Članak
ČLANCI

Kad dobri ne čine ništa

indeks


Da ponovimo malo sve ovo, jer predviđam jako puno zbunjenih reakcija.

Dakle, ako napravite neko zlo, niste krivi vi nego Sanat Kumara, a ako napravite neko dobro, vi ste za njega zaslužni? Svaki gad može napraviti totalno zlo i reći “nisam ja ništa kriv, zli Sanat Kumara me natjerao da to napravim”?

To bi bilo jako naivno gledanje na stvari, i značilo bi da me niste pažljivo slušali. Naime, ako se kroz vaše tijelo činilo zlo, vaše reakcije su tu jako bitne. Dobra duša koja nema dovoljno snage ili vještine da nadvlada zlo naprosto će pokrenuti proces dezinkarnacije, odnosno, pustit će da njeno tijelo umre, radije nego da se okalja zlom. U krajnjoj liniji, ako jednom dopusti da kroz njenu egzistenciju prodjeluje zlo, osjetit će veliko gađenje i nad tim zlom i nad samom sobom, te će okrenuti ploču, promijenit će odluku i zaustaviti cijelu stvar. Dakle, da biste dopustili da se kroz egzistenciju koju dijelite vrši zlo, vi zapravo morate biti duša tako slabe kvalitete da je zapravo koncept dobra i zla na vas primjenjiv otprilike kao na kamen. Vi se ne razlikujete bitno od pozadinske note Sanat Kumarinog globalnog polja, i tu opet dolazimo do početka – ako zlu niste pružali otpor, to je ili zato što ne smatrate da je to zlo, nego dobro, ili pak zato što ste tako slaba duša da je vaše postojanje zapravo irelevantno, i Vrag preostaje kao jedina relevantna sila u vašoj tjelesnoj egzistenciji. Je li vaša odsutnost rezultat slabog stupnja inkarniranosti velike duše, ili pak punog stupnja inkarniranosti male duše, ne čini neku razliku na razini rezultata, koji glasi da ako neka velika dobra sila ne pruža otpor, ono što kroz čovjeka po defaultu djeluje jest sotonsko zlo.

Ako ste tako mala duša da ste kapitulirali pred zlom, iskreno, nemamo o čemu pričati – to znači da ste neznatni, nebitni i vaša egzistencija je irelavantna u svakom smislu. Takva kapitulacija pred zlom u pravilu znači i kapitulaciju pred egzistencijom, i takvim “dušama”, ako se to tako uopće može nazvati, slijedi nestanak – što je logični ishod egzistencije koja se to nije usudila postati. Ako se niste usudili biti, slijedi vam nebitak.

Ako ste pak velika duša koja se, suočena sa zlom, nije snašla i nije uspjela inkarnirati se, našli ste svoje granice, očito. Imam neki stupanj razumijevanja za takve – ovo mjesto je teška ludnica, i “jezik” na kojem vam govore osjetila kroz fizičko tijelo praktički je potpuno nespojiv i neuskladiv s načinom na koji stvari funkcioniraju na višim razinama stvarnosti. Takve velike duše koje se ovdje ne uspijevaju razabrati definitivno neće odabrati zlo, ali neće uspjeti napraviti ni nikakvo dobro – primjer su, recimo, autistične osobe koje se zatvore u neki svoj unutarnji svijet zato što vanjski, osjetilni nisu u stanju procesirati i s njim izaći na kraj. U nemogućnosti da kroz fizičko tijelo identificira i odabere bilo što, što je u stanju prepoznati kao “dobro”, takva će duša odabrati ne činiti i ne birati ništa, posve se izolirajući od fizičkog iskustva na jedini način koji poznaje. Razumijem tu opciju. Kao što rekoh, fizički plan je velika ludnica i tvornica laži; ovdje vam osjetila govore stvari koje su potpuno suprotne onome što velike duše, navikle na drugačije, više supstancije stvarnosti, mogu prepoznati kao istinu i stvarnost. Duši koja je nenavikla na ovo mjesto, koja nema već unapred spremnu biblioteku iskustava stečenu prethodnim inkarnacijama, teško se u svemu ovome razabrati i postaviti. Ali, takva duša ima dovoljno snage da tijelu nametne totalnu paralizu – njen izbor nije utapanje u struji i linija manjeg otpora, nego totalna negacija fizičkog iskustva. Ne isključujem postojanje korelacije između povećanog broja autistične djece i povećanog kaosa fizičke egzistencije u zadnjem stoljeću. Sve to je, možda, postalo preludo da bi netko normalan to bio u stanju procesirati, tako da ovdje uspješno funkcioniraju ili oni koji su toliko ludi da ne primjećuju problem, ili pak oni koji imaju izgrađenu biblioteku “drivera” za snalaženje u ludnicama, dakle stručnjaci za različite kozmičke psihoze. Ipak, autizam smatram ekstremnom opcijom i, ipak, svojevrsnom kapitulacijom. Velike duše bi trebale imati i veliku sposobnost modulacije energetskih među-slojeva, dakle astralnih i praničkih struktura koje će posredovati između stvarno visokih razina i fizičkog tijela. Napredni yogin mora između ostalog biti i vješt crni mag, dakle mora imati mogućnost kontrolirane manipulacije astralnom tvari s ciljem provođenja svoje volje na astralnom planu, kako astralni plan ne bi provodio svoju volju nad njim. Isto važi za fizički plan, kao oblik kondenzirane, usporene astralne supstancije. Velika duša, nakon početne zbunjenosti u djetinjstvu, ima realističnu opciju ovladavanja astralnom magijom, odnosno osnovnim instrumentarijem yoge, čime će se u odnosu na fizički plan postaviti iz pozicije nekoga tko se ne da samo tako vući za nos i u vlastitom vozilu biti putnik. Za razliku od običnih “pašava” kojima su takve stvari u pravilu neshvatljive i totalno apstraktne, velike duše, jednom kad “polove” stvar, iznimno jednostavno stvaraju vrlo kompleksne psihičke strukture, što varira od kompleksnih intelektualnih ideja do sofisticiranih duhovno-fizičkih artefakata poput glazbe, slika, znanstvenih i filozofskih koncepata, inženjerskih artefakata i tome sličnog, čemu je zajednička materijalizacija viših aspekata reda i duhovne sile u materijalnom. To je pravo objašnjenje velikih genija koji su u djetinjstvu graničili s autizmom, a u nekoj točki su eksplodirali kreativnošću.

Nema nikakvog opravdanja za ne-borbu protiv zla. Svako dobro biće koje vidi zlo instinktivno će se boriti protiv njega, a apatija, nenasilje i letargija svojstvo su i izbor bijednika. Ukoliko se ne borite, priznajete da vam zlo ili odgovara ili da ste kompletno nesposobni. Odlučite se koje od tog dvojeg, ali nijedno nije neka sreća, tako da bih vam preporučio da razvijete barem toliko virtualnih muda da umrete boreći se, umjesto da vegetirate kao zadnje pizde.


Danijel Turina


toggle