Članak
ČLANCI

Duhovni kompas

indeks


Osjetila su podložna varkama. Um je podložan zabludama. Duša je podložna različitim utjecajima i nalazi se u inherentno nepovoljnom položaju, u situaciji u kojoj je lišena sjećanja i posebnih duhovnih moći kakve je na svim drugim svjetovima prirodno prate.

Kako se u svemu tome razabrati, te uspostaviti i zadržati ispravno usmjerenje?

Na to pitanje religije nude instant-odgovor poput “slijedi glas srca”, ali taj je odgovor zapravo cirkularan, budući da na “kako da znam koji je glas ispravan” odgovaraju sa “slijedi ispravni glas”. Apsolutno svaki duhovni sadržaj se, naime, može protumačiti kao “glas srca”. Glas srca se ljudima aktivira kad vide dobre sise, kad im netko veli nešto ugodno, kad dobiju puno novaca – to je, u najmanju ruku, osjećaj prožet instinktivnim reakcijama i animalnostima, i sam po sebi, bez dodatnih uputa, po mogućnosti jako detaljnih, nije pouzdan vodič čak ni u najgrubljem smislu. Ljudima naime “glas srca” veli da sve super rade kad se nađu u krevetu sa zgodnom curom, ali kad cura ostane trudna a oni sa sedamnaest godina završe u nekoj kamp kućici s dvoje djece i mizernim primanjima, glas srca im veli da su se totalno sjebali.

Da se razumijemo, ja se tu namjerno pravim blesav budući da jako dobro znam na što je mislio onaj tko je govorio o “glasu srca” u religijsko-duhovnom kontekstu. Stvar je naprosto u tome što sam vidio kako ljudi krivo tumače takve stvari, pogotovo kad su motivirani krivo ih tumačiti. Čak i netko tko je uspio ispravno identificirati vlastitu vertikalnu duhovnu liniju, što je jedan mogući smisao tog višeznačnog pojma, može u određenim okolnostima, kad je jako motiviran, zamijeniti jaki instinkt za osjećaj ispravnosti. Netko tko tek pokušava identificirati takav osjećaj nalazi se u kvalitativno daleko lošijoj poziciji i takvome bih preporučio daleko studiozniji pristup problematici.

Kako, dakle, identificirati i razviti osjećaj za ispravnost, odnosno “kompas” koji pokazuje “prema gore” u duhovnom smislu? Kako u svoj zbrci različitih duhovnih podražaja koji sačinjavaju sadržaj naše psihe identificirati upravo ono što vodi prema, u nedostatku bolje riječi, Bogu? Je li uopće razumno pretpostaviti da baš svi, bez iznimke, posjeduju takav “glas”, odnosno da on svima govori istu stvar? Što ako je takav “glas” zapravo pjesnička slika za vaš dominantni karmički vektor, pa vam osjećaj ispravnosti govori kad se nalazite na vašoj liniji ispravnosti, koja može biti sasvim drugačija od nečije tuđe? Ako kao ilustraciju uzmemo likove iz Mahabharate, jednom Duryodhani će “glas srca” govoriti potpuno drugačije stvari nego jednom Arđuni, naprosto zato što imaju različite duhovne vektore. Arđunin duhovni vektor pokazuje prema vrlini i transcendenciji, a Duryodhanin duhovni vektor prema zlu, sebičnosti i pokvarenosti. Budući da je tip duše kojem ta dvojica pripadaju različit, njima je i “glas savjesti” različit, jer to uopće nije glas s istog izvora, makar se manifestirao na sličan način. Indijci su, naime, svoj sustav složili daleko bolje nego kršćani. Kršćani smatraju da sve ljudske duše pripadaju istom tipu, a Indijci smatraju da duše pripadaju različitim tipovima koji su u osnovi odraz različitih “dijelova” kozmičkog Puruše, odnosno duhovnog pra-uzora. Brahmane su tako nastali iz njegovih usta, kšatrije iz ruku, vaišiye iz bedara a šudre iz stopala. Ovisno o svom porijeklu duše dakle manifestiraju različita svojstva i sklonosti. Budisti imaju drugačije vjerovanje, manje slikovito a više matematičko, po kojem su duše nastale evolucijom, kombinacijom akrecije karmičke tvari i različitih unutarnjih procesa unutar te tvari koji potiču ili kristalizaciju ili fragmentaciju. Metta, odnosno duhovna kvaliteta blažene neosobne i nevezane ljubavi i blagosti potiče koherenciju unutar karmičkog tijela i njegovo transformiranje iz amorfne mase karmičkog blata u neku vrstu “duhovnog kristala”, o kakvima se često govori, i to u značenju koje je daleko manje metaforičko nego se obično misli; kad se dakle govori o “dragulju razumijevanja”, često se misli doista na karmičku tvar čije su “elementarne čestice”, odnosno kalape, fokusom i usmjerenošću na jedno tako posložene da sve gledaju u jednom smjeru, što doista stvara duhovni entitet koji podsjeća na kristal po svojoj jednobojnosti, prozirnosti i čistoći. Duše tamo mogu težiti različitim ciljevima, i sukladno ciljevima “kristalizirati” svoju gradivnu tvar u “dragulje” različitih temeljnih svojstava. Jasno, u slučaju većine duša njihova gradivna tvar više liči na oblak obojene svjetlosti, odnosno neku vrstu magle, jer su u svojem razvoju nedovoljno odmakle, ali princip je zdrav – duše nisu sve od iste kvalitete. Različitost zrelih proizvoda takvog razvoja zapravo je manje vrijedan korolar tog principa, a ono što je nama najbitnije za našu trenutnu temu jest različito djelovanje različitih oblika usmjerenja svijesti na karmičku tvar od kojeg je načinjena duša. Kao što sam već napisao, budizam s pravom daje veliku važnost metti, otprilike jednaku kakvu vedanta daje šatsampati, “šest dragocjenosti” (šama, dama, uparati, titikša, šraddha i samadhana). Metta, u engleskom prijevodu “lovingkindness”, formativna je kvaliteta, odnosno radi se o energetskom stanju koje na dušu djeluje harmonizirajuće i pročišćujuće. Ta kvaliteta uklanja negativne utjecaje kakvi su bijes, mržnja, sumnja, nesigurnost, dezorijentacija i slični. Ona dovodi do umirenja uma, proizvodeći tako isti osnovni rezultat kao yoga, koja također koristi energetska stanja kako bi harmonizirala psihu i uklanjala smetnje i mentalnu buku, kako bi se duboko ispod mogao ukazati vrijedan, kvalitetan sadržaj samospoznaje brahmana, te, konačno, postiglo izbavljenje (kaivalya).

Onako kako metta harmonizira duhovno tijelo, tako ga stanja poput laži, mržnje, straha i sličnih prljaju i fragmentiraju, te tako energetskoj strukturi kao cjelini mogu promijeniti “boju”, odnosno “radnu frekvenciju”, ili je pak razbiti na nekoliko labavo povezanih entiteta, od kojih neki mogu biti zatvoreni iza energetskih barijera traume. Pojave začahurivanja određenih sjećanja, kakve su psiholozima poznate, zapravo se unutar budističke yoge sagledavaju jako “tvarno” i nimalo metaforički, dakle radi se doslovno o tome da trauma proizvede fragmentaciju energetskog tijela i separaciju traumatičnog sadržaja od glavne duhovne mase, stvarajući ono što je u krugovima zapadne magije poznato kao “larva”, što sasvim dobro ocrtava bit stvari. Ako si zamislite ličinku kukca koja oko sebe isprede kukuljicu unutar koje se transformira u leptira, imate dovoljno dobru predodžbu o općem dojmu te pojave, iako je ono što se dešava unutar takve “larve” daleko bliže dubokom smrzavanju stvari s kojima vaša psiha ne zna što bi počela, kako bi ih se izoliralo od glavne mase i spriječilo kolaps cijelog sustava uslijed nerješive traume, i odgodilo suočavanje s njima za neku buduću priliku, kad vaše iskustvo i znanje postanu dostatnima za takav pothvat. Iz opisa takvih “larvi”, odnosno začahurenih “toksičnih” fragmenata unutar duhovnog tijela, jasno je da postoje ekvivalenti između vizualnih opisa takvih pojava i njihovog emocionalnog doživljaja, i tu možemo izvesti zaključak da pojave koje vode fragmentaciji duhovnog tijela postoje prije svega u kontekstu emocionalne traume i iznimno snažnih ružnih iskustava s kojima duša nije u stanju izaći na kraj, ili pak snažne želje dominantnog dijela osobnosti da negira neku istinu, do stupnja da će radije podijeliti sebe na više dijelova i “nepoželjne” dijelove energetski separirati, nego da trpi traumu suočavanja s istinom. Primjetio sam da zlotvori i lažljivci često pribjegavaju ovoj vrsti psihičke kirurgije, enkapsulirajući nepoželjna sjećanja i emocije u odvojeni dio osobnosti kojeg drže negdje iza čvrsto zatvorenih vrata, dok se na kraju njihova psiha ne podijeli na toliko zatvorenih odjeljaka koji ne znaju jedni za druge, da glavna masa ostane reducirana na praktički ništa, te takva osoba izgubi golemi dio svoje izvorne složenosti i sofisticiranosti, ostajući reducirana na nekakav trivijalni obrazac.

Inverzni proces uključuje integraciju odvojenih segmenata, odnosno “larvi” u centralnu masu duše, što uključuje vrlo neugodan proces suočavanja s onom traumom koju smo izvorno željeli izbjeći začahurivanjem takvih struktura. Postoje tehnike yoge koje olakšavaju preživljavanje takve traume, ali na kraju se sve svodi zapravo na kombinaciju suočavanja, prihvaćanja i trpljenja.

Iz ovoga je jasno koliko je zapravo koncept “glasa srca” i “pravog puta” varljiv i opasan. Naime, “glas srca” će vam govoriti da ste “na pravom putu” kad sklad u vašoj centralnoj duhovnoj masi ne remeti ništa od neriješenih traumatičnih iskustava koja leže začahurena na marginama “slobodnog prostora” unutar kojeg se možete kretati unutar vlastite svijesti a da ne naletite na nešto “nepoželjno”. Kad naletite na nešto traumatično, reakcija će biti toliko neugodna da je instinktivna reakcija opet začahuriti cijelu stvar iza sedam zidova, čime obnavljate “larvu” i de facto niste riješili ništa. Oslanjanje na nekakve “glasove srca” dakle dovodi do situacije u kojoj ćete sustavno izbjegavati sve neugodne stvari i zapravo pojačati destruktivne procese začahurivanja stvari s kojima se niste u stanju suočiti. Integracija osobnosti, naime, leži u smjeru u kojem se nalaze užasne stvari, toliko užasne da ste oko njih stvorili debele energetske zidove koji vas čuvaju od traume, a ti energetski zidovi ne samo da troše većinu vaše psihičke energije (budući da ih treba stalno osvježavati i pojačavati) nego vašu dušu dijele na dio koji koristite, a koji je često manji, i onaj u kojem skladištite čahure s užasnim stvarima, a koji je često veći. Put duhovnog razvoja nije dakle onako jednostavan i linearan kako si to ljudi obično zamišljaju – on često vodi prvo u jednom smjeru, a onda u drugom, kako biste se mogli usmjeriti prema nečemu trećem. Zamislite put od Zagreba prema Australiji, koji vodi preko Londona. London naizgled leži u krivom smjeru u odnosu na Australiju, ali stvar je u tome da iz Zagreba nema izravnih letova za Sidney, a iz Londona ima, tako da iz Zagreba morate prvo letjeti do nekog većeg grada iz kojeg postoje letovi za Australiju, a tek tada počinje put do pravog cilja. Insistiranje na najkraćem putu ne bi vas odvelo nikamo. Isto tako, u duhovnom razvoju tehnike koje zvuče intuitivno rijetko doista funkcioniraju; jedna takva je, primjerice, Maharišijeva transcendentalna meditacija. To je u osnovi dobra tehnika meditacije koja ima jedan ključni nedostatak: ona pokušava odmah, bez energetskog čišćenja i integracije postići koherentno stanje centralne duhovne mase. Kako vam ne bi smetale stvari koje vam iskaču u um, vi prakticirajući tu dobru meditativnu tehniku pojačavate stijenke čahura s nepoželjnim emocionalnim sadržajem negdje na rubovima djelatnog segmenta vlastite svijesti, i ono što vi zapravo radite energetski izgleda kao da metlom gurate smeće prema rubovima prostorije i tamo formirate sve čvršći i kompaktniji zid od smeća, a sve situacije u kojima vam nešto od tog smeća ipak preplavi svijest rješavate s više meditacije, odnosno jačim kompaktiranjem smeća prema rubovima svjesnog područja. Zbog toga ta meditativna tehnika, kao i sve njoj slične, proizvode dramatične rezultate unutar prvih tjedan-dva prakse, ali unutar idućih deset godina možete imati puko održanje postojećeg stanja bez ikakvog napretka. Kako biste krenuli dalje, potrebno je potpuno promijeniti pristup i, zapravo, odbaciti tu meditativnu tehniku unatoč činjenici da ona doista dobro radi svoj posao. Stvar je naprosto u tome što za tu vrstu posla još nije došlo vrijeme, i što određene stvari treba raditi određenim redom. Naime, ako je u nekoj kući živjela ljudska svinja, koja iz kuće nije iznosila smeće godinama, prvo je potrebno iznijeti smeće, odnosno više toga baciti nego zadržati, a preostalo dobro oribati, dezinficirati i vratiti u funkcionalno stanje, i tek tada, kad ste sve okrenuli naopačke i oribali do čiste, izvorne tvari, možemo govoriti o nekakvom poliranju prozora i parketa. Ali kakva vam je korist od glancanja parketa ako živite u svinjcu? Naprosto za tu fazu još nije došlo vrijeme. Ona je dobra i hvale vrijedna, ali nije nadomjestak za sve ostale faze koje joj imaju prethoditi u valjano organiziranom procesu čišćenja.

“Glas srca” koji preferira dobro uređeno stanje vašeg energetskog sustava može, dakle, dovesti do favoriziranja tehnika koje preuranjeno postižu takvo harmonično stanje ali pod cijenu zamrzavanja duhovnog razvoja i bolnih integracijskih procesa. To ne znači da je harmonizacija loša stvar, ili da joj ne treba težiti; ali definitivno znači da treba izbjegavati pretjerano pojednostavljene pristupe uslijed kojih možete zaglaviti u poziciji iz koje je jedini izlaz sve razvaliti i krenuti od početka. Na početku, bojim se da vam prvo mora postati bitno gore, kako biste stvorili preduvjete da vam nakon neke točke može postajati bolje. Duhovnost nije linearni proces u kojem “svakog dana u svakom pogledu sve više napredujete”, nego kaotičan, skokovit proces u kojem ima vrlo malo očitih linearnosti – ljudi si to zamišljaju po sistemu razvijanja nekakvog duhovnog mira, pa tko je duhovno razvijeniji ima više duhovnog mira, ali stvari uopće tako ne funkcioniraju. Onaj tko je razvijeniji može izgledati jako razvaljeno, s hrpom iznimno traumatičnih emocija koje pokušava preživjeti, i iznimno turbulentnom psihom, a manje razvijena osoba se može doimati poput smirenog sveca kojemu su ostale tek dvije-tri sitnice koje treba ispolirati meditacijom, ali izgled vara. Ovaj prvi može biti na pet minuta do prosvjetljenja a ovaj drugi može biti samo početnik koji je upao u neku od standardnih zamki na temu narcisoidnog samozavaravanja. Procjena duhovne razvijenosti drugih osoba (i, daleko važnije, vaše osobne) na temelju podrazumijevanja linearnosti procesa vrlo je opasan sport u kojem nema pobjednika. U prethodnim poglavljima sam opisao takve ne-linearne mehanizme u prirodi, gdje globalno zagrijavanje može proizvesti ledeno doba, i važno je shvatiti da unutar ljudske psihe stvari slično funkcioniraju, i da praktički nikad to ne funkcionira po pojednostavljenim mehanizmima na temu “ako je malo dobro, više je bolje”, i “ako želite biti svetac, trebate usvajati sve više svojstava sveca”. To su zamke uslijed kojih ljudi završe u raznim sektama u kojima se ili razočaraju u duhovnost ili se samozavaravaju u nedogled.

Ono što želim prenijeti jest shvaćanje da ne možete previše vjerovati svojim emocijama i dojmovima. Te stvari su važne, ali su najpodložnije greškama upravo na početku neke duhovne prakse, kad vam točnost najviše treba. Dakle kad bi vam najviše trebalo nekakvo kvalitetno vodstvo u obliku duhovnog kompasa koji pokazuje prema prosvjetljenju, okruženi ste s najviše jakih magnetskih polja i metalnih posuda koje kazaljku vašeg duhovnog kompasa usmjeravaju prema svemu i svačemu, a ponajmanje prema prosvjetljenju. Uslijed toga, ne možete sebi previše vjerovati, i uputa na “glas srca” nije najpametniji savjet koji ste u takvoj poziciji mogli dobiti. Isto tako, uputa na skeptično provjeravanje svega i svačega nije najpametniji savjet koji ste mogli dobiti, budući da vam je sposobnost za provjeravanje jako ograničena stanjem vlastitog duhovnog tijela. Naime, ako vam je duhovno tijelo ispremreženo minskim poljem larvi koje enkapsuliraju traume, a vi se pokušavate kretati u ono malo slobodnog prostora, vi se zapravo stavljate u poziciju u kojoj pokušavate kao dijete nositi teret odraslog čovjeka. Očekivani rezultat je da ćete se slomiti. Naime, kvalitetne vrijednosne prosudbe traže hladnu glavu, a hladna glava traži integriranu dušu, odnosno morali biste već proći onaj dio duhovnog razvoja koji uključuje suočavanje s traumama i integraciju larvi u centralnu duhovnu masu, te harmonizaciju tog novootvorenog prostora na višoj energetskoj razini – tek tada biste se našli u poziciji u kojoj možete objektivno vrednovati duhovne pojave, jer će one “zasvijetliti” u vašem čistom duhovnom tijelu čistim svjetlosnim notama koje odražavaju njihovu istinsku narav, umjesto da aktiviraju “mine” u vašem duhovnom skladištu učahurenih trauma i zala, ispremreženom s malo prohodnog područja ispunjenog znakovima upozorenja koji opominju na sve moguće sjebanosti po kojima bi vas netko mogao nagaziti ako vas malo jače pogleda. Uputa na slušanje vlastitog unutarnjeg glasa stoga je cirkularna, jer podrazumijeva postojanje mehanizama koje tek treba izgraditi, razumjeti zakonitosti po kojima funkcioniraju te ih primjeniti na kvalitativno i kvantitativno razlikovanje i vrednovanje različitih signala iz različitih izvora.

Nekako se ipak mora početi. Ako nećete nikome i ničemu vjerovati, sigurno je jedino da se nećete maknuti s mjesta. Zbog toga u duhovnom razvoju veliku važnost igra hrabrost, odnosno spremnost na rizik – dakako, unutar granica elementarne zdrave pameti.

Rizik u tom smislu ne znači raditi lude i besmislene stvari, recimo baciti se pod tramvaj, napušiti se neke otrovne droge, otići pješice i bez novaca na put u neku egzotičnu zemlju, upisati se u neku sektu koju vodi lik u haljini okružen statistima iz filma “noć živih mrtvaca”. Zapravo, rizik koji imam na umu dao bi se bolje opisati načinom na koji funkcionira quicksort algoritam.

Vjerojatno najučinkovitiji algoritam za sortiranje funkcionira bitno različito od onoga što biste intuitivno pogodili. Intuitivni algoritam se zove “bubble sort”, i funkcionira po principu mjehurića koji se razvije na dnu boce s gaziranim pićem i postupno ispliva do vrha, odnosno do točke u kojoj pronalazi svoje mjesto. Dakle kad hoćete ustanoviti na koje mjesto na sortiranoj listi trebate smjestiti neki broj, krenete od početka liste, gdje su najmanji brojevi, i uspoređujete novi element s jednim po jednim elementom sve dok ne nađete neki koji je veći od njega. Onda svoj element smjestite ispod njega. Quicksort funkcionira bitno drugačije. Naime, quicksort algoritam koristi prečicu – uzme element sa sredine liste i tako podijeli listu na dva dijela. Ako je vaš element manji od srednjeg elementa, sigurno ga treba smjestiti negdje u prvu polovicu liste. Ako je veći, treba ga smjestiti u drugu polovicu. Samom tom činjenicom eliminirali ste potrebu za provjeravanjem polovice elemenata na listi. Taj proces ponavljate rekurzivno sve dok vam ne ostane jako mala “lista” od dva broja između kojih smjestite ovaj svoj. Algoritam je strašno brz – zamislite da morate ubaciti element na pravo mjesto u listi od deset tisuća elemenata. S quicksort algoritmom, prva provjera smanjuje listu na pet tisuća. Druga je smanjuje na 2500 elemenata. Treća na 1250, četvrta na 625, peta na 312, šesta na 156, sedma na 78, osma na 39, deveta na 19, deseta na 9, jedanaesta na 4, dvanaesta na 2 i tu imamo rješenje, u samo 12 koraka za listu od deset tisuća elemenata. U usporedbi, bubble sort bi mogao zahtijevati jako velik broj komparacija, očekivano nekoliko tisuća.

Očigledno je, dakle, da kad govorim o nužnosti rizika ne mislim na rizik lišen razuma i metodologije, nego na rizik kakav predstavlja dio quicksort algoritma, a koji tvori razliku između lošeg i dobrog algoritma. To je dakle dobar rizik. Loš rizik bi bio dizajn algoritma koji uključuje vjerojatnost nepostizanja rezultata, dakle da ne uspijete sortirati listu prije isteka zadanog vremena, u našem slučaju prije isteka ljudskog života. Dakle, recimo da u životu imate ograničeni broj eksperimenata koje možete napraviti. Svaki od tih eksperimenata, koji imaju za cilj ustanoviti je li ono što ispitujete “manje” ili “veće” od vašeg trenutno postavljenog kriterija za “dobro”, nužno traje neko vrijeme. Realistično, trajat će nekoliko mjeseci ili godina. Također realistično, ukoliko nađete to što tražite, trebat će vam neko vrijeme da temeljem toga od sebe nešto napravite, dakle pod pretpostavkom da ste uspjeli identificirati svoj cilj, treba vam opet neko vrijeme da ga postignete, pa si ne možete dopustiti algoritam kojim ćete ga tražiti šezdeset godina. Metoda kojom ispitujete jednu po jednu stvar zove se metoda grube sile, i najviše liči na bubble sort algoritam. Ako u svijetu postoji deset tisuća pojava koje želite kvalitativno i kvantitativno usporediti, a za svaku usporedbu vam treba tri mjeseca za stvaranje kvalitetnog uvida, a očekivani broj komparacija prije pogotka je n/2, to je pet tisuća puta tri mjeseca, odnosno 1250 godina – s takvim algoritmom ste mrtvi a da ništa niste našli niti ste postigli kakav cilj. Korištenjem quicksort algoritma, koji uključuje “educirani rizik”, to je 12 komparacija puta tri mjeseca, odnosno tri godine. To je daleko realističnije vrijeme i s tim se već može nešto početi.

Kako bi to u praksi izgledalo? “Quicksort” podrazumijeva brzo skakanje unutar poola raspoloživih mogućnosti kako biste se brzo a kvalitetno informirali o postojećim opcijama i njihovom sadržaju. Dakle pogledate zapadnu filozofiju, pogledate istočnjačku filozofiju, odbacite zapadnjačku i koncentrirate se na istočnjačku, eliminirate trivijalne stvari poput šintoizma, ostanu vam hinduizam i budizam, pogledate zajedničke karakteristike i dobijete teoriju duhovne evolucije i zapravo imate dva jako dobra sustava čijem se proučavanju detaljnije posvetite bez raspršivanja fokusa na pizdarije poput zapadnjačke filozofije koja se dvije tisuće godina bavi bojom govna.

Onda pogledate kakve tehnike yoge postoje i vidite da postoje čisto fizičke, pa energetske, mentalne i emocionalne. Emocionalne reducirate na energetske budući da su emocije rezultat kretanja energije sustavom. Fizičke tehnike reducirate na energetske jer je poanta fizičkih vježbi potaći određeni tip kretanja energije sustavom. Mentalne tehnike ostaju kao zasebna kategorija koja je jako bitna jer mentalna stanja mogu usmjeravati energetske kretnje sustavom i nužna su za kvalitetno praćenje zbivanja te kao metoda provjere napretka. Ostaju vam dakle načini rada s energijom i različita mentalna i duhovna stanja koja su rezultat takvog rada, što u osnovi razotkriva yogu kao sustav energetskih tehnika s duhovnim ciljevima. Tu ste opet u par komparacija došli do biti stvari.

Onda imate metodu provjere učinkovitosti pojedinih tehnika. Loša metoda je sve osobno probati – to može biti opasno, kao što je opasno probati droge i suditi na temelju vlastitog iskustva. Bolje je pogledati iskustva onih koji su nešto probali pa vidjeti koji izgledaju bolje a koji lošije od prosjeka. Tu ste odmah uštedjeli ogromnu količinu truda i rizika i reducirali ste opcije na nekoliko dobrih i ogroman broj loših. Dakle pogledate koji sustavi imaju smisla, koja logika stoji iza njih, i onda to unakrsno provjerite s praktikantima koji na nešto liče, dakle želite vidjeti podudara li se vaša lista dobrih sustava s praksama čiji praktikanti su na vas ostavili pozitivan dojam. U nekoj teoriji, već tu ste eliminirali najveću količinu gluposti i skoncentrirali ste svoje opcije na vrlo mali broj stvari koje su po svoj prilici sve na različite načine dobre, a nijedna nije baš potpuno beskorisna i luda. Naravno, težinsko vrednovanje pojava je tu jako bitno – ako vidite praktikanta nekog sustava koji je posebno impresivan, a njegov sustav vam intelektualno ne zvuči kao nešto što bi moglo proizvesti tako dojmljive rezultate, ima smisla dublje se uputiti u sustav jer vam je po svoj prilici promaklo nešto bitno, zbog čega vam se sustav činio manje dobrim nego što doista jest. S druge strane, moguće je da je ta osoba impresivna iz nekog drugog razloga, npr. rođena je kao prosvijetljena i nije prakticirala sustav kojem naizgled pripada.

U svakom slučaju, očite su prednosti educiranog pristupa pred metodom grube sile, odnosno neinteligentnog sukcesivnog isprobavanja svih pojava koje pred vas iskoče bez analitičkog pristupa koji bi te pojave pokušao klasificirati s ciljem optimizacije pretrage. U idealnom slučaju sama potraga bit će kombnirana s nekim oblikom prakse, dakle prakticirat ćete neke duhovne metode koje ste do tada naučili, a njihovi rezultati će poboljšati vaš uvid u problematiku i dodatno suziti područje unutar kojeg tražite odgovore. To vam je otprilike kao da prvo otkrijete Internet, onda otkrijete web, nakon toga otkrijete Google, na njemu tražite par stvari i otkrijete da se kao bitan izvor definicija javlja Wikipedija. Nakon toga odete na Wikipediju i tamo direktno tražite podatke. Samim time ste eliminirali najveću količinu smeća na Internetu – eliminirali ste svu pornografiju koja je smeće, sve web portale koji su smeće, sve blogove koji su smeće i Facebook koji je smeće. Ostao vam je dio Interneta na kojem su korisne stvari, a ako tamo nema dovoljno detalja, svejedno ćete naći dovoljno ključnih riječi da se pomoću njih i Googlea probijete do stručne literature u kojoj je to dobro opisano. Kako više stvari pregledavate, tako stječete više iskustva na temelju kojeg možete kvalitetnije pregledavati i razlikovati pojave, tako da je sama potraga za pravim putem pravi put, dakle već i ona ima transformacijsku kvalitetu i predstavlja proces učenja. Kad ste došli do onoga što vas zanima, već ste vidjeli toliko gluposti i besmislica da imate jako dobru ideju o smjerovima koji ne sadrže odgovore koji vas zanimaju, a to je zapravo daleko bitnije nego bi čovjek pomislio. Naime, bez dobrog uvida u smeće teško ćete naučiti prepoznavati pogreške i zastranjenja, odnosno načine na koje nije dobro napasti neki problem. Nakon toga, broj načina na koji jest dobro napasti problem može se nabrojati na prste jedne ruke, dakle sa situacije u kojoj ne znate kamo biste se okrenuli reducirali ste problem na situaciju u kojoj i te kako dobro znate kako bi rješenje trebalo izgledati, dakle znate da ga ne treba tražiti ni u pički ni u kurcu ni u novčaniku ni u autu ni u kući ni u dominaciji nad ljudima ni u tome da vas ljudi vole, nego u nekoj od tri vrlo sofisticirane filozofije koje se međusobno ne razlikuju previše i vjerojatno su tri različita načina da se kaže istu stvar. Uglavnom, religije koje vam objašnjavaju da biste trebali osjećati krivnju zato što niste dovoljno vršili volju velikog bijelog majmuna na nebu neće visoko kotirati na vašoj listi mjesta na kojima se isplati tražiti istinu.

U svemu tome skupa “glas srca” možete protumačiti kao onaj kriterij komparacije pomoću kojeg pojave vrednujete kao “bolje” i “lošije”, jer taj kriterij nikad nije potpuno intelektualan i egzaktan – uvijek postoji “nešto” radi čega vam se “čini” da bi nešto imalo više smisla. Možete to zvati glasom srca ili nosom ili osjećajem za feeling, ali u svakom slučaju uvijek imate nekakav kompas, odnosno bullshit detektor koji vam govori da je nešto sranje a nešto bi moglo biti jako dobro. To “nešto” je uvijek funkcija vašeg osobnog duhovnog vektora i stupnja duhovne profinjenosti, pa će se tako svinja paliti na kukuruz, sponzoruša na novčanik, matematičar na dobar dokaz a yogin na dragulj od vađre. Neke stvari je nemoguće previše ubrzati, dakle nemoguće je težiti ciljevima veće sofisticiranosti od one koju čini mogućom vaš trenutni duhovni ustroj, ali moguće je na takav način podesiti svoje gledanje na stvari da se sustavno izlažete sadržajima koji će povećavati suptilnost vašeg duhovnog ustroja, odnosno izbjegavati izlaganje sadržajima koji će vas duhovno degradirati. To su povratne sprege koje u razmjerno kratkom razdoblju otvaraju vrata mogućnostima koje su vam prije bile zatvorene, i zbog toga je razumno hodati svijetom otvorenih očiju i ostati otvoren prema onome što niste ni tražili ni očekivali. U pravilu, tek tamo vas čekaju prave stvari – u sferi koja vam ni na pamet ne bi pala u trenutku kad ste počeli istraživati.


Danijel Turina


toggle