Članak
ČLANCI

O informacijskom siromaštvu otvorenih foruma

indeks


Razmišljao sam u zadnje vrijeme o tome što se desilo s newsima, zašto je to sve tako totalno otišlo k vragu; ne samo newsi, nego zapravo svi mediji na kojima bi se moglo ozbiljnije raspravljati o nekoj specifičnoj temi. Newsi su puni sintetičkog i manualno generiranog spama koji proizvodi par očitih psihičkih bolesnika. Komentari članaka u web portalima su katastrofalno smeće. Forumi su u pravilu smeće. Facebook je smeće. Komentari na google+ su uglavnom trivijalni.

Većina tih medija je problematična već i time što su komentari kratkotrajni i nitko pametan neće tu pisati iole ozbiljniji tekst, naprosto zato što je osuđen na zaborav unutar par dana. To su doista mjesta na kojima se pišu samo kratki osvrti bez dubljih pretenzija. Gdje su, dakle, nestali kvalitetni tekstovi?

Odgovor je da je došlo do raslojavanja na autore koji imaju što za reći, i koji pišu vlastite blogove (u smislu u kojem je ovo blog, dakle niz članaka jednog autora objavljen na webu), a oni koji nemaju što za reći javljaju se u komentarima blogova, u komentarima novinskih članaka, na facebooku, youtube, g+ i sličnim mjestima na kojima je moguće napisati jednorečenični osvrt.

Ukratko, promjenom tehnologije došlo je do raslojavanja na one koji žele reći nešto što ima glavu i rep, i na one koji nemaju ništa za reći, ali bi htjeli biti primjećeni i važni.

U prethodnoj fazi tehnologije, kad su se rasprave vodile na usenet grupama i mailing listama, postojalo je više problema koji su se postupno rješavali, kako su godine prolazile. Osobe koje su pisale veći broj kvalitetnih tekstova imale su problem s besmislenim upadicama parazita koji su "kritizirajući" ugledne i cijenjene autore pokušavali ukrasti malo pažnje za sebe. U točki kad je postalo izvedivo napraviti vlastiti web site odnosno blog, takvi su se prebacili na takav medij. Paraziti su pokušavali ukrasti pažnju prijavljujući se na web forume blogova pod većim brojem aliasa kako bi pokušali tamo maltretirati auditorij, ali to baš i nije dobro funkcioniralo, naprosto zato što je web forum vrlo lako zaštititi; poruke trolova moguće je obrisati zajedno s njihovim accountom, njihove adrese moguće je blokirati, a u krajnjoj liniji moguće je zabraniti registraciju novim korisnicima. Na usenetu te metode zaštite nisu izvedive, pa je stoga medij inherentno ranjiv prema zlouporabama.

Ako bih morao povući analogiju s nečim ranijim, takvi web sajtovi najsličniji su starim BBSovima. Na BBSu ste imali admina koji je vlasnik računala koje je spojeno na modem koji prihvaća pozive. Na takvom BBSu, korisnici su imali ekvivalent maila, chata, usenet grupa i repozitorija fajlova. Danas imamo sličnu stvar; web stranice koje pružaju osnovne informacije i omogućuju download fajlova, blog koji sadrži članke, te forum na kojem registrirani korisnici raspravljaju. Postoje dijelovi koji su vidljivi svakome tko otvori web sajt u browseru, te oni koji su zatvoreni iza passworda i kojima mogu pristupiti registrirani korisnici. Ukoliko neki registrirani korisnik pravi probleme ostalima, lako ga se izbaci.

To je, između ostalog, razlog zašto na newsima, otvorenim forumima, te komentarima članaka u novinama opažamo toliko groznog smeća koje pišu luđaci. Naime, sav pametan sadržaj se stvara iza zatvorenih vrata, gdje luđacima te vrste nije dopušten pristup, pa su prisiljeni pisati na catch-all mjestima, koje su svojevrsna otvorena kanalizacija interneta.

Cijeli koncept društvenih medija je u tom smislu pogrešan i promiče najgore stvari na internetu. Poanta interneta je u izoliranim informacijskim "otocima", dakle web siteovima koji okupljaju ljude oko precizno definiranog sadržaja; recimo, dpreview.com okuplja ljude oko fotografske opreme. Taj "otok" se sastoji od vijesti i recenzija opreme, foruma na kojima ljudi raspravljaju o različitom fotografskom hardveru, te korisnih članaka i arhiva. Svaki korisnik može poslati svoje slike i pokazati ih na forumu. Ukratko, stvar je moderni BBS s fotografskom tematikom.

Problem s Facebookom i sličnim "social networking" sajtovima je u tome što oni ne okupljaju ljude oko takvih jasno definiranih područja interesa, nego oko "druženja", dakle sastoje se od toga da sve ljude stave na hrpu i daju im na raspolaganje ograničene instrumente za komunikaciju i prezentaciju sadržaja. Problem je u tome što je internet kao takav instrument stavljanja ljudi na hrpu, pa je Facebook zapravo pokušaj dupliciranja interneta, s tim da umjesto složenih i sofisticiranih servisa ljudima na raspolaganje stavlja vrlo ograničen prezentacijski i komunikacijski sloj; u osnovi, Facebook je reducirani internet za idiote koji si nisu u stanju složiti web, forum i blog, ili pak za takvim stvarima nemaju potrebe budući da je reducirani prezentacijski i komunikacijski sloj upravo ono što žele, jer se njihova potreba za komunikacijom svodi na ono o čemu se uz kavu a bez korištenja mozga govori u birtijama.

Ne treba, stoga, čuditi što na mjestima koja ohrabruju površnost i idiotizam srećemo površne idiote.

Naravno, činjenica je da se kvalitetni sadržaji često rađaju u takvoj okolini, naprosto zato što novi autor koji ima što za reći kao medij najčešće bira "tržnicu", odnosno mjesto na kojem će ga čuti najveći broj ljudi. Kad postane poznat, on obično pokreće vlastiti site i oko sebe koncentrira ljude koje zanima njegovo mišljenje, a povremeno posjećuje i druga mjesta. To je standardni način na koji te stvari rade, i vidio sam to na stotinama mjesta; od "duhovnjačkih" foruma poput Kundalini mailing liste koja se raslojila na desetak pod-foruma koje su pokrenuli nositelji različitih relevantnih perspektiva, a koji i dalje pišu na "generičkom" forumu kako bi sučeljavali mišljenja, pa do foruma o fotografiji, gdje svaki bolji fotograf ima svoj web site s galerijom i forumom. Dakle unatoč potrebi za izolacijom istomišljenika od provokatora postoji potreba za mjestom na kojem će se na kontrolirani način sučeljavati različita mišljenja. Pojednostavljeno, recimo da imate forum na kojem pripadnici Wicca sustava žele razgovarati o Wicca temama kako bi naučili više o tom sustavu i na miru ga prakticirali bez ometanja, ali isto tako oni žele razgovarati s ne-Wiccan praktikantima, iz više mogućih razloga – kako bi kritizirali njihove stavove, kako bi ih pridobili na Wiccu, kako bi izložili vlastite stavove; u osnovi, radi se o složenoj društvenoj mreži koja s jedne strane definira otoke istomišljenika a s druge strane omogućuje konfrontacije na neutralnom terenu.

Dakako, jedno je konfrontacija mišljenja na neutralnom terenu a drugo je ludnica u kojoj debili prstom umočenim u drek šaraju po zidovima, a bojim se da se većina otvorenih, nemoderiranih foruma na kraju svede na to. Dovoljno je da se na otvorenom forumu pojavi jedan malo žešći debil, pa da taj forum izgubi vrijednost; jedno je, dakle, neutralni teren, a drugo je javni zahod. Kako bi neki forum bio upotrebljiv kao neutralni teren za sučeljavanje različitih relevantnih mišljenja, on mora biti moderiran, odnosno mora postojati netko tko će imati moć izbaciti luđake. BBS grupe su u tom smislu bile idealne; imale su moderatora koji je imao ovlasti održavati grupu u tematskim okvirima, a tematski su bile dovoljno široke da bi se na njima mogla voditi kvalitetna rasprava, i iz tog razloga sam ja prije svojih 16 godina počeo javno djelovati baš na BBS grupi posvećenoj religiji.

Nažalost, ta grupa je uništena uslijed upornih pokušaja određenih sudionika da na sve načine sabotiraju moj rad; do te mjere su zasipali grupu uvredama, upadicama i lažima da se grupa reducirala na mjesto na kojem nitko ne može o ničemu ozbiljnije razgovarati jer mu netko konstantno upada u riječ. Budući da je najveći postotak korisnika grupu počeo pratiti s news servera a ne s BBSa, moderator više nije imao opciju izbaciti takve likove s grupe tako da je ona postala beskorisna. Rasprave su se prebacile na usenet verziju grupe, ali nakon neke točke moje sudjelovanje na takvim mjestima se svelo na opovrgavanje čistih laži koje su širili luđaci. Ljudi vole "narodne mudrosti" poput "istina boli", ali ja još u životu nisam vidio istinu koja bi me smetala. S druge strane, laž je strašno velik problem, pogotovo laž koja je tako smišljena da se među onima koji ne znaju činjenice može prezentirati kao istina. Kad sam prvi put na newsima vidio ljude kako namjerno drsko lažu o stvarima koje većina drugih sudionika ne može provjeriti, to je s jedne strane poljulalo moje uvjerenje da svi ljudi zapravo teže istini i dobru, a s druge strane je poljuljalo moje uvjerenje da je dovoljno izložiti istinu i dokazati je demonstracijom principa, pa da taj dokaz bude prihvaćen i da se može krenuti dalje. Ja sam se našao u poziciji da ljudi imaju drskosti lagati i negirati stvari koje su im bez ikakve sumnje uživo demonstrirane, i koje su uživo morali potvrditi kao nedvojbene; takvi bi došli na newse i naprosto lagali, i pojeo vuk magare, kao da se ništa nije desilo. Ta vrsta apsolutnog nepoštenja bila je nešto na što naprosto nisam bio spreman i trebalo mi je dosta vremena da shvatim što sam tu zapravo vidio. Naime, u mom svjetonazoru je bilo mjesta za neznanje, bilo je mjesta za sumnju i skepsu uslijed nedostatnih i neuvjerljivih dokaza, ali nije bilo mjesta za namjerno laganje s ciljem obmanjivanja onih koji nisu vidjeli dokaz koji si sam morao prihvatiti; nije bilo mjesta za lažnu skepsu koja služi stvaranju lažnog dojma među onima koji ne znaju da je "skeptik" zapravo vidio nešto što ga je van ikakve sumnje uvjerilo u stvarnost fenomena; u mom tadašnjem svjetonazoru nije bilo mjesta za lažljivo, drsko, bezobrazno zlo. Nažalost, upravo to drsko, lažljivo i bezobrazno zlo koje se koristi prirodom medija (naime, ako sam desetoricu odveo na kavu i demonstrirao im duhovni fenomen, sva desetorica su se morala složiti da je fenomen stvaran, a jedan od te desetorice ode na newse i laže ostalima da nije vidio ništa i da su oni koji vele drugačije "zla sekta") postalo je moj jedini stvarni protivnik na newsima kroz veliki broj godina. Moj protivnik nije bio neki nositelj suvislih ideja, nego naprosto lažljivci, osobe koje su znale jedno a govorile drugo s ciljem obmanjivanja "auditorija" koji nije imao uvid u činjenice kakav su oni imali. U nekoj točki, par lažljivaca je oko sebe okupilo još i hrpu šljama koji je po newsima i drugdje laprdao najgore gadosti i idiotske klevete, i nažalost morao sam posvetiti dosta vremena i truda tome da takve lažljivce zgazim a šljam rastjeram. To mi je na kraju uspjelo, ali jedna od stvari koje sam u tom procesu izgubio je vjera u to da su ljudi u osnovi dobri i da u osnovi teže istini – morao sam se suočiti s činjenicom da će ljudi rado povjerovati u bilo kakvu laž koja im iz nekog razloga odgovara, živjeti u njoj i u nju uvjeravati druge, praktički s histeričnim zadovoljstvom. Suočavajući se s činjenicom da su većina ljudi teška govna i zlotvori, izgubio sam svaku želju pomagati im, a time i iznositi svoje znanje drugima. Nakon malo opsežnijeg objašnjavanja vlastitih pobuda i razjašnjavanja stvari koje su kroz godine mogle ostati nedorečenima, posve sam prestao sa svim oblicima javnog djelovanja koji bi za cilj imali prenošenje mojih znanja o duhovnim pitanjima drugim ljudima. Naprosto, ljude koje sam želio sresti već sam sreo, a ostalima nisam želio nikakvo dobro niti sam želio trošiti suosjećanje na bića koja su se pokazala posve rezistentnima prema vrlini i istini.


Danijel Turina


toggle