prevelik; naša današnja civilizacija je doista pred popriličnim problemom. Naime, u zadnjih nekoliko stoljeća mi se po prvi put nalazimo u situaciji da pametan pojedinac s velikim stupnjem obrazovanja nije u stanju ne samo ni doprinijeti znanosti i tehnologiji svijeta u kojem se kreće, nego štoviše nije u stanju ni shvatiti principe po kojima stvari funkcioniraju; čak ni osobe koje izravno doprinose jednom području znanosti i tehnologije obično u drugim područjima znanosti nisu ni po čemu u boljoj poziciji od generalne populacije. Uzmimo kao primjer poluvodičku tehnologiju: osobe koje u Intelu rade na najnovijoj generaciji mikroprocesora vrlo vjerojatno nemaju pojma o najnovijoj generaciji svemirskih teleskopa, ili o najnovijim istraživanjima u biologiji, ili o najnovijim istraživanjima u fizici elementarnih čestica. Čim nekoga izdvojite iz vrlo uskog područja stručnosti u kojem je u stanju dati konstruktivni doprinos, on postaje manje-više beskoristan. Nije dakle ni čudo da se zadnjih par desetljeća ljudi bave krajem svijeta; naprosto, jedini izlaz iz svijeta koji je postao presložen čak i za natprosječno dobar ljudski um opaža se u tome da padne asteroid i završi cijelu stvar. Nekad je čovjek sam sebi mogao sagraditi kuću od drveta i normalno živjeti od poljoprivrede i stočarstva s minimalnim obrazovanjem koje je naučio od roditelja do svoje desete godine. Danas, treba nam nekoliko desetljeća obrazovanja da bismo uopće mogli početi nešto korisno raditi, a čak i tada, konkurencija za sva bolja radna mjesta s kojima je moguće zaraditi dovoljno novaca da kupite stan i započnete obitelj je prevelika, tako da prosječni pojedinac u takvom svijetu teško da može vidjeti svjetlu budućnost. Imajući to u vidu, poplava teorija zavjera, nadriznanosti i svakakvih ludosti sasvim je očekivana.

Ono što čitatelj od mene u ovom trenutku očekuje je nekakvo odmahivanje rukom na apokaliptičke teorije i civilizacijski "death wish", ali to neće dočekati. Naime, na početku članka sam spomenuo Clarkeovo očekivanje otprilike ove točke u razvoju naše civilizacije, koja će se slomiti pod teretom količine znanja potrebne za njeno shvaćanje. To je potpuno stvaran problem koji proizvodi vrlo stvarne posljedice i kolaps civilizacije ne samo da je vjerojatni ishod, nego ja doista ne vidim kako bi ga se moglo izbjeći. Različite apokaliptičke teorije samo su posljedica toga što ljudi pred sobom vide zid.


Danijel Turina





Korisnik matija

Mon 5.11.2012. 13:51

Bogatija sveučilišta koja visoko kotiraju zapravo ovise o prolaznosti studenata, jer je novac koji se ulaže u odjele sveučilišta proporcianalan broju studenata koji završavaju kolegije tog odjela. To u principu znači da nije bitno studenta naučiti nešto, nego odraditi svoje predavanje i pustiti studenta na ispitu (nadajući se da je nešto i pohvatao).
Tu onda dolazi do problema na višim godinama, gdje npr. moraš izgubiti 20 minuta jednog predavanja kako bi studentima objasnio rješavanje jednadžbe s jednom nepoznanicom.
Hoću reći da osobe sa završenim fakultetom danas i prije 15 godina nisu jednakog znanja. Kako se čini, doktorat u današnje vrijeme ekvivalent je diplome prije 25 godina.

Potpuno se slažem da ogroman spektar specijalizacija uskraćuje opće znanje, ali problem je i naša memorija. U 20 godina učenja jednostavno je nemoguće pohraniti više od 60% naučenih informacija. Osim što stvar funkcionira \\\"use it or lose it\\\", teško je čak i stvari koje koristiš unutar par mjeseci imati u radnoj memoriji. I izgleda da je osim učenja potrebno raditi i na dobrom načinu mapiranja baza informacija.

toggle